Kavezi u kojima ne pjevaju ptice

MAJČINA LEĐA

Masiram majčina leđa konjskom mašću.
Trbuh ne vidim. I bolje.
Veliki prorez ispod kojeg zamišljam horde crva i svih
tih sitnih životinjica koje čuvaju zemlju i tijelo.
Nakon masaže, majka će, kao i svaku večer,
govoriti o susjedima koji je ne posjećuju, o prijateljicama
koje su je zaboravile, o zubaru Arapinu koji je samo jednom
pitao za njeno zdravlje.
Umjesto svih njih, ovdje sam samo ja i otac, i vrt prepun ljekovitog
bilja od kojeg se spravljaju otrovni čajevi.
Umjesto svijeta, ovdje sam ja, njezina kćerka koju polako guta veliki
trbuh, sve dok se ne raspadne.

VJERA

Njezin je jezik ticalo
s tisuću osjetila. Može osjetiti
malu nepravilnost, dodatak otrova
ili nepotrebnu kemikaliju.
Uzdamo se u nju i njen osjećaj za pravdu:
pogađa lice licemjera, riječi prolaznika,
dikciju putnika, prijetvoran osmijeh domaćice.
U ljetnim večerima, iza zatvorenih prozora,
ona duboko diše i mjerka vrijeme, koje se rasteže
još od subotnjeg jutra i pokazuje dugu liniju života.
U vrtovima malih krastavaca nestale su sitne ptice
i kukci koji su noću stvarali nemir i zvučali kao upozorenje.
Njeni su pokreti kratki, prsti lomni kao peteljke na kojima
vise tuste rajčice, crvene i pregrijane od sunca.
Ipak, uzdamo se u nju i u njen osjećaj za pravdu
i pomirenje.

ŠEST JUNEĆIH ŠNICLI

divlji psi su zaspali, a srne su pobjegle pred
naletima zvijeri koje ne opraštaju.
ljubičasti bicikl klizi po kiši i praznom gradu,
šuštave vrećice čekaju meso, ravno šest junećih šnicli
za nedjeljni objed i blagdanski smiraj.
gdje si, u kojem gradu? hramovi su otupjeli od tvojih
molitvi, a vrtovi puni mladog luka sad čekaju na dolazak
onih koji su nas davno napustili.
oh, teta ivana, danas sam saznala za datum vaše njujorške smrti,
29.10. bronx. je li to slučajno godina u kojoj sam i ja umrla, pa oživjela?
u starmalom hotelu uz more prepuno sitnih riba i mirisa kanala i smrti.
ljubičasti bicikl klizi kroz prazan grad, u vrećici su šnicle, šest junećih
i osmijeh vozačice koja glumi zvijer i trči i gleda ispred sebe,
a zna da je oko nje prazan grad, ukućeni ljudi i smrt čak i onog
jednog blještavo srebrnog automobila.

BORELIOZA

Ovajvrt miriše kao da su u njemu spavale divlje zvijeri, rekao si.
Spustila sam glavu prema zemlji i tražila tragove. Nije ih bilo.
Životinje su pobjegle prije kiše i sada su oko nas samo marelice,
puno marelica i čitav dan ispred nas. Hoće li ona ozdraviti? pitaš.
Dijete ne izlazi na balkon. Skriva glavu u pomičnim slikama ekrana,
morski psi napadaju ribe. Ili je možda dijete morski pas?
Borelioza, kako se ona liječi? Ima li njoj kraja? U vrtovima naizgled
nevina trava i miris lipe koja guši osjetljive i bolesne.
Ruke se nadimaju, noge su dobile oblik drveta: velike su i bolne.
A susjedi, iza ograde samo gledaju, samo gledaju.
Jutro je, ljudi odlaze na nedjeljnu misu i u rukama nose bukete
bijelog cvijeća. Koja je danas svetkovina? pitaju bogovi zemlje
iz tvog vrta i smiju se. Borelioza, borelioza ponavljaš i čekaš
da nestane.

IZ POČETKA

nema ničeg – niti jajeta iz kojeg nastaje svijet,
samo kaos starih potkošulja i miris cimeta
u bezbrojnim šalicama punim bijelog čaja.
u kineskim restoranima, na staklenim zidovima,
ljuti okusi i iskrivljene crte lica i silne bore,
malo manje straha u plavim tramvajima i kosa
pokrivena kapom i šalom, da ne ispadne.
vlati sušene trave i tijelo u koje su utrljane masti
svih mirisa i boje. pamtim samo zelenu.
već sutra, možda neće biti obitelji, samo prazna kuća
s novim krovom i terasom pored koje spavaju psi,
samo uže na kojem visi slanina za rijetke ptice koje
su ostale ovdje u hladnim danima.
brišem tvoje ime iz adresara, i tijelo se oporavlja
od sasivm umjetno nastalih osmijeha i micanja.
iz početka, bez sjaja, i bez mudrosti, onako,
kao što bolesnik kreće u svoju prvu jutarnju šetnju:
sporo, s pogledom prema cesti na kojoj ipak nema
ludih i brzih automobila.

EMONA

U svim zemljama postoje mjesta gdje ima gladi,
to su dobro sakrivena mjesta koja ne vidim kad
šećem gradom i gledam sivu rijeku.
Vozi me čovjek koji zapravo ne postoji: nema svog
identiteta, samo uzima novce i bježi kad padne noć.
Kćeri bogatih odvjetnika smiješe se nadmoćno i znaš već,
sumrak je i ostaješ sama u uskim ulicama.
U tjeskobnim hostelima pesnice pjevaju jedna drugoj,
bake odjednom postaju živahna djeca: potrebno je samo malo –
monolog, zagrljaj jelena u hladnoj noći ili dodir male životinje.
Vlakovi su prazni, možeš u kupeu pričati naglas i čitati pjesmu
sve do Zagreba. U Dobovi saznaješ da nemaš identiteta i da si
tako nalik vozaču uz sivu rijeku. Nikog nije briga. Filantropija kao
suludi projekt djevojčica-baka i miris lipe koji sve te slike čini
nestvarnim, kao što je nestvarna slika rojeva komaraca u tamnoj noći
finskih turista.

IRANSKE PJESNIKINJE

sve iranske pjesnikinje pobjegle su iz brakova.
iz kaveza u kojima nikad ne pjevaju ptice.
ostavile su iza sebe djecu, prazne sobe i
mirise ljekovitog bilja.
možeš ih vidjeti kako plešu s vjetrom na ulicama
i kako ih u svoje domove pozivaju samohrane majke.
možeš ih čuti dok noću pjevaju o žudnji ispod krovova
ili negdje u zraku, kao bestjelesna bića.
iranske pjesnikinje, kakvog li zanosa u pjesmi o bogu,
majci koja sahranjuje sina, o tijelu kao voću
najzrelijem ili o tijelu kao vrču koji se puni suzama.
žal za djetetom koje se nikad neće vratiti. žal za sobama
punim knjiga.
ponekad žal za okovima koji nose tek blago snatrenje o
slobodi, koja jest ili nije privid.

NUERNBERG

svi putevi vode na trg: voće duginih boja, mirisi kraljevstva,
ptice koje su doletjele ravno s krovova muzeja i uske ulice
na kojima sjede djeca i gledaju duh dürera koji
se svakog dana točno u podne ukazuje u centru grada.
u autoportretu – ogledalu vidi se lice i naličje svijeta:
povorke nacionalsocijalista i kamene crkve, u kojima
točno u podne, milosrdni mole za oprost i za blagoslov.
kip willya brandta na kojem sjede ptice i posjetitelji afričkog restorana. 
i ostalgia, morski miris ostalgije i blagi miris snoviđenja.
ostavimo povijest i zavirimo u vrtove u tiergarten i tamo neka
procvjeta aronija i nek se duša odmori na debelim listovima
koje je slikareva ruka nacrtala masnim i teškim bojama.

ČIŠĆENJE SNIJEGA

uzimam knjigu iz historije i učim činjenice,
suhe fakte o počecima drugog svjetskog rata i
o stvaranju trećeg reicha.
snijeg vani pada i pločnik je začas zatrpan.
gledam kroz prozor tragove pasa u snijegu,
odlažem knjigu i trčim van, na ulicu.
rukama čistim snijeg.
historijo, kako si gorda i nemilosrdna!
bjelina će te prekriti i ništa neće ostati od
tvoje surove konstrukcije. vjerujem. sanjam.
odvlače me bijeli vjetrovi i vidim pticu pomirenja.
čistim dušu svoju od gorkog okusa leda i soli
kojom uzaludno radnici posipaju pločnik.
ja ne postojim, a ipak, ima me unatoč svim tim
ne-papirima. smiješim se onima koji me prepoznaju,
sestrama koje mi ne sude i
koje su ostarile uz svoje majke.
moja kosa na vrhovima je sijeda, bijela kao snijeg
a oko nje crni grumeni kao lavlje grive.
kao duboke jame povijesti iz kojih se,
učeći večeras povijest, pokušavam izvući.

LJETNO POPODNE

sjedili smo u restoranu blizu velikog buvljaka
i gledali kako žene odlaze s vrećicama punim
potkošulja, gumenih zmija, sušila i parfema.
muškarci su držali u rukama dijelove automobila
i polako hodali zemljanim putem, prema gradu.
starice su brale mahune i voće, bilo je podne
i staklenici su izgledali kao kupole
koje vise u zraku i čekaju smiraj dana
da se spuste.
vatrogasci iz obližnje tvornice naručili su
platu miješanog mesa i glasno su vikali: pivo!
otišla sam, nakon ručka, do malene crkve da gledam
plave murale u apsidama. da se smirim.
čovjek koji je klečao i molio, odjednom je ustao
i počeo proklinjati boga. i svijet i nacije.
učinilo mi se da su oživjele slike svetaca,
da je abraham nestao
i da se plava boja razlila od vrućine.
u predvečerje, spremao se pogreb na groblju
pored male crkve, a na drugoj strani ceste kotrljale
su se lubenice i djeca su vikala i bacala ih kao da
su lopte koje se nikad neće probušiti.

DAR

Tvoju sam knjigu poezije ostavila u
jednom čudnom američkom stanu,
u Brooklynu, kvartu po kojem trešti
rap muzika iz automobila, i u kojem
živi bezbroj mačaka i doseljenika.
Tvoja knjiga pored starog ogledala,
kao dar, stoji, tko će je prvi prelistati?
Ljubiteljice poezije Ann Carson?
Ili sjevernoamerički vjetrovi?
Tko zna gdje će završiti slika s plavom
Božicom koja se smiješi nepoznatima.
Tvoja knjiga, oceanografija i priča o
nestajanju. I o Barceloni. Hej, u
Brooklynu je park u kojem nema ništa
osim trkača, i sasvim na rubu, kad ne očekuješ,
pojavi se odjednom biljka mesožderka i sve te
biljke iz tropskih krajeva, bujna vegetacija.
Odakle ta džungla s tisuću banana?
Bojim se mačaka, zatvaram noću vrata
i sanjam nemani koje se množe u parku,
među svim tim pticama i trkačima.
Hoće li mačke zagrepsti i čitati tvoje znakove?
Južni je dan, bolesnici padaju po cestama,
kao mrtvaci po ukrajinskim trgovima.
Masiramo leđa konjskom mašću i čekamo
proljeće, riječko proljeće i nadamo se
da na dalekom sjeveru domoroci čitaju
pismo koje smo im, kao dar, ostavili
pred vratima, u čudnim američkim
sobama.