Meduze iz Mramornoga mora

Ustala sam rano, gladna sam, ali ne kruha i vina što niču iz zemlje, tla. Gladna sam nečega što nije za usta. Prije doručka u restorančiću kraj lobija, bježim iz pompoznog hotela, od tromosti njegovih zidova glavu gurnuti pod gipko otvoreno nebo. I tijelo donijeti u blizinu istanbulskog mora. Kao i svugdje u svijetu, nebo mi dođe kao prva jutranja hrana i piće, okrjepa za oči. Žurim prema zelenoj koži parka, prema stablima i ukrasnome grmlju, a onda i šetnici uz još pospano more. Želim promatrati ispod kamene obale kako se jedva, nekom navikom, biba još pospano more. I visoko, gore u zračnome moru, nježne organizme oblaka kako klize nošeni strujama. Oni su bića sva od kapi vode, a žive u zraku. Skupljaju se i kidaju. Oblaci se, slično meduzama, razmnožavaju bespolno, pupanjem. A njihovi su žarnjaci iskrenja, gromovi, munje.

Već danima pjesnici iz cijelog svijeta, većinom amateri, zatočeni na istanbulskoj periferiji i s jezicima obloženima patetikom razgovaraju o mistici poezije. Zagušljiva je prašina tog patosa, pa svakoga jutra tako bježim u park i prema šetnici. Ništa čudno, jer stalno smo na istome mjestu, ugurani s obiljem hrane u taj zlatni hotelski kavez. Svaki se od nas dvadesetak, sa samo jednom prevedenom pjesmom, nasukao u predgrađu velikoga grada. Čini mi se da je veliki i zlatni Stambol daleko. Ipak, tog zadnjeg jutra napokon mi je šušnulo srce, pokrenulo se iz hedonističkog stupora, jer bi, čujem, trebali na egzotični izlet, brodicom do nekog divnog otoka. Kroz baršun hotelskog dekora i lažni kamen na ulazu napokon bijeg iz dokonosti anemije sivih pjesničkih razgovorā na polomljenom engleskom. Kod mora nema nikakve slutnje bolećivosti, anemičnosti. Moćna je i himnična ta tišina mora. S kamene obale, pomalo oklijevajući, šarmantna nas drvena brodica odvozi prema Prinčevskim otocima. Primijetila sam, svi otoci ovoga svijeta imaju neobično lijepa imena. Otoci su oaze sigurnog, suhog u pustarama vode, pa dobivaju imena kao orden. Ipak, te su plave morske pustare, pučine, ono za čim čezne ono spaljeno, suho mjesto u nama, neki sažgani otok.

Stojim na pramcu, gledam kako klizimo pokraj savršenih anorganskih divova, sablasnih tamnih tankera i brodova u morskoj izmaglici. Čini se da su apokaliptički napušteni, da su od nekoga kapetana ostavljeni plutati sami su u svom čeličnom veličantsvu. Nijemost tog bijelog, smeđeg i crvenog brodskog metala stvara neobičnu glazbu. Sunce iznad nas je difuzno, gotovo vodenasto, kao da ga je progutao klobuk neke nebeske meduze. More ispod nas je mirisno, kao tisućama godina staro vino, kao nekim ratnim rezom prolivena krv neba. Boja mora je kakva i treba biti, nezemaljska, sirenska. Kao i boja obzora.

U moru, nasreću, nema ni tijela ni buke ljudi, samo se gdjegdje pojave nenametljivi kormorani, debeljuškaste meduze, galebovi. Površina mora se ljeska poput šantung svile. Osjećaj koji kola mojih tijelom na pramcu je mitska, nestvarna voda. Postajem načas ta voda. Ili točnije, njezina radost, jer se bližimo otoku Burgazu. Cilj putovanja je posjet rodnoj kući poznatoga turskoga pisca Saita Faika. Taj je kultni turski pisac, Faik, pisao snažne, trpke kratke priče o životu na Burgazu, o ribarima, lutalicama, vlasnicima starih kavana i drugim naoko običnim ljudima.

U muzeju promatram njegove crno-bijele fotografije. Na Saitovu finome licu dominiraju lijepe oči. Ne znam koje su boje. Je li Sait Faik imao oči boje Mramornoga mora? Dubokoga, hipnotičnog »bizantskog plavetnila«, najskuplje boje bizantskoga slikarstva freski, jer se njen prah dobivao iz kamena lapis lazulija. Onog mora u kojem svoj neprestani, ludi balet izvode debele, mliječno bijele meduze nalik velikim kolačima od šećera, netopljivima u svoj toj nevidljivoj soli. Kad smo se iskrcali s brodice na obalu, motrim te ukošene meduze u plićaku. Izgledaju kao oblaci nekom pogreškom prirode nastali u vodi. Čudno, ujedno su odbojne i zanosne. Teško mi je zamisliti kako ljeti gola ulazim u more prepuno meduza. A opet, sve te meduze izgledaju kao nezemaljske, omamljujuće sirene, kao da svojim pokretima dozivaju neoprezna kopnena bića da zauvijek legnu u more, u podsvijest planeta.

Meduze su, svakako, među najljepšim morskim stvorenjima, mala zvona građena uglavnom od vode. Unatoč tomu što meduze samo pasivno plutaju nošene morskim strujama, u svjetskim morima su žive već pola milijarde godina. Njihovi žarnjaci kao da su na nešto tajno ljuti, peku i truju od tolike zemaljske povijesti u njihovom zapisu. Dodirnu li se, izbacuju žarnu nit poput harpuna. Bez milosti. To me podsjetilo na neke lijepe, gorke i ranjene ljude. One što hodaju po tankom užetu između ljepote i smrti, jezika nateklih od raznih otrova. Meduze, tko bi rekao da izgledom tako nježne te haljinice ponekad ubodom ubiju kupača. Prije nekoliko godina je vrsta zvana portugalska lađica u vodama Sardinijenemilosrdno ubila turistkinju, neku crnokosu Mariu. Gledam njezinu crno-bijelu fotografiju, Maria je bila neobično lijepa. Kao i one. Tko zna, možda su je samo htjele zagrliti, ali nespretno.

Kako ih ovdje, u Turskoj, otočani zovu? Naši su im otočani dali gruba, smiješna ili pak poetična imena, ovisi o temperamentu otoka. Što se moga sluha tiče, najtočnija su imena za meduze morska mjesečina i morsko pluće. Na Krku se zovu nježno suza, negdje misečina, a na ostalim, južnijim otocima pizdacina, putamarina, klobubučina, pizdurinka, pizdejica, gljandura, zlogodine.

Misli mi se vraćaju na nježan, proziran i tanan izgled Saita Faika. Ne bi me čudilo da je imao vodu u koljenu... I da su mu na spavanju, u nesvjesnom, iz očiju tekle suze. Je li taj pisac, koji je mirno plutajući u plazmi svoga estetiziranog života ikoga opasno opekao? To u njegovom kućnom muzeju nigdje ne piše. Samo nejasne, poluoblačne slutnje. Piše samo što je čitao, jeo, pisao, s kime se družio.

Vraćamo se prema pristaništu i našem brodu, u spustu se možemo ludirati, hodati samom sredinom ceste, jer na ovom Prinčevskom otoku nema automobila; naime, Burgaz se diči konjskom zapregom, tisućama mačaka i predivnim drvenim vilama. Pa čak i s tom strašnom crnom mrljom na tijelu nastalom u velikoga šumskog požara prije nekoliko godina, otok se doima starinski, stabilno i zaštitnički. Kao da je stvoren za profesionalne sanjare i pisce, jer je dostojanstveno stao u nekom svom vremenu, otkupio ga od svijeta. I ja bih rado stala u vremenu. Kao kamen koji njegova bujica, usprkos svakom naporu, ne može povući u tok. Oteti se tom ubrzanju barem na neki način. Znak moga vremena je mobitel. Bacila bih mobitel u tamnu, modru vodu da ga rastvore prastare i ljute meduze.