Konstruiranje nomadističke osobnosti i poetike

Neda Miranda Blažević-Krietzman svoju novu zbirku pjesama pod naslovom Nomadi počinje, između ostalog, navođenjem izreke Svetoga Augustina: »Život je knjiga. Oni koji ne putuju pročitali su samo jednu stranicu«. To je uistinu sretno izabran moto jer se pjesnikinja u nekoliko svojih zadnjih zbirki pjesama, a u ovoj posebno, bavi svojevrsnom hermeneutikom života i svih njegovih najraznolikijih manifestacija pa tako i onih koje su zapravo opredmećenje ljudskoga duha. Ta je hermeneutika, recimo to odmah, duboko subjektivna, ali time zapravo i bliža naviranju života, čija srž i jest događajnost, iskustvenost, subjektnost, na kraju krajeva – subjektivnost. Dakle, ono objektivno ‒ ako takvo što uopće i postoji ‒ tek je alat subjekta, u krajnjoj liniji i intersubjektivnosti.

To je premisa pjesnikinjina tumačenja svijeta koji je zapravo najšira pozornica interpretacije onoga najintimnijeg – tajne vlastitog postojanja, njegove skrovite, katkad nejasne, katkad raskrivenije smislenosti, ali i misterioznosti postojanja kao takvog, kao primordijalne čudesnosti koja je početak svake filozofije i poezije. Životna jednokratnost uzrok je njegove gotovo zastrašujuće važnosti, svaki trenutak ‒ padajući u dubinu vremena ‒ ostavlja sudbinsku sjenu na buduće rasplete pa njegovo dostojanstvo, čak i dramatičnost, same od sebe nukaju na prisjećanje, tumačenje iz budućnosti i katarzično transcendiranje. Budućnost donosi višak znanja kojim pjesnikinja interpretira prošli događaj, ali zapravo još uvijek crpi energiju njegove prvotne neposrednosti i intenziteta.

Tako i ova zbirka pjesama počinje od jednoga važnoga prošlosnog događaja. On začinje budućnost koja će se jedanput baš o njemu pitati. Riječ je o danu kad je – »jedne brižne zore u rujnu 1927.« ‒ pjesnikinjin djed odlazio, »trbuhom za kruhom«, preko »velike bare«, u Kanadu, iz koje se, kao žrtva Drugoga svjetskog rata, nikada neće vratiti. Upravo u toj pjesmi Nomadi, snažno emblematičnoj za cijelu zbirku, pjesnikinja pokazuje jednu od svojih temeljnih poetskih »strategija« – narativiziranje, mogli bismo reći i stupnjevanje napetosti između nekadašnje važne događajnosti i »današnje« njezine interpretacije. I događajnost i interpretacija zbivaju se, međutim, istodobno pa povijest, odnosno tadašnji život, uistinu postaje knjiga koju se iščitava, gubi se granica između objekta i subjekta pa sve što se opisuje, makar i silno odmaknuto u vremenu i prostoru, biva proširena osobnost pjesmovne svijesti ili lirskoga »ja«, koji je u velikoj mjeri podudaran sa samom autoricom.

Ta je proširena osobnost »objektivizirana« u samome događaju, a subjektivizirana u njegovom tumačenju pa je pjesmovna svijest na neki način upisana u obje te dvije strane. To se, s jedne strane, vidi u samome izboru i rasporedu događaja o kojima se poetski pripovijeda (konkretan dan i razmjerno kratko vrijeme događanja u djedovu sudbinskom odlasku upućuju na zgusnutost i važnost zbivanja). S druge strane, snažno je naglašena ekspresivna jezična funkcija koja upućuje na sam subjekt i njegova emotivna stanja. To se posebno očituje u pridjevima koji nisu tek opisni, već su afektivno obojeni, asocijativno odvažni i u kombinaciji s imenicom stvaraju sintagme znatne originalnosti (brižna zora, vokalni Velebit, krupnooko kopno, zadebljali ocean, zrcalna žena).

Napetost, ali i sljubljenost prošlosti i sadašnjosti, deskripcije i interpretatacije, još je naglašenija kada događajnost prelazi u dokumentaristiku, primjerice, na staroj fotografiji, a afektivnost se dodatno pojača jer joj je materijalnost fotografije snažniji poticaj od samih uspomena. Zato je sama dokumentarističnost kod Blažević-Krietzman biva poetična (»Na ispucaloj poleđini fotografije/ u tehnici sepije piše:/ Mile Emil Vrkljan, Vancouver/ Canada, 1927.«), a izraz postaje još ekspresivniji, subjektivniji (»Na prednjoj strani magleno jutro/ glazira sirovim, širokim potezima/ mladoga muškarca«). Na kraju se dokumentarističnost i afektivnost isprepliću do nerazmrsivosti (»U njegovome nepoliranome/ tijelu/ dugovrata tambura/ umotana je u dvije bijele/ pamučne košulje/ tri para gaća, kratki kaputić/ dva para vunenih čarapa/ i plavi šal«).

Na predmetnotematskoj pak razini u početnome dijelu zbirke riječ je o svojevrsnoj autoričinoj rekonstrukciji vlastite (genetske) prošlosti, povijesti najbližih predaka (djedova, baka i roditelja) i konstrukciji osobnog, najčešće mnoštvenog, identiteta iz svih tih prošlosnih krhotina. Kako se ta prošlost, a i sadašnjost raširila na iznimno velike prostorne i kulturne udaljenosti dvaju kontinenata, tako je i za konstrukciju osobnosti nužna epska scenografija koja obuhvaća različita vremenā (od 20-ih godina prošlog stoljeća do danas), krajolike, gradove, države. Zato se kod naše pjesnikinje i njezine obitelji ne radi samo o nomadskome životu, već i o nomadskome tipu osobnosti, kao i o poetici u kojoj se nomadizmom raznih njezinih razinā spomenuta osobnost može konstruirati.

Poetički nomadizam Nede Mirande Blažević-Krietzman očituje se u nevezanosti uz bilo koju isključivu poetiku, u fleksibilnosti pri promjeni stilskih registara te korištenju i montaži najrazličitijih znanjā i postupaka već prema svagda drugačijoj usmjerenosti pjesmovne svijesti. Upravo taj iskononski poetički nomadizam pjesnikinji i omogućuje da svoju nomadistički doživljavanu i promišljanu osobnost objektivizira u svim činjenicama vanjskoga svijeta, ali i u cijelom univerzumu kulturnih i drugovrsnih znakova, svojevrsnoj egzistencijalnoj i umjetničkoj semiotici.

Upravo ta montaža raznovrsnih kulturnih slojeva, kao i iščitavanja krajolika, postaju dominantne u većem dijelu zbirke Nomadi. Nomadska osobnost prebire po svemu što je na bilo koji način emotivno ili intelektualno angažira, »filmično« kombinira, primjerice, Josepha Brodskog, (negdašnji) Lenjingrad, New York, pjesmu Bijele noći, Raya Carvera i njegovu Tihu noć. Naša pjesnikinja jedna je od rijetkih koja od tako opsežnih nanosa kulturnih slojeva i fragmenata umije napraviti uvjerljivu, uistinu poetičnu pjesmu jer je erudicijska dimenzija lirski funkcionalizirana, čak poetički temeljna u objektivizaciji vlastitog (kulturnog) nomadizma. No, iako Blažević-Kreitzman u pjesmi o Czeslawu Miloszu u stilu postmodernističke nivelacije ustvrđuje da »identitet prelazi iz ruke u ruku«, odnosno dekonstrukcijski govori o svijetu »kojemu nedostaje jedinstveni pogled na sebe«, kao i o »raspršenom konceptu stalnoga kretanja«, ona uspijeva izbjeći postmodernističku površinskost dubinskim zahvatima u prošlost, uživljavanjem u »vertikalne« duhovnosti, snažnom osobnošću koja svagda prema sebi organizira pa i usustavljuje kulturne krhotine.

Tome bijegu iz plošne perspektive pridonose i pjesme u kojima se dubina i slojevitost postižu »hvatanjem« nekog epifanijskog trenutka, intenzivnog osjećaja atmosferičnosti i ne posve jasne, ali prisutne smislenosti. Takav trenutak može biti »isprovociran« nekim važnim kulturno-intelektualnim događajem i osobnostima (književna večer s piscima Centralne Europe 1984. godine u Minneapolisu); prirodom i poviješću (»U lipnju/ u sumrak/ slatki miris/ cvatućih/ lipa/ klizi niz/ magličaste/ brežuljke/ prema/ uzbuđenoj/ rijeci Miljacki.// Iza sklopljenih/ kapaka bljeska/ povijest/ slomljenoga neba/ suhi vriskovi,/ tišina pokrivena/ dalekim licima«); osjetilnim senzacijama (»Na kraju ove filigranske svečanosti/ miris svježe skuhane kave/ puni zrak u ulicama blizu Vaskine/ okretnosti koja tako nesebično/ definira jednostavni, dnevni raj«); intenzivnim sjećanjem (»Doček Nove 1975./ godine/ ispijali smo žedno/ žudno na ocakljenim/ Plitvičkim jezerima.// Dvojezična obećanja,/ plamteće skele okobaroknih glava,/ odjeci snježnih zvona/ bez roka trajanja«).

Blažević-Krietzman, nadalje, u mnogim pjesmama u knjizi Nomadi kao da se, poput Slavka Mihalića, »odmeđuje« od same sebe (»Samo pođi. Pogledaj što je izvan kore/ abecede u kojoj si odrasla«), intenzivno se uživljava u tuđe »priče« i tako stvara oslobođeni poetički i iskustveni prostor koji je načelno i praktički posve otvoren (»Sutra, sutra je novi širom otvoreni dan«). U tome odmeđenju, koje, međutim, još uvijek sudjeluje u konstruiranju autoričina centripetalnog identiteta, pjesnikinja se prenosi u neograničenost tuđih, vrlo često umjetničkih, ali i mitoloških iskustava (Čehov, Proust, Sveta Katarina Sijenska, astečka božica Ichpochtli, Kalipsa, Odisej i Atena), uvelike narativizira svoj izričaj ispreplićući liričnost s mirnim, često i mudrosnim epskim pripovijedanjem, i konstruira maštovite svjetove svojevrsnih kulturnih i povijesnih mistifikacija. Tako se, ovoga puta baš postmodernistički, fantazija uvodi u srce povijesti, a dokumentaristika joj je tek sredstvo za pričanje bezbrojnih »malih« priča koje zamjenjuju neku totalitarnu »veliku« priču.

Takvo nastojanje, koje već prekoračuje rub lirske kvalitete i žanrovskih obilježja te gotovo posve prelazi u one epske, kulminira u završnoj pjesmi knjige Natrag prema naprijed – Kalipsa, Odisej i Atena. Riječ je svojevrsnom»novopovijesnom« rekreiranju epa s, dakako, jasnom postmodernističkom sviješću o palimpsestnom, metažanrovskom i mistifikacijskom karakteru takvoga književnog postupka. Osobito pred kraj »epa« vidljiva je takva komentatorska, pa i pomalo satirična i ludička uloga pjesmovnog naratora: »Zapovijednu božicu Atenu zbunile su Kalipsine/ darežljivost i svijest o sebi. I dok je nimfa slavila/ na svojoj vjernoj Ogigiji sedam godina svakovrsnih/ izdašnosti, ogladnjela Atena progutala je svoj/ uzdah, baš kao što to čine nasamareni negativci/ na kraju neke propale večeri.// A Zeus i Homer su kao i obično zadovoljno gledali/ sa svojih neosvojivih strana izvršenje plana kojega su/ zakuhale njihove nedohvatne, olimpijske posesivnosti«).

Inače, izričaj Nede Mirande Blažević-Krietzmann u ovoj zbirci pjesama u prvome je redu obilježen sintagmatskom ulančanošću, pripovjednošću, mirnoćom izlaganja čak do epske objektivnosti te, s druge strane, znatnim naglašavanjem paradigmatske selektivnosti, probira neočekivanih kombinacija riječi i, nadasve, ekspresivno i semantički vrlo efektnih pridjeva. Pjesnikinja često pribjegava i mjestimičnoj esejizaciji poetskoga sloga, kojom se u lirsko i epsko tkivo upliće apstraktnija terminologija kako bi se nomadistička rasutost svijeta prošila intelektualističkim vezivom i tako se očuvala od posvemašnje entropije. Pjesnikinjin izričaj obilježava, napokon, montaža tekstovnih »krpica« različitih stilskih registara i tematskih područja. Kao što smo već vidjeli, ona osobite poetičke učinke postiže kombinacijom dokumentarističnosti, citatnosti, fragmentima diskursa humanističkih znanosti, doživljajnosti, liričnosti. Time se uvelike služi u konstruiranju svojih slojevitih i mnoštvenih poetskih prostora kao zrcala vlastite nomadističke poetike i osobnosti.

U versifikacijskome pogledu Blažević-Krietzman posve je usmjerena na besjedovni, sintagmatski stih u kojemu su, prvenstveno zbog narativnog tijeka, česta prebacivanja dijelova rečenice u sljedeći stih. No, iako prevladavaju nešto duži stihovi, koji omogućuju svakojake montaže, pjesnikinja često zna zgusnusti izraz u pregnantnim redcima od po samo jedne ili nekoliko riječi, što uvjetuje i svedeniju intonaciju pjesme. Time pluralizam stilskih registara dobiva svoj ekvivalent i u versifikacijskim varijacijama.

Neda Miranda Blažević-Krietzman i u svojoj novoj zbirci pjesama Nomadi i dalje uspješno gradi svoju sintetičku poetiku koja je u sebe upila osjetljivost za samu tvarnost teksta iz njezinog ranog pjesničkog razdoblja, a s godinama se znatno obogatila preispitivanjem odnosa vlastitog identiteta i nomadizma te uranjanjem u beskrajne prostore kulturnih i mitoloških naslojavanja i njihova intelektualno zaigrana i vrlo maštovita kombiniranja. Takva sintetska poetička zgrada nikad, međutim, svojom težinom ne ništi izvornu poetičnost, liričnost pjesme kojoj su kod vrsne pjesnikinje kao što je Blažević-Krietzman, erudicija i montažni postupci samo sredstvo, a ne i cilj. No složenost, samosvojnost i vrijednost njezine poetike isto tako govori o nakupljenom umjetničko-povijesnom iskustvu, o uvelike promišljenom pjesničkom odgovoru na vrijeme u kojemu se iscrpljenost umjetnosti i njezinih praksi više ne čini kao logična teorijska postavka, već kao dominantna svakodnevica.