Lovac na zavičaj

SKOČI NEBU NA GLAVU

Vrijeme je da se pomakneš
Grane te zovu
lišće ti češka smirenost
nozdrve ti hlepe visine

Skoči na granu
Preskači
Hvataj se jezikom
bez njega nema ti preživjeti
Hvataj se za vrh neba
jezikom ga možeš dohvatiti

Ako se ne pomakneš
bit ćeš prepleten u krvotok, ulovljen u sebemrežu
Ruke će ti krajnjim naporom držati šalicu kave
jedva ćeš usne micati
pogled će ti biti zatvoren u prohujale dane

Skoči nebu na glavu
Otamo će ti se pružati pogled u dušu
Saznaj najzad
sebe

SAMOBORSKI PARK

Stablo te opasalo
Obraze ti kupalo u sočju života

U skliskome liku
ramena su ti uklizala
u mekoću vječnosti
Sva su stabla bila veća od mojih zjenica
Vode me u duh grada
gdje se u lanternama
skriva miris tvojeg bermeta

KAKO PODIJELITI NEBO

Kad bismo se držali za Mjesec
stigli bismo u šume s plavim fotonima
Ti bi bila još bogomdanija
A ja još stariji

Ne želiš biti ljepša
ne želiš na usne staviti balzam od četiri godišnja doba

Sam sam sa zvijezdama
sam u toj šumi s plavim korijenjem

Mahneš krilima i dođeš u prostranstva
rijetko ali redovito
povremeno ali bez najave

Budeš kratko
S osmijehom spustiš se na zemlju i sva budeš dolje
Ne ostaje ni dašak s tvojega tijela

Pusto nebo raste oko mene

KOMETE

Ići ću kroz gama zrake
i na vrijeme spaziti
da me čekaš

Na nekoj oblini
sagnut ću se
podići te
Vrijeme će lepršati krilima
trudit će se da nam ne odleti
Vrijeme će krilima zapinjati o praznine

Treperenja će nestajati u nama
ljubav će ih ispiti
vrijeme će poslušno stati

Prislonit će kljun o naša čela
na našem dahu zaspati

Vrijeme će bešumno sanjati
kako se u komete pretvaramo

JESI LI JOŠ UVIJEK NOĆ

Jesi li stigla pred vrata jutra
udara li svjetlost u brave kojima si zabravljena

ili si počela disati
ili si duboko udahnula planinu veću od zavičaja

Skidaš li noć s ramena
skidaš li tamu iz srca

Jesi li gola
jesi li lijepa
jesi li dan
jesi li sva od sebe

Stojiš li pred našim zimama
sjaš li od sebe
sjaš li od mene

Sada
poslije noći

NE MOGU TI NAĆI LICE

Tvoje lice neka ostane
tamo
gdje si ti

Ako te nema
jedino će tvoje riječi
doći ovamo gdje nisi

Tvoje će riječi sve znati
o boravku u carstvu u kojemu ljudi
udišu riječi
večeraju ih
penju se na vrhove svijeta obuvajući nepoderive riječi

Gdje ljudi obaraju stoljetna stabla
i nježno ih dočekuju na jagodice prstiju
Polažu ih u kolijevke nasute riječima
kolijevke sjemenki iz kojih niču nova stabla

Gdje ljudi stišću dodire od riječi
gdje se stisak grije razgorjelim riječima

Gdje se nebo spušta
da bi položilo obraze
u sve mekše
sve nježnije
riječi

Nema poljupca
kojim bih tebe koje nema
mogao ljubiti igdje drugdje
osim tamo gdje nisi

https://www.youtube.com/watch?v=RDfjXj5EGqI
Eni dok pleše na plamsajima

Pažljivo je skupljala sunčevo granje i slagala ga u putnu torbu
Koljenima je morala pritisnuti prepun kovčeg da bi ga mogla zatvoriti
S njenih koljena tisuće fotona uvuklo se u sočno granje

Znala je da se u polju gdje se moj dah pretvara u inje
odmičem od jezgre svijeta

Upalila je vatru,
na obraze prislanjala moje promrzle prste,
smijehom raspirivala plamene jezike
Plesala je svjetlosnim krilima
letjela s obale na obalu
nosila toplinu u kljunu
Čempresi su se sagnuli i ljubili je u čelo

Sunčevo srce gorjelo je u nama

LOVAC NA ZAVIČAJ

Kroz granje ćeš gledati zvijezdu s kojom si izabrao zavičaj
Sjat će oči zvijeri
iz njene zvjezdane šume u tvoju goransku šumu
Meškoljavo će se gnijezditi fotoni
Dlake će vam iskriti

Zvijer i ti htjeli ste odrastati zagrljeni
pod skutima iste majke
Šume su šumorile ponad vaših svjetova

Dahtali ste si u usta
Zubima kresali iskre i palili vatre

Sunca su gorjela od vaše lovačke strasti
Zvijer te htjela u sebi
Ti, nju, samo na zidu
da se vidi tko je bio jači
Granju iznad tvoje glave ne dopiru vaše želje
Ni šuma u kojoj caruje zvijer ne mršti čelo
Kvanti koji vas povezuju nadživjet će šume
na bezbrojnim kontinentima nebeskih carstava
Baci pušku u rijeku
Kupaj se u vodama evolucije

OBALE ŽELJNE MORA

Ovdje je pusto
nigdje čovjeka, ni travke ni alge
Tamo ćemo prijeći
ponijeti sve praznine koje su se ovdje rasprostrle

Tvoje će lice sjati s neba
tvoje će kapi vlažiti korijenje bludnih jabuka
Praznine će se puniti medom
konji će kositi oblake

Na padinama koraci nam se razilaze

Iza pučine djeca će čvorove mačevima siječi
usjevi će srećom njištati
Nije na nama da se okrećemo prema slavnim pobjedama
nemamo ih čime vidjeti
Nisu se skrile nisu se zavukle pod lišće
humus ih nije primio

More se svlačilo iza plastičnih paravana

Svaku ćemo njegovu kap prenijeti
Ribe će se jesti u toplim kapima
kornjače će roniti do dna smisla
Znat ćemo što nikad nismo znali

Zemlja će se stidjeti što nas je držala za ruku

Otišli smo!
Otišli!

Nigdje putokaza koji bi nas vratio