Najsolidniji autorov prozni rad

Bibliografija 55-godišnjeg pisca iz Zagreba Kemala Mujičića Artnama koja je započela s četirima pjesničkim zbirkama nakon kojih je uslijedila knjiga kratkih priča, a zatim tri romana između kojih su se ugurale još jedna knjiga pjesama i knjiga proznih zapisa iz rata, svojevrstan je ogledni primjer uvjetno rečeno »školskog« razvoja jednog spisateljskog autorskog puta. Kako se u ovome tekstu fokusiramo na autorov novi roman, treba reći kako je i razvojni put autorova romanesknog stvaralaštva analogan putanji cjelokupna njegova spisateljskog stvaralaštva.

Naime, prvi roman Kemala Mujičića Artnama Pet litara benzina bio je obilježen pojedinim, za debitanta u pisanju romana tipičnim manjkavostima, od kojih se ponajviše izdvajao autorov poriv da rukopis prezasiti s previše materijala, uz nedovoljno skladno ukomponiranu paralelnu priču koja je pratila osnovnu fabularnu nit. Sljedeći roman Vrijeme za ljubav već je bio puno discipliniraniji, digresivni umetci bili su manje brojni i bolje uklopljeni u arhitektoniku rukopisa a paralelna fabula nije više djelovala na silu ugurana u roman. Pritom su oba romana bila tečno ispripovijedana te locirana u suvremenu hrvatsku zbilju koju je autor obilno komentirao, uz uočljiv kritički naboj.

Već prva rečenica uredničke bilješke sa korica novoga romana Kemala Mujičića Artnama Sarina druga ljubav naglašava kako je to roman koji »koristi iskustva« svoja dva prethodnika. S time se nakon čitanja nije teško složiti, uz konstataciju kako je novi roman dosad najsolidniji autorov dugometražni prozni rad u kojemu je Kemal Mujičić Artnam uspješno dodatno poradio na neutralizaciji manjkavosti prethodnih rukopisā. Odnosno, primirio je svoj poriv za razbarušenošću, istodobno se motivikom i tematikom naslanjajući na dva prethodna romaneskna pokušaja. Tako roman Sarina druga ljubav s prvim autorovim romanom Pet litara benzina dijeli pripovijednu poziciju u prvome licu, s naratorom kao glavnim protagonistom priče, kao i protagonistovo ratno iskustvo s prve crte bojišnice u Domovinskom ratu i PTSP-ovsku poratnu popudbinu, dok je tematizacija ljubavi i muško-ženskih odnosa ono što novi roman čini bliskim romanu Vrijeme za ljubav. Mini-esejistički ekskursi u kojima se oštro komentiraju neuralgične točke hrvatske posttranzicijske situacije pritom su već svojevrstan autorov znak prepoznavanja te ni u novome romanu nisu izostali.

Roman Sarina druga ljubav za protagonista koji je ujedno i pripovjedač u prvome licu ima srednjoškolskog profesora književnosti Brunu Bogadija koji, na nagovor supruge Sare, počinje odlaziti na seanse kod jednog razglašenog gradskog psihoterapeuta. Razlog tomu je rastuće suprugino nezadovoljstvo sve češćim i žešćim Bruninim ljubomornim ispadima koji počinju nagrizati njihovu bračnu idilu, dodatno poljuljanju neuspjelim pokušajima začeća djeteta. U nastavku roman donosi naizmjenično nizanje opisa Brunine svakodnevice i njegovih razgovora s psihoanalitičarom. Nakon prvotne sumnjičavosti Bruno se počinje otvarati pred liječnikom i preispitivati svoju dotadašnju životnu putanju, čime dotad linearno građena fabula sve češće biva prekidana analepsama. One čitatelju otkrivaju pojedine aspekte Brunine osobnosti, povijest njegove veze sa Sarom i u prošlosti proživljene moguće traumatične otponce njegovom neurotičnom ponašanju, s naglaskom na borbi protiv krivnje za smrt suborca u ratu. Naime, u seansama kod psihoanalitičara saznaje se da je Bruno mogao sprječiti pogibiju svog suborca u ratu ali to nije učinio zbog ljubomore, jer je taj Brunin suborac bio tadašnji Sarin ljubavni partner.

Daljnjim razvojem događaja roman dotad pisan u egzistencijalističkoj maniri, uz primjese ljubavnoga štiva, biva obogaćen i kriminalističkim podzapletom (koji u hrvatsku književnost unosi dotad neiskorištenu problematizaciju svojevrsne liječničke mafije). Međutim, taj krimi-odvojak priče Kemal Mujičić Artnam prilično zbrzano raspliće, ostavivši dojam da je motivacija uvođenja tog fabularnog ogranka bila izvanknjiževne prirode ‒ upozoriti na još jednu u nizu neuralgičnih točaka naše svakodnevice, bez dovoljno ozbiljne žanrovske razrade toga problema. Očekivano, i ovaj roman ispunjen je digresivnim umecima društveno-kritičke provenijencije čemu je dobro poslužila možda upravo u tu svrhu odabrana pripovjedna pozicija Ich-forme. No, treba pohvalno istaknuti autorovu strategiju da određene aspekte stvarnosti i života jednoga krizom srednjih godina i PTSP-om načetog 45-godišnjaka pokuša problematizirati i na teži način – dakle, ne samo mini-esejističkom verbalizacijom u obliku protagonistovih unutarnjih monologa već i pomoću u tu svrhu u rukopis ukomponiranih samostalnih fabularnih dionica (npr. seksualna iskušenja srednjoškolskih profesora ocrtana kroz epizodu maturalnog putovanja). Na sličan način Kemal Mujičić Artnam u roman je uveo i tematiku medicinski potpomognute oplodnje i nerealizirane žudnje za potomstvom.

Nizanjem kratkih i brojnih poglavlja autor je uspješno dinamizirao rukopis, što je dodatno potencirano jednostavnim i tečnim pripovijedanjem, a šarm romanu donosi i neprestana prigušena humornost, što je i inače prepoznatljiva i ovdje vješto ostvarena odlika egzistencijalističkih romana s intelektualcima kao protagonistima i pripovjedačima. Nezanemarivanje toga aspekta svojevrstan je odraz autorove literarne osviještenosti, čega su dokaz i povremeni duhoviti protagonistovi komentari suvremene književne produkcije. No zamjeriti ipak treba pretjeranu sažetost i prebrzo prelaženje preko nekih dobro prepoznatih problema suvremenosti, koje i ovdje ponekad ostaju tek na razini svojevrsne katalogizacije. Ostaje nam stoga nadati se da će se u sljedećem svojemu romanu Kemal Mujičić Artnam konačno »raspisati« i podariti čitateljima napokon jedno obimnije romanskeno štivo u kojemu će svaku dotaknutu temu fabularno opširnije razraditi, zadržavajući pritom staloženost pripovijedanja i skladno strukturiranje rukopisa, što su i najuočljiviji pozitivni pomaci u odnosu na autorove prethodne romane.