Monografski prikaz Kranjčevićeva života i djela

Između pedesetih i šezdesetih prošloga stoljeća u Poletu, tadašnjemu književnom i likovnomu mjesečniku za srednjoškolce, Antun Česko (Dubrovnik,1938.), dubrovački gimnazijalac, javljao se uspjelim prozama. Međutim, kasniji radni život posvetio je drugima i drugom: hrvatskoj književnosti i hrvatskomu jeziku. Osim što je godinama radio kao srednjoškolski nastavnik, cijeli život je lektor i korektor, nekada visokoškolskih udžbenika u Školskoj knjizi, u Zagrebu, a od 1977. do danas svih izdanja Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, gdje je visokoškolski nastavnik. U Zagrebu je Česko magistrirao (mentor Ivo Frangeš) magistrirao, a zatim i doktorirao (mentor Krešimir Nemec) temom o Silviju Strahimiru Kranjčeviću.

Česko je u brojnim književnim i drugim glasilima cijeli svoj radni vijek pisao, pa i danas još piše o hrvatskomu jeziku, o brojnim hrvatskim pjesnicima i prozacima, bivšim i sadašnjim, prikaze te kritičke i znanstvene tekstove. Međutim, stalno je zaokupljen ipak samo jednim autorom: Kranjčevićem. Upravo monografija o Kranjčeviću kruna je njegova književno-kritičarskog i znanstvenog rada, Českovo životno djelo. Vrijedno i u mnogočemu jedinstveno. Monografija Za Kranjčevića. Od arhivizacije do kanonizacije tiskana je kao posebno Matičino izdanje, odnosno u Biblioteci Izdanja u suradnji, gdje surađuje središnjica Matice hrvatske i neki od ogranaka, ovdje dubrovački. (Tako su i dvoje urednikâ: Romana Horvat i Luko Paljetak.)

Napomenuti akademik Krešimir Nemec, mentor Českove disertacije o Kranjčeviću (Strukturna načela u genezi Kranjčevićeva pjesništva), objašnjava u znanosti o književnosti stanovito neobičan naslov ove monografije o iznimno značajnu hrvatskom pjesniku: Za Kranjčevića. Od arhivizacije do kanonizacije, čiji je podnaslov: Uz 150. godišnjicu rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića. Nemec ističe:

»Djelo pjesnika nije antikvarno; ono je stalni izazov za nove analize i interpretacije. Tako sam shvatio i naslov i podnaslov ove vrijedne monografije kojom dostojno i primjereno obilježavamo pjesnikovu obljetnicu. Českova je knjiga jedno veliko ZA Kranjčevića. Ova monografija pjesnika ne arhivira, ona ga ne gura na prašnjave police, u antikvarijat. Ona ga u pravom smislu riječi kanonizira, a to znači da ga čini sastavnim dijelom velike priče (kanona) o onom najboljem što hrvatska književnost ima i čime se može ponositi« (»Kapitalno djelo o Kranjčeviću«, Vijenac br. 556, 24. lipnja 2015.).

Posebno uočavan i dostojno vrednovan Kranjčević postaje osobito u drugoj polovini 20. stoljeća, nakon što Ivo Frangeš 1958., u povodu 50-godišnjice pjesnikove smrti, uočava »ne samo stvarnu vrijednost te poezije nego i naš dug prema njoj«, a pjesnici Mihalić‒Pupačić‒Šoljan svoju antologiju hrvatskog pjesništva 20. stoljeća (1966.) određuju podnaslovno »Od Kranjčevića do danas«. Osim o Andriću i o Krleži, o Kranjčeviću zatim slijedi »najviše monografija«, a pišu ih: Ilija Kecmanović (1958.), Ivan Krtalić (1979.), Dubravko Jelčić (1984.) i Daniel Miščin (2004.), nakon Českove (2001.) Tu je još, piše Nemec, i »na stotine studija, održani su znanstveni skupovi, digitalizirana je Kranjčevićeva baština. Bilanca je zaista impresivna«.

(Ako si izniman pjesnik, trebaš prvo umrijeti, zatim počekati još pola stoljeća da te hrvatski urednici objavljuju bez odbijanja i moljakanja, a književna kritika shvati i prihvati; onda tek udare u talambase slave i hvale, što je mogući zaključak i u Kranjčevićevu slučaju; Česko je stanovita pozitivna iznimka, i kad piše o uvremenicima!)

Antun Česko u Uvodu svoje monografije vrlo pregledno prikazuje vlastito djelo. Tako saznajemo da je za razliku od njegove disertacije, ova monografija zbir tijekom dulje vremena objavljivanih radova. Ona donosi neprekinut slijed »od prvih pjesama pjesnika početnika do njegovih antologijskih dosega«. Česko ističe tri prijelomne točke Kranjčevićeva stvaralaštva: rane Bugarkinje (Senj, 1885.), Izabrane pjesme (Zagreb,1898.) te Trzaji (Donja Tuzla, 1902.), koje se mogu označiti, stvaralački i životno, kao Mladost ‒ Zrela dob ‒ Epilog. Česko uočava Kranjčevićevu »snagu i originalnost (...) izvan dosega teorijskih kalibracija i modela«, te naglašava da se Kranjčevićeva »turbulentna i kontroverzna osobnost« ne može svesti tek na »poznati problem ‘nesporazuma između hrvatske književne kritike i Kranjčevića’«.

Drugo poglavlje, »Kob Kranjčevićeva ‒ pjesnička i životna« donosi »naznake pokazatelja« koji ovoga pjesnika čine »i genijalnim i nedostupnim«, te zašto je čitavo minulo stoljeće ocjenjivan tek palijativno »u stalnom ‘hrvanju’ hrvatskih pera književne valorizacije s njegovom enigmom«, što je za posljedicu imalo da ostane »bez onoga mjesta koje mu bezrezervno pripada u povijesti hrvatske književnosti«. A u trećem poglavlju (»Kranjčević do Bugarkinja«) Česko utvrđuje u pjesnikovu ranom razdoblju »zastupljenost onih tematskih, poetičkih, strukturnih i ontoloških obilježja« kojima se odlikuje i kasnija Kranjčevićeva poezija.

Četvrto poglavlje, »Bugarkinje ‒ zatajeni Kranjčević«, donosi zapravo Českovu monografiju, odnosno svojevremeni magistarski rad ovoga autora, čime je popunjena dugovjeka praznina »nakon nepovoljne Šrepelove recenzije« prve Kranjčevićeve zbirke, koja je »uglavnom sve vrijeme bila relevantnom za književnu kritiku«. Česko iznosi novu tvrdnju ‒ u odnosu na Šrepela i brojne druge ‒ da su »mjesto i značenje« Bugarkinja u Kranjčevićevoj ukupnosti »temeljni i esencijalni«.

»Izabrane pjesme ‒ veliki Kranjčević«, peto poglavlje ove knjige, manje se bavi samim Izabranim pjesmama, najvažnijom Kranjčevićevom zbirkom, iz dva razloga: jer je »već obrađena u ovdje spominjanoj autorovoj monografiji« i zato što je »književna kritika Izabrane pjesme prihvaćala kao jedino vrijedne pozornosti, posebno njihove antologijske domete« (...) čemu je posvećeno »devedeset posto literature (možda i više!)«. Jasno je, Antun Česko manje svjetla baca na ono znano i u gotovo svim kritikama o Kranjčeviću i monografijama već ocijenjeno, a više na Bugarkinje i Trzaje, koji, prema ovomu autoru, zaslužuju mnogo više kritičarske pozornosti.

Trzaji, tiskani u »anonimnoj« Donjoj Tuzli, u šestom poglavlju monografije doživljavaju svoju rehabilitaciju. Naime, bez te knjige, koja je i tiskana i ostala postrance, koju je gotovo sva kritika gotovo posve zanemarivala ‒ prikaz Kranjčevićeva pjevanja, obrazlaže Česko, nije cjelovit, bez nje je »umjetnina ovoga pjesnika svedena zapravo na ‒ torzo«. Stoga je ovo i »novo čitanje Kranjčevićeva koda«.

Sedmo poglavlje naslovljeno je tako da upućuje na cjelovitost Kranjčevićeva opusa: »Trilogija Kranjčevićeve poetske monodrame«, a podnaslovljeno: »Strukturne koincidencije ‒ tri zbirke, tri životne faze, tri pjesnikova poslanja«, što je za Česka »jedinstveni, golemim naporima ipak ujedinjeni univerzum«. A u osmom poglavlju su »Prilozi o nekim integralnim sastavnicama Kranjčevićeve strukture«. Tu smo već dublje u književno-raščlanbenim i književno-teorijskim stranicama. Naime, autor tvrdi da je »u njima riječ o za ovoga pjesnika fundamentalnim temama, a koje ili nisu uopće u znanosti obuhvaćene ili je na to u nekim književnokritičkim radovima moguće naići tek u tragovima«.

Da bi čitatelju bilo jasnije što sve Česko svojom prethodnom tvrdnjom tematizira, navest ću samo neke od ključnih podnaslova iz ovoga (osmog) poglavlja. Primjerice: U sjeni velikog Kranjčevića; Tri prvoobjavljene pjesme ‒ tri poetička i ontološka obrasca; Sudari i prijelomi – temeljni strukturni nosači cjelokupne Kranjčevićeve poetike i poezije; Meteorska pojava Noći na Foru; ‘Zaturen, iz kuta’ ‒ prešućeni Kranjčević; Drugi egzodus ‒ radikalna globalna prijelomnica: bijeg od doma, Senja, Hrvatske... bez povratka; Na bespućima Kranjčevićeva pjesničkog znaka; Disidenstvo Kranjčevićeve pjesničke misije; Kranjčevićev doprinos bugarštičkoj tradiciji ‒ od plagijatora do epigona i inovatora; Kranjčevićevo mjesto u hrvatskoj književnosti... Prema Česku, to Kranjčevićevo mjesto je iznimno, a »zadaća i karizma njegova poslanja udvostručeno otežana: on nosi i ‘križ naroda moga’ i enigmu općečovječjeg bitka (već u Bugarkinjama)«.

Zadnje poglavlje, deveto, donosi »Neka drugačija gledišta o književnoteorijskoj metodologiji«, odnosno »Odrednice unutartekstualne ontološkostrukturalističke metode« te se bavi njezinom funkcionalnosti »u kritičkoj valorizaciji književnog djela«. Česko se ovdje posebice poziva na Stanka Lasića, koji mu je, očito, metodološki blizak. A temeljce te metode možemo iščitati već iz navedenih naslova dijelova osmog poglavlja. Ona sebe drži postmodernističkom, opravdanom i primjenljivom, a Kranjčević je osobito podatan njezinoj primjeni, kako autor iznosi. Unutartekstualna ontološkostrukturalistička metoda, svakako, jest Českova izvorna metoda vrlo uspješno primijenjena upravo na Kranjčeviću, ali ujedno i potaknuta njegovim jedinstvenim djelom.