Kneževićevo »svođenje računa«

Najnoviju zbirku pjesama Željka Kneževića (Dom za pčele samice, 2015.) Božica Pažur popratila je instruktivnim i znanstveno utemeljenim pogovorom. U njemu nudi kratke naznake njegove poetike, navodi mišljenja najerelevantnije stručne kritike, te posebno daje osvrt na navedenu zbirku. Dakle, uz književno-povijesnu i poetičku kontekstualizaciju, analitički nacrt otkriva Kneževićevu poetiku najnovije zbirke. Mi nećemo voditi diskusiju s tim tekstom, iako je on poticajan upravo za jednu takvu radnju, niti ćemo možebitno polemizirati oko pojedinih teza te skice. Naime, pokušat ćemo ukazati na drugačije i druge konstituentne koje smo prepoznali u Kneževićevoj novoj zbirci, dakako bez uvida u cjelokupnu njegovu poetiku o kojoj smo svojedobno već iznijeli temeljne odrednice.

Najprije, malo opisa. Zbirku čine četiri nejednaka ciklusa, neimenovana, označena rimskim brojevima, a tematski ciljaju na nekoliko sektora. Dok prvi ciklus problematizira odnos prirodnog i antropološkog, drugi je usmjeren na pojedinačan status (lirskog) subjekta, a treći je pak više usredotočen na metatekstualne teme, dok četvrti ne samo da zaključno sumira predhodne, nego u stanovitom smislu deziluzionira i donekle ironizira posao pjesmovanja. A to je inače značajka ove zbirke načelno. O čemu je zapravo riječ kada se pitamo o načinu realizacije takva nauma?

Očito je da je lirski subjekt promatrač koji uočava pojave u prirodi, primjerice, te ih analogizira sa »stanjem« pjesme, jezika, i to do stupnja strukturne homologije. No, dok je promatrač u nekoj od antropoloških pozicija i određenjā (zajednica, tradicija, roditelji; žudnja, želje), priroda je ponajvećma samodostatna. Kao takva ona može figurirati. Ona se, s druge strane, svojim proizvodima nadaje kao telos domljenja, i u smislu proizvoda (samokreativna) i u smislu koristi od tih proizvoda (upućena prema). Međutim, kako je Knažević svjestan »rada« samoga teksta, kao označitelja i proizvođača, može se reći, konzekvencije su da se gradnjom doma gradi ujedno i tekst, otvara se mogućnost za tekst, kao što se gradnjom teksta upućuje na uvid o građenom domu. Oboje, svako na svoj način, u funkciji su udomljenja, kako bića u okružju intimnosti blizine domaćstva, tako i u funkciji proizvođača pjesme u intrigantstvu pjesmina proizvoda kao ne baš vazda neproblematična »stvorenja«.

I ovdje bi dakle bila opet riječ o strukturnim homologijama. I baš one namiru upitnost, jer intrigira »datost« zasebnosti, upućujući na složenost mnogo više negoli se to samopodrazumijeva. Naime, svaki »entitet«, »cjelina«, mogao bi stajati samostalno, i svaki imao svoj smisao opravdanja. No, kako oni u zajedništvu dobivaju dodatno značenje i smisao, a pravo, te zapravo čine cjelinu, oni konstituiraju takvu strukturu (cjelinu) koja konstitucionalno podrazumijeva »dovršivu« strukturu. Tako se ustoličuje ono što valja razumijeti kao »upućenost na«. Zato je homologija istovremeno i slika i način, i put i cilj.

Na drugi način moglo bi se reći kako pjesma (tekst) sve više »klizi« (i »nestaje«) u prirodi kao u značenjski smisleniji i pojavno nedvosmisleniji »entitet«. Ako reknemo da je uglavnom riječ o zavičajnom arealu, tada upravo taj krajolik namire sasvim određene antropološke datosti kao rezultat živog i prirodnog. Nadalje, kako je riječ i o igri nostalgične svijesti o prohujalosti nekadašnjeg ontološko-antropološkog određenja, zapravo konstituiranja, jasno je da se uz (samo)ironiziranje ne može poništiti efekt želje za prošlo-odsutnim kao utemeljujućim u sveobuhvatnosti ljudskog bića i njegovih modaliteta, kao i načina realizacije. Sjene su tu ne samo kao sjene. Uostalom i naslovi pjesama prvoga ciklusa (Odmor u selu, Zimski dan u selu), primjerice, nedvojbeno ukazuju na takvo semantičko određenje, iako je nerijetko riječ upravo o onom što smo naznačili, naime o utrnjenju domaćstva (U žitu, iza srpa). Dakle, pjesnik se donekle legitimira figurama nostalgične i melankolične sjete kao domljenja koje nestaje, i tek se memorabilno rekonstruira.

Kada smo naznačili kako bi se drugi ciklus tematski dao odrediti kao usredištenje na pojedinačno, ponajprije je tu riječ o instanciji (lirskog) subjekta u ulozi pisca, proizvođača teksta. U tom ciklusu, dakle, jasnije se ocrtava svijest o prije navedenom odnosu izvantekstovnoga materijala i sposobnosti teksta da taj materijal jezično »osvoji« (Uvući ruku u rukav), pri čemu je jasniji odnos i-i, nego ili-ili. Uostalom, to dokazuju i načini metaforizacije (U tišini), na koje radnje se eksplicitno ukazuje. Na taj način se, kako pjesnik veli, izvantekstovno udomljuje, kako u lirskom subjektu, kao prirodna i antropološka datost, tako, poseljedično, i u tekstu, kao označiteljska radnja. Ne čudi stoga što je izrazitiji i odnos (samo)ironije i gorke spoznaje (Metem dalje od sebe) o ništetnosti, rekli bismo, konstitucionalno i ontološki neučinkovitoga dijela stvarnosti.

Ako imamo sve navedeno na umu, nedvojbeno slijedi, za samu strukturnu izvedbu zbirke, da će se nužno nadodati i tema metatekstne svijesti proizvođača tekstova (Riječi, riječi). Tomu je uglavnom posvećen treći ciklus u zbirci, mada je dakako i cijela zbirka prožeta tom sviješću. To je eminentno postmodernistički postupak. Međutim, u Kneževića je ipak naglasak manje na pukom tehničkom u tom postupku, a više na odnosu izvantekstovnog, zbilje u najširem smislu koja ima presudan utjecaj na doživljaj i spoznaju lirskog subjekta, i s druge strane kapaciteta pjesme da o tome svjedoči, Dakle, u biti se radi o ontološkom kad je riječ o subjektu, i tekstološkom kad je riječ o pjesmi.

Ne čudi nas dakle što je četvrti, najkraći, ciklus posvećen temi spoznaje o samoj korespondenciji dvaju prepoznatljivih »entiteta«, njihovoj nerazdvojivosti, kao i međusobnoj uvjetovanosti na ontološkoj i stukturnoj razini. U tom smislu pjesma Odoh u rodni kraj pokriva prvi segment, a pjesma Sinopsis za novu knjigu pjesama drugi segment. Dakle, ova nam se Kneževićeva zbirka nadaje kao svojevrsni »završni račun«, kad je riječ o zbilji i njenim antropološkim učincima, kao i pjesmi i njenim tekstovnim mogućnostima i značajima. S time što se udomljenje može rekuperirati nostalgičnim memorabilnostima, u odnosu na pravo ontološko i ne/moć pjesme.