Novinarka u borbi za pravdu

Želimir Periš, Hrvoje Šalković, Goran Tribuson, Pavao Pavličić i Andrej Nikolaidis imena su pisaca koji su svoje romane objavili u sklopu biblioteke Balkan Noir nastale kao rezultat suizdavačkoga pothvata Naklade Ljevak i 24 sata. Prednost te biblioteke nije samo u hvale vrijednom povećanju stvarateljske produktivnosti domaće kriminalističke proze nego i u ukoričavanju proza autorâ sa širega južnoslavenskoga područja pa odatle i naslov nakladničkoga niza. U tom nizu svoje je mjesto našao i roman Pouzdan izvor Merite Arslani (rođ. 1974.). Spisateljica je poznata po svojem Kiklopom nagrađenom debitantskom djelu duhovne tematike Anđeli će samo zaspati (2011.) i romanu Probudi me kad prođe (2013.) u kojem je progovorila o ne tako popularnoj temi obiteljskoga nasilja. Napokon, Merita Arslani napisala je i svoj prvi krimić o čijem je autorstvu, a to je i sama izjavila, dugo maštala kao pasionirana čitateljica i gledateljica dotičnoga žanra.

Valja naglasiti da je autorica odstupila od klasičnoga uzorka kriminalističkoga romana u kojem postoji zločin, enigma u vezi s njegovim počiniteljem, »vratolomna« fabula s istragom i detektiv koji razrješava zagonetku ubojstva. Arslani se umjesto toga odlučila za drugu šablonu odnosno kombinaciju kompozicijskoga oblika s novinarsko-policijskom istragom i kompozicijskoga oblika uvjetovanoga opisima stalne prijetnje. Prema tome, identitet se ubojice zna od početka, a na čitateljima je da navijaju za uspješno privođenje počinitelja, to jest naručitelja ubojstva sudu pravde. Jedino po čemu roman pripada takozvanoj noir fikciji jest protagonistica koja ne pripada državnoj ili privatnoj istražiteljskoj službi, a u sukobu je s korumpiranim financijskim i političkim sustavom. Sukob se zasniva na posjedovanju informacija koje novinarki Zoli Vidović ustupa Lucija Martinović. Ona je članica Uprave Omnia Banke koja novinarki otkriva nezakonite radnje u vezi s fiktivnim investicijskim fondom, a u manipulacije oko toga fonda upletena su još trojica zaposlenika te banke, premijerova sestra Nora Ivanković i Jakov, njezin ljubavnik i doušnik u policiji.

Kvalitete Pouzdanoga izvora nalaze se u aktualnosti teme, recepcijskoj pitkosti ispripovijedanoga, spisateljskoj sposobnosti da se u par rečenica i s nekoliko dojmljivih pojedinosti dočaraju karakteri i međusoban odnos likova, naročito u dijalozima koji su dinamični i ispunjeni »sočnim« razgovornim jezikom. U skladu s tim roman neosporno zadobiva čitateljsku pozornost, a unatoč nekim manama ne gubi titulu napetice zato što to manje-više jest, pogotovo što je inspiracija pronađena u hrvatskoj korupcijom i više nego zasićenoj stvarnosti. Osim toga, ovaj roman nije samo priča o društvenim problemima i »grijehu struktura« nego i o privatnim poteškoćama u međusobnim relacijama likova. Primjerice, riječ je o mržnjom ispunjenom odnosu premijera Matije Ivankovića kao političkoga karijerista i njegove sestre Nore opsjednute zaradom, glamurom i statusom. Zatim je u fokusu prekinuto partnerstvo Zole i njezina bivšega dečka, također novinara, Roka; potom koristoljubivošću obilježena veza Nore i iskreno zaljubljenoga Jakova; raspad braka Lucijina ljubavnika i radnoga kolege Roberta te njegove žene Mirjane.

Lucija je ubijena jer je saznala poslovnu tajnu bankarskih urotnika i žrtva je naručenoga ubojstva. Međutim, čini se da je autorici osim zanimljive priče oko razrješenja te situacije nesumnjivo bilo važno prikazanu sliku društva u romanu također intonirati jarkim bojama društvene kritičnosti, to jest ne usmjeriti pripovijedanje mehanički samo na proces otkrivanja moralno posrnulih »jataka« u živo blato svoje korupcije. Osobito naglašeno obilježje negativaca u romanu njihova je zamaskiranost – navlačenje izvanjski poželjnoga lika koji je često u neskladu s unutarnjom duhovnom prazninom. Pored toga, aktualizirani su odnosi u borbi za moć te je opisana perfidnost ljudske manipulacije u raznolikim oblicima kao što su mito, ubojstvo, spletkarenje, podmetanje i laganje.

U središtu priče mlada je novinarka koja svojom upornošću pokazuje na koji način funkcionira međusobno poticanje policije i novinara u sličnim istragama. Merita Arslani završila je studij novinarstva, a kao novinarka stekla je radno iskustvo na Gradskoj televiziji Zadar i pisanjem za Slobodnu Dalmaciju i Jutarnji list. Djelomice zbog takve autoričine iskustvene pozadine zagarantirana je realističnost u prikazivanju specifičnosti novinarskoga okružja, njegovih zanimljivosti i poteškoća, a to se lako može uočiti već početnim uranjanjem u svijet romana. U vezi s njim naglašena je odgovornost novinara za iznošenje neprovjerenih i nedokazanih informacija – Zola prima anonimne e-poruke; Lucija joj samo usmeno prenosi obavijesti o »Projektu majmuni« u kojem su »majmuni« uplatitelji iz redova prevarene društvene elite, uključeni u profitabilna i zakonski diskutabilna ulaganja; Zola uz policijski blagoslov bombastičnim člancima povezuje Lucijino ubojstvo s vrhom vlasti kako bi se postigao psihološki učinak zastrašivanja u kriminal upletenih protivnika. Lako bi se mogao zamisliti još koji roman s likom hrabre novinarke koja je zanimljiva zbog prirode svojega posla povezanoga s različitim društvenim sferama, kao i zbog velike mogućnosti upletanja u zamršene odnose i mnogobrojne intrige.

Velikim dijelom upravo u toj atmosferi neizvjesnosti, pritisaka, međusobnoga nepovjerenja i potrage za pravom osobom ili informacijom nastaju motivi-udice na koje se čitatelj nastoji uhvatiti. Međutim, ipak je potrebno istaknuti da koliko god se opisane situacije činile uvjerljivo preuzete iz novinarskoga i kriminalnoga miljea ne baš svijetle hrvatske stvarnosti, prikazivanje stezanja obruča oko skupine kriminalaca povezanih s vlasti, bankama i policijom nema u sebi dovoljno »jake« građe i raznolikih obratā kojima bi se fabula obogatila i učinila još napetijom. Ovako je nastala priča u kojoj je samo pitanje vremena kada će se već unaprijed poznatim krivcima moći pripisati zločin, to jest kada će netko od njih popustiti pod pritiskom, kad će Zola razgovarati s policajcima radi razmjene korisnih podataka kako bi se »pohvatali konci« priče o naručiteljima ubojstva, a Nora i prevarantska »ekipa« raskrinkali uz pomoć novinara. Drugim riječima rečeno, ne postoji enigma ubojstva, a potjere u doslovnom obliku zapravo nema. Usput rečeno, novinarima je očito pripisana uloga amaterskih detektiva, ali i sudaca – što i nije toliko prijeporno ako se, naravno, uzme u obzir kako je najbitnije da je pravda zadovoljena te da je novinaru pri tom još osigurana slavodobitna dnevna naslovnica i priznanje kolega.

Kao još jedan kuriozitet potrebno je navesti da se na stražnjim koricama »kočoperi« iz pera Mirele Holy preporuka za čitanje knjige. Aktualna političarka navodi kako je krimić pročitala u jednom dahu za sat-dva i roman opisuje kao »odlično štivo za večernje sate« koje preporučuje čitati odmah nakon Dnevnika. Spomenuti marketinški potez opravdan je i naravno da nakladnik i autor moraju razmišljati o dobroj reklami, jer vjerojatnije je da će se prije posegnuti za čitanjem naslova sugeriranoga riječima popularne, antikorupcijski usmjerene i prema postojećem premijeru kritički raspoložene političarke, nego što bi to bilo u skladu s naputkom nekoga »knjiškog moljca«. No upitno je koliko je uputno čitati Pouzdan izvor odmah nakon Dnevnika upravo zbog sindroma prezasićenja zbiljom do kojeg bi vrlo lako moglo doći zbog visokog stupnja poklapanja proznoga sadržaja i sadržaja koji se obično gledaju u informativnim emisijama. Kao što je već istaknuto, krimić Merite Arslani izuzetno je simptomatičan za suvremenost u kojoj je nastao.

Čitanje krimića ponešto kvare i propusti u tehničkom smislu riječi, a koji su zastupljeni više no što bi to trebalo biti ili bi si netko trebao dopustiti. Potpuni čitateljski užitak narušavaju omaške poput: »nešto se dogodio«, »u priču žene koja je se liječila«, »novinari salijetali svaki da i postavljali pitanja«, »Atmosfera na sastanku postal je preteška«, itd. Arslani u izričajnom smislu ne bježi od razgovornoga jezika u kojem su česte pogrdnice i vulgarizmi koji se javljaju i u izrazu autorskoga pripovjedača, a odmjerenom upotrebom takvih riječi postignuto je približavanje svakidašnjem jeziku i veća komunikativnost teksta. U kontekstu približavanja zbilji zanimljiv je i lik bankara Mire koji se od briga zbog istrage opušta uz zvukove cajki u jednom narodnjačkom klubu, a kasnije i u bijegu na Karibe, pa je citiranjem takovrsnih stihova koje sluša usputno obuhvaćen i taj društveni fenomen.

Poudan izvor krimić je koji ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Radnja se lako slijedi, likovi posve sliče svojim stvarnim uzorcima te se uistinu stječe dojam da se prate događaji koji su inače glavne teme televizijskih dnevnika. Društvena analiza obuhvatila je više područja – bankarski, politički, policijski i novinarski. Raspletanje zapleta u korist novinarske zviždačice i pobornice za pravdu etička je poruka sa značenjem da se zločin ne isplati, jer se za organizirani kriminal kad-tad zasluženo dospijeva u Remetinec. Tome su u Hrvatskoj neosporan dokaz neki primjeri zatvorskoga »zbrinjavanja« donedavno nedodirljivih pojedinaca. Kriminalistički prvijenac Merite Arslani korektno je napisana proza, ali od autorice se u budućnosti od pisanja u kontekstu toga žanra očekuje mnogo više.