Kritičarski kolokvij o osebujnoj stihozbirci

Zrinka Breglec: Tradicija natkriljena ironijom

Zamislimo da se nalazimo u velikoj prostoriji na nekom izrazito posjećenom predavanju. Predavanje je toliko posjećeno da se prostorijom ne možemo kretati – jednom kad smo ušli moramo izdržati do konca. Stojimo u sredini prostorije, ljudi nas pritišću sa svih strana i ni makac. Kako vrijeme odmiče, zrak u prostoriji se zgušnjava, kisika je sve manje. Ne možemo pratiti predavanje jer nam je na umu jedino želja da netko otvori prozor, da se prostorija prozrači, s obzirom na to da mi sami nismo ni blizu prozora. Baš kad u nedostatku kisika nastupa lagana omaglica, primjećujemo da je netko otvorio sve prozore. Širimo nosnice, udišemo svjež zrak, preplavljuje nas olakšanje. Ne znamo tko je otvorio prozore jer se izbavitelj već izgubio u gomili. Želimo mu zahvaliti. Na sličan je način zakrčen i zagušljiv prostor hrvatske književnosti prozračio Sven Adam Ewin zbirkom Zmijski car (Matica hrvatska, 2015.), a zatim je nestao bez traga u virtualnom prostoru Facebooka. Kako god ga čitali, na kritičarima je da mu kažu »hvala« jer je svakako dinamizirao (ali i virtualizirao) prostor hrvatske književnosti.

Usredotočimo li se na formalnu razinu, možda je paradoksno govoriti o svježini poezije Svena Adama Ewina. On je počesto strogi formalist. No, što se tiče dijela njegova opusa koji se oslanja na strogu formu, možemo reći da ga Sven namjerno izlaže propuhu, a taj svježi vjetrić raznosi i uklanja sav suvišni jezični materijal baštinjen iz cjelokupne književne tradicije. Ono što ostaje jest forma, shema, puka zadanost koju pjesnik popunjava, a nerijetko i (vidjet ćemo kasnije) nadopunjava svježim leksikom te naglim promjenama stila i registra. Pri cijelom tom procesu prozračivanja i osvježavanja hrvatske književne ostavštine rijetko bi kome (osim Tomislavu Čadežu u Jutarnjem listu2) palo na pamet da zapovijedi da se prozori zatvore. Poigravanje poznatim i okamenjenim lirskim stilovima (Cesarić, Matoš, Kamov, Miljković, Dizdar, Mihalić, Valent, Paljetak, Shakespeare, Jesenjin) njihovim ironiziranjem, kritiziranjem (Opkoračenja), resemantizacijom (Spomenik, Raspašoj) ili suprotstavljanjem jednoga drugome (ili jedne tradicije drugoj: Što pjesma voli) pjesnik gradi specifični mozaični i ludički stil u kojemu se pojavljuje obilje – od soneta, katrena ili distiha različitog metra, različitih rimā do slobodnog postmodernističkog stiha. Takav inovativan stil nije samome sebi svrha već otvara prostor problematiziranju mnogih važnih pitanjâ, npr.: pitanja o procesu nastajanja književnosti, o određivanju kriterija za donošenje vrijednosnih sudova, na kraju krajeva o anakronosti književne historiografije ili pak, u vrlo široku shvaćanju, kanonizacije.

Koketirajući s tradicijom (formom, versifikacijom, rimom), s toposom patosa, s idejom pjesnika kao genija ili vrhovnog autoriteta, pjesme iz ove zbirke čine jedan ironijski književni naddiskurz kroz koji se čitatelj neminovno treba probiti ako želi doprijeti do označavajućih praksi jednog izrazito hibridnog diskurza eruditnog pjesnika. Možda Užarević u Pogovoru nije potpuno u pravu kada kaže da »lirska raspoloženja idu od ironije do tragedije (i obratno), od totalne skepse do svojevrsne megalomanije, od vjere do bezvjerja, od svetosti do svetogrđa, od lascivnosti do profinjene duhovnosti, od predokusa raja do nepatvorenih paklenskih iskustava«. Prije bismo mogli reći da su sva lirska raspoloženja koja Užarević spominje natkriljena onim prvim – ironijom koja prema njemačkom filozofu i autoru knjige Klasična ironija – romantična ironija – tragična ironija Ernstu Behleru »nije jedinstvo nečeg stereotipnog, onoga što stagnira i samo se tradira, nego je jedinstvo progresije, razvojnog kretanja i umnogostručavanja u smislu beskrajne varijacije jednog osnovnog motiva, puno otkrivalačke snage i duhovnih inovacija«.3 Takva je Svenova poezija.

Ako zbirku shvatimo kao hibridni diskurz unutar ironijskog naddiskurza, onda i sam naslov zbirke možemo osvijetliti iz takve perspektive, perspektive ljuštenja semantičkih slojeva. Zmijski car naslov je pjesme iz zbirke, a asocira na Malog princa: Mali princ nacrta zmijskoga cara koji je progutao slona, ali slon se na crtežu ne vidi pa odrasli misle da je nacrtan šešir. To nagoni Maloga princa da nacrta »zmijskog cara iznutra«, a to je crtež na kojemu se vidi da se slon nalazi unutar zmijskoga cara, odnosno da ga je zmijski car progutao i da na crtežu nije šešir. Slično, zmijski car iz Svenove pjesme guta, odnosno jede pjesme, no posljednju (»ovu«, koju »sad« čitamo) ne može probaviti:

četvrtu sam pjesmu zgrabio u razjapljena usta
i gutao, gutao, gutao
dok je ona prkosno pjevala, pjevala, pjevala,
gotovo poput slobode,
poput majakovskog,
poput tina,
poput miljkovića.

 s njom se još mučim. ima đavolski jak organ.
to je ova pjesma.
da sludiš.

(Zmijski car)

Semantika pravih pjesama je slobodna, neuhvatljiva, izmiče racionalizaciji, konkretizaciji, ontologizaciji, fiksiranju označavajućih procesā, odnosno ona se svakim novim čitanjem retekstualizira ili rekontekstualizira. Ovu pjesmu koja je ujedno i naslov zbirke možemo shvatiti i kao programatsku pjesmu zbirke. Prema dosad rečenome, suvišno je isticati da je Svenova poezija izrazito angažirana. No svejedno ćemo to istaknuti, ali i precizirati – ona je autoangažirana i autoreferencijalna. Ili bolje rečeno: angažirana na autoreferencijalnosti, problematizira samu sebe, dovodi u pitanje svoju opstojnost, dekonstruira samu sebe stvarajući rascjep između procesa proizvodnje lirskoga govora i samog sadržaja toga govora. Pjesme same sebe proizvode.

Zbirku Zmijski car možemo shvatiti i kao fenomenološki društveno-književni eksperiment. Poezija sama sebi osigurava egzistenciju upravo problematizirajući tu istu egzistenciju. Drugim riječima, opstanak zahvaljuje govoru o vlastitu opstanku ili pak o postanku (Kako pišem, Slatko ropstvo, Pjesni nepokorne, Kroćenje glasa, Pjesnik koji je zaboravljao svoje stihove, Suživotu riječi i cijeli prvi dio zbirke). Jedina svijest koja je prisutna (osim čitateljske) svijest je same pjesme o pjesmi. Eksplicitno se to postiže prozopopejom u izrazito narativnoj pjesmi Pjesnik koji je zaboravljao svoje stihove, u kojoj nalazimo svojevrsnu pjesminu ispovijed:

Prva je to učinila njegova najkraća pjesma,
Njegova mezimica. Jednostavno,
Ugrizom pirane otvorila mu je slabine,
Meki trbuh.

 Kad su se nažderale iznutrica,
Zaspale su sklupčane u maternici,
Koju su iz nekog razloga ostavile netaknutom.

 Tu su ih našli
I zajedno s truplom
Bacili u rijeku. Ja sam jedina preživjela.

 Jedan dio zbirke možemo čitati kao pjesničke kritike ili polemike. Sven Adam Ewin nije eksplicitno matoševski polemički raspoložen: »Htjedoše me gudalom po prstima jer sam im istinu gudio«4. Njegove pjesme ne zastupaju istinu, nego tragaju za istinom. Ta potraga je beskonačna i teška, to je prelazak na tamnu stranu, ali ta žrtva se isplati jer beskonačna potraga za istinom ujedno je i jedina istina. Kao primjer donosimo dio pjesme s naslovom Pjesni nepokorne:

Ne: napisati, nego: »pisati!«
(Cilj mi je dakle postao sredstvom!)
Već spreman na se i kidisati,
Ja živim začaran tim prokletstvom.
(...)
Pa vidiš li me (ne sudi strogo)
Omađijanog sotonskim činom,
Ako i padoh tako duboko
Znaj da sam tragao za istinom.

 Svenove pjesme upravo i nastaju traganjem. Možemo čak reći da su one same traganje. Potraga je inherentna kategorija ove zbirke. Koliko god polemičan i kritičan bio, Sven ne želi nasilno plijeviti književni vrt od »čkalja, koprive i inoga drača«5 niti pak »trijebiti od parasita«6, a nije ni zastupnik ili pobornik »istine«, već »slobode« (opet donosim raniji citat: »četvrtu sam pjesmu zgrabio u razjapljena usta/ i gutao, gutao, gutao/ dok je ona prkosno pjevala, pjevala, pjevala,/ gotovo poput slobode« ). On je osloboditelj prijeko potrebnog prostora nerečenog i šutnje, prostora istine koja se smije svojem nepostojanju.

Zbirkom Zmijski car nastoje se dovesti u pitanje (gdjekad eksplicitno, gdjekad implicitno) vrijednosni sustavi, književne norme, nerijetko parodijom ili resemantizacijom. Još za vrijeme dovođenja sveukupne postojeće književne prakse na rub provalije ili u ćorsokak, gradi se nova poetika, a kada ta nova počne poprimati jasnu formu i proizvoditi reprezentaciju, i ona se srozava i opet ostavlja prostor slobodi i bilo kojoj istini. To pak ne znači da se na mikrorazini pjesme Sven ponekad više, ponekad manje suptilno ne priklanja ovom ili onom piscu. Kao primjer pjesme eksplicitnijeg kritičkog i polemičkog raspoloženja možemo navesti dio pjesme Opkoračenja:

O, Bože, što ću s ovim Paljetkom?
Uzmem ljubavnu. Vezani stih. Šestina. Željezna forma.
Jednostavno: majstor!
Ali: pokušavam pratiti smisao,
Ne pratim
Ni rimu
Ni ritam.
Pokušavam pratiti ritam,
Ne pratim
Ni smisao
Ni rimu (...)

Osim što je polemičar, Sven je ponekad normativac. Kao reprezentativan primjer donosimo intertekstualnu i intermedijalnu pjesmu naslova Što pjesma voli (Dobriši Cesariću) u kojoj se prožimanjem Cesarićeva suptilnog pjesničkog izražaja (motiva luke i pristaništa) i Mažuranićevih epskih i epifanijskih stihova iz spjeva Smrt Smail-age Čengića (»Oro gnijezdo vrh timora vije jer slobode u ravnici nije«) suprotstavljaju dvije pjesničke tradicije i dovode u odnos s glazbom, formirajući tako intermedijalni polemički diskurz:

Ne svija gnijezdo vrh timora.
Od slave neba neće ništa.
Voli tek plitka, topla mora.
Tihe luke i pristaništa.
Za A. Schonberga nema sluha,
(Dira je terca... kvinta čista!)
Ne voli divlji rafting duha
Nedokučivih modernista.

 Kao što vidimo na primjeru pjesme, dio zbirke dade se iščitati kao normativna poetika – pjesme s uputama kako pisati poeziju, kako ju čitati, ali i kako ju tumačiti, na primjerima pjesništva, motiva i stilova drugih autora. Intertekstualnost, u kojoj god funkciji bila, toliko je izražena kod Svena da bismo njegova pjesme mogli prozvati interpjesmama.

Svenova zbirka Zmijski car hibrid je različitih kategorija shvaćanja poezije, različitih formi, različitih stilova, različitih registara (to sve ponekad unutar iste pjesme). Sven je zaigran, angažiran, aluzivan i energičan pjesnik. Po osi kombinacije vješto niže kolokvijalizme, arhaizme, žargonizme, riječi iz stranih jezika, oksimorone i kontraste. Pritom uvijek ostaje u polju smisla, bistrine i oštroumlja, vješto izbjegavajući manirističke zamke. Zbirka je zahvalna za tradicionalnu stilističku analizu (Stilska vježba), obiluje repreznentativnim primjerima stilskih figura. Kompozicija je prokletoavlijska – na generalnoj razini zbirka je samodostatna zaokružena cjelina unutar koje se nalazi osam manjih samodostatnih zaokruženih cjelina, a takva je i svaka pojedina pjesma za sebe. To sve zajedno čini jedno funkcionalno, školsko pjesničko djelo, izrazito promišljeno, pomno napisano i sastavljeno. Intertekstualnost, interdiskurzivnost, intermedijalnost neke su od odlika pjesama internetskog pjesnika Svena Adama Ewina koji svakodnevno, gotovo pa megalomanski i u prosjeku svaka tri sata objavljuje nove pjesme u svojoj Facebook-grupi »SVEN ADAM EWIN ZMIJSKI CAR«.

Njegov prvijenac iz »Gutenbergove galaksije« pažljiv je izbor iz njegova međumrežnog stvaralaštva i on doista uveseljava čitatelja željnog jezičnih igara, relativizacije »neupitnog«, čitatelja sklonog avanturama, istraživanju i nepoznatomu. No poneke Svenove pjesme zapadaju u banalizam i čini se da nastaju iz uznemirenog duha »pod svaku cijenu«. Banalni motivi, najčešće uspješno ukotvljeni u Svenovu novostvorenu hibridnu pjesničku paradigmu, ponekad ipak izmiču debanalizaciji, igri, ironiji i deautomatizaciji pa tako ostaju mrtvo, neigrivo slovo na papiru ili ekranu:

oćHHHoće li mrtva slova znati
U mojoj zvijezdi tako sjati?
(Proslov)

Sven Adam Ewin je svakako neizbježna pojava trenutne književne »scene« jer zbirka Zmijski car izlazi iz recentne postmodernističke paradigme. A kada uzmemo u obzir inovativnost unifomiranu tradicijom i natkriljenu ironijom, ostaje nam zadovoljstvo promatranja onoga što će se ili što se neće dalje zbivati s hrvatskom poezijom, ali i s poezijom Svena Adama Ewina.

Magdalena Mrčela: Jezični plejmejker u naletu

Kritika zbirke Zmijski car autora koji se krije pod pseudonimom Sven Adam Ewin prvi je moj izlet u kritiku poezije. Postupak dodatno otežava taj mudri, a istovremeno i podli potez skrivanja identiteta. Kako kritizirati odsutnoga? Kao polaznu točku i orijentir pri svom osvrtu iskoristit ću Ewinovu točku na i, posljednju strofu zbirke: »Netko konačno reći mora:/ Čitajte pjesmu, ne autora!/ Pa kličem, dok u sjenu padam:/ Nek’ živi pjesma, a ne Sven Adam«. U sridu! Iza koncizne katrene stoji jaka misao: nije bitno tko govori, nego što govori. Pjeva, bolje rečeno. U ljudskoj je prirodi kritički nagon usmjeren prema drugom čovjeku, no uhvatiti se u koštac s pjesmom koja se može shvatiti točno i pogrešno, pogoditi bit i promašiti interpretaciju, suosjećati i prezirati, favorizirati ili kritizirati, a sve to dok je ona ipak drugi medij, drugi oblik, druga tvorevina – znatno otežava stvar.

Tematsko-motivski sloj Ewinove zbirke lako je uočljiv. Zbirka je podijeljena na osam ciklusā koji međusobno nemaju motivskih dodirnih točaka, osim što se cjelina otvara i zatvara tematiziranjem pisanjā i pisca. U prvom ciklusu Ewin opisuje kako stvara pjesme. I odmah intrigira paradoksima. U prvoj pjesmi pisanje opisuje kao utiskivanje riječi u žbuku, prost, neumjetnički posao u kojem, primjerice »naslov ispliva zbog razlike u tlakovima«. Nimalo poetična retorika. Okrenemo nekoliko stranica... Eto mitologije, teologije, intertekstualnosti, leksikologije, apostrofa, posveta, parafraza. Pjesništvo par excellence!

Drugi ciklus ne prestaje iznenađivati: tematizira se sonet, koji pjesnik otvoreno kritizira (»Pišem sonet, a mrzim ga ustvari / Jer dobar sonet mora sličit Bogu!«), i dok o njemu nelijepo misli, vrlo vješto balansira u krutim pravilima stihovanja i rimovanja, toliko da čitatelj ponekad zaboravi pratiti strogu šablonu i željno iščekuje poantu, a ne posljednji stih tercine. Treći je ciklus ljubavno-erotski. Koliko se različitih ljubavi tematizira, to samo autor zna. Činjenica je da njegove ljubavne pjesme nisu sladunjave, nego zrele; erotika nije lascivna, nego intrigantna. Posebno me veseli Tužaljka staroga Grka u kojoj pjesnik fascinantno smješta 13 mitskih likova u 14 stihova soneta, od čega samo 2 eksplicitno navodi, a ostale opisuje. Tragičnost balade vidi se u posljednjim stihovima: »No sve bih lako, da mi najdraža žena/ Ne osta (mojom greškom)... u carstvu sjena«. Aludira, očito, na Orfeja i Euridiku. Postoji li bolji način za očarati čitatelja »baladičnim« raspoloženjem nego tako malo prostora natopiti emocijama koje će u njima evocirati najpoznatije antičke tragedije?

Četvrti ciklus odmiče se i stilski i tematski. Pjesnik je sad dio svakodnevice, juri autom, razgovara sa ženom, sluša ritam kucanja. Neposredan je, duhovit. Nude mu deratizaciju, vijesti o Toši Proeskom, Kulu stražara. Ton nije svečan, leksik je uobičajen, no pjesma je i dalje ritmična, pjevna. Peti ciklus otkriva autorovu vjerojatnu zanimaciju. Ako ne to, a ono bar ljubav – znanost. Njegova promišljanja o svjetski poznatim fizičarima plešu između obožavanja i ironije. U Smjeni carstava fingira razgovor s dinosaurima i sisavcima – jedni izumiru, drugi preuzimaju carstvo. Izvrstan način za zatvoriti krug znanstvenih promišljanja. Šesti se ciklus tiče vjerskih tema. Teško je sa sigurnošću reći kakav stav pjesnik zauzima prema religiji. Jedno je sigurno – propituje »sumnjive« postupke: Abrahamovu spremnost da žrtvuje sina i Josipovo prihvaćanje trudne zaručnice, naprimjer. Dojma sam da peckav ton prema svijetu i nevjernim Tomama ipak ne eskalira do poruge, što je svakako pohvalno. Ewinovi čitatelji neće imati potrebu »zauzimati strane«.

Sedmi ciklus govori o bolesti i smrti. Dok nas pjesma Promašaj u kojoj grom pogađa vjernu baku umjesto njega, »nevjernog Tome«, šokira dramatičnom smrću, posljednja pjesma, Strašni ispit, tjera na smijeh: lirski subjekt ne uspijeva ni umrijeti na vrijeme jer tobože ne zna objasniti Bogu je li živio po Dekalogu. »Bog se prekriži« (!) i zove ga na ispit dogodine, a on zadovoljno odlazi – psina je urodila plodom, narugao se i strašnoj smrti. U osmom ciklusu bezimeni pjesnik ipak govori nešto o sebi i pjesničkom zanatu: što se dogodi kad se knjiga nađe na policama supermarketa, kako zmijski car grabi i proždire svoje pjesme, kako pjesnik piše instinktivno kao što Ciganin svira, kako on sam ne voli sonete i želi ostati u sjeni svojih pjesama. I završava mišlju kojom smo i počeli (Smrt autora, možda?) – »Nek’ živi pjesma, a ne Sven Adam«.

Ewinov je diskurz izrazito liričan, čak i kad teme nisu. Sposobnost da piše stihove čija se metrička shema može s lakoćom zapisati te čija je rima vrlo često lako uočljiva nije nešto što bismo istaknuli kao prvu odliku suvremenih pjesnika. Naprotiv. U vladavini slobodnoga stiha, rečenica koje su stihovi samo zato što su ih autori razlomili da tako izgledaju, Ewin dokazuje da se »moderna« misao može provući i kroz »staromodnu« formu (sonet o pušenju trave – savršen primjer). S druge strane, nije mu ni postmodernistički izraz stran, čak i kad motiv ima tendenciju antiknog prizvuka (lijepa Ilirka). Potkrijepit ćemo to trima stihovima iz ljubavne pjesme Dolazak: »Živo si srebro, moje halogeno uže/ U čvor te vežem, sluđen. Hoću te samo za se,/ Ali iz čvora visi suviše valencija«. Uviđamo, dakle, liričnost na formalnoj i stilskoj razini: od kombiniranja stihova i rimâ do slobodnoga stiha, preko apostrofiranja voljene žene, citiranja najdražih pjesnika, komponiranja njihovih stihova u vlastite, lirskoga »ja« koje balansira između suptilnog i grlenog.

Dojma sam da stilska uporišta proizlaze iz dviju važnih odrednica: izbora motivā i pjesnikove učenosti. Virtuoznost se ne može dokazati samo na pjesmi o motoru ili sonetu o lijepoj ženi. Na dvjema različitim kategorijama može. Ovdje ih ima barem osam, i to onih nadređenih. Da se radi o eruditu koji je zaljubljen u pjesništvo (Tadijanović, Dizdar, Kamov, Jesenjin...), glazbu (Schoenberg), znanost (Lederman, Hawking) i mitologiju (Minotaur, Had, Euridika) vidi se i iz naslova i iz motiva pjesama. Ewin uzima motiv star dvije tisuće godina ili predmet iz svakodnevice i pristupa mu jednako – nema loših temā ni formi pjesme.

Njegov lirski subjekt ponekad prividno šuti, ponekad stidljivo progovara, a ponekad vrišti. No uvijek se osjeća njegova prisutnost i, usudila bih se reći, neraskidiva veza s autorom. U pjesmi Ti pišeš sva je pažnja na tom nekomu drugom, u pjesmi Ogrtač lirski subjekt progovara kao razjareni Isus, no najčešća je pozicija baš lirsko »ja«, ja koje govori u prvom licu jednine i koje uvlači čitatelja u bliski, poluispovjedni diskurz u kojemu objašnjava svoje spisateljske jade, svakodnevni život, promišljanja o životu, ljubavi i smrti. Iako Sven Adam Ewin u zbirci ubija i svoj alter ego i minorizira autora u odnosu na pjesmu, sami ti potezi pokazuju da iza pjesama uvijek netko stoji, koliko god se borio sam protiv sebe.

Pjesme Svena Adama Ewina po mnogočemu odskaču od novijih praksi. Sposobnost transformacije iz pjesnika sredine 20. stoljeća u postmodernističnog pjesnika odlika je koja mu je izrazito svojstvena. Ne stječe se dojam da on raskida s nekom prijašnjom književnom tradicijom niti da forsira originalnost nauštrb estetike. Ljepota pjesme, sklad, kićenost, rima, ponavljanja, originalna metaforika, dijalogičnost i intertekstualnost samo su neki od »fortea« koje bih istaknula. Njegove pjesme ne zahtijevaju velik čitateljski napor, nisu napadne ni larpulartističke, no nisu ni banalne. Učenost nikad ne skreće u samodostatnost te si svaki čitatelj koji ima antologijske pjesnike na svojim policama i Wikipediju pri ruci može protumačiti manje jasna mjesta, barem što se motiva tiče. Poante su također vrlo jasne, često istaknute u posljednjim stihovima. Pozdravljam činjenicu da Ewin očito ne ide s taktikom očuđenja po svaku cijenu. Ako njegov čitatelj misli da zna »što je pjesnik htio reći«, to ga ne čini ništa lošijim pjesnikom.

Završit ću kako sam i počela – teško je kritizirati kad ne znaš koga kritiziraš. Zbirka Zmijski car me više nego ugodno iznenadila, opustila, poučila, nasmijala i potaknula da želim još pjesama, još metrike, još tema, još misli i osjećaja. Sportskim rječnikom rečeno, a u duhu paradoksa kojima pjesnik tako izvrsno barata – Sven Adam Ewin moderni je plejmejker staroga kova: taktika skrivanja mu je odlična, tehnika pisanja virtuozna, polivalentnost iznenađujuća. On se igra (s) jezikom kao što Brazilci plešu s loptom. Na kraju krajeva, što se mene tiče, »pila naopako« mu je uspjela: sad me još više zanima tko se to skriva iza pseudonima; jer kao što je ljudska odlika kritiziranje, ljudski bi bilo i pohvaliti pjesnika koji je čitatelja od prve do zadnje stranice držao prikovanog uz knjigu.

Mirela Dakić: Pjesnički jezik Zmijskoga cara

U zbirci Zmijski car Svena Adama Ewina dominantna se tematska okosnica najavljuje već u prvoj pjesmi – Kako pišem, u kojoj lirski subjekt pjesničko stvaralaštvo prikazuje kao oblikovanje svijeta. Pjesnički jezik kao provodni motiv ostvaruje se u osam cjelina koje obuhvaćaju širok raspon tema – od pisanja, soneta i ljubavi, svakodnevice i znanosti, religije i smrti do refleksija lirskoga subjekta o vlastitome pjesništvu.

Pisanje se kao tematska okosnica prve cjeline ponajbolje ostvaruje u intertekstualnim pjesmama i fragmentima u kojima se uspostavlja odnos s kanonskim pjesnicima poput Antuna Gustava Matoša i Slavka Mihalića. U pjesmama Utjeha pjesme i Majstore, upali svijeću veza se očituje već u naslovu. Intertekstualni se odnosi u cijeloj zbirci uspostavljaju označenim i neoznačenim citatima, primjerice, iz pjesama Maka Dizdara, Vladimira Nazora, Dragutina Tadijanovića i Tina Ujevića, te parafrazama koje u zbirku unose i pjesme Ivana Gorana Kovačića i Ivana Slamniga, dok se u pojedinim stihovima ili na idejnoj razini mogu prepoznati i odjeci pjesama Vesne Parun i Antuna Branka Šimića. Uz intertekstualne odnose koji, u skladu s temom, dominiraju u prvoj cjelini zbirke, u ostalim se cjelinama u fragmentima ostvaruju i intermedijalni odnosi, poput upućivanja na klasičnu glazbu u naslovima Dobro ugođen sonet i Loše ugođen sonet.

Prema vlastitome iskustvu čitatelj će u pojedinim dijelovima zbirke prepoznati tragove koji će mu omogućiti čitanje iz drugačije perspektive, no nemogućnost otkrivanja svih u zbirku upletenih izvorâ neće umanjiti užitak u čitanju. Na postmodernističkim pjesničkim postupcima ostvarenu prvu cjelinu zbirke nadovezuju se autoreferencijalni soneti okupljeni u drugoj cjelini. U njima lirski subjekt problematizira pisanje soneta istovremeno ostvarujući sonetnu formu, koja se u pjesmama poput Muke po sonetu i Sonetsko šegrtovanje nasuprot asocijacijama potaknutim naslovima ipak ne čini problematičnom. Srodni se postupci ostvaruju i u ostalim cjelinama zbirke, primjerice u kolažu slika iz grčke mitologije u pjesmi Tužaljka starog Grka te u jezičnoj igri sa slavenskom antitezom u pjesmi Luče. U tim se pjesmama očituje stvaralački odnos prema književnome kanonu, koji omogućuje njegovo istovremeno propitivanje i uključivanje u novi kontekst. Zbirka je tematski i idejno zaokružena pjesmama u kojima se očituju refleksije lirskoga subjekta o anonimnosti i vlastitome mjestu u suvremenome pjesničkom kontekstu. S njima je povezano poimanje pjesničkoga identiteta koje se ponajbolje očituje u stihovima pjesme Umjesto bilješke o piscu: »Netko konačno reći mora:/ Čitajte pjesmu, ne autora!«

U skladu s istaknutim načelom lirski se subjekt identificira s vlastitim stvaralaštvom koje, prema autoreferencijalnim mjestima u zbirci, shvaća kao slobodu poigravanja jezikom, formom i samom idejom pjesništva. Na tome se shvaćanju uspostavlja odnos pjesničkoga jezika i ostalih tematskih okosnica zbirke, odnos koji se temelji na istodobnom uspostavljanju i zamagljivanju razlike među njima. S jedne se strane, primjerice u pjesmi Traži se mensa plus, s ironijskim odmakom naglašava razlika između soneta i »dnevnog spontaniteta« u kojima se riječi upotrebljavaju na različit način. S druge strane, aspekti svakodnevice upleteni su u pjesme s temama poput religije ili smrti. Dok u pjesmi I.N.R.I. lirski subjekt progovara o vlastitom, intimnom razumijevanju religije, u pjesmi Objava Mojsije želi ugasiti gorući grm kako bi sačuvao pašnjak.

Zaokupljenost temom smrti očituje se u različitim perspektivama lirskoga subjekta koji u pjesmi Noć izražava svoj strah, dok u pjesmi Na rubu jame smrt progovara u prvome licu. Pomak koji proizlazi iz narušavanja granice između pjesništva i svakodnevice događa se u pjesmi Strašni ispit, u kojoj je položeni usmeni ispit kod Boga uvjet za smrt. U skladu s time, elementi razgovornoga stila u tim pjesmama postaju osnovica pjesničkoga izraza. Poigravanje perspektivama izrazito je naglašeno u neobičnoj tematskoj cjelini u kojoj pjesnički pristup znanstvenim temama omogućuje geološko objašnjenje mišljenja, kao u pjesmi Sedam vrhova svijeta. Pjesnički je jezik, kao tema i perspektiva, ključno polazište pjesama S. A. Ewina, na čije kontekstualno značenje upućuje i pjesma Zmijski car prema kojoj je zbirka naslovljena.

Dina Kamerić: Književna zvijezda u ilegali

Ja pišem pjesme jednu za drugom,
Nižem stihovlje strofu po strofu.
Padam sve niže spiralnim krugom,
Iz katastrofe u katastrofu.

 Ne: napisati, nego: »pisati!«
(Cilj mi je dakle postao sredstvom!)
Već spreman na se i kidisati,
Jer živim začaran tim prokletstvom.
(S.A. Ewin: Pjesni nepokorne)

Misli su konji od vjetra, a riječi grubo sedlo, vrijeđajuće uzde i bolne mamuze.
Irfan Horozović

Pisanje kao proces obujmljivanja svijeta, pomalo svjesno autodestruktivan, u procijepu između začaranosti i prokletstva, neutažive želje i (ne)uhvatljivosti, za Svena Adama Ewina performativni je čin. Poslije »kroćenja glasa« riječi i same bivaju kroćene u pjesmama.

Zbirka Zmijski car strukturno je podijeljena na osam misaonih cjelina, a već u prvoj autor propituje procese stvaranja, reprezentaciju i percepciju napisanog. Drama stvaranja umjetničkog poistovjećuje se sa tjelesnim naporima:

Neke osobite riječi
Pritisnem
Silom
Od deset tisuća tona u sekundi na kvadrat,
Od čega tlo zadrhti.

(Kako pišem)

Pjesnik je kreator koji se unaprijed odriče savršenstva svoje kreacije, jer ona je »traganje za istinom« a ne završen čin. Stoga se fenomen pisanja može doživljavati kao oblik subverzije (»sotonski čin«) u odnosu na sve što je poprimilo oblik norme, od ljubavi do religije.

Autorefleksivnost u poeziji Svena Adama Ewina otkriva se na više razina. S jedne strane autor ogoljava muku kreacije, a s druge razmatra smisao pisanjā u kojem objavljivanjem /obznanjivanjem pjesme počinje njen život u interpretativnoj zajednici, u kojem se ne moraju nužno podudarati mišljeno i shvaćeno. Uz to, potrebno je, lišavajući pjesmu tereta nepotrebnih učitavanja, učiniti je vjernoj sebi, pitkom, između boli i užitka. U toj nakani Sven Adam Ewin, objavljujući pod pseudonimom, uskraćujući saznanja o svom građanskom identitetu, usmjerava pažnju čitatelja na samo pjesništvo, sekundarno i na sebe kao pjesnika oslobođenog svih drugih identiteta, stavljajući tako zahtjev pred čitatelja da pristane na svojevrsnu igru.

Budući da je prostor djelovanja Svena Adama Ewina prije svega virtualni prostor, prostor u kojem se svjesno ili nesvjesno pristaje na pravila (samo)reprezentacije, pjesnik se zapravo poigrava, uskraćujući bilo kakvu reprezentaciju, osim one u kojoj se predstavlja kao pjesnik, koji objavljuje na internetu i komunicira sa čitateljima. Anonimnost u sferi u kojoj je anonimnost nepoznanica krajnje je neobična odluka, koja ovom pjesniku priskrbljuje status književne zvijezde u ilegali, i fenomena, mogućeg samo u internetskoj kulturi.

Skrećući pažnju na pjesmu, pjesnik je oživotvoruje (Pjesnik koji je zaboravljao svoje stihove), dajući riječima, prapočelima, beskonačnu moć (re)kreacije (Suživot riječi). Proskriptivnost jedino vrijedi ako će izroditi začudne pjesme, koje se ne mogu potrošiti tumačenjem i koje se opiru svemu ustaljenom.

Virtuoz u igri riječima, Sven Adam Ewin upisuje nova značenja ili pak otvara mogućnost čitateljima da to čine (Stilska vježba), a nabrajanja, česte aliteracije, asonance, metafore, parafraze, različite metričke sheme, poigravanje rimom čine njegov izričaj posebnim. Na skali od slobodnog stiha do soneta, koji čini i zaseban dio zbirke, i zauzima posebno mjesto u opusu ovoga pjesnika, sažeto je i neobično bogato književno znanje.

Intertekstualnost je u tom smislu poetičko opredjeljenje autora. U zbirci Zmijski car Sven Adam Ewin se na različite načine obraća brojnim pjesnicima. Takvo »komuniciranje« na zanimljiv način svjedoči o odnosu Adama Ewina prema poetičkim iskazima drugih autorâ, na skali od ironiziranja do polemiziranja (Valja nama preko rijeke), nuđenja drugačijih poetskih rješenja, dopisivanja značenja, te intervencija u tekstove drugih autorâ. William Shakespeare, Dobriša Cesarć, Tonko Maroević, Slavko Mihalić i Mak Dizdar neka su od tih u zbirci prizvanih imena.

Kao i u prvom dijelu zbirke, u drugom se također problematizira odnos prema stvaranju, ovaj put prema sonetu, koji za autora ima poseban značaj, a istovremeno postavlja zahtjev uklapanja u jasno determiniranu formu (Dobro ugođen sonet, Loše ugođen sonet). Od ljubavi prema bolesnoj ženi (Dodir, Posljednji list) do pjesama s erotskim nabojem (Dogodilo se, Raspašoj) i ljubavne pjesme sa ženom kao lirskim subjektom (Evo te molim), treći dio zbirke donosi dramu ljubavi, u njenim različitim manifestacijama.

Jedno od obilježja stila Svena Adama Ewina je oneobičavanje pjesničkog jezika uvođenjem kolokvijalnoga govora, odnosno pretakanje kolokvijalnog u poetsko (Ciklotron, Ritam kucanja), uz ironiziranje kao jedan od dominantnih postupaka (Trava, Luče – uz ironiju, iznevjerava se horizont očekivanja u pogledu forme i sadržaja). Zanimljiv je postupak spajanja poetskog i »nepoetskog« (Ledermanova kob) te postupak desakralizacije svetog u čijoj je osnovi biblijski intertekst (Strašni ispit).

Zbirku Zmijski car pjesnik završava svojevrsnim tematiziranjem vlastite pozicije (Zmijski car), pjesmama nadomješta biografiju, zatvarajući pjesnički krug daje zbirci obilježja zaokružene forme, strukturno i sadržajno jasno eksplicirane cjeline. Riječ prepoznavanje bi na najbolji način opisala zahtjev koji ova zbirka svojom slojevitošću stavlja pred čitatelje, čineći Svena Adama Ewina iznimnim pjesnikom hrvatske i šire interkulturne književne zajednice.

Ivana Perić: Od Shakespearea do Facebooka

Da je William Shakespeare poživio samo još 451 godinu i da se u njegovim rukama našao Zmijski car Svena Adama Ewina, on bi se zasigurno gromoglasno nasmijao. Od srca! Jer: jedino se tako i mogu nasmijati čitatelji tijekom plovidbe ovom neobično duhovitom zbirkom pjesama. Ali Zmijski nam car ne dokazuje samo da su duhovitost i ironičnost »trikovi« na koje današnji čitatelj »pada«, nego pokazuje i osebujno čitateljsko iskustvo autora te poznavanje različitih pjesničkih formi i tehnikā. Čitateljsko se iskustvo prepoznaje već u adresatima pjesama – od velikog Shakespearea do književnih suvremenika kao što je Tonko Maroević.

Neobičnost zbirke proizlazi iz pjesničke radoznalosti autora koji spaja naizgled nespojivo, ali u cijelom tom šarenilu tema, motiva, stilova, ugođaja i pjesničkih postupaka Sven Adam Ewin uspijeva izgraditi prepoznatljiv pjesnički identitet koji se ponajviše zasniva na razvijanju ludičkog potencijala pjesme. Posve je nebitno tematiziraju li se u njegovim pjesmama ljubav (Dodir, Posljednji list, Evo te molim), obiteljske situacije (Skuter, Trava), bolest i smrt (Noć, San, Strašni ispit), životna svakodnevnica (Ritam kucanja, Večer) ili nešto drugo – u svima je njima prisutno dovitljivo poigravanje nalik manirističkome poigravanju. U većini se pjesama začudnost u čitatelja ne pobuđuje onime o čemu se progovara, nego načinom na koji se govori – tako je i u pjesmi 154 soneta. Da pjesma i nije posvećena Shakespeareu, aluzija na njega prepoznala bi se već u naslovu (broj u naslovu podudara se s brojem Shakespeareovih soneta). No ako čitatelj još uvijek nije prepoznao aluziju, ona je s prvim stihom potpuno razotkrivena (»Tebe svi znaju! Ti si veliki William!«). Pjesma se temelji na nizu antiteza kojima se situacija lirskog subjekta naglašava kao bitno drugačija od one velikoga Williama (»Ja jedva pjesnik, a ti ovjenčan slavom!«). Aludira se, dakle, na Shakespeareovu pjesničku slavu, na njegov ljubavni život (»Ja ljubim ženu, ah, prekrasnu u plavom,/ A ti si malo... (smijem li?)... bivalentan!«), na pjesničku formu koju je proslavio (tekst je napisan u formi engleskog soneta), da bi na kraju uslijedio posve paradoksan zaključak kojim se aluzija na Shakespearea negira (»Al’ neka usnem od otrovnice zmije,/ Ako je bilo i zeru aluzije«).

Uz intertekstualnost temeljne su tehnike oblikovanja većine pjesama parafraza i citatnost, a svojevrstan tip lirskog dijaloga s drugim književnicima otvara prostor za izgradnju vlastitoga pjesničkog identiteta. Drugim riječima, temelj za izgradnju novog pjesničkog izraza moguć je tek u suodnosu s književnom tradicijom, u istovremenom nasljedovanju i udaljavanju od nje.

U metatekstualnim se sonetima razotkriva konflikt između autorovih književnih mogućnosti i zadanosti forme. Okvirna se pravilnost soneta ne propitkuje, nametnuta je i ne otvara prostor originalnome pisanju. U pokušaju oživljavanja kanonizirane pjesničke forme, ključni je alat uvlačenje suvremene motivike, a ironija koja osigurava dašak duhovitosti i vješta kombinacija različitih stilskih registara cijelom tom ciklusu pridaju notu posebnosti. Svojom vježbom gimnastičara na konju s hvataljkama Sven Adam Ewin uspijeva čitatelja uvjeriti u to da je prividna istrošenost forme ozbiljnom pjesniku lako savladiv izazov.

Osebujnost se pjesama, između ostalog, očituje u iskušavanju različitih metričkih mogućnosti (od slobodnog stiha do već spomenutog soneta), promjenama ugođaja (ton je čas ozbiljan – Posljednji list, Dodir, Ti pišeš pismo, čas duhovit/neozbiljan – Wikipedija, Slatko ropstvo, Stilska vježba, gdjegdje tragikomičan – Promašaj, Stephen William Hawking, I.N.R.I.) i u iskušavanju granice trpeljivosti pjesničkoga jezika (njegova lirska praksa upućuje na to da upletanje svakodnevnog jezika u poetski svijet ne mora dovesti do iznevjeravanja slikovitosti, emocionalnosti, figurativnosti, ritmičnosti i melodičnosti pjesme).

Svaki je autorov postupak pomno osmišljen. Dapače, i prikrivanje identiteta ima i svoje poetsko uporište. Prvo, autoru je omogućilo ograđivanje od mogućih prigovora (»Je li mogao biti bolji?/ Čin je pisanja neumoljiv«). Drugo, ono pokazuje da poezija, jednom kad je napisana, ne treba više pjesnika – treba čitatelja (»Netko konačno reći mora:/ Čitajte pjesmu, ne autora!/ Pa kličem, dok u sjenu padam:/ Nek’ živi pjesma, a ne Sven Adam«). Konačno, autor je time osigurao mogućnost stvaranja pjesničkog prostora koji mu je potreban. Poezija je shvaćena kao prostor potpune slobode u kojemu ništa nije dovoljno sveto ili dovoljno ozbiljno da se ne bi moglo propitkivati, prevrednovati i preispisivati.

No taj postmodernistički umjetnik riječi, virtualni poeta ludens hrvatske književnosti, ozbiljan znalac tradicionalnih formi, a još ozbiljniji kreator u osvježavanju istih, zmijski car čiji ugriz ne štedi nikoga (pa ni sebe sama), lukavi majstor ironizacije i duhovitosti, nepobjedivi igrač u intertekstualnim »sučeljavanjima« – taj Sven Adam Ewin – me živcira! Zašto? Evo jednog mogućeg razloga. Tiskanje zbirke dovršeno mu je u travnju, a već je početkom lipnja, u svojoj grupi na Facebooku, prokomentirao prodaju svoje knjige. Ovako:

KAKO IDE PRODAJA MOJE KNJIGE

Zamolio sam knjižaru »Ljevak« na fejsu da mi kažu kako ide prodaja moje knjige Zmijski car. Upravo su mi javili, citiram: »Poštovani, Vašu knjigu smo dobili u svibnju. Do danas je prodan jedan primjerak«.

Ja dodajem radi pojašnjenja: jedan, brojkom 1 primjerak, i taj sam kupio ja osobno.

Eto, dragi moji, znao sam da sam napisao bestseler!

Kolika se nesigurnost mora kriti iza neutažive želje za popularnošću kad izvrstan pjesnik – koji je pažnju čitatelja već zadobio – ovako progovara? Ovaj se komentar možda može shvatiti i kao izraz autoironije. Upozoravao bi tada »poezija se danas ne čita«. Ništa novo! Želju za popularnošću i svojevrsno dodvoravanje čitateljima nalazim i u podtekstu osrednje pjesme Joj, da mi je, da mi je napisane po uzoru na snažnu pjesmu JT Gilletta Ovo je moja zadnja pjesma. Sven Adam Ewin poimence nabraja svoje čitatelje i njihove osobnosti da bi zaključio dosta mlako »ja bih bio Petar Pan«. Mogući zaključak:

Svako pjesništvo koje želi biti popularno izdaje samo sebe (B. Hamvas).

___________________