Ima već tri i pol desetljeća otkako sam objavio malu pjesničku panoramu naslovljenu Parnas s Ponterossa s podnaslovom U Trst po stihove. Aludirajući na notornu trgovačku funkciju glasovitoga lokaliteta, i povezujući ga asonantno i paradoksalno s amblematskom helenskom planinom kao simbolom poteske uzvišenosti, želio sam pokazati kako nam inače merkantilno znana sredina ima i relevantnu kulturnu razinu i tradiciju, te kako se nekadašnji austrougarski carski emporij pretvorio i u stjecište raznih stvaralačkih okušajā i dometā.

Doista, u rasponima od humanista Zovenzonija, preko Sveva i Voghere, Slatapera i Stuparicha, Renza Rossa i Stelia Mattionia, pa do Tomizze i Magrisa, nepreskočiv je prinos tršćanske komponente talijanskoj književnosti. Ništa manje je značajna uloga toga grada u svjetskoj literaturi, jer su mu relevantne stranice posvetili Stendhal i Chateubriand, Larbaud i Däubler, Winckelmann i Stifter, Rilke i Joyce. Naravno, posebno je značenje Trst imao i ima za slovensku književnost, jer su u njemu djelovali i Cankar i Koseski, i Kosovel i Kette, a u njemu i danas djeluju tako relevantni autori kao što su Pahor i Rebula, da ne govorimo o čitavoj plejadi lirskih i kazališnih djelatnikā. Pa i hrvatska književnost bila bi siromašnija bez stanovite tršćanske komponente, kao mjesta rođenja Ivaniševića i Frangeša i kao mjesta putopisnih hodočašća u rasponima od Nemčića i Jarnovićeve do Gamulina i Fabria (ali o tome sam podrobnije pisao na drugome mjestu).

U Parnasu s Ponterossa predstavio sam bio s po nekoliko prevedenih pjesama najznačajnije lirske autore koji su bili vezani s Trstom, bilo rođenjem bilo djelovanjem. Na prvome mjestu, dakako, Umberta Sabu, koji se življenjem i nadahnućem upravo poistovjetio s rodnim ambijentom i slatkogorkom (odnosno »oporo dražesnom«) gradu podignuo pravi pjesnički spomenik. Na drugo mjesto, u ovom slučaju, dolazi James Joyce, s nizom upravo u Trstu datiranih i motivski situiranih pjesama (iz jedine mu zbirke Komorna glazba), a osim njih uvrstio sam i kratke medaljone, s prepjevima, Carolusa L. Cergolyja, Pier Antonia Quarantotti Gambinija i, jedinog tada još živućeg, Ferruccia Fölkela. Tako sam se nastojao odužiti sredini u kojoj se stječu – i za nas karakteristične – silnice sredozemnih i srednjoeuropskih poticaja, a navedenih pet pjesnikā svakako tvore most od tradicije prema suvremenosti.

Budući da sam nastavio i potom u Trst češće navraćati, s prijateljskim i profesionalnim povodima, te posjećivati njegove knjižare i galerije, muzeje i sveučilišne aule, kavane i druga mjesta kulturnih susretâ, moji su se afiniteti i neke spoznaje o toj sredini s vremenom znatno uvećali. Poželio sam stoga, još jednom i znatno šire, pokušati predstaviti pjesničku panoramu Trsta, složiti mozaik ili kolaž stvaralačkih glasova iz kojega bi se dalo naslutiti bìlo grada iznimno zanimljive baštine, odnosno aktualnoga neravnodušnog ambijenta što se odupire degradaciji vrijednosti i eroziji urbaniteta.

Naslovljujući ovaj široki izbor vrlo konvencionalnom sintagmom Tršćanski pjesnički Babilon ne upućujem, naravno, na međusobno nerazumijevanje sudionikā i neizbježnu pometnju u komunikaciji; premda, dakako, i ne idealiziram prepletene međunacionalne i interlingualne odnose i nemali teret povijesnih talogā. Ali izbor pred nama svjedoči doista iznimnu kulturalnu i jezičnu perspektivu gradskoga života, preplet slojeva na staroj tromeđi romanskoga, slavenskog i germanskoga supstrata. Ako je danas germanska sastavnica tršćanskog izraza gotovo prigušena, slovenska je na kulturnoj razini iznimno vitalna (i dobrim dijelom autonomna), a u suvremenim mirnodopskim uvjetima moglo bi se čak govoriti i o stanovitom suživotu glavnih predstavnika talijanske i slovenske kulture (posebno u književnosti).

Ali asocijaciju na Babilon potiče još jedna činjenica. Naime, u Trst su se iz raznih razloga, pretežno radnih mogućnosti, doselili i mnogi ljudi ne samo iz drugih krajeva nego i iz sasvim dalekih narodâ i jezikâ, pa su se u gradu duboko ugnijezdili i u njemu nastavili (ili čak tek započeli) svoju stvaralačku putanju. Tršćanski PEN klub ima članove koji pišu čak na desetak jezika, a njih u kontekstu ovoga izbora dobro reprezentiraju Amerikanac Gerald Parks (izražavajući se na engleskom i na talijanskom), te Argentinac Juan Octavio Prenz (pišući na španjolskome). Kozmopolitizam je još intimno urođen barem Antoniu Della Rocci, multijezičnom znalcu, i Claudiu Hammerle Martelliju, po majci Austrijancu. Mješavina podrijetla odlikuje također nekolicinu, koji se izričito na to pozivaju kao na potencijalni faktor vlastite specifičnosti: Erika Mattea Vida diči se isto tako majčinim austrijskim podrijetlom i ocem Dalmatincem, Roberto Dedenaro ima dalmatinske i abruceske krvi, Juan Octavio Prenz potječe od istarskih roditelja, itd.

Neki su autori došli iz inih talijanskih sredina i u Trstu su se integrirali, ali ne zaboravljajući svoju intelektualnu i afektivnu popudbinu što ih veže s drugim regijama ili nacionalnim središtima. Nije s time u izravnoj vezi, ali nasuprot je tomu jaka i tršćanska regionalna, municipalna, da kažemo i kampanilistička samosvijest, što se posebno očituje u njegovanju vernakularnog idioma, u izražavanju na tršćanskom dijalektu, koji inače ima i relevantnu prethodeću praksu u stihovima Giottija, Malabotte i Anite Pittoni (ili u narativno-dramskim tekstovima, »maldobrijama« Carpinterija i Faragune). Iz čitave antologije pisaca na dijalektu optirali smo ovdje za stihove najizrazitijih, Grisancicha i Giusta, jer bitno pridonose raznolikosti, slikovitosti, svježini (pa i aloglotizmu) ponuđena profila ili skice raznovrsnih poetičkih nastojanja (njihove sam pjesme pokušao prepjevati u splitskoj čakavštini).

Ne pada nam na pamet tražiti zajednički nazivnik cjeline. Možemo naznačiti da je dio poetika refleksivan i kritički, a dio izrazito emotivan i doživljajno usidren; možemo reći da su neki skloniji angažiranoj reakciji, a drugi intimnoj kontemplaciji; možemo pridodati da ima tražitelja aktualnih (pa i efemernih) poticaja kako i uvjerenih čuvara nataloženih slojeva nostalgije. Razmjerno je čest izazov da se kristalizira nešto kao genius loci, da se izrazi specifičnost ambijenta, možda upravo njegova graničnost, razdrtost, podijeljenost, dramatičnost i tomu slično.

Dakle, neobičan grad kao što je Trst ima i neobičnu književnost. On daje plodove kojima obogaćuje talijansku maticu (specifičnim »julijanskim« duhom) i značajne rezultate kojima snaži slovensku izražajnost (karakterističnim sredozemnim senzibilitetom), no povrh toga povlašteno je mjesto recepcije i difuzije univerzalnih, kozmopolitskih nastojanja. Dakako, sve se to ne može evidentirati u rukoveti pjesničkih zapisa i svjedočanstava, ali čitajući stihove u zbilju najuronjenijih i u medij najukorijenjenijih autorâ (posebno Dedenara i Kravosa, Prenza i Santesea) možda ćemo ipak iz ovog našeg kumulativnog babilonstva prepoznati i izlučiti barem jezgru poetskoga tršćanstva.

* * *

Marilla Battilana

MALA HIMNA

Pjesma je lopata i pijuk
za podzemno iskapanje
do carstva mrtvih.
Pjesma je papirnati zmaj što leti
uvis do nebesa duša.
Pjesma je mač, floret, bodež
za obranu istine.
Pjesma je skalpel za njezino raščlanjenje.
Pjesma je igla
što prišiva rane cijelog čovječanstva
koje je sluša. Pjesma je igra
kojom odrastaju
onaj tko je piše i onaj tko je sluša.
Pjesma je molitva biću koje voliš.
Pjesma je molitva Biću.
Pjesma jest.

PJESMA JE

Susret razuma i grudiju
kad za oboje izbije trenutak;
tad će izraz biti put
istine koju proza ne izlaže;
paradoks, otvorena ispovijest,
smjela metafora što se nameće
u pravom ritmu
u točnoj mjeri.

Mješavina grdnje i jadanja,
oštrog sarkazma i radosti
stvaralačke zbog iznenadna blijeska
što otkriva da postojanje jest, da,
bol i muka
ali i dar za svako ljudsko biće
da ispita sudbinu, bude otkriće
učinjeno sredstvom sasvim čudnim,
uvijek umirućim, naizgled uzaludnim,
pjesmom što ne sustaje u hodu.
S ljubavi je u najbližem rodu.

Oboje zahtijevaju, da bi opčinili,
jedino točan jezik,
nježan i prostački, nije važno.
Ostalo je šuma pitanjā
bez ikakva uvjerljiva odgovora.

LINGVISTIKA

Kad znaš neki jezik?
Kad ga govoriš u noćnim snima
a snivane osobe, stvorenja
tvog duha, također ga govore.

Kad znaš neki jezik?
Kad u ljubavnoj predanosti
njegove ti riječi izlaze iz ustiju
u slatkim izjavama ili opscenim izrazima,
dok se valjaš po krevetu u zagrljaju.

Kad znaš neki jezik?
Kad na njemu pjesme pišeš
što netražene izviru
iz tvojih šamanskih dubina.

Dakle, snovi, ljubav i pjesme
u temelju su našeg života
iako Wall Street Journal i Economist
razmatraju rast i pad akcija.

Roberto Dedenaro

PRAVA POVIJEST GRANICE

Kuda će proći granica prije večeri:
izvan poljskih međa
daleko od staza ili tek nešto prijeko?

– Noć je, hladna, pomicali smo prema naprijed
kolce povijesti kako bi i polje
odgovorilo unutarnjoj zemljopisnoj karti –

Dolazili su vojnici, doći će vojnici
da nam kažu, reknu kako se sad okrnjuje kamenjar
i je li tele rođeno s ove ili s one strane crte
a mi ćemo noću uspostaviti
logiku te povijesti
postavit ćemo među međi
do dolaska sljedećih vojnika
upućenijih i pažljivijih,
nježnijega obrisa usana.

A sve je godinama prijetilo da klizne
u surovo vrtloženje
odavde i odande
i nije bilo moći sposobne
da izbjegne ovom guranju
prema potapljajućoj sili
razdvajanja travke od travke
riječi od riječi.

RAT NIJE NIKADA ZAVRŠEN

Rat nije završen
nakon svakog razoružanja
još je jedan neprijatelj da ga otkrijemo: poznaje se
po jeziku, po pokretima već stranim.
Cvijećem mrtvima osnovne škole ispunjavamo
uspomenama i svi spremni: pročišćuje se jezik.
U kuhinjskom govorkanju, pred vrućim tanjurima
svaku nepravilnost treba sumnjičavo motriti:
jezična kazna.

Rat nije još završen, možda je prestao pred koji tren
ili ne, u osjećanju vječne beskorisne samoobrane,
u kricima po kojima jezik mora odjekivati ulicama
gdje svaka sumnja mora snažno zazvučati.

Rat za koji smo spremni
Nije još završio
Riječi su zahrđale
Sintaksa oslabila
Riječi granice zamke mržnje samoposluga
Sve uprljano plavetnim.

SRCE ZIME

Srce zime
što se izlaže
poput sporih izgubljenih automobila
poput troma snijega na vodi
što se skrućuje

Poput svake stvari izgleda čvrsto
snijeg na snijegu
i dođe vrijeme
usred zime
da se misli na srce,
što ću moći što će ti se dati,
daljine
kovinska zemlja
zimskog srca
što kida ograde
i obnavlja ih savršene u ledu
a provjeravaju se
kalendari tvoje duge odsutnosti.

Antonio Della Rocca

U NOĆI RANOG LJETA

Jedne noći ranog ljeta
između livade i živice
blista tisuće krijesnica
kao da se odražavaju u zvijezdama
a one što se gnijezde u travi
kao da bi im htjele
pomoći da porastu.

Sjetim se umjetnih svjetala
božićne jelke
i kažem da mi je milija
ova metafora
poganskog obreda.

NE CVIJEĆE

Krizanteme
što ih nisam donio
ne tište mi dušu
što vrijedi cvijeće
kad je uspomena već raspršena.

Slike
sve više uljepšane
riječi ponavljane
lica izblijedjela
to su mrtvaci.

Mnoge ne pamtim ni za života
a kamo li mrtve.

Ne želim licemjerje
na svom grobu
odbacite me
i zaboravite u miru.

MOJ MALI KRALJ

Moj mali kralj1

moj mali kralj
govorila mi je moja dadilja
ne sjećam joj se lica
ali glasa svakako
i tih riječi
što ih onda ne shvaćah.

Moj mali kralj
možda je mislila
na sina
dječaka preminulog
i suze oblijevahu
njezino lice seljakinje.

Moj mali kralj
možda je i moja majka
na te riječi
mislila
možda ih je čula
od svoje bake
ali možda bi joj
ispržile jezik.

Moj mali kralj
čuo sam to opet jučer
iz usta neke majke
tko zna otkud došle
da tko zna gdje ode.

Možda mu je rekla
moj mali kralj
kojim ćeš to ružnim
svijetom vladati.

Gillo Dorfles

KOLOVOZ U MIRAMAREU

Svijetlo pivo pod borovima
U velikim bokalima
Zamagljenima od leda,
Dok se zapara kolovoza
Prostire po moru
što ga jedino bijela jedra
čine da izgleda živo.
Ovdje su se nekoć stari
Brkati Habzburzi
Javljali na pragu
(Ili je Maksimilijan osobno
Otvarao sobe
Što zbog ljubičastih kristala
Djelovahu tužno i besmisleno)
Sad je cvijeće sasušeno
U iskićenim festonima
Staze su puste, a topovi
Naoružani kamenim kuglama
Ne ispaljuju salve.

DOJKE U LETU

Iz napetog svilenog grudnjaka, leteći
aerostati u eteru zgusnutom od puti,
u zrak su se vinule
snježnobijele dojke.
Plutaju prema sunčevu empireju
dvije brodice
rastvorene prema plavetnilu,
dok bradavice očijukaju
nadolje motreći
ričuće i zadivljeno mnoštvo
zaljubljenih muškaraca
što molećiv pogled upućuju
zabranjenim im nebesima.

AMAZONKE

Koščate amazonke
Jašući poskakivahu
Na bijelim ukrućenim konjima
A jedina im dojka
Blistaše na suncu
Dok sjajna koplja podizahu
Protiv zamišljenog neprijatelja.

Zatim u povratku
Domaćim konjušnicama
Odlažući teške oklope
Sramežljivim pokretima zapinjahu
Jednooki grudnjak
Za obranu od žešćih bitaka.

Ezio Giust

SAPUN O’ LUŠIJE

Ča si mi drag
sapunu o’ lušije,
velika bila kocko
‒ da ne staneš u ruku –
s tvojin tvrdin kantuniman
ka stvoren za bjankariju.
Nikad štuf o’ lušijanja
jur mirlišeš
na mater, joca i oštariju.
U maštelu su se močili
gaće, majice, košuje,
traverše, koltrine i tavaje
kad smo i’ obisili na dvor
pravili su prestavu
intendili se sa suncen.
Ne moren te itnit
ovi komadić čuvan
ako mi se i skliže
niz ruke.

CABLO

Noć i dan u lavuru
‒ još boje noću
ka’ niko ne vidi –
i u divertimentu,
jeno cablo iz kantuna
obuklo se cilo
jubicon i mušćon
kako kompjuter
nikako
ne bi moga.

SEDAN NOTA

Sedan nota na saližu
štrukanih iz armonike
tiranih po ariji,
jena valiža otprta
privelika
za skupjenu munitu
ča ti ionako piza.
Mukte
on će ti otkrit
svit kakvi more
ne štedeć prste
i gledat te s osmihon
tužnin ka teve dnevnik,
sa skužon ča je tot.

Claudio Grisancich

BURA

zapuvaj buro
metni me navr’
svega ča ne triba
poviri
digod me put vodi
išči me
itni me uvis
još jednon
...
ti
kad zakričiš straj nas vata
nosiš moju tajnu
buro
metni me
navr’ gori
još gori
još jednon
učini od mene bandiru

AKVEDUKT2

Tako je
plaka
jeno škuro popoldne
u šetenbru

sideć
u nikon kafiću
na akvaduktu
(ka za ništa)
prateć
vanka
kako svit biži
pri vengo

pade kiša

TEMPO D’ADAGIO

digod mi se čini da su dvoje svirača...
na čelu ona, on ča je prati
na pianu, govorin lip
život u dvoje, mužika ča veže
u jenu misal, jenu jedinu,
ča ino reć. Po tipkan
on u notan slidi riči ča su i’ drugi
obiližili, drugi otpatili...
ona uzvraća na čelu, glas
miran, pun šešta, suze pospugane,
sve jur isplakano, mužika postaje
kuća u kojon su doma

Miroslav Košuta

TAJ TRST

Taj Trst je kao grad na rubu svijeta.
Obredan, star pod kućama se čini,
iz grla kao iz flaute svira
kad lice hvataš mu u srebrnini.
Sjaj nekadašnji baš carski se runi.
Ulicom lađe kliže vjetar hudi.
Poput žene će otvorit se širom.
Od pelina su gorči mrtvi ljudi.
Jezicima okružen, svi pjevajući,
vatrom opijen, solju se okruti,
sutrašnjeg lišen, uz čast i uz nebo,
Trst je ko vjera, neće utrnuti.

U TOM MJESTU

Čovjek sa šeširom u tom mjestu je sablast
a ipak u svakome od nas se inati.
Dva orla slete odvojenih glava –
austrougarsko doba u meandrima ih prati.

Nigdje više nema stanice zadnje,
ni vlaka, ni broda, ni živih ljudi.
Na tržnici piljar jaše majmuna.
U asfaltnom drobu potok se budi:

pogađamo, što će nam voda bez zemlje.
Sa sušnoga mora diže se prah.
Prozirnost nam galebe iz vida sklanja.
S večeri grla stegne nam strah.

STOL

Blago tebi, stole, što imaš noge,
što te ne odvode od nas, jer si mudar
i znaš gdje je sreća.

Blago tebi, stole, što si od hrastovine
i širok, da svo četvoro
sjedimo uz tebe sa svojim danima i noćima.
Stolnjacima te odijevaju proljetni vjetri,
miris domaćih jela te prožimlje
da zeleniš i rasteš,
rasteš i naša si kuća: ulazimo
i odlazimo iz tebe, kad nas nasitiš
i utoliš žeđ.
Blago tebi, stole, jer moja si knjiga:
u tvoje godove upisujem sreću
i rast svojih sinova, visinom tvojih nogu
mjerim svoju žalost –

jednog ćeš nas dana poslužiti samo s tri tanjura,
drugoga dana s dva
pa će tvoje drvo krcnuti
kao što pukne opruga u isluženom satu.

Marko Kravos

NE VRAG, SAMO SUSJED

Kod susjeda pas laje.
Ima li moj susjed psa?
Imam li ja susjeda?

Susjedov pas laje,
pasji susjed ne govori.
Možda s psom laje.

S kim govori, s kim laje?
Pas i njegov susjed
nisu pravo društvo.

Laje li taj netko tek tako,
kad ga tjera puni mjesec,
metafizika il’ spolni nagon?

Ja nemam psa.
Imam li psa za susjeda?
Imam li susjeda za psa?

Susjedu sam ja susjed,
pa i bez psa i lajanja:
u akvariju imam zubatca:
u tijesnom on tiho pluta.
A gdje je pristup do susjeda?
Samo preko otvorenog mora!

Odnosi su krajnje napeti.
Zubatac postaje vruće krvi,
a susjed milom neće zapjevati.

GRAD PO MJERI

(Trst, na Sv. Stjepana, 2000.)

 

Ulice bura mete, u izlogu
Isusek na rasprodaji, po svaku cijenu
hoće u jaslice među ovčice.

Na trgovima i ulicama nema automobila.
Goli grad. Neoklasicizam
kamenog srca. Irudova žena.

Starijoj gospođi se štucne,
gore na zidarskim skelama
nekim ljudima se prdne. Nevrijeme se sprema.

Sve je na svome mjestu.
Grad po mjeri.
Mjera, jesam li to ja?

Veze preko interneta, bezveznost.
Megabyte. Pixel. Mikročip.
Cyber, cinober. mraz.

MNOGO SVEGA

Mnogo svega se dogodi
od jutra do večeri.
Slapovi padaju.
stabla nose nebo,
svijet žubori od nebrojenih bića,
sve, čega nema, još će biti.

Šutljivi mir zatim zakrije dan.
Sklopljene oči. Noć diše po stvarima:
toliko svega već je proteklo
toliko svega treba prebrisati.

Claudio H. Martelli

CORTO MALTESE

Rado bih bio Corto Maltese
ili Flash Gordon
barem zbog divnih žena
crnih kaciga kose
dugačkih bjelokosnih cigaršpica
i maštovite odjeće
egzotičnog perja i pozlaćenih ljuski.
Svirao bih klavir u Casablanki
again
forever.

CRVENE SJENE

Juri diližansa
po beskonačnoj ravnici
glazba pojačava
u pozadini oblaci
daleke planine.
Konji se pjene
udarac bičem
ne odvraća pažnju
stražara što prati trag.
Nek i nas neprijatelj slijedi
čujemo mu daleki urlik
topot kopita
po tlu
gotovo mu i dah.
To je kao plivanje nad bezdanom
a, iznenada,
primijetimo groznu sjenu
ispod nas.
Ali moramo juriti
nema izlaza
nego u pokretu
nego u gledanju pred sebe.

CHARLOT

Moj je naraštaj
upoznao teška vremena
za neke je
par cipela
bio teško dohvatljivi
san.
Dovijali smo se
komadima kartona
‒ plastike nije bilo –
gomilajući dugove
i mjenice.
Zbog toga sam
volio Charlota
zbog njegovih raskidanih cipela.

Ace Mermolja

MJESNA RAZGLEDNICA

Ljudi žure
s torbom lukavih misli
i gledaju izloge.
Starac na uglu
prodaje lutriju;
tu i tamo netko se zaustavi,
kupi srećku i
sa svojom sitnom nadom
nestane u gužvi.
Negdje sirena zacvili...

Lijepoj dami je pobjegla pudlica
i sad se pasje igra
sa smrću među automobilima.

KAD SI SPOSOBAN ZA ŽIVOT

Sposoban si za život
kad postaneš lukav
i znadeš svoje račune.
Kad ruke oćute napor,
a žalost i strast ih tište,
kad više nisi mladić
što ga bljutavi privid mami
i prazno ništa.

Kad ti kušnje nagrizaju vjeru
i vraćaju spretnost,
fini nos
i osjećaj za pravu mjeru.

BOŽIĆNA NOĆ

Božić je žalost
puna svjetla;
i gostionica je prazna
a sivi muškarac
prisjetio se obitelji.
Kod kuće su veseli,
jedu perad,
otac štipne majku,
djeca ćaskaju
i svijeća gori.
Malo stvari noćas
treba za sreću:
ukrašena jelka,
kolač i lutka
što u stajici zijeva
za naš oprost grijeha.

Carla Carloni Mocavero

PRODAVAČ RIJEČI

Prodavač riječi
Sad ih poklanja
U strahu da ih zaboravi.

Uvijek mogu poslužiti
Štit gubitnika
Noćna košulja nevjeste
Papirnati zmaj snova.

Ali danas ih nitko ne zna koristiti
Dvosmislene prljave izrabljene
Od osrednjih i nevještih glumaca.

On ih poklanja djeci
Što ih bacaju uvis kao kocke
Igraju se izmišljanja nepostojećeg svijeta.

SREDOZEMLJE

Na suprotnoj obali moj je drugi dio
onaj što mi nedostaje da budem čitava:
jabuka naranča papirnati zmaj
nemir maštarije.
Nedostaju mi svjetlosti očekivanje
mirisi lutanje.
Sredozemlje malo osunčano more
izduženo po mnogim paralelama
cvjetno otocima bijelo od oluja
otajno legendama, prepuno opreka
u potrazi za svojim izgubljenim skladom.

ZEMLJA

Vratim li se poljima u šetnji
moram povesti svog sina
da vidi osjeti upozna
kako zelena trava raste i podrhtava
da oćuti tvrdu hrapavu i vječnu zemlju
što svake godine cvjeta i svake godine umire.
Prije nego li shvati zrak
što ima dah oca i majke
mora vidjeti kako iz zemlje izbija
staro stablo novim listovima.
Bit će mu lako shvatiti
ljubav i ljepotu
kad se zajedno s poljem
budi sunce
i ptice nanovo pjevaju.

Marina Moretti

BIG-BANG

Može nepredviđeno banuti
na cesti
vjetar
što raspršuje krajolik
poput maslačka dodirnuta burom

iz otvorenih odstupanja
gramatika
razvija zvjezdani rep
na nekom novom svemiru

hangari stabla kuće
oživljuju iz mraka kao izgubljeni
kamioni prijete vučjim očima

tad jezik posrebruje
a riječi trepere kao plamene baklje
u bezgrešnom krajoliku
iščekujući.

IZ DRAGOSTI MORA

nismo jedino
mađarski korijen
usađen u slavensku zemlju

njemački romantičari
nasukani na obalu Jadrana
kao sablasni jedrenjaci
iz alpskih tokova

ovo tako nevjerojatno more
pred našim palačama
ovaj napor Sredozemlja
da nas sabran i napet
poput božanskog vježbača
dosegne
naša je najstarija kob
početnica južine naspram hridi
spirala majka glineni pupak
prastarog dječaka
pokopana u pećini
sučelice obzorju

pa kad nakon toliko vremena stiže još plimno
svijeno i teško kao kovrče
dame s Knososa
s juga nam donosi dupina
izašlog sa svete slike
da nas obuzme plavetnilom
od požara Troje
crvenog Antenora

METROPOLITANA

I u podzemnom kanalu
vjetar napada kao zračni udar
i struja gura kamenčiće po tračnicama

mi smo stajali nepomični
zaboravni
u gužvi
propuštajući vlakove
hvatajući dušu
zagrljeni na jednoj klupi

kao spomenici
postavljeni

da obilježe slojeve povijesti
pločnike
vremenskog prolaženja
jednoga grada

bijaše to znak, dragi moj
proročanstvo
trajanja

Gerald Parks

ČISTO OKO

Don’t be a mountaineer, be a mountain
Gary Snyder

Zadubljen i nepomičan, promatram
planinu. Golema stijena, izgleda
neuništiva – ipak
raste, sazrijeva, stari
kao loza.
Ako zadržim pogled
satima, godinama, eonima,
planina se uzdiže, pomiče, mlohavi
i konačno se raspada, kida,
cvili, slini i umire.

Zemlja je hrani, a zatim ubija,
majka nepokretna. A hrid ogoljela
uzvišena do oblaka je li Imago dei?

Ja sam čisto oko. Planina sam.

PISMO OVIDIJU

Užitak je tehnika i umijeće,
slažem se, treba znati koristiti
svoj ud i mišić čeznutljivi
kada se ljubav prima na mlazove.

Ali nije dovoljno biti neki izvor
rađajućeg života; nije dovoljno
biti ni dokazani vještak poticaja,
uzdaha, prodora, krikova, jer nije

dovoljan stisak muževni, poljubac tihi.
Umijeće ljubavi nije i sama ljubav:
sada, već star, svojih se muka prisjećam,
gorkog izgnanstva tijela bez topline.

ALEKSANDAR VELIKI

Konačno vidje posljednju pustinju
i nastavi. Zasljepljujući pijesak,
zapara što je poput guste zrake
tonula u znoj zemlje, nepoznata
sudbina, zemljopis bez temelja.
Hic sunt leones? A tamo je mašta.
Ne slava, ne ni žena, ni moć vlasti
ne odvedoše njega s onu stranu ničega,
već čista žudnja kako bi potvrdio
da ne pristaje na ljudske granice:
u tomu bje božanstven. Aleksandar
povijest dobi ko porod: filozof
prostora on je, demon znatiželjni,
a njegov grob je humak od ideja.

Juan Octavio Prenz

NEIZBJEŽNI PROLOG

S riječju moraš biti okrutan, ciničan, mučiti je,
nikad je ne milovati
jer će te učiniti robom.

Ako si je kruto stvorio da ti posluži
čemu sad te slabosti poput eunuha?

U desnoj ruci pero,
u lijevoj bič.

Ne daj joj da digne glavu,
jer onda si izgubljen.

AUTOPORTRET

Jedna istarska djevojka prije pola stoljeća silazi
niz ljupki brežuljak kojim se ja sad uspinjem.

Prije pola stoljeća jedan mladić zaljubljen u zore
i s tisuću budućnosti u očima kotrlja se
niz jedan drugi ljupki brežuljak.

Svijaju gnijezdo u jednoj zemlji širokih prostranstava
gdje pogledu nema kraja.

I, kao što se moglo očekivati,
daju na svijet jednog vrapčića.

GRAD I DANI

(mala posveta Trstu)

 

Postoje gradovi-zmije što te obaviju
i ne možeš disati.
I gradovi-trnje, što ti ranjavaju kožu,
ili pak gradovi-kameleoni
što mijenjaju boju kad to najmanje očekuješ.
I oni zavodljivi što te kobno požderu.

Postoje gradovi što se odaju onome koji najviše nudi,
ali i te trebaš zaslužiti.

Ima gradova što te jednostavno otvaraju
za velike svakidašnje radosti i trebaš im se udvarati,
ali ne odveć,
točno između mjere i oduševljenja.

Znadeš dobro da više od mora, od brežuljaka
ili od jezika što ih tvore,

U njima
možeš hodati po ružama
a da ne moraš okovati cipele.

Enzo Santese

PREMA TRSTU

Ljulja se tramvaj između hrastova
po grebenu brda načičkanog antenama,
lagana bura mrsi kosu
u kasnom popodnevu posivjelog neba
što se svaki čas mijenja i zgušnjava moći
okupljene u tek naznačenim munjama.
Večernja svjetla već su dospjela
uokviriti ovaj neobični suton.
Zbijeni u kolima, što silaze padinom
strmom s vidikom dolje prema moru,
smiješimo se na sitnice ponuđene slučajem,
glasamo se od sreće što nam je podari zrak Krasa,
mislimo na dah neizvjesne sutrašnjice,
uživamo što smo danas ovdje, dovedeni
između goletne visoravni i obale pomodrjele
od zapjenjenih slankastih valova,
gdje je povijest postala uspomenom
a mjesta nijemi svjedoci putovanja prema istoku,
usred poznatih ljudi i nepoznatih božanstava.
Neka davna strast visoko odsijeva
na tamnom zidu gdje se još uvijek mrvi
ponos neke jedva spašene vlastitosti.

JEDRA

Ostrišci bjeline
po plavom prostranstvu
naspram upravo poniklom suncu,
u ovojnici svjetlosti
koja rasipa kucaje
živosti po glatkoj ravnini
mora privlačnoga
poput puti djevojke
što žudi za beskrajnim nježnostima.
Ona kreću u potrazi za obzorjima
otvorenima za odjeke ljubavi
i jeku spoznaje.

PREMA PLAVETNILU

Uokvirena tamnom kosom,
poput neke svemirske noći
zagrijana učestalim otajnim
žudnjama,
duboka pogleda,
usmjerena obzorjima žarke sreće
na terasi što zahtijeva beskrajne
nježnosti po sjajnoj puti
što svjedoči o obmanama
pozlaćenih pješčanih sipina,
izjedenih povremenim vjetrom.

Erika Mattea Vida

OZVJEZDANA

Ozvjezdana
Bode me noć,
Jutrom pak
Grebe me
Topot mojih cipela
Po pločniku
Lupa vratiju
I zveket registratora
Još mi se gadi
Vonj
Slatkaste mesnice
Obojene ružičasto.
Ovdje ništa nema smisla
Sam život
Ne može biti pravedan
Ako nas pri rođenju osuđuje
Na smrt, starost, opadanje,
Nevine, bez priziva
Da se razdiremo.
Ništa pogrešnije.

MILA – 4. SVIBNJA 2008.

U rukama mi
Prede
Grumen nevinosti
Bijeli smotuljak
Ludoga punog povjerenja
U sebe
A kako i treba
Pokazuje malu
Smiješnu grbu
Nemani mog psa
Uvjeren da ga plaši
Smrtno.

NAPUŠTANJE

Ostavljena
Kao iskrivljene
I zahrđale table
Što više ne vode
Nikud,
Kao suho cvijeće
Na prozorima napuštenih kuća,
Kao pumpe
Izblijedjelih nekoć živih boja
Na zastarjeloj benzinskoj stanici,
Ostavljena
Kao maleni otpatci zavrtloženi
Na nekorištenim odmaralištima.

Biografske bilješke:

Marilla BATTILANA, boravi u mjestu Coseano (Udine), a rođena je u Milanu, gdje je završila klasične i jezičke studije, s diplomom u Veneciji. Sveučilišnu karijeru započinje 1968. u Ca’ Foscari, kao anglistica i amerikanistica, a 1986. ostavlja katedru angloameričke književnosti da se definitivno posveti slikarstvu i stvaralačkom pisanju, kojim se bavila od mladosti. Uz brojne knjige eseja, nekoliko svezaka pripovjedne proze, objavila je sedam zbirki pjesama i dvije mape vizualnog pjesništva.

Roberto DEDENARO, rođen 1956. u Trstu, radi kao profesor talijanskog jezika na srednjoj školi. Objavljuje članke i kritike u raznim časopisima, autor je više zbirki pjesama i nekoliko radiodrama. Prevodi s njemačkoga i engleskoga, a načinio je i dvije antologije poezije tršćanskih autora. Bio je predsjednik kulturnog društva Gruppo-Skupina 85, usmjerenoga međunacionalnoj suradnji.

Antonio DELLA ROCCA, rođen je u Trstu 1943. godine, a do 1998. radio je kao savjetnik u privrednim organizacijama i mnogo putovao po svijetu. Počeo je relativno kasno objavljivati, ali od 1999. dosad tiskao je četiri romana i brojne pripovijetke u revijama i zbornicima nagradnih natječaja, a samo jednu zbirku pjesama. Jedan je od osnivača tršćanskog PEN centra i od 2012. član upravnog odbora međunarodnog PEN-a.

Gillo DORFLES, rođen u Trstu 1910. godine, jedan je od najznačajnijih živućih teoretičara umjetnosti. Prevođen na brojne jezike, utjecajan kao promotor avangardnih tendencija i kritičar ukusa, kao praktičar raznih disciplina i zagovornik cjelovitosti estetskog bavljenja i stvaralačkog izraza. Pjesništvo ga je zaokupljalo isključivo u razdoblju 1941-1952, a poetski prvijenac (sa stihovima iz mlađega razdoblja) objavio je u stoidrugoj godini života, 2012. godine.

Ezio GIUST, rođen u Trstu 1949. godine. Do 2004. radio je u brodarskoj industriji, a neprekidno je aktivan na sportstkom polju. Šezdesetih godina posjećuje pjesnika Guida Samba i otkriva izvanrednu izražajnu snagu tršćanskog dijalekta, na kojemu isključivo piše. Višekratno nagrađivan na natječajima vernakularnog pjesništva, a svoje je stihove ukoričio u dvije zbirke.

Claudio GRISANCICH, rođen u Trstu 1939., također pjesnik koji piše stihove samo na tršćanskom govoru, a dramske tekstove i na standardu (pretežno u suradnji s Robertom Damianijem). Uz devet vlastitih zbirki, priredio je i dvije pjesničke antologije na tršćanskom dijalektu, a i jedan je od osnivača tršćanskoga PEN kluba.

Miroslav KOŠUTA, rođen 1936. u Križu kod Trsta. Studirao je komparativnu književnost u Ljubljani, a po povratku u Trst vodio je slovensko kazalište i uređivao časopis Dan. Autor je brojnih dramskih i radiodramskih tekstova, te pisac stihova i igrokaza za djecu. Uz desetak pjesničkih zbirki objavio je i niz eseja i prijevodā.

Marko KRAVOS, rođen 1943. u Montecalvo Irpino kao dijete izgnanika. Studirao je u Ljubljani slavistiku, u Trstu preko dva desetljeća vodio izdavačku djelatnost na slovenskom jeziku, a potom predavao na Sveučilištu. Piše pjesme, prozu, esejistiku i priče za djecu, a i prevodi s više jezika. Objavio brojne pjesničke zbirke i sudjelovao u različitim oblicima pisanja za radio. Neko je vrijeme bio predsjednik slovenskoga PEN centra.

Claudio H. MARTELLI, pjesnik, esejist, novinar, osnivač i urednik mjesečnika Trieste Artecultura. Ustrajno se bavio likovnom kiritikom i poviješću likovnih umjetnosti, te je priredio Rječnik umjetnika tršćanskog područja, Soške krajine Istre i Dalmacije (dakako, onih talijanskoga roda i odjekā). Bio je predsjednikom tršćanskoga PEN centra, a preminuo je 14. ožujka 2011. godine.

Ace MERMOLJA, rođen u Ljubljani 1951. godine, živi u Gorici. Nakon studija slavistike radi u Trstu kao novinar. Njegov je opus podijeljen između raznovrsnih zbirki poezije i nekoliko knjiga publicistike i društvene esejistike.

Carla CARLONI MOCAVERO, rođena u Peruđi, a u Trstu živi gotovo četiri desetljeća. Aktivna na nekoliko područja, osnovala je Žensko vijeće Tršćanske općine i predsjedala u komisiji za jednake mogućnosti i prava u pokrajini Friuli Venezia Giulia. Objavila je tri pjesničke zbirke i četiri romana.

Marina MORETTI, rođena i živi u Trstu. Bavila se povijesno-arheološkim istraživanjima, promiče »pjesničke dijaloge Alpe-Adria« i suurednica je časopisa Krajolici otpora. Tiskala je brojne zbirke.

Gerald PARKS, rođen u državi Washington, USA, u Trstu živi od 1970. predavajući na Visokoj školi za prevodioce. Uz brojne prijevode poezije (Blake na talijanski, Marin na engleski) priredio je izdanjā raznih angloameričkih klasika, te objavio vlastite zbirke pjesama na oba jezika.

Juan Octavio PRENZ, rođen u La Plati (Argentina), 1932. godine, a od 1979. je u Trstu, gdje je – nakon Buenos Airesa, Beograda i Ljubljane – predavao španjolsku književnost. Autor je četiri romana i više knjiga pripovijedaka i eseja, a posebno je značajan i plodan kao pjesnik.

Enzo SANTESE, rođen je u Trstu, u kojemu djeluje naročito intenzivno kao likovni kritičar i urednik časopisa Check point. Surađuje prilozima na radiju i televiziji, a piše tekstove i za kazalište. Autor je desetak pjesničkih zbirki i likovno-grafičkih mapa s raznim umjetnicima.

Erika Mattea VIDA, Tršćanka, rođena od majke Austrijanke i oca iz Dalmacije. Bavi se novinarstvom, piše kritike i potiče međunarodnu suradnju. Objavila je tri pjesničke zbirke, a u svojim tekstovima želi slijediti tragove triju velikih kulturâ (germanske, romanske i slavenske) kojima podrijetlom pripada.

(T. M.)

 

 

____________________