Ideja dospjelosti i trošenja svijeta

Najnovija zbirka Borbena Vladovića (Luna na struju, 2015.) kompozicijski je ustrojena u tri neimenovana ciklusa nejednakog broja pjesama (18, 20, 23). Formalno-morfološki pjesme su strofično građene, osim pet pjesama (Tražiti središte mete, Uzmi olovku, Moderato dolcissimo, Liko, Pjesnikove cipele) kojima je zajednička tema pjesma, pjesnik, proizvodnja teksta u biti, bez obzira na kvalifikative. Dakako, i »uzduž« drugih pjesama razaznaje se slična tema. Zbirku je pogovorom popratio Zvonimir Mrkonjić, koji ističe već ranije uobičajenu Vladovićevu predmetnost, te putositničnost koja bi trebala referirati iskustvene i doživljajne akte promatrača.

Osnovne i dominantne teme prvoga ciklusa mogu se precizirati kao, prvo, tema koja je usredotočena na neke predmete i prostore, te svijet prirode i kulture. Primjerice, u pjesmi Tražiti središte teme obrisi krajolika su posredovani nečim drugim, u ovom slučaju tehničkim, pa je žudnja lirskog subjekta prisiljena također na posredovanost tehničkim, koje je zbog manjka odsutno. Stoga se drugo/stvarno, kao žudnja, »prebacuje« u sferu metateksta, u biti autoreferencije (kao što je prethodno rečeno upravo uz tu pjesmu), u kojemu je lirski subjekt ostavljen jastvu bez društvenoga potpornja, i bez iluzija o nekavoj relevantnosti, osim konstituiranja vlastita subjekta. Kada pjesnik, na prvi pogled, tematizira određen predmet, i tada je u biti riječ o statusu subjekta (Čaj od koprive), ili prijetnji od hlapljenja konstitutivnih elemenata jastva (Odabir). Inačica takve strategije može biti tema propalosti predmeta i stalnosti procesa (Rđavi čavao, ili primjerice rada – Krhotina antičke posude), ili pak svođenje predmeta/građevnog sa svojim mogućim i jedinim »izvodom« koji je prethodio svemu naknadnome (Ruševni zidići). Riječ je dakle o ideji prvine.

Druga tema prvoga ciklusa je tema stvaranja, konkretno stvaranja pjesme. Njena je metonimija motiv olovčice bilo da je riječ trošenju konkretnoga predmeta (stvarnosti), metonimije (Olovčica), sredstva dakle koje ima ambiciju osamostaliti se, i kao sredstvo i kao metafora (Uzmi olovku, Grbi na olovci). Treća pak je tema ideja kretanja, simbol čega su obično brodovi (Porinuće broda), bilo metaforom »zatvorene« otvorenosti (Brodski prozor), bilo pak da je riječ o poigravanju s iluzijom »prve« stvarnosti, što znači da se pjesnik, opet, »prebacuje« u sferu metatekstne svijesti.

U drugom ciklusu mogu se razaznati opet tri teme, naime tema glazbe, tema stvaranja i autora, te tema manjka i hlapljenja bitnog. Uz prvu temu značajno je da, primjerice glazba, traži svoje osamostaljenje iz kojeg u biti izvire (tišina) i u kojoj (tišini) završava, neovisno o mogućem »drugom« autoru, i bez obzira na njenu »empatiju« (Tonovi, Skladatelj, Da capo al fine). U pjesmi Moderato dolcissimo, koja je posvećena A. G. Matošu, riječ je, u formalnom smislu, o »opisnom« sonetu koji vodi »dijalog« s formom matoševskoga tipa soneta na taj način što ga razbija stavljajuči tercete između prvog i drugoga katrena, a nema rime i stihovi nisu postavljeni izosilabično. Također se vodi »dijalog« s osnovnom Mastoševom preokupacijom – žudnjom za domovinom »posredstvom« glazbe. Treća je tema manjak i hlapljenje bitnog, bilo da je riječ o samom »sadržaju« bitnog (Kuća bez sljemena), bilo da je riječ o »feljtonskom« snimku grada (Starogradska jezgra), bilo da je riječ o istinskoj biti bića i pojave (U staretinarnici). Rekao bih da je središnje hermeneutičko mjesto čitava ciklusa pjesma Lučke dizalice, jer zapravo tematizira status subjekta i ono njegovo nosivô što se pribralo postojanaošću različitih stvari, pojava i bića.

Treći ciklus opet tematizira tri teme. Prva tema obrađuje dospjelost (Mokri i skliski kolnici, Pomoćno svjetlo). Riječ je o dospjelosti puta, procesa, egzistencije, subjekta (autora), stvari, pojava i svijeta (Pronađeni uvojak). Ovdje »kamo« ne znači budućnost nego dospjelost u završetak. Drugu temu moglo bi se odrediti kao memorabilnu hi-storiju u njenoj »doslovnosti« (Pronađeni uvojak, Usklađivanje vremena) ili metonimičnosti (Dlanovi). Pritom ostaje jedino svijest o nezamjenjivosti subjekta (Neka netko drugi) kao zadnje geste utjehe i potpornja. Treću temu donekle se može izvesti iz druge, a riječ je o storiji, priči, u smislu žanrovsko-poetičkoga pitanja (Pseći infarkt). Zapravo riječ je o autoreferenciji (Košmar), ili, kao što je već naznačeno, o proizvodnji teksta, pjesmi, pjesniku (Pjesnikove cipele).

Dakle, ako reduciramo prethodne nalaze, možemo zaključiti da je središnja Vladovićeva preokupacija u ovoj zbirci pitanje trošenja, dospjelosti, kako subjekta, tako i svijeta, te donekle kulture, odnosno onoga što konstituira jastvo u njegovom sebstvu i cjelini subjekta, s jedne strane. S druge strane, pak, kao što se Vladović »vraća« predmetnosti svijeta, što je njegova trajna poetička značajka, tako se vraća i svijesti o proizvodnji teksta, označiteljstvu u biti. Riječ je o metatekstnoj i autoreferencijalnoj svijesti koja dotrajalost svijeta predmeta i dospjelost subjekta »zaustavlja« procesom diskurziviranja, koji, izgleda, kao proces i kao diskurziviranje, jedini može biti donekle trajan, dakako u određenom jeziku (primjerice, istarsko ča). Ako i to nije upitno.