Glagoljski Žgombićev zbornik kao književni izvor

Najvažniji tekstovi glagoljske neliturgijske književnosti zapisani su u glagoljskim zbornicima. Ti su zbornici prave antologije srednjovjekovnoga štiva raznovrsnoga duhovnog i religioznog sadržaja i nerijetko različite provenijencije. Dok iz starijega razdoblja hrvatske srednjovjekovne književnosti postoje tek fragmenti koji svjedoče o postojanju opsežnih neliturgijskih zbornika, iz razdoblja, pak, od 14. do 17. stoljeća sačuvan je znatan broj kodeksa.1 Jedan od najistaknutijih istraživača glagoljskih zbornika, Eduard Hercigonja, uočio je i upozorio na neobičnost: glagoljska je neliturgijska literatura, iako sva okrenuta srednjem vijeku, svoj puni procvat doživjela kasnije, tek u drugoj polovici 15. stoljeća. Tijekom ranoga modernoga doba na tlu Hrvatske, obilježenoga ratovima i ratnim opasnostima, autori glagoljskih rukopisnih kompilacija bili su usmjereni »malom svijetu njihovih svakodnevnih duhovničkih djelatnosti i preokupacija«,2 te su sakupljali i prepisivali religiozno-didaktičke tekstove namijenjene katehezi i pastorizaciji.

Osobito zanimljivim hrvatskoglagoljskim zbornicima, koji već dugo privlače pozornost stručnjaka, pripada i Žgombićev zbornik. Rukopis je pronašao Ivan Milčetić 1882. godine u knjižnici franjevačkoga samostana sv. Marije Magdalene u Dubašnici na otoku Krku i nazvao ga po gvardijanu Benku Žgombiću, koji mu je zbornik poklonio. Danas je zbornik pohranjen u Zagrebu, u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pod signaturom VII 30. Milčetić je prvi bibliografski opisao zbornik, a sadržaj je iscrpno prikazao Vjekoslav Štefanić u katalogu glagoljskih rukopisa Arhiva HAZU.3

Žgombićev zbornik papirni je kodeks od 1+125 folija, maloga formata, veličine 19,2 x 13,4 cm. Uvezan je u kožu s utisnutim vinjetama; restauriran je 1950. godine, jer su korice bile oštećene i mnogi listovi otkinuti. Pisan je kurzivnom glagoljicom i sastavljen od tri dijela, koji se razlikuju po papiru i rukopisu i koji su nastali u različito vrijeme, a zajedno su uvezani krajem 16. stoljeća. Najmlađi dio zbornika, odsjek A (f. 1-10) nastao je, prema bilješkama pisara, između 1582. i 1583. godine, dio B (f. 11-23), prema paleografskim osobinama, potječe iz vremena oko 1540. godine, a treći, najopsežniji dio C (f. 24-123), sudeći po vodenim znacima papira, pisan je između 1520. i 1530. godine. Bilješke iz 16. i 17. stoljeća, u kojima se spominju bratovština sv. Fabijana i Sebastijana, plovan crkve sv. Andrije, te prezimena Negovetić, Šepić i Derenčin, zapisane su u Mošćenicama. Zbornik je sastavljen od tekstova koji su prepisani iz različitih izvorâ te nisu pisani jedinstvenim hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, no jezične osobine, brojni ekavizmi i leksički kajkavizmi u tekstovima, kao i to što se u jednom zborničkom tekstu spominju toponimi Istra i Učka, potaknula je istraživače da kao moguće mjesto nastanka rukopisa navode istočnu Istru.4

Ovaj je neliturgijski kodeks, poput drugih glagoljskih zbornika, bio namijenjen teološkom obrazovanju svećeničkoga pomlatka, učenju i pouci duhovnicima u samostanima. Tematski je strukturiran vrlo raznovrsno, osobito u C dijelu zbornika. Veliki broj različitih poučnih tekstova, crkvenih govora, poslanica, pitanja i odgovora, recepata, tekst kronografa, apokrifi, hagiografije, nisu raspoređeni prema nekom posebnom sustavu, već se raznovrsni sadržaji nižu i međusobno izmjenjuju ne uklapajući se u veće tematske cjeline.

Možda je najpoznatiji tekst iz Žgombićeva zbornika – Lucidar (zauzima cijeli dio B). Toje svojevrsna enciklopedija srednjovjekovnoga znanja o svijetu, kako piše u uvodu: »to ježe jest va ineh knjigah skrveno, to jest Lucidar vse osvetil«.5 U dijaloškom obliku razgovora učenika i učitelja, u 96 pitanja i odgovora, raspravljaju se pitanja iz kršćanskih osnovâ, medicine, zemljopisa, kozmografije, astronomije, meteorologije, prirodnih znanosti i dr. O starini dijaloga svjedoči geografski dio, u kojem se spominju kontinenti Azija, Europa i Afrika, ali ne i Amerika.6 U Europi su još od 12. stoljeća bili u uporabi slični teološki priručnici na latinskom jeziku, naslovljavani Elucidarium,Elucidarius ili Lucidarius, a s kraja 12. stoljeća potječe u europskim srednjovjekovnim književnostima vrlo popularna kompilacija na njemačkom jeziku. Nepoznati autor ove njemačke kompilacije osim Elucidariuma Honorija Augustodunensisa koristio je i druga djela, Honorijeve Imago mundi i Gemma animae te Philosophia mundi G. de Conchesa i De divinis officiis R. von Deutza.

Njemačka kompilacija Lucidara prevedena je na mnoge europske jezika, a i hrvatski Lucidar pripada ovoj verziji, no nastao je posredno, preko češkoga prijevoda. Češku redakciju potvrđuju brojni bohemizmi (kao npr. gorkost = vrućina, vlast = zemlja, poprslak = zraka, prostorêčni= brbljav i dr.).7 Da je prevoditelj hrvatskoga Lucidara možda bio podrijetlom iz Istre, ili iz istarske okolice, postaje jasno kada u odsječku posvećenome zemljopisu pogledamo što je tu zapisano o Istri i Učki, bilješku koja se ne nalazi ni u češkom niti u njemačkom tekstu: »Vaspet jest jedna last, jaže zove se Istrija. I v toj zemlji jest jedna gora, jaže zovet se latinski Olinfos, ježe jest Učka«. Osim u Žgombićevu zborniku, tekst Lucidara čita se i u glagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. godine, te u fragmentima više kodeksa iz 15. stoljeća, ali je prijevod u Žgombićevu, iako mlađi, bolje tradiran.8 Žgombićev Lucidar objavio je ćirilicom Ivan Milčetić i opremio ga bogatim uvodom i bilješkama, te češkim i njemačkim citatima.9 Izabrani dijelovi ovoga Lucidara objavljeni su i u latiničkoj transkripciji.10

U Žgombićevu zborniku nalazi se više zanimljivih srednjovjekovnih apokrifâ i svetačkih legendi.

Apokrifni tekstovi nastali su još u počecima kršćanske pismenosti, a uslijed raznih razloga nisu postali dio biblijskoga kanona, često zbog svoga kasnijega nastanka, uglavnom zbog sadržaja koji se nije podudarao s najstarijom kršćanskom tradicijom. Mašta apokrifnih autorâ oblikovala je vrlo popularna i rado čitana djela, priče koje su znatiželjnim slušateljima i čitateljima pripovijedale o zanimljivim zgodama i događajima, a o kojima kanonski spisi »šute« ili oskudno pričaju. Apokrifni spisi pisani su stilom bliskim Bibliji, sadržajem se naslanjaju na kanonske biblijske knjige, pa su tijekom povijesti nerijetko bili pripisivani poznatim biblijskim piscima ili osobama iz Biblije. Bili su vrlo popularni još u antici, a osobito u srednjem vijeku. Utjecaj apokrifa na razvoj liturgije, pučke pobožnosti i religiozne umjetnosti bio je snažan i trajan. Starija hrvatska, osobito glagoljska književnost, u svome korpusu sadrži znatan broj starozavjetnih i novozavjetnih apokrifa.11

U Žgombićevu zborniku nalazi se tekst Čtenie kako bi Adam iz raê (izignan) (30v-41r), koji predstavlja jedan od vrlo lijepih starozavjetnih apokrifa, Život Adama i Eve.12Tu je opširno i s mnogo detalja opisan život prvih ljudi i njihova sudbina nakon izgona iz Edenskog vrta. Ova je verzija apokrifa potpunija i arhaičnija od verzije u glagoljskom Fatevićevu zborniku iz 17. stoljeća.13 Apokrifna priča o Adamu i Evi, izvorno napisana na grčkom jeziku, doživjela je razne prerade i prevedena je na mnoge jezike. Postoje grčke, latinske, slavenske, armenske i gruzijske verzije, pa i neki fragmenti na koptskom jeziku. Hrvatski je prijevod u spomenutim glagoljskim zbornicima nastao prema latinskom spisu Vita Adae et Evae, i to prema kasnijim latinskim redakcijama sačuvanim u rukopisima iz 14. i 15. stoljeća.14

Uz ovaj apokrif iz najstarije biblijske povijesti sadržajno je povezana apokrifna Legenda o drvetu križa, križa izraslog iz grančice otrgnute s rajskoga drveta života, što ju je Adamov sin Set bio posadio na očevu grobu. Na tom je drvetu kasnije, prema legendi, bio razapet Krist. Tako su Adamov grijeh i Kristova žrtva na istom drvetu motivi koje u apokrifu povezuje simbolika Staroga i Novoga zavjeta. U Žgombićevu zborniku, pod naslovom Prodika od’ crikve ka e v Er(u)s(oli)me ku sazda Solomun c(êsa)rь sin’ Dav(i)da c(êsa)ra (62-65v), susrećemo dio ove apokrifne priče o drvetu križa ili krsnom drvetu, o čudesnom drvetu što ga je kralj Solomun posjekao i prenio u Jeruzalem, kada se gradio hram. U različitim varijantama potvrđena je Legenda o drvetu križu i u drugim glagoljskim rukopisima (Petrisovu zborniku, Oxfordskom zborniku Can. Lit. 414 iz 15. st., Grškovićevu zborniku iz 16. st.), a najstariji su među njima Pazinski fragmenti, odlomci zbornika s početka 14. stoljeća.15

Apokrifna poučna proza Besjede triju svetitelja (Conversatio trium Hierarcharum)napisana u obliku pitanja i odgovora o raznim temama iz Biblije i djela crkvenih otaca, grčkoga je podrijetla i slavenskim je posredništvom dospjela u hrvatsku književnost. U više su glagoljskih rukopisa sačuvani srodni tekstovi, međusobno prilično različiti, a tekst u Žgombićevu zborniku (51v-54v)osobit je po tome što sadrži i apokrif o Noi i lozi iz Baruhove apokalipse.16

Osim starozavjetnih, u Žgombićevu zborniku čitaju se i novozavjetne apokrifne teme. Unikatan je tekst pod naslovom Čtenie s(v)etoga Andreê apustola (100-106) koji jedini, prema dosadašnjim istraživanjima, predstavlja potpuni slavenski prijevod grčkog apokrifa Djela apostola Petra i Andrije.Ova priča, moglo bi se reći avanturistički roman, postanjem iz oko 400. godine iz nekog od Pahomijevih manastira u gornjem Egiptu, sadržajno se nastavlja na apokrif Djela apostola Andrije i Mateja kod ljudoždera (zapisan u druga dva glagoljska rukopisa, u Berčićevoj zbirci 5 iz 15. st. i u Tkonskom zborniku s početka 16. st.). U Djelima apostola Petra i Andrije pripovijeda se kako apostoli prema Isusovu naputku odlaze u grad barbara da bi navijestili evanđelje. Međutim, barbari poznavajući apostole po odvraćanju žena od njihovih muževa (i obratno), pokušavaju im spriječiti ulazak u grad. No apostoli, kako pokazuje daljnji tijek događaja, ušavši u grad, ne propovijedaju ništa od onoga čega su se barbari pribojavali. Neobični Isusovi učenici uopće ne nastupaju kao propovjednici, nego kao čudotvorci, oni čudesima obraćaju najprije starca kojega su sreli na polju pred gradom, zatim još i nekoga Onesifora, pa bludnicu i tako redom još mnoge druge stanovnike barbarskoga grada. Hrvatskoglagoljski apokrif temeljito je proučen, kritički izdan, a tekstološke posebnosti upućuju na zaključak da je »crkvenoslavenski prijevod Djela Petra i Andrije nastao istočnije od hrvatskog čakavskog područja, vjerojatno u jednom od južnoslavenskih prevodilačkih centara«.17

Na f. 75-79 Žgombićeva zbornika nalazi se tekst s naslovom Kako bi prineseno lice Is(u)h(rsto)vo v Rimь. I kako pogibe An’na i Kaêpa i Pilat’.18To je poznati apokrifni motiv o ženi, obično zvanoj Veronika, kojoj je Isus na rupcu ostavio otisak svoga lica i koja tim rupcem čudesno ozdravljuje rimskoga cara Tiberija. Na ovu se priču često, pa tako i u našem primjeru, nadovezuje apokrif o životu i smrti Pilata. U zapadnim i istočnim literaturama postoje brojne verzije, a i glagoljska književnost posjeduje više tekstova. Osim u Žgombićevu zborniku, ovaj se apokrif nalazi i u Petrisovu zborniku, Akademijinu zborniku IVa 92 iz 15. st. i Fatevićevu iz 17. st. Hrvatskoglagoljski tekst u više se pojedinosti razlikuje od verzija na drugim jezicima, a i po tome što se žena koja ima čudotvorni rubac (obrusac) zove Arsenija, tako da nije posve jasno odakle naši tekstovi potječu. Moguće je da su, sudeći po stanovitim uočenim bohemizmima, prepisani iz nekih danas nepoznatih čeških rukopisa.19

Novozavjetnim temama pripada i Prenje Isusa s đavlom (1-3).20 Ovdje je apokrifno obrađena epizoda Isusove četrdesetodnevne kušnje u pustinji: đavao je s vojskom navalio na Isusa, ali se oblak, po Isusovoj zapovijedi, spustio na zemlju, zahvatio đavla i objesio ga. Naposljetku je đavla progutala zemlja. Tekst ovoga prenja nalazi se u još tri glagoljska zbornika iz 15. stoljeća: Akademijinu zborniku IVa 48, Zborniku Berčićeve zbirke 5 i u Oxfordskom zborniku. Apokrifnoga je porijekla i priča o čudesima koja su pratila Kristovo rođenje(61-61v), kada je car August vidio tri sunca, a carski se hram s kipovima poganskih bogova urušio.21

Žgombićev zbornik sadrži i zanimljive svetačke legende. Hagiografije su, uz Bibliju i apokrife, činile najznačajniji dio tekstovne tradicije kršćanske književnosti antike i srednjega vijeka. Prve se legende javljaju već u 2. st. u latinskoj, grčkoj, te mnogim orijentalnim literaturama. U srednjem vijeku nastale su brojne europske svetačke legende na latinskome i na nacionalnim jezicima. U hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti hagiografski su tekstovi bogato potvrđeni u latinskim, glagoljskim, latiničkim, pa i ćiriličkim verzijama.

Među najpoznatije svetačke legende pripadaju legende o pustinjacima, kršćanskim eremitima, koji su u vrijeme kršćanskih progona pronašli život u pustinji. U Žgombićevu zborniku potvrđene su tri legende ove vrste: Legenda o svetom Pavlu pustinjaku, Legenda o Makariju pustinjaku te Legenda o svetom Ivanu Zlatoustom.

O prvom pustinjaku Pavlu (79-84) iz egipatske Tebe napisao je kršćanski otac sv. Jeronim u 4. st. latinsku legendu Vita sancti Pauli primi eremitae. U osamnaest poglavlja lijepe priče o Pavlu i njegovu prijatelju Antunu sv. Jeronim opisuje: rimske progone kršćana zbog kojih imućan i obrazovan mladić Pavao odlazi u egipatsku pustinju, pustinjakov skroman život u malenoj pećini do trenutka kada mu u posjet dolazi sv. Antun, dirljiv susret dvaju pustinjaka kojima gavran za objed donosi cijeli kruh, Pavlovu smrt i pogreb pri kome pomažu lavovi i konačno Antunov povratak s Pavlovom haljinom u samostan. Jeronimova legenda o pustinjaku Pavlu vrlo je brzo postala popularna na istočnim i zapadnim kršćanskim prostorima. Latinski original preveden je na grčki jezik već prije 6. stoljeća, a ubrzo zatim i na orijentalne jezike, sirijski, koptski, etiopski, arapski, pa i na staroslavenski.

Legenda o prvom pustinjaku Pavlu dobro je poznata hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, sačuvano je pet glagoljskih tekstova, koji potječu iz različitih književnih predaja: legenda naslovljena Žitie s(v)etago Pavla prvago remeti u Žgombićevu zborniku, kao i dio legende potvrđene u Akademijinu glagoljskom fragmentu sign. 32b, dijelu nekoga većeg zbornika iz druge polovice 15. st., pripadaju grčkobizantskoslavenskoj tradiciji. A tri hagiografska teksta u glagoljskim brevijarima, rukopisnom II. Novljanskom iz 1495. i tiskanim brevijarima, Baromićevu iz 1493. i Brozićevu iz 1561., prevode latinsku Pavlovu Vitu.Legenda u Žgombićevu zborniku cjelovita je i tekstološki bliska fragmentu 32b, te obje pripadaju popularnoj b verziji grčkih tekstova, prevedenoj i na orijentalne jezike. Zanimljivo je da se u našem tekstu umjesto Jeronima kao autor spominje »notarь Lav«, o kojemu nemamo drugih podataka. Legenda o svetom Pavlu Pustinjaku iz Žgombićeva zbornika obrađena je i kritički izdana zajedno s drugim hrvatskoglagoljskim Pavlovim legendama.22

Čtenie s(ve)toga Makariê pustin’(nika) (27-30v) pripovijeda Makarijevu viziju sudbine duša poslije smrti koju mu pričaju dva anđela, dok sam Makarije razgovara s lubanjom. Ova je legenda kompilacija, sadrži elemente Života sv. Makarija Egipatskog, učenika sv. Antuna, ali i dijelove Života sv. Makarija Rimskog.23 Osim u Žgombićevu zborniku, Makarijeva legenda čita se i u rukopisu Berčićeve zbirke br. 5 iz 15. st. i u Grškovićevu zborniku.

Legenda o Ivanu Zlatoustom potvrđena je samo u Žgombićevu zborniku (67v-75). Ova tematski specifična priča pripovijeda o pustinjaku Ivanu koji je nazvan Zlatoustim jer se slina kojom je pisao molitve Bogorodici nekim čudom pretvarala u zlato. Jedne olujne noći u pustinji Ivan susreće mladu kraljevu kćer, koja zatraži utočište. Ne uspijeva se oduprijeti ljepotičinim čarim, pod utjecajem pića ju napastuje i na kraju ubije. Da bi ispaštao grijehe, Ivan si nameće strogu pokoru života četveronožne zvijeri, sve dok mu Bog ne oprosti. Legenda ima sretan završetak: nakon više godina Ivana pustinjaka pronalaze kralj i mali kraljević, kraljevnu nalaze živu i zdravu, a Ivan biva oslobođen grijeha. Motiv pustinjakova grijeha i pokore bio je omiljen u europskoj literaturi, a naš glagoljski tekst ima podudarnosti s talijanskim obradama, Legendom o sv. Albanu i stihovanom Povijesti sv. Ivana Zlatoustog.24 Glagoljski tekst u latiničkoj transliteraciji prvi je objavio Stjepan Ivšić 1931.,25 a kasnije je tekst izdan i u hrestomatijima hrvatske srednjovjekovne književnosti.26 Obrađene su i analizirane žanrovske i narataloške osobine ove hrvatskoglagoljske legende.27

U Žgombićevu zborniku čitamo i jednu legendu s glavnim ženskim likom. Čtenie s(ve)tie Mari Magdaleni legenda je o Mariji Magdaleni(106-116v), poznatoj osobi iz evanđelja, grešnici koja je svojom kosom oprala Isusu noge i prisustvovala njegovoj smrti. Marija Magdalena prva je dojavila vijest o Kristovu uskrsnuću njegovim učenicima, nakon toga je s nekolicinom pobjegla na more, te su doplovili do luke Marseilles u Francuskoj. Kasnije se povukla u pustinju, a njezin pustinjački život u spilji bio je često legendarno obrađivan. U Žgombićevu zborniku opisano je čudo kojim je Marija Magdalena pomogla caru u Marseillesu da dobije sina, a ista je takva verzija legende i u Ivančićevu zborniku iz 14/15. st. Glagoljski tekstovi bliski su životopisu Marije Magdalene u Zlatnoj legendi Jakopa de Voragine.28

Zaključimo ovaj letimičan pregled. Žgombićev zbornik pokazuje se kao glagoljski rukopis književno vrlo vrijednih tekstova, koji su raznim putovima i s različitih izvorâ dospjeli u hrvatsku književnost, grčkobizantskoslavenskim prijevodom i posredništvom ili pak u prijevodu s latinskoga, češkog ili talijanskoga jezika. Osobito treba istaknuti unikatne književne primjere, kao što su apokrifna Djela apostola Petra i Andrije te Legenda o Ivanu Zlatoustom i Legenda o Pavlu pustinjaku, koji su jedina potvrda o postojanju tih djela u glagoljskoj literaturi. K tome, neki su tekstovi, kao Lucidar, Život Adama i Evete Apokrif o Arsenijinom rupcu bolje tradirani ili potpunije sačuvani u Žgombićevu zborniku, nego u drugim kodeksima. Zbog toga su tekstovi ovoga zbornika i privukli pažnju suvremenih priređivača antologija hrvatske srednjovjekovne književnosti (Štefanić i suradnici 1969; Badurina Stipčević 2013; Dürrigl 2013.), a unikatni su književni primjeri detaljno proučeni i izdani. Na taj je način danas ispravljen »površan i nehatan odnos prema građi«, kako je E. Hercigonja svojedobno opisao odnos starije hrvatske književne historiografije prema glagoljskim zbornicima, »jednoj od središnjih pojava hrvatskoglagoljske srednjovjekovne knjige«.29 Na temelju današnjih književnopovijesnih i tekstoloških istraživanja možemo reći da je Žgombićev zbornik jedan od reprezentativnih glagoljskih književnih spomenika i jedan od najvažnijih izvora za istraživanje hrvatske srednjovjekovne literature.

Literatura:

1. Badurina Stipčević, V. 1992. Hrvatskoglagoljska legenda o svetom Pavlu Pustinjaku. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

2. Badurina Stipčević, V. 2013. (prir.). Hrvatska srednjovjekovna proza I. Legende i romani. Zagreb: Matica hrvatska.

3. Dürrigl, M.-A. 2005. Posebnost Legende o Ivanu Zlatoustom u kontekstu hrvatskoglagoljske pripovjedne proze. Umjetnost riječi 49: 1-16.

4. Dürrigl, M.-A. 2006. O prirodnofilozofijskim zapisima vezanima uz ljudsku reprodukciju iz hrvatskoglagoljskoga Lucidara. Acta medico-historica Adriatica 4(1): 13-26.

5. Dürrigl, M.-A. 2013. (prir.). Hrvatska srednjovjekovna proza II. Apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli. Zagreb: Matica hrvatska.

6. Fališevac, D. 1980. Hrvatska srednjovjekovna proza. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

7. Grabar, B. 1967. Apokrifna Djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. Radovi Staroslavenskog instituta 6: 109-208.

8. Grabar, B. 1970. Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Croatica 1: 15-28.

9. Hercigonja, E. 1975. Srednjovjekovna književnost. Povijest hrvatske književnosti 2. Zagreb: Liber, Mladost.

10. Hercigonja, E. 1983. Nad iskonom hrvatske knjige. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

11. Hercigonja, E. 2004. Na temeljima hrvatske književne kulture. Filološkomedievističke rasprave. Zagreb: Matica hrvatska.

12. Ivšić, Stj. 1931. Iz hrvatske glagoljske književnosti; Legenda o Ivanu Zlatoustom. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 11: 59-83.

13. Kapetanović, A. 2010. Lucidarij iz Petrisova zbornika. Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 37, Zagreb: HAZU.

14. Kombol, M. 1945. Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb: Matica hrvatska.

15. Lozovina, V. 1936. Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Zagreb: Matica hrvatska.

16. Milčetić, I. 1902. Prilozi za literaturu hrvatskih glagolskih spomenika III. Hrvatski Lucidar. Starine 30: 257-334.

17. Milčetić, I. 1911. Hrvatska glagolska bibliografija. Starine 33: 258-262.

18. Petrović, I. 2005. Les Vitae Patrum dans la littérature croate du Moyen Âge. É. Renard.

19. M. Trigalet, X. Hermand, P. Bertrand (ur.). »Scribere sanctorum gesta«, Recueil d’etudes d’hagiographie médiévale offert à Guy Philippart, Hagiologia 3. Turnhout: Brepols, 283-307.

20. Sambunjak, S. 2000. Jezik i stil hrvatskih glagoljskih prenja. Split: Književni krug.

21. Strohal, R. 1915. Hrvatska glagolska knjiga. Zagreb: Tiskara Merkur.

22. Strohal, R. 1917. Stare hrvatske apokrifne priče i legende. Bjelovar.

23. Sudec, S. 2012. Naknadni zapisi u Žgombićevu zborniku i mjesto njegova nastanka. Slovo 62: 233-244.

24. Štefanić, V. i suradnici: B. Grabar, A. Nazor, M. Pantelić, 1969. Hrvatska književnost srednjega vijeka. Pet stoljeća hrvatske književnosti, I, Zagreb: Zora, Matica hrvatska.

25. Štefanić, V. 1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije II. Zagreb: JAZU.

26. Turkalj, L. 2008. Život Adama i Eve u Žgombićevu i Fatevićevu zborniku. Slovo 56-57: 579-593.

____________________