Pinot noir

Poslije dvije godine Beki se vratila doma. Mama se sunčala u ležaljci i brisala suze. U posljednje vrijeme suze su joj navirale na oči bez obzira je li joj duševno raspoloženje bilo bijedno ili stabilno zahvaljujući tabletama protiv straha, nemira i nagona za samouništenjem.

Ništa se nije promijenilo od Bekina odlaska u svijet gdje je trebala postati glumicom, pjevačicom... Svestruko nadarena mlada žena čiji će talent biti prepoznat izvan male uskogrudne Hrvatske.

– Šta je sad opet, zašto cmizdriš? – upitala je Beki ostavivši prtljagu u dnevnom boravku.

– Tata je već tri mjeseca u pritvoru...

– Drugim riječima u zatvoru – ispravi Beki.

– Advokat Orest raspolaže s dovoljno dokaza da mu je sve namješteno. Ali oni na sudu oduglovače.

– Mama, ja sam gladna i žedna. I moram se istuširati. Ne smijem se ovakva pojaviti na ulici, a kamoli u gradu!

– Ispeci si dva jaja s lukom. To najviše voliš. Ja ni za što nemam volje. Sve su mi lađe potonule.

Šmrcala je i tražila maramicu. Vrt bijaše zapušten. Sve je raslinje podivljalo. U bazenu pepeo i ugljen, kao da je netko palio vatru dolje na dnu da se zaštiti od vjetra.

– A gdje je Matea?

– Šta ja znam, nemoj me pitati. Samo se izležavala pa sam je potjerala. Policija nije zvala, valjda je živa.

– Zar se nije udala za doktora Bakmaza?!

– Ništa. Raspalo se. Nije htjela prijeći na islam. Jaja su svježa, kupila sam ih od kumice. Sad idu od vrata do vrata. Kriza. A prije sam ih morala rezervirati i biti rano ujutro na placu...

– Imaš love? – upita Beki.

– Posudila sam od Đonija. Prodajem kuću i tražim manji stan u prizemlju. Tko zna kako će to s tatom završiti!! Glupan, dao se tako lako upecati. A ti si sve novce što ti ih je dao potrošila..?

– Nemoj me samo još i ti početi mrcvariti! Što sam sve doživjela to je za roman. U nastavcima... Zbilja, mogu ponuditi nekom magazinu?! Kad počnem nabrajati gdje sam sve bila, koga i što vidjela..! Zaprosio me pjevač grupe Onyx i skoro sam pristala, ali se predozirao i umro u bolnici u Los Angelesu... Bilo je i u tamošnjim novinama! Ma gdje su ta jaja..?! Samo jedno, jebote?!

– Valjda sam ih noćas... Probudim se gladna i moram hitno nešto pojesti. Inače se ne prestajem preznojavati do jutra... Čisto dehidriram. Imaš margarina...

– Fuj! – s gađenjem će Beki. – Gdje držiš lovu? Idem u grad da vidim tko je još živ. Past će u komu! A kad u »Plusu« počne izlaziti moja ispovijed... Gola istina a ne neke lažne vijesti o uspjehu i ulogama naših ljudi na filmu i pozornici... Skoknut ću i do tete Adele. Kako je bila tužna kad sam odlazila u Englesku!

– S njom nisam u dobrim odnosima. Nije mi htjela posuditi novac kad je bilo stani-pani. Stara je svakim danom sve škrtija i luđa...

Dotjerana, u krpicama iz Amerike, izazivala je pozornost prolaznika i putnika u autobusu. Divno je razlikovati se i puna nadmoći vratiti se u domovinu. Sjurila se ne krzmajući u centar, da u kafićima u kojima je slavodobitno najavila odlazak u inozemstvo, potraži i sretne neku facu iz društva. Curu ili frajera iz klape u kojoj je vodila glavnu riječ. Nitko joj nije bio ravan. Kćerka bogatog tate i lijepe mame. Upisala prvu godinu Kazališne akademije. Pije isključivo votku. Na prste se mogu nabrojati bubuljičavci koji su je pipnuli. Na godini odmah ju je zapazio profesor Ivančić. Pozvao ju je u stan da joj pokaže neke svoje kratkometražne radove. Pokazao se mlakonja koji se uopće ne zna ševiti. Svršio je čim ju je ugledao golu u zavodljivoj pozi lažno stidljive i skromne djevojke. Zaljubio se kao srednjoškolac. Znala je da će uživati njegovu potporu izabranice i miljenice... Ostavljao joj na porti poruke, ali ga više nije posjetila. A tada joj je tata već obećao financiranje školovanja u inozemstvu. Put do Hollywooda vodi preko Londona. Tako mu je preporučio kolega iz računovodstva firme s predstavništvom u Londonu. Nekretnine i nafta, na tome je zgrnuo lovu i kupio kuću u predgrađu Londona...

Nije vjerovala da se kreće užim središtem, ulicama nekad zakrčenim terasama, suncobranima, ukrasnim zelenilom, pokretnim štandovima i šankovima. U neko doba dana, posebice subotom, pločnici su bili jedna velika krakasta terasa čiji su udovi polomljeni i pogrešno sastavljeni. Čula se glazba iz unutrašnjosti lokala, konobari su jurili kao bez glave nadmećući se koji će kome preoteti goste i što brže ih poslužiti! Taj prizor ostao joj je u pamćenju. Među stotinama mladih ljudi ona je bila zapažena i omiljena jedinka. Osvojila je sve terase i odbila mnogobrojne udvarače. Linija njenog života penjala se u nebo poput zrakoplova kojim je odletjela i bez traga tuge rastanka sve ostavila. Odletjela je prkosna, s jakim preporukama i adresama na koje se treba javiti. Postat će istinska zvijezda na globalnoj sceni. O njenim uspjesima javljat će novinari i televizija. Hrvatica u samom zenitu..!

Većina lokala bijaše zatvorena. Bez objašnjenja. Na nekim je bio kišom ispran oglas: »Iznajmljuje se. Moguća prenamjena djelatnosti. Površina 12 m2. Mogućnost proširenja. Kontaktirati...«. Kolnicima su opet jurili automobili, stari i ofucani. Tek poneki noviji model. Prolaznici su zastajkivali pred polupraznim izlozima. I obavezno, majke s dojenčadi u kolicima. Odmjeravale su je otvorenih ustiju. Odjevene kao slabo plaćene dadilje. Neukusno namazanih nožnih prstiju u sandalama s jeftinim plastičnim ukrasima, zvjezdicama ili cvjetićima...

Beki je obišla stara mjesta na kojima je uvijek zijevala barem jedna besposlena faca, znanac s ruba pločnika. I oni su netragom nestali. Unutrašnjost je bila osvijetljena škiljavim lampicama koje su nekada bile obavezni detalj uređenja interijera. Iz te unutrašnjosti koja je zjapila prazna, prašnjava, s ostruganim i oguljenim podom od linoleuma... Mogla je zamisliti, onjušiti zapišani WC bez papira, kotliće bez potezala... Odvratno i odurno! A nekada...

Ne, očigledno to ne bijaše grad koji je imala pod nogama, premalen i preuzak. Jedini ispravni korak bio je napustiti ga i suočiti se s novim izazovima. Uspjeti, i slavodobitno se vratiti.

Vratila se. Ali ne slavodobitno i na prve stranice. Ovdje više nema prvih stranica. I njena priča apsolutno nije za prvu stranicu ili nedjeljno izdanje...

Spustila se na klupu pred Kazalištem. Osvrtala se neće li se ukazati neka njoj poznata osoba i pristupiti, iznenađena, zadivljena što je ponovno vidi. Željna čuti priču o nepojmljivo drukčijem i uzbudljivijem svijetu spektaklā, ludih događaja, premijera, prijema, izložbi, koncerata novih već svjetski poznatih grupa i sastava...

Uzaludno se neprimijećena osvrtala.

Spuštala se još jedna poluprazna zagrebačka večer bez jakih začina i prvih uvodnih tonova u urnebesnu glazbenu noć.

Večer bez vibracija i drhtaja.

– Smijem li vam se pridružiti? Obišla sam nekoliko puta oko Kazališta... Vidim da ste još uvijek sami. Smijem? Ne pušim...

Beki nije bila u polusnenom stanju, ali su je riječi nepoznate žene brecnule, probudile iz otrovom i jalom punih snova. Odlučila je na klupi provesti još nekoliko trenutaka i tada se uputiti teti Adeli. Dočekat će je vedra i sretna što je vidi. Kao i uvijek pozdravit će je sa: »Evo moga najljepšega dječaka!« Teta nije imala djece. Beki je odmalena zvala dečko a curice popišulje... A njenu mamu »kokoš« koja nije imala dosta zrna u glavi da si nađe zgodnog i uspješnog advokata za supruga, nego problematičnog i ograničenog konja iz zaostalih krajeva.

Dočekat će Beki raskriljenih ruku i upitati što želi da joj pripremi za jesti.

Prazan želudac, još jedan razlog da se popne k teti Adeli.

A pred njom je stajala ta žena crno obojene kose, neobične frizure, kao da je izašla iz salona i ide na reviju. Beki ovakva frizura podsjeti na ono što s kosom rade crnkinje u Los Angelesu, najčešće kurve...

– Ako imate pametnijeg posla nego brbljali sa mnom... ‒ raširi ruke žena naopako počešljane kose. Pramen sa zatiljka dovukla je do uha. Kako se drži i ne raspadne, pomisli Beki.

– Ne, ako vam se baš ovdje sviđa. Pogled nije bajan... A ja... Hm, ja sam... tako... nitko i ništa posebno.

Povuče se do same ivice klupe. Mjesto je bilo dovoljno udobno da sjede i ne dodiruju se četiri osobe.

– Hvala. E pa, hvala. Nije mi pogled važan. Moram se malo pribrati, i kako se to kaže, otvoriti dušu. Jesam dosadna? Hoćete da šutim i sama se u sebi borim sa mislima? Red je, zar ne..? Ja sam Tamara! Ne trebamo se rukovati. Iako sam stopostotno zdrava i dezinficirana!

Ovo iznuđeno, naprasno poznanstvo trglo je Beki. Odjednom se oporavila od šoka, od izmijenjenog izgleda grada. Tamara je možda pripadala svijetu mladih s kojima se družila prije odlaska u inozemstvo. Možda? Ta`` koliko je lica vidjela, upoznala u ono vrijeme neprestane izmjene glumaca na sceni grada, pločnika, kafića, klubova, hodnika, predvorja..?! O stanovima da i ne govori. Prihvatila je neposrednu, jednostavnu Tamaru. Zamjena za svijet koga više nema. Zatvoren je, zaključan, prenamijenjen ili jednostavno propao, otišao bestraga u nepovrat.

– To vam je tako kad postanete suvišna radna snaga... Nekoliko sati prije gazda mi je uručio otkaz. Hoćete vidjeti taj jebeni drek od papira? Jasno da nećete. Ne bih ni ja... Oh, da, ja sam slobodna frizerska radnica. Deset godina staža. Imala mušterije... Ohoho! Ali posla više nema. To je istina i u tome se s gazdom slažem. Nije on kriv za usrano stanje. Ali je možda mogao pričekati koji mjesec. Ostaviti me na minimalcu. Jer vratit će se dobri dani. Opet će u salonu čekati da ih sredi gospođica Tamara. Imala sam stalnih klijenata, da vam pamet stane! Napojnica veća nego plaća... O, ispričavam se... Ja jurim sto na sat! Ne, neću. Zaustavit ću se i neću vas pregaziti... Još jedanput... Isprika, od srca! Vi pretpostavljam niste u nekakvim govnima? Oprostite, jezik frizerke nije baš uvijek lak, sprej i koju nijansu želite... Isprika!

– Novčano vam ne mogu pomoći – reče Beki.

Tamara se odmakne gornjim dijelom tijela, odmjeri Beki kao netko niže stvorenje koje se usuđuje izlanuti uvredljivu glupost.

– Gospođice, kolegice, ženska glavo..!

– Zovu me Beki. Inače, Elizabeta.

– Pa, draga Beki... Nemojte me razočarati. Nisam sjela slučajno. Dobro sam vas u prolazu proučila. Ne bi vi sjedili ovdje sami da ste nafutrani lovom. Čujte, ja sam predvidjela da bi do ovoga moglo doći i imam dovoljno za nekoliko mjeseci... Šuška nije u pitanju! Čovjek je ponižen i prevaren. U tom slučaju je žalostan i nesretan... Ali zašto ne bismo sjele u jedan bircuz... Popuhavlje neki hladan vjetrić, ne?

Pa su ušle u taj ćumez koji začudo nije bio smrdljiv od dima i znoja. Jedan mladi par, dečko i djevojka, zalutali. Konobar iza zavjese. Pojavi se žvačući nešto. Ćumezi se izgleda zadnji zatvaraju i propadaju.

Tamara je naručila crno vino a Beki čaj, iako bi joj nešto konkretno, šnita kruha s mašću, više odgovarala. Vjerovala je da čaj neće nadražiti želudac i prouzročiti grčeve praznih crijeva. Bojala se da pojede nešto što ne smije. Nije ni sanjala da će prvi dan nakon povratka provoditi prazna želuca..!

Uzdala se da će teta Adela kao i uvijek pripremiti ukusno jelo, jer je završila domaćinsku školu. S velikom ljubavlju pripremala je jela. Opskrbljivala se sama. Zar još uvijek vuče kolica s namirnicama plašeći se oskudice? Vjerovala je u zalihe!

Srčući mlaku vodicu čaja zamišljala je tetu kako užurbano priprema smjesu za palačinke. Nudi je medom od kestena, keksima, napolitankama da zavara želudac, dok brdo debelih, na rubovima zagorjelih palačinki ne donese i servira u blagovaonici. Pribor, salveta, tanjur s obrubljenim vjenčićem od zlata... Liker od trešanja ili vino iz Đakova? Misno. Isporučivao ga je osobno podrumar biskupije...

Tamara je primijetila da je Beki u mislima odlutala, pa rukom pređe ispred očiju, da je odčara i vrati u svakidašnjicu.

– Gledajte, Beki, ja se mogu ovaj čas izgubiti ako vas ometam u razmišljanju. Ja nisam uš koja se ne da s čovjeka... Tamara će usplahireno, ustrašeno, da se Beki naglo ne ustane i ode. Uhvati je za nadlakticu.

– Molim vas, nemojte...! Moram se priviknuti. Ni govora! Ostanite! Idemo posjetiti tetu Adelu. Oduševit će vas!

Kad je ustanovila, vlastitim očima se uvjerila koliko toga se promijenilo, Beki je utjehu i riječi ohrabrenja namjeravala potražiti kod tete Adele.

Bijaše joj više nego teta. Krvno srodstvo istina tanko, gotovo nikakvo. O tome se nije vodilo računa. Teta Adela bijaše u Bekinom životu i majka i daleka rođakinja. U njenom stanu, kući, na Srebrnjaku, provela je dane i noći kao i pod roditeljskim krovom. U nju se mogla pouzdati. Povjeriti i dobiti nenametljiv savjet. Pomoć, svakovrsnu. Upute, što je pametno činiti a čega se valja kloniti. Ona i suprug Franc nisu imali djece. Razmišljali su posvojiti, ali su na kraju odustali.

Ta zar Beki nije bila u neku ruku njihovo dijete?! Muško i žensko, sin i kći u jednom tijelu?!

Teti Adeli bijaše ona »njen dečko Beki« a Francu djevojčica, ne posvojeno derište koje mu se mota između nogu. A još da mu sjedne u njegov trkački automobil, uneredi ga?!

– Neugodno mi je. Vodite me u posjetu totalno nepoznatoj osobi?! Nije me briga što će pomisliti o meni, ali vi... Ako se naljuti i izbaci vas...

Znajući s kakvom dobrodošlicom će ih teta primiti, Beki se nasmije i reče:

– Ne poznate vi nju! Rastopit će se kad nas vidi na vratima! Neću vam ništa obećati unaprijed, ali sami ćete se uvjeriti kakva je dobra i ljubazna duša teta Adela! Razumije mlade. Čak govori da se više voljela družiti s mladima, nego sa svojim vršnjacima. Idemo!

– Idemo... Valjda nije prerano..? Mislim, tek sam vas upoznala, ugurala se poput kakve lukave proračunate maherice...

– O, poznam ja ljude! Pa bila sam širom svijeta... Raspoznajem crno od bijelog... Ako ništa drugo.

S ulične strane kuća bijaše ograđena oronulim kamenim zidom. Vrata odškrinuta. Uđu u dvorište.

Minijaturna betonirana trkačka staza, zavoji, ciljna ravnina, čak i male tribine, sve bijaše sagrađeno unutar ograničenog prostora.

Iz kolica nalik na trkaći automobil, jarkocrveni, u Beki i Tamaru buljio je pilot, trkač spreman jurnuti i načiniti propisani broj krugova. No nije se čula grmljavina, zaglušna buka motora s bezbroj konjskih snaga ispod poklopca. Prizor je djelovao kao okamenjena slika, višedimenzionalna, jezovito jasna sa svim pojedinostima. Nepokretna, okamenjena slika netom snimljena i stavljena u okomit položaj pred oči gledatelja.

– Gdje smo mi to zalutale?! – prekriži se Tamara.

– Nismo, Isuse! To je tetak Franc. Bio je nekada automobilski as. Prvak države. Isuse, u dvije godine... Zar se u dvije godine sve može toliko izmijeniti?! Kad sam odlazila bio je na pretragama...

U tren oka, raširenih ruku, dohrlila je starica. Sjedokosa, bujne sjedokose frizure. Tamara posumnja da je perika.

– Dečkić moj, Bekić!

– Teta Adela..! Pa što se dogodilo..?! Zar nije bilo pomoći..? O, ovo je moja prijateljica Tamara...

– Kako ste krasni! Hodite unutra. Nije vam hladno? Baš sam danas, kao da sam predosjećala, bila na placu..! Hodite..!

– Ali ne možemo Franca ostaviti samoga, Isuse!

– Nemoj se ništa uzrujavati, Bekić! On je na sigurnom u svom autu. Sve ću ti ispripovijedati. Mama ti ništa nije rekla?

– I ona je u komi, šta da ti velim! Nije se valjda sjetila...

– Svejedno, to je moja briga, nije važno. No, hodite. Nemojte ga gledati. On ne reagira na druge ljude. Sluša samo mene, moje oči i prste. Sve je inače na gumbe i daljinu. Morali smo to nabaviti dok je još bio kakav-takav... Umro bi da mu nismo nabavili... Skupo je bilo, ali...

I prehitro za njegove godine, činilo se Tamari; teta ih uvede preko terase u hodnik, onda lijevo-desno, u ogromnu sobu.

– Stara, pa gdje smo mi?! Ovo je plesna dvorana. Stane najmanje dvadeset ljudi. Stol... Pa za stolom se komotno može smjestiti isto toliko gostiju..! Kaj je tvoja teta barunica ili grofica?! Trebalo bi samo otvoriti prozore i provjetriti... Ovdje bi se mogao prirediti tulum za pamćenje..!

Stajale su nasred dvorane. Teta im je naredila da se ne miču dok im ona ne donese nešto slatkoga i osvježavajućega. Mogu i sjesti ako su umorne od štrapaciranja. Zna ona koliko je naporno popeti se ovdje gore k njoj. A autobus vozi i ne vozi.

– Da na brzinu priredim sendviče sa sirom i mortadelom? Kruh je današnji. Pravi domaći. Više ne kupujem ni mrvice od Šiptara! Jako su se pokvarili...

Tamara se ogledavala oko sebe. Rebrenice bijahu spuštene pa se kroz škiljave otvore probijala tek poneka zraka. Dvorana je titrala, zrak u njoj se vidio tamo gdje se svjetlost probila u unutrašnjost prostorije. Zrnca prašine mirovala su začarana tim svjetlećim snopovima koji su probadali ustajali mrtvi uzduh. Tamara se osjećala kao da je iz jave stupila u svijet starine odijeljen od svijeta ulice. Atmosfera ju je podsjećala na muzej, galeriju zatvorenu za posjetitelje. Sve je nepokretno i ispuhano, ne miče se i ne diše. Ne ispušta uzduh kroz paučinom i plijesni zabrtvljeno grlo...

A ipak, nije to bila zapuštena izložbena dvorana, već soba sa živim kipovima. Ona i Beki su figure u naravnoj veličini. Itekako žive i toplokrvne!

Teta je na jednom uglu velikog stola odgrnula teški pokrov ispod koga se ukaže bijeli, savršeno ravan stôlnjak bez nabora.

– Evo, ovo sam priredila da prezalogajite. I vino... Prva butelja koju sam dohvatila. Crno... Volite crno? Sendviče ćete lakše progutati... A ja sad idem spohati... Bataki od piceka od moje drage Barice! Ti trče po dvorištu u Bednji..! Kak ih je Franc dok je bio u formi tamanio..! On se dotepel u Zagreb iz Zagorja, od Bednje... Mlada gospođice Tamara?

– Da, Tamara – odgovori zbunjena Tamara nenavikla na ovakav otvoreni ženski pristup. Muškarci bijahu njene mušterije i nisu je mogli zateći. Odgovarala je brzo i ubojito. Kad joj se htjelo i ako je čovjek bio simpatičan i od možebitne koristi... U tom slučaju...

– Lijepo ime, Tamara. Zvuči ruski. Odmah se raznježim... O, baš sam kokoš... A bataki nasoljeni čekaju!

Beki joj je neprimjetno namignula u smislu: pusti tetu, malo je po svome, a bolest teteca Franca pogoršala je stanje.

Dok su čekale pohane piceke i zelenu salatu Beki nepovezano, ponešto s dosadom ispripovijeda povijest, životopis, tete Adele i Teteca, kako su od milja zvali Franca. U zagrebačke građanske krugove probio se učeći zanat u limariji Androuš. Bijaše to glasovita radionica koja je polovici zagrebačkih zgrada isporučila limariju. Počeo se družiti s građevinarima, stolarima, svakovrsnim obrtnicima. Jednom riječju, brzo se osamostalio i stekao imetak. Širio je djelatnost pa je neko vrijeme bio vlasnik nekoliko pilana u Gorskom kotaru i Slavoniji. Vješto i pametno oplođivao je novac. Ulagao u novogradnje, družio se s arhitektima toga doba. Neke od poznatih građevina između Martićeve i Zvonimirove, oko Trga žrtava fašizma, višesobni luksuzni stanovi... U takve poslove ulagao je kapital. Onda je upoznao Bendelija, Talijana koji je u Zagreb i ondašnju državu uvozio automobile glasovitih tvrtki. Neizlječivo se zaljubio u automobile. I to ne kao prijevozno sredstvo. Opsjela ga je brzina, jurnjava i postao je trkač. Sudjelovao je na svim trkama u srednjoj Europi. Pobjeđivao i vraćao se s pokalima...

Poslije jedne takve pobjede na prijemu u Grazu upoznao je tetu Adelu, djevojku iz plemenite ali osiromašene mađarsko-češko-hrvatske obitelji. Obrazovanu, spremnu za udaju u svakom pogledu. Ali bez miraza. Teteca to nije smetalo, da je oženi i odjuri na svadbeni put trkaćim autom. Od Firenze, sve do Napulja...

– Što je u svemu tome istina a šta nije – ne znam! – reče Beki.

– Uglavnom teta Adela nikada nije bila zaposlena. Mislim, u uredu, za kancelarijskim stolom. Ali fakat je da sve ovo što vidiš da je to stvarno i opipljivo. Jesi vidjela ono trkalište u vrtu? Prije moga odlaska ga nije bilo... Doktori su pričali bajke o izlječenju... Drek! Ali sad ćemo se naklopati bogovski spremljenih piceka! Ništ ne pitaj... Teta ionako priča više nego što je normalno...

Malo brdo hrskavih bataka pohanih na poseban način izvrsne domaćice nađe se pred njima. Velika zdjela zelene salate. Sitno nasjeckani češnjak. Ako ga gospođica Tamara voli jer daje naročit okus i poništava stanovitu bljutavost zelene salate. Tri čaše i butelja crnog vina.

– Znate, Franc je pio isključivo crno. Sorta Pinot crni. Na to ga je navukao primarijus ginekolog iz Petrove, Bajs. Čuli ste za njega?

Beki je kolutala očima od užitka i ponavljala: njam, njam! Ustala je, poljubila masnim usnama tetu u čelo. Onda ga je nježno otrla i prešla dlanom kao da ga poravnava. Teta se nije branila. Tamara se ispočetka smješkala i slušala. Zar zaista postoje ovako velike sobe, prave dvorane, dugački stol, namještaj iz muzeja, lusteri, svjećnjaci..?! Prije nekoliko sati kruljilo joj je u trbuhu a sada ga puni piletinom i pije, ne samo stidljivo srče, fenomenalno crno vino. Teta Adela marljivo puni čaše. Trusi ih kao da je baždarena. Beki ne zaostaje. Raspoloženje joj se popravilo. Teta je tješi da će sigurno dobiti angažman na filmu ili televiziji. U kazalištu, čula je, plaće su nikakve. A i gospođica Tamara...

– Pa zovite me samo Tamara. I u salonu me tako... ‒ reče Tamara. Iako su je u salonu zvali kako je kome palo napamet. Stariji muškarci su se savijali, ljubili ručicu i oslovljavali »naša krasna gospođica Tamara«. Činila se gluhom, mrtvohladnom i malčice zagonetnom.

– Da ispečem na brzinu i palačinke? – spremno će teta Adela. Tada se začuje mukli puzajući zvuk. Kao da se u salon šulja netko naporno vukući nogu za nogom, u cipelama s gumenim potplatima. Kotrljajući šum automobilskih guma. Mekan, kao da su polunapuhane i prazne se...

U sobu se uvezao svojim motornim invalidskim kolicima Franc.

– Mama, mama! – vikao je ženskastim glasom. Parkirao se uz stolac tete Adele i s pogledom praznim, blijedim, istodobno punim iščekivanja zurio u tetu. Na Tamaru i Beki uopće nije poklanjao pozornost. Sve je u rukama tete. Kao da je ona sudac na trkalištu. Mahnut će zastavicom i označiti početak natjecanja svjetskih bolida. Tamara je znala ponekad krajičkom oka gledati TV prijenos i shvaćala je napetost na startu. No nalazila se u kući, sobi, tamanila batake a ne među gledateljima! Prizor u kojem sudjeluje učini joj se nestvarnim, u najmanju ruku dječja igrarija. Sve je istinsko, ali umanjeno i prilagođeno prostoru.

– A Franc, jebač stari, si pobijedio?! Sad ću skuhati žgance. Prije toga gucni si vina. Nema alkotesta!

I Tamara i Beki bijahu zatečene događanjem. Prvo im nije bilo jasno kako se Franc popeo gore na prvi kat?!

Teta Adela kao da je čitala što se djevojkama mota po glavi i koja će pitanja postaviti, reče:

– Sve je na gumb. Sreća je što Francu još prsti ruke nisu ukočeni. Inače bih ga morala cijeli dan slijediti i poludjela bih! Dala sam izgraditi lift pa se može vozikati gore-dolje po miloj volji! Kolica su iz Amerike, iz tvornice za rakete. Kozmonauti, svemirske letjelice, kako se već to zove... Beki, dečko dragi, prodala sam kuću u Jadranovu. Jer otkud mi novci za takvu skupu mašinu?! Doktori su rekli da ima nade. Budući da je bio auto-sportaš, možda ga prošli dani ozdrave... Pa nisam ga mogla dati u dom! Iako su ga sestre na odjeljenju jako voljele i s njim se zafrkavale. Nanjušile su da je jako sretan kad ih čuje međusobno prostačiti. To ga podiže i održava... Zato se ne čudite što i ja izgovaram izraze kojih ni na placu ni u tramvaju ne možete čuti. Slobodno psujte na sav glas. Jelda, pizdolizac bez kurca i muda!? A još bi ga želio spičiti kakvoj mladoj spremačici, ha? Kurviš i seksualac stari! Idem ja sada pripremiti žgance. Oni su mu važni za crijeva i probavu... No, jedite i pijte! Mama, mama, to je sve što može izgovoriti razgovijetno. Kad se uzbudi stari jarac ponavlja to i ne mogu ga zaustaviti! No, sad će tebi mamica fine žute žgance od domaćeg kukuruznog brašna... Beki, dečko tetin, pa ponudi kolegicu... Čaša joj je prazna!

Tamara kojoj piće nije bio otrov ni put u alkoholizam, već je osjećala djelovanje maligana. Slijedilo je dobro raspoloženje, razvezan jezik i sklonost bezrazložnom činu. Onomu što joj toga trena padne napamet. Znala se ipak obuzdati i praviti budalu od sebe na javnome mjestu. Dobrodušan, hirovit pokret ili radnja. U to se nije ubrajalo ruganje s mušterijom u salonu. Predložiti totalnu promjenu načina češljanja ili frizure! Mladom pastuhu punom sebe, u čijim hlačama njenom iskusnom oku nije mogla promaći iznenadna nabreklina. Znala bi takvog narajcanog klipana nagovoriti da se ošiša na nulericu ili ofarba raznobojno poput klauna. Jer to je najnovija moda. Turila bi mu pred oči izrezak iz časopisa londonskih ili francuskih frizera u čije salone dolaze glasoviti sportaši, umjetnici, aristokrati... Pritom bi laktom slučajno dodirnula nabreklinu. Tip bi izgubio moć govora. Pristao bi da ga sredi. Ismijan od društva više se ne bi vratio Tamari...

U takav zanos upala je kad je malo bolje osmotrila teteca Franca.

Prsti su je zasvrbjeli na desnoj ruci. Nije mogla mirno sjediti i promatrati žrtvu, bivšeg automobilističkog asa u kolicima.

Od nekad valjda bujne kose zadržao se tek vjenčić. Žut, tanak, paperjast, zalizan, prilijepljen za šiju. Ništa se neće promijeniti ako ga se ne dira sve do smrtnog časa.

– Joj, gospodina Franca trebalo bi fino sfrizirati! – uzvikne Tamara skočivši na noge.

Teta je prinosila punu žlicu žganaca poluotvorenim ustima. Franc je imao izraz izumrle ptice koju hrane i umjetno održavaju na životu.

Čini se da je razumio Tamarin usklik.

– Mama, mama! Mama, mama, mama... – ushićeno je ponavljao. Jurnu kolicima prema Tamari.

– Dajte mi škare i češalj! Vidjet ćete majstoricu na djelu! Pobjednički pehar na natjecanju frizera! Blenut će kad vide kaj sam iz tako malo materijala napravila...!

– Nemam prave škare. Jedino za manikiranje noktiju – zbunjeno će teta. – I još jedne, ali tupe i zahrđale...

– Gospođo Adela! Nije važan alat! Važna je bujna mašta, ono što ne vidite, ja ću napraviti kao da postoji.

– Mama, mama! – nije prestajao Franc.

– A onda ćete i vi doći na red, gospođo! Susjedi na ulici ili u trgovini ne budu vas prepoznali!

– Uvijek idem na frizuru i uređivanje Getrudi u Mesničkoj! Bude se naljutila.

– Gospođo Adela, taj su salon zaprli prije godinu dana!

– Zar je iznenadno umrla?!

– Nije bilo novih mušterija a stare su na Mirogoju. Mladi se ni ne šišaju ni briju! Pogledajte kako izgledaju...

-Zbilja, imate pravo... Franc, predajem te u ruke gospođice Tamare. Kad skineš kacigu... O mogu zamisliti uzbuđenje na trkalištu..!

Beki nije bila u stanju ni riječi izustiti. Lijepo i ugodno joj se vrtjelo u glavi pa se zalijepila za stolac. Prošla je prstima kroz kosu kao da se sprema pod Tamarine škare i češalj. No vratila se kratko ošišana, stepeničasto, vrat gol, a uvojci na ušima i čelu. Ne, ništa na sebi ne treba mijenjati. Kad se pojavi među curama iz staroga društva isticat će se u svakom pogledu. Neki modni fotoreporter će je uočiti i lansirati sliku u magazinu. Možda je potrebno biti strpljiv? Ta`` tek je prvi dan doma!? Možda joj se ta pustoš i mrtvilo, zatvoreni lokali i terase priviđaju? Nije se pojavila u pogodnom trenutku? Sreća da se upoznala s Tamarom kojoj ideje frcaju sto na sat! Za prvo vrijeme posudit će nešto love od tete. Krenut će joj, ziher!

Franc je sjedio u trkaćim kolicima i pobožno gledao Tamaru koja je čekajući škare, češalj, tetu Adelu, iskapila dvije čaše, razgibala se u ramenima, na suho protrljala ruke.

– Evo i vode u zdjelici, za navlažiti! – prpošno će teta Adela. Jako joj se dopala Tamarina zamisao. Toliko je malo potrebno pa da vas nešto novo, neočekivano, oduševi! Zapustila se otkad je Franc u kolicima... A i prije nije se lickala. Druge žene idu na plac dotjerane, kao na kazališnu premijeru...

Tamara se odmakla od Franca, odmjerila ga, nakrivljivala glavu, gledala u nepostojećem ogledalu odraz Francove glave. Koji način izabrati? Potkratiti kosu, ne dirati oko ušiju, jer će se još više isticati izduženi, mršavi oblik s utonulim očima... Nekakvim plesnim, gipkim korakom obišla ga je. Pritom je zveckala škarama, sjekla nevidljive vlasi, tapšala po tjemenu i šutke, u sebi, ocjenjivala svoj rad. Potapšala potiljak, kružila oko ušiju i skratila zaliske.

– Kako vam se sviđa? – upita tetu Adelu.

Ova je zanijemila opčinjena Tamarinom izvedbom i umijećem.

– Šteta što nemam britvu..!

– Svaki drugi dan dolazi Antonio, tu iz brijačnice u Ilici, da ga obrije i izmasira – reče teta Adela.

Sjela je na stolicu i zažmirila.

– Nešto mladenačko. Sportsko? Ili ozbiljno što izaziva respekt? ‒ upita Tamara.

– Vi izaberite! – klikne teta Adela. – Pouzdajem se u vašu nadarenost!

– Hvala na povjerenju, milostiva – reče Tamara. Priđe stolcu i natoči Pinot noir. – Pravo sortno vino. Inspirira me...

Polusklopljenih kapaka, naslonjena na ploču ogromnoga stola, Beki je motrila Tamarin nastup. Da, to bijaše istinski kazališni čin.

– Mama, mama, mama! – visokim, vrištećim glasom uključivši bešumni motor kolica jurio je oko stola Franc.

– Kurviš, još bi jahao mlade frajle, ha? Prošla baba s kolači, dragec moj! Šmrkalj, samo to još imaš! Marš, da mi se nisi približio! S ovim škarama gospođica će ti odrezati kaj je ostalo od pimpeka!

– Da i ja prostačim? – upita Tamara.

– Dapače, molim vas! To će ga još više dignuti... Friške, sočne, kočijaške, seljačke... To! Preporodit će se, garantiram!

Dolazila u doticaj, družila se od malena s dečkima, tamo u zavičaju, čiji rječnik bijaše bogat, raznolik, poseban. U jednom je mjestu neki izraz bio kletva, užasna pogrda, a u susjednom pohvala i uzdizanje u nebesa. Najčešće uvrede na račun majke, sestre, bliže ili daljnje rodbine. Obavezno su se, kao u molitvi, ponavljali muški i ženski organi te što se sve s njima čini i gdje ih se može gurnuti, staviti, što činiti čak i na neprirodan životinjski način. Svećenik s oltara grmio je protiv mladića koji su se natjecali u prostotama...

Živeći u gradu Tamara je puno toga zaboravila. Istinabog, imala je blagoglagoljive ljubavnike koji su je nagonili da opisuje spolni čin, da neuvijeno uživa i piča kako joj je lijepo, kako joj nikad nije bilo tako božanstveno i izluđujuće... Nekad se predala i bez nagovora udovoljavala samodopadnim, samouvjerenim kurvišima koji je zapravo nisu dovodili do vrhunca...

Našla se u nedoumici: da glumi prostakušu iz nekog sokaka ili kurvicu s asfalta?

Ispalila je brzometno nekoliko nepovezanih rečenica natopljenih kletvama, prostačinama i uvredama. Tek toliko da zadovolji domaćicu, tetu Adelu, i njenog bogalja supruga u invalidskim kolicima.

– Joj, baš ste originalni! Takvo nešto dojmljivo ja se ne bih sjetila! Ha, prije koliko vremena sam bila u krevetu gola s muškarcem?! A, nemojte misliti da sam tražila muškarce kad se to s Francem dogodilo! Ni govora! Ostala sam vjerna bračnoj zakletvi! Iako je bilo, moram si polaskati, ponuda od mene dosta mlađe i naočite gospode... Ali, vi ste me svojim nadahnutim frazama podsjetili na mladost... Zapamtit ću ih za budućnost kad smo Franc i ja sami doma, u tišini...

U međuvremenu Tamara je zaboravivši koga frizira dala maha mašti i od kose tete Adele pravila fantaziju za natjecanje frizera.

Raspustila, raščešljala sijede vlasi i pitala se hoće li njene mučene i beskrajno fenirane, dočekati starost kao što ih ima ova bakica? Ili će se poslije pedesete početi linjati? Ispadati na tjemenu kao što je vidjela takve jadnice prorijeđene, ćelave tintare..?

Prenula se iz predviđanja budućnosti. Naročito sada kad je nezaposlena. Sreća što je nabasala, dobro procijenila duševno raspoloženje cure na klupi pred kazalištem...

– Nešto originalno ali ne previše moderno – sugerirala je teta Adela.

– Bez brige! Puna sam ideja. Ispast ćete tako da se nećete prepoznati. A opet, ništa nećete izgubiti od svoga ja. Kužite?

– Sklopit ću oči! Kad se probudim... Vina ima u špajzi i na balkonu. Beki, dečko moj, zašto si tako tužna?! Financije neka ti ne stvaraju glavobolju...

Tamara stane kružiti oko tete Adele i u hodu, povodeći se za trenutnim umjetničkim porivom, nježno je dirala ili ljutito prebacivala naprijed-natrag, lijevo-desno, uvis ili gladila vlasi uz tjeme. Nije se mogla odlučiti i kojim smjerom krenuti. Šteta što nema spreja! Upita tetu gdje drži šećer. Rastopi nekoliko žlica u posudici i otopinom namoči vlasi. Uspije joj, frizura se držala! Napravila je nekoliko roščića u stilu za zabavu vampira...

– Mislim da sam pogodila..! Dužina lica, plemeniti vrat ženke labuda koja ponosno, s prezrivim osmijehom, muči nestrpljivog mužjaka..! Takvo nešto nije mi odavno uspjelo! Prijateljice će vam zavidjeti... Ne, ne treba vam ogledalo! Neće se raspasti. Možete slobodno prespavati noć i ujutro započeti novi dan s gala frizurom...

– Beki, dečkiću moj, dobro mi stoji..?

U polumraku velike sobe, pri zalasku sunca, tupo umorna Beki pogleda tetu Adelu. Svjetlo sumraka je varavo i stvari lelujaju, njišu se... Ne uvijek. Ali Beki bijaše tako raspoložena. Pinot noir je uistinu moćno vino koje te objeručke prima u zagrljaj. Činilo joj se da joj je jezik zadebljao baš kao i gležnjevi. Stopala su nadnaravno nabubrila. Skinula je cipele i osjetila ugodu, olakšanje, slobodu kože.

– Teta, možeš na reviju u »Esplanadu«! Prva nagrada...

Da li joj se sluh poremetio, da li to čuje odjeke poznate glazbe? Izvor glazbe nije mirovao. Približavao se ulaznim vratima. Onda je grunuo u dvoranu svom snagom dubokih tonova, raspjevanih truba i žica na gitarama... Dobro je poznavala te zvukove. Naslušala ih se do ludila prije nego što je s puno nade otputovala u uspjeh na pozornicama, uloga u filmovima koji će biti prikazani i u Hrvatskoj. Slava i uspjeh prelit će se preko oceana i ostaviti rulju zablenutom. Nokte grizu do krvi od zavisti..!

Da, bio je to Elrančero iliti Mirek Kućan. Statist vječno oslonjen o šank s pitanjem: Stari/stara možeš mi posuditi..? Vraćam sutra s kamatama, može i u devizama..! Bude izašla moja slika u novinama s kazićem na ramenu, ha, šta veliš? Bogovski, ne? Imaš slučajno i koju pljugu...

Mamurluk sumraka u kući tete Adele. Zar se zbilja vratila..? Ili ima slušnih priviđenja. Ali u Los Angelesu ni na jednoj radio postaji nisu grmjeli mariachi. Tja, trebala je s jednim tipom odletjeti dolje u Acapulco, u Mexico, bog te mazo..!

– Ženska glavo, zašto nam nisi javila...? Da skupimo odbor za doček na aerodromu! Ovako, zbilja si digla nos! Žulj te vidio na Cvjetnom ali nije bio siguran. Javio mi a ja pitam direktno tvoju staru koja mi potvrdi i kaže da si se samo istuširala i odjurila u grad. Znači, zaželila si se stare ekipe?! Ej, Elrančero, skini mi se! Utišaj tu kantu da se mogu razgovarati s najboljom i najdražom prijateljicom. Stani, nemoj proždrijeti cijelu picu! Bit će ti zlo, na prazan želudac, tri dana nisi pošteno jeo..!

Da, izvan svake sumnje. Vratila se. Ne treba se uštipnuti. Okuplja se staro društvo. Dvije godine a ništa se nije očigledno promijenilo...

Mislila je da će je Džozefina, umjetničko ime Marijane Slepec iz Prigorja, oko Zeline, da će je ugušiti svojim grudima, svojim vlažnim slinavim usnama, brzim kratkim poljupcima koje je neštedimice dijelila pri svakom susretu. Nebitno je li se rastala prije sat vremena ili nekoliko tjedana. Njena srdačnost bijaše daviteljska. Znala je da pretjeruje pa se odmah ispričavala i zaslinjeno lice obožavane, napadnute osobe brisala maramicom natopljenom kolonjskom vodom, prikladno uguranom u prorez ispod vrata.

– Van, zvat ću policiju! Beki, dečkić moj, zaštiti svoju staru tetu! Koji to vatrogasci sviraju?! Zar smo na sajmištu? Cirkus pod svojim krovom ne budem trpjela! Van, na ulicu..!

Tamara je mrtvo hladno promatrala. Vino joj je umrtvilo čula i ništa je nije živciralo. Pogledala od glave do pete kržljavog muškarca s mamutskim kazetofonom na ramenu i ostacima pice u ruci. Nije padala na žgolje s dupencem umjesto razvijene muške stražnjice. U njoj se skrivala snaga ubojitog udarca.

Ali muzika joj je dirala srce i dušu. Ritam joj je rastegnuo i prožeo udove. Došla je u napast da zapleše. Korak joj bijaše poznat, pokreti strastveni, divlji, zavodnički. Ruka uvis iznad glave i zavrtloženo tijelo koje juri pa se naglo smiruje. Očijuka, pogled ispod oka. Raspištoljila bi se da je u pravom lokalu i u pravom društvu. Ovako...

– Beki, daj pričaj... Luda sam da doznam što više toga iz prve ruke...! A, vino..! Crno..? Mogu iz tvoje čaše..?

– Teta – propenta Beki – ovo su moji kolege iz teatra. Lijepo od njih što su me potražili. Jamčim za njih. Ništa neće slomiti, ništa neće nestati. Isuse, pa ti si drugo biće! Ovako šik modernu frizuru nisi imala otkako te se ja sjećam! Imaš dvopeka? Znaš, možemo goste ponuditi da ga umaču u vino i uživaju bez puno kerefeka. Imaš? Dobro. Donesi. I još dvije tri butelje. Neka počne slavlje moga povratka!

Bekine riječi pohvale njezinom izgledu djelovale su nadasve poticajno i životodajno. Teta se osjetila mladom i preporođenom. Mladi je ne tjeraju u zapećak! Drže do njezine ličnosti i dostojanstva! Ovo je neka druga mladež a ne oni besprizorni i opasni koji prolaznike napadaju u pothodnicima, u noći, na pustoj autobusnoj stanici. Nije joj teško ugoditi im i pridružiti se ravnopravno...

Beki je još posjedovala toliko zdravog razuma, prisebnosti i kretanja u pravom smjeru da nije podlegla slabosti, slabosti iznošenja istine. Sve bi ih razočarala a najviše sebe. Mora sve okrenuti naopačke, izmišljotine na prvo mjesto. Polupijana prepričati dvogodišnja poniženja, lažna obećanja o ulogama koje se pišu izričito za nju...

Stala je nehajno, onako usput, s primjesom dosade i zijevanja što mora ponavljati proživljene najljepše trenutke života, od Londona do Los Angelesa... stala je farbati i na kraju vjerovati izmišljenim uspjesima i slavi u dalekom, toliko opako različitom svijetu. Vratila se doma malo odmoriti. Čežnja za rodnim asfaltom, starim društvom bijaše svakodnevna i pregolema. Oslijepila je od bljeskanja bliceva. Navlačili su je, potezali za ruku da nažvrlja autogram. Zaželjela se mira i tišine, u večernjim satima na Zrinjevcu, pogleda na katedralu s Strossmayerovog šetališta, švrljanja po Dolcu ili Trešnjevačkom placu... Sočnih, njam-njam ćevapčića umjesto naučno i apotekarski proizvedenih hamburgera... Zaželjela se dima..! Dima s roštilja, mladog luka i rotkvica... Klatila se po velegradskim nogostupima od čežnje za domovinom. Drugim riječima...

Džozefina se, zapanjena, ne vjerujući onome što čuje, odmakla od Beki. Naše novine su dno dna..! Pa o tome nisu ni riječi napisali! Da, shvaća je, morala se vratiti. Istina teško prodire u naše zabačene, poludivlje i zmazane krajeve. Trebat će sapunom dobro izribati pa da na površinu izađu prešućene činjenice o svjetskom uspjehu jedne hrvatske glumice! Srbi takav uspjeh svoje gore lista ne bi prešutjeli. Oni se znadu hvaliti i udarati u prsa. Svaka im čast! Sutra će nazvati glavnog urednika da pošalje novinara i fotografa...

A vino je božanstveno... Kako se zove? Šta piše na etiketi... »Noir«? Dabome, film noir je izraz... Jebeš Hrvatsku bez film noira!

– Jesi donijela nešto friško za mene? Mislim, kazetofon... – šaptao joj je Rančero ne stišavši glazbu. – Moram osvježiti repertoar. Ima u Markuševcu jedan kafić gdje nastupam... Ludnica! Trebalo je vremena da im pod kožu uđu moji mariači...!

– Ne znam – reče Beki. – Nisam se još pravo ni raspakirala...

– Odvedem te tamo kao iznenađenje večeri! – užareno će Rančero.

– Daj, uškopljeni, pusti curu da se aklimatizira. Ako želiš biti njen menadžer. Nađi bogatog sponzora – stane Tamara u obranu Beki.

– Hej, pazite! Čujte sad ovo. Cajun i zaydeco. Na ovo se najviše pale. Originalni kmetovski melosi iz Louisiane...

– Mama, mama, mama! – svu mješavinu zvukova, glasova, žica i harmonike nadglasa Francov vapaj.

– Dobro, dobro, moj najdraži jebač! Sad te bum nahranila tvojim pilulama – umirujuće će teta Adela. – Sviđa ti se moja nova frizura? Vodiš me na utrke?

Samozvani gosti i ukućani nisu marili za razinu buke, glasova, glazbe, koja je izlazila van na ulicu. Iz inače tihe, u vrtu uvučene zgrade, udaljene od susjeda, čula se nesvakidašnja gungula, vikanje, smijeh raspojasanih posjetitelja koji su, činilo se, zauzeli mirno, mrtvo prebivalište starog bračnog para. Neosvijetljena, u krošnjama drveća kroz koje nisu probijale zrake uličnih svjetiljaka, kuća je izgledala kao napušteno, zaključano prebivalište...

Takvim ga je držao, u pamćenju gotovo prekriženom, i Jaroslav pl. Marovsky, umjetničko ime i potpis: Jar.

Bijaše on jedini stanar stotinjak metara udaljene ruševne kuće, osobenjak, potomak nekad poznate trgovačke obitelji podrijetlom iz Poljske. Živio je na svoj način, ali od svojega rada, umijeća, nadarenosti i uvrnutosti. U najboljim i najplodnijim godinama Jar je risao, proizvodio i prodavao – ne po bilo kojoj cijeni – stripove, ilustracije, realnošću nabijene slike iz prošlosti i sadašnjosti: od dolaska Slavena na Jadran do srcedrapateljnih crtanih romana u nastavcima... Usput, po skrivečki, po narudžbi i iz vlastitog zadovoljstva, isporučivao je anonimnim naručiteljima, veoma često ocvalim milostivama, većeg ili manjeg formata, slike bluda i razvrata s osobitim naglaskom na veličinu muškog uda u pohodu na ženske intimne dijelove. Nekoliko veoma vrijednih radova, po želji i naputku auto trkača Franca, prodao je i nekadašnjem asu.

No prošla su ta vremena. As je spao na invalidska kolica, a Jar je još uvijek oran za akciju, crtao, maštao, nepotkresanih ruku i nogu. Spavao je zimi i ljeti gol golcat. Bacao se nag u snijeg visok pola metra, tuširao mrzlom vodom ili skakutao po ledenoj plohi oko hidranta.

Vraćao se iz dvosatne šetnje šumarkom i parkom oko brežuljka s čežnjom za mladošću i putenom prošlošću, skriven iza stabla, promatrati ljubavni par. Nespretni, užurbani, kao da su lovokradice... Smijuljio se u sebi i žalio ih što su neuki i brzopleti... Ti zatečeni nevješti parovi udaljili bi se brzo kao da ih progone lovački psi...

Iznenadila ga je glazba iz kuće staraca. Iako je bio u najboljim poodmaklim godinama, svi iznad četrdeset bijahu starkelje i starice vrijedni sažaljenja. Nesvjesni što su propustili...

Adela ga je dočekala neprirodno mladenački počešljana i vrckava, koliko to može biti prabaka. Bez unuka...

– Jaroslavček, jedino si nam ti falio! Zar ugođaj nije naelektriziran i po tvome umjetničkom pravcu? Beki, ti znaš našeg slavnog susjeda?! Djeco, pokazat ću vam neke njegove erotske fantazije na bludne i golišave teme... Pridružite nam se! Znam da si šmeker i vinoljubac. Djeca uživaju u Francovom vinu... Isuse i Marijo, a gdje je nestao taj čovjek? Franc, Franc! Javi se...

– Mama, mama, mama! – čulo se iz tamnijeg dijela velike sobe u smjeru dizala.

– Bože dragi, kam si krenuo?! Vani je kmica a akumulator za svijetla ti je prazan, žarulje su pregorjele... Ne smiješ na stazu bez moje pratnje! Dosta si se danas najurio. Postigao si rekord, Franc! Čekaj me...

Jar se nije obazirao na nevolje koje Adela ima sa susjedom Francom. Znao je da ne može pobjeći u svojim trkaćim invalidskim kolicima. Pokušao je već, ali ga je Adela sustigla na uličnim vratima i vratila u dvorište...

– Vi ste onaj glasoviti...! – mucao je Rančero približivši se Jaru da ga promotri izbliza.

Stari čikovima probušeni i pićima natopljeni sombrero draškao mu je Adamovu jabučicu. Pojačao je ton, mariachi su drmali kuću od podruma do krova.

– Dečko, zaustavi se na tome »glasoviti«. Pusti me da uživam u ovom Pinot noire, ako razumiješ francuski? Tvoja generacija nije stigla dalje od amerikanizirane engleštine... Oh, reserve, doc, domain, terroir...! Bravo Franc, ovo ti neću zaboraviti! Najprofinjenije erotsko remek-dijelo vlastoručno signirano, sutra ti dajem! Znam da još uvijek potajice udaraš majmuna!!

Tamari su se dopadali stariji muškarci pa uđe u vidno polje Jara. U salon su dolazili muškarci takvoga šarma koji je nisu ostavljali ravnodušnom. Ali više su brinuli o preostalim vlasima, ili, ako im je preživjela gusta sijeda kosa, ponosno i samodopadno je gladili, nudili joj da pogodi koliko im je godina... A na ponudu u rasponu od kave do večere radije bi pristala...

Jar joj prijeđe dlanom umjetnika po stražnjici i pohvali tvrdoću. Ona ne odskoči kao ofurena. Naprotiv, kucne se s čašom i namigne izvježbano, bećarski i obećavajuće.

– Mama, mama... – čulo se Franca.

Adela je pojurila dolje u vrt, vid joj nije bio najbolji i trebala se prilagoditi. Ugledala ga je na raskriljenim vratima. Najvećom brzinom jurio je prema izlazu, ulici, nizbrdici...

U posljednji čas uhvatila se za karoseriju s još dovoljno preostale snage u mišićima. Bacila se na Franca pokušavajući dohvatiti volan. Ali kolica su dosegla najpovoljniju brzinu i jurila niz ulicu, dolje u grad, ne poštujući semafore i ograničenja...

Svjedoci koji se nađoše na mjestu udesa tvrdili su da je muškarac za upravljačem mumljao, grcao, smijao se i plakao vapeći:

– Mama, mama, mama! *

 

 

____________________

* Poglavlje iz neobjavljenog romana Un roman noir Zvonimira Majdaka, ovogodišnjega dobitnika Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo(op.ur.).