Znalačko tumačenje Nietzschea

Kao jedan od mogućih putova kojim bismo se približili razumijevanju filozofske misli Friedricha Nietzschea (1844.‒1900.) nàdaje se taj da u njoj razaznamo autentične nagovještaje i predoblike duhovne situacije vremena koja će stoljeće potom biti naznačena pojmom postmoderna. Treba u tome smislu podsjetiti da izričito filozofsko tematiziranje postmoderne započinje Jean-François Lyotard u studiji Postmoderno stanje (1979.), a u daljnjim djelima govori o pluralizmu istine, o stvarnosti što ju čine različiti pojedinačni događaji (l’énvénement) koji ne mogu biti obuhvaćeni i objašnjeni racionalnom teorijom, gdje Lyotard pridaje osobitu važnost iracionalnim pokretačkim silama kao što su osjet, senzacija i nadahnuće. A takva pluralistička međuigra različitosti, drži rečeni filozof, dolazi do punoga izražaja u artistički uspostavljenome »veselom ludizmu«.

To je uvelike na Nietzscheovu tragu: on je svojom »vedrom znanošću« zamijenio Hegelovu »apsolutnu znanost«, a Schopenhauerovu iracionalistički i pesimistički obilježenu motivu volje (koja je bezumna i besciljna te nužno vodi u bol i patnju) pridodao je igru odnosno ludički duh svijeta/svemira s dominantnim pan-esteticističkim principom. Bijaše to optimističkim revoltom ponesena reakcija na, kako je držao Nietzsche, korjenitu krizu što uzdrmala je pouzdanje u ozbiljni i odmjereni intelektualizam, u mjerodavnost uma i univerzalnih istina. Krizu svega onoga o čemu govoraše dotadanja metafizička tradicija.

Ta je dekadentna tradicija, prema Nietzscheovu uvjerenju, započela kada je Sokrat poremetio pravu mjeru i harmoniju između dvaju stvaralački suprotstavljenih i plodonosnih elemenata – dionizijskoga i apolonskoga – tj. dviju izvornih snaga grčkoga svijeta i pripadne mu kulture, praiskonskih snaga koje veličanstveni izraz postigoše u grčkoj tragediji. Nietzsche je optuživao Sokrata da je svojim etičkim intelektualizmom poremetio rečeni sklad u korist apolonskoga elementa prouzročivši tako dekadenciju kulture, a to se iskazivalo u okolnosti da su logičko i racionalno mišljenje, umjerenost i askeza obeskrijepili i zabacili tragičko razumijevanje svijeta, te time zatomili u čovjeku ono iracionalno i instiktivno, ludičko i orgijastičko, usmjereno na potvrđivanje i rast života. Ta navodna dekadencija kulture što ju je pokrenuo Sokrat, a koja se proširila posredovanjem njegova učenika i nastavljača Platona, prisutna je, kako mišljaše Nietzsche, ponajvećma u kršćanstvu: religiji koja zbog askeze i svojega pokorničkog i samilosnog »morala stada« te vlastite metafizike dvaju svjetova – što Nietzsche omalovažava i prokazuje kao »platonizam za narod« – biva velikom zaprekom istinskoj afirmaciji čovjekovih životonosnih poriva te iz njih proizlazećoj volji za moći. U takvome su Nietzscheovu poimanju jedine istinske vrijednosti one materijalne, tjelesne, životne – vrijednosti koje pripadaju zemlji, ovosvjetskosti.

Utjelovljenje volje za moći je nadčovjek, Übermensch, koji se javlja u Nietzscheovu djelu Tako je govorio Zaratustra. Riječ je o nadmoćnoj vrsti čovjeka koji je uzmogao prevladati sam sebe, oslobodivši se svih »predrasuda o nadosjetilnome svijetu« te je tim samooslobođenjem postao »smisao zemlje«. Premda na pojam nadčovjek nailazimo već kod starih Grka (hyperánthrōpos), zatim u Nietzscheu prethodećoj njemačkoj književnosti i filozofiji – današnje je gotovo općepoznato značenje zadobio tek nakon Nietzschea.

Treba međutim svrnuti pozornost na to da su Nietzscheovo poimanje nadčovjeka zlorabili nacisti kao filozofsko utemeljenje nečovječne i zlokobne ideologije o nadmoćnosti germanske rase i njemačke nacije. Posrijedi je nesmiljena krivotvorba, jer Nietzsche bijaše uvjereni kozmopolit, k tome i zakleti protivnik svakog antisemitizma. Židove je smatrao »najjačom i najčistijom rasom« u tadanjoj Europi; a nasuprot tomu je Nijemce, s obzirom na duh i kulturu, doživljavao kao posve inferiorne mnogim europskim narodima, posebice Francuzima, Talijanima i Rusima.

No ironija je htjela to da Nietzscheova sestra Elisabeth, s kojom se Friedrich bio posvađao upravo zbog njezina antisemitizma, preuzme nakon bratove smrti njegovu pisanu ostavštinu te mu filozofsku misao krivotvori i zloporabi uprežući je u opravdavanje i veličanje nacističke ideologije. Nietzscheova je sestra govorila o Hitleru i Nijemcima kao o nadčovjeku i »višim ljudima«, vitalnim, hrabrim, (nad)moćnim: onakvima kakve je prorekao Zaratustra.

Uputno se ovdje upitati: Je li tim iskrivljavanjem značenja i smisla Nietzscheova pojma Übermensch učinjena dotičnomu filozofu nepravda? Odgovor je posve određen, iako je dvoznačan – da i ne! Očituje se odjelitim, a objasnidba će ga učiniti jasnim.

Da – jer svaka krivotvorba jest laž; dakle neistina koja uz semantičko i logičko svojstvo ima i etički aspekt: tendenciju varanja, obmane. A pravednost, kao vrlina ispravnoga, dakle istinitoga i dobrohotnoga, odnosa prema drugome, što je u temelju svake uređene političke zajednice – nužno isključuje laž i obmanu.

Ne – jer ako uzmemo u obzir to da pravednost podrazumijeva »dati svakome njegovo, ono što mu pripada«, onda je nacistička falsifikacija i instrumentalizacija dijela Nietzscheove filozofije ono što toj filozofiji, s obzirom na njezino tumačenje istine, zaista pripada – jer posve je u duhu Nietzscheova poimanja i tumačenja istine i morala te njihovih odnosa spram moći. Naime, Nietzsche govoraše da je moral oruđe slabih, kojim oni sputavaju jake, moćne. A istinu nije vidio kao adekvaciju ili korespondenciju sa zbiljom (što bi bila tradicionalna, aristotelovsko-skolastička teorija istine), nego kao estetski i pragmatički konstrukt, izmišljaj gdje fakcija prepušta mjesto fikciji. Nietzsche o tome kaže:

»Što je dakle istina? Pokretna vojska metafora, metonimija, antropomorfizama. Ukratko: zbroj ljudskih odnosā, koji bivaju poetski i retorički stupnjevani, prevedeni, ukrašeni, te se nakon duge uporabe narodu čine čvrstima, kanoničnima i obvezatnima. Istine su iluzije za koje se zaboravilo da su to, metafore koje su postale istrošene i osjetilno slabe, kovanice koje su izgubile sliku na sebi te sad u obzir dolaze samo kao kovina, a ne više kao kovanice« (F. Nietzsche: O istini i laži u izvanmoralnom smislu, prev. i prir. Damir Barbarić, Zagreb, 1999., str. 12).

Pojednostavljeno kazano: Nietzsche je istinu podredio moći, umjesto da moć podredi istini – stoga su istina i bît njegove filozofije tretirani za vrijeme Trećega Reicha upravo onako, u rečenome smislu, kako je to Nietzsche zagovarao: upregnuti su u povećanje moći u »novome svjetskom poretku« gdje su se nacionalsocijalistički (na)silnici svojom »voljom za moći« upinjali »prevrednovati sve vrijednosti«. Navedenomu tumačenju ni najmanje ne proturječi to što se Nietzscheov pojam nadčovjek odnosi na cijelo čovječanstvo, a ne na tzv. »arijsku rasu«, te što bi Nietzsche bio, po svoj prilici, gorljivi protivnik Hitlera i nacizma.

Valja primijetiti da ono što se Nietzscheovoj filozofskoj misli pritom dogodilo jest klasična retorzija: primjena smisla neke pozicije na samu tu poziciju, tako da bjelodanom postane njezina problematičnost.

Takvo što se prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, događa u slučajevima kada mislioci samouvjereno iskoračuju u novo, a pritom ignoriraju tradicionalnu metafiziku. S druge strane, transcendentali – najviši rodovi bića, koji prema naučavanju sv. Tome Akvinskoga i aristotelovsko-skolastičke tradicije izriču ono što bitak svojim dinamizmom ostvaruje u biću: stvar (res), jedno (unum), nešto (aliquid), istinito (verum), dobro (bonum) i lijepo (pulchrum) – ne dopuštaju nam da npr. stvar i istinu jednostrano i redukcionistički podredimo lijepom i dobrom koji bi bili pojmljeni ludički i pragmatički. Nietzsche je istini pridodao laž kao njezinu konstitutivnu sastavnicu, a cjelovitu istinu (Hegel: »Ono istinito je Cjelina«) i cjelovito znanje rasuo je Nietzsche u mnoštvo estetskih fragmenata.

To nipošto ne znači da on nije držao do istine i morala, da je bio mrzitelj Boga i kršćanstva. Takve i slične tvrdnje mogu proizići samo iz pukoga nerazumijevanja ili tendencioznoga tumačenja njegove filozofije. Nietzsche je želio na samosvojan način izraziti pogubni duh krize koja je zahvatila zapadnu, kršćansku civilizaciju.

Riječ je o dubokoumnom, složenom i mnogoznačnom filozofu, koji je u svakome slučaju više nego vrijedan čitanja i proučavanja. Treba također kazati da njegov je stil zaista izuzetan: skladan i izražajan, životan i zaigran, samosvjestan i hrabar; apolonski, dionizijski, prometejski. Nietzsche je mislilac unutarnjih antagonizama, prijelazâ i obratâ. Valja u tome smislu citirati prof. dr. Dubravku Oraić Tolić:

»Po radikalnoj kritici zapadne metafizike i modernoga racionalizma Nietzsche je postao utemeljitelj postmodernog obrata. Po vjeri u mogućnost izlaska iz krize i rješenjima što ih je ponudio Nietzsche je bio i ostao moderni filozof. Nakon svih čitanja i prisvajanja Nietzschea u 20. stoljeću naziru se barem dva Nietzschea: moderni i postmoderni« (D. Oraić Tolić: Muška moderna i ženska postmoderna, Zagreb, 2005., str. 49).

A o Nietzscheu kao »klasičnom« filozofu, »metafizičkom ‘sistematičaru’« i misliocu koji je smjerao na cjelinu, piše prof. dr. Damir Barbarić upućeno i odvagnuto:

»Zacijelo nije izlišno upozoriti da je Nietzsche – unatoč svim svojim izazovnim i često jednostrano polemički izrečenim stavovima, koji su snažno i dalekosežno utjecali na opću duhovnu situaciju suvremenosti sve do današnje ‘postmoderne’ – filozof kojeg je posve opravdano nazvati ‘klasičnim’. Jer on u svojem mišljenju ne postupa manje ‘sistematski’ – ili točnije rečeno manje usmjereno na cjelinu svega što jest i biva – od drugih metafizičkih ‘sistematičara’, primjerice Kanta ili Hegela, iako se upravo od njih svjesno i naglašeno odvraća. Najkasnije od 1873., kad se otisnuo na ‘mračni ocean metafizike’ i našao se licem u lice s beskonačnošću, Nietzscheu je borba oko mislećeg razračuna s beskonačnim postala najvišom, takoreći jedinom pravom zadaćom filozofije. Utoliko je ispravno kad jedan biograf njegovo ‘novo mišljenje, koje svoj lik zadobiva u velikim godinama 1872. i 1873.’ naziva ‘dubinskom filozofijom, koja potkopava podzemne prolaze ispod svih dosadašnjih sistema i hoće ih odatle dići u zrak’. / Doduše, ta ‘sistematska’ svrha Nietzscheova mišljenja najčešće je skrivena iza aforističke forme koju je odabrao za većinu svojih objavljenih djela. Sam o njoj uglavnom šuti. Začeci sistematskog razlaganja nalaze se gotovo samo u bilježnicama ostavštine, ili su tek škrto nagoviješteni u ponekom od pisama prijateljima.«

Citat je to s početka studije Kompleksi zbivanja koja se nahodi u knjizi Damira Barbarića Veliki prsten bivanja: uvod u Nietzscheovu misao, što ju je objelodanila Matica hrvatska 2014. godine.

Ne će biti izlišno podsjetiti da je Damir Barbarić (Zagreb, 1952.) međunarodno cijenjen hrvatski filozof i filozofski pisac, sveučilišni profesor koji je bio gostujući predavač i istraživač na više europskih sveučilištā i akademija znanosti te suvoditelj doktorskoga studija filozofije na Međunarodnome centru za znanstvenu suradnju Sveučilišta u Tübingenu; autor većega broja knjiga i znanstvenih radova, prevođen na mnoge strane jezike, ujedno prevoditelj s njemačkog, starogrčkog i latinskog; utemeljitelj Odjela za filozofiju Matice hrvatske i njegov prvi pročelnik. A Barbarićeva knjiga Veliki prsten bivanja sadrži, uz Komplekse zbivanja, još dvije studije odnosno tri eseja: Zrcalna slika oka i Sreća kruga. Sve tri tematske jedinice izvorno su napisane na njemačkome jeziku, a prevedene su na hrvatski za potrebe objavljivanja ove knjige.

Valja kazati da je riječ o uistinu izvanrednome djelu. Autor je marno i sa znalačkim uvidima prebirao po Nietzscheovoj filozofskoj ostavštini i korespondenciji te je uzmogao tankoćutno povezati rasute fragmente, vjerodostojno domisliti neke Nietzscheove nagovještaje, zaokružiti u određenu cjelinu njegove naznačene i nedorečene misli. No Damir Barbarić nepreuzetno i razborito odbacuje i najmanju iluziju da je uspio obaviti posao bez ikakvih ostataka, nedostatno razjašnjenih mjesta. Primjerice, govoreći o Nietzscheovu oproštaju sa supstancijom i bićem (temeljnim metafizičkim pojmovima), Barbarić upozoruje:

«... značaj vječne istine svojstven svemu tomu, kao i drugim osnovnim pojmovima koji nose i određuju metafiziku, mora se najprije iz temelja potresti i pokolebati, a na koncu i sasvim izgubiti. Pred pogledom usmjerenim na beskonačnost puca i rastvara se svaka supstancijalna jednota, najprije ona roda, a zatim i individuuma. Rod i individuum sve se dalje raspršuju i cijepaju, sve do onoga posljednjeg za što se još čini da postoji, čemu Nietzsche u krajnjoj jezičnoj nevolji nadijeva imena ‘stvaralačkog trenutka’ i ‘bljeska-slike iz vječnog tijeka’, koja oba više navješćuju nego što pozitivno kazuju...« (str. 31-32).

Nietzsche ukida bitak, a čitavu stvarnost tumači kao bivanje sile, pri čemu je svaka sila posve određena apsolutnom trenutačnošću. Sila nije, ona biva: iskrsava u »beskonačno malome trenutku«, koji nema trajanja i mjere; no unatoč tomu ili, bolje rečeno, upravo zbog toga – on sadrži »višu realnost i istinu«. Nietzsche se oslanja na Heraklitov fragment 64 (Diels) i tamo imenovani keraunós (munja, grom) da bi tim slijedom bît stvaralačkoga trenutka, kako piše Damir Barbarić, Nietzsche naznačio:

«... kriptičnim i teško protumačivim složenim imenom ‘bljesak-slika iz vječnog tijeka’. Očigledno je time naznačen i prag njegova najtežeg naučavanja, onog o odnosu trenutka i vječnosti u vječnom ponovnom vraćanju jednakog, no u to se ovdje nećemo upuštati. Recimo samo da se čini da ‘bljesak’ upućuje na ono izvorno stvaralačko trenutka, čime se otvara i takoreći raskrčuje svjetloća vremena i prostora za cjelinu svijeta, koja cjelina samo u tome može dospjeti do ustrajne prisutnosti. ‘Slika’ se pak vjerojatno odnosi na bljeskajućim trenutkom zasnovanu supstanciju...« (str. 35-36).

Bjelodanim biva da je riječ o složenoj i teško proničnoj filozofiji, ali je jasno da Nietzsche poima svaki trenutak kao »stvaralački trenutak«, a silu kao volju što teži kretanju, rastu. Posrijedi je bivanje koje valja shvatiti, kako piše Nietzsche, »kao utvrđivanje odnosa stupnjeva i snage, kao borbu«. Damir Barbarić čitatelje upućuje: »Nietzscheovo kasno mišljenje bilo je usmjereno prije svega na to da sa stajališta volje za moći iz temelja preinači cjelinu povijesno predane metafizike« (str. 40).

Vjerujem da će biti zanimljivo uvesti Ruđera Boškovića u diskurs o Nietzscheu, silama, volji za moći i metafizici. Naime, Nietzsche oduševljeno reče da je Bošković »najveći i najpobjedonosniji protivnik privida. Dok nas je Kopernik nagovorio da protiv svih osjetila vjerujemo da Zemlja ne stoji čvrsto, Bošković je naučavao kako da se pod zakletvom odreknemo vjere u ‘tvar’, u ‘materiju’, u atom ostatka zemlje i atom hrpice: bio je to najveći trijumf nad osjetilima koji je do sada postignut na Zemlji« (F. Nietzsche: S onu stranu dobra i zla, prev. Dubravka Kozina, Zagreb, 2002., str. 23).

K tome je Nietzsche tvrdio da nakon Boškovića »... ne postoji više materija, koja je postala jednostavno olakšanje. On [Bošković] je atomsku teoriju u svojemu mišljenju doveo do kraja. Posve je izvjesno da težina nije svojstvo tvari i to iz jednostavnoga razloga što materija ne postoji. Gravitacijska sila je, na isti način kao i vis inertiae, zasigurno pojavni oblik sile, naprosto jer ne postoji ništa drugo doli sila« (F. Nietzsche: Werke IV /III/, ur. Karl Schlechta, Frankfurt am Main / Berlin / Wien, 1972., str. 1178).

Boškovićeva je prirodoznanstvena teorija okarakterizirana kao »jednostavna dinamistička atomistika«. Treba pritom uvidjeti: ne »dinamička«, nego dinamistička, jer je Bošković uvjeren da najsitniji djelići materije nisu samo nositelji elementarnih sila – nego da je materija u svojoj bîti sazdana od strukturiranih nakupina njegove privlačno-odbojne jedinstvene sile. Jasnom se iskazuje okolnost da je Nietzscheovu sklonost Boškovićevoj teoriji potaknulo ponajvećma to što je u Boškovićevoj sili koja je »dematerijalizirala svijet« Nietzsche pronašao opravdanje svojega nihilizmom ponesenog voluntarizma.

Nije međutim dovoljno jasno koliko Nietzsche bijaše svjestan toga da je Boškovićev najveći doprinos – teorija silâ i strukture tvari – proistekao iz njegova metafizičkoga tematiziranja prirode, iz refleksije odnosno metafizičke spekulacije odnosno iz »ispravnoga umovanja« (recta ratiocinatio). Valja istaknuti ovo: premda se Bošković izdašno i uspješno služio kvantitativnim metodama, tj. mjerenjima i proračunima, prilikom rješavanja problemâ iz geodezije, astronomije, optike, građevinske statike, hidrotehnike itd. – najznačajniji dijelovi Boškovićeve prirodoznanstvene ostavštine proizlaze iz njegovih kvalitativnih, čisto spekulativnih razmatranja svojstvenih metafizičkomu pristupu onim zakonitostima pojavnoga svijeta koje postojano izmiču čovjekovim osjetilima i koje u Boškovićevo doba nisu bile mjerljive i kvantitativno izrazive.

Valja kazati da su polazišta Boškovićeve teorije prirodne filozofije, odnosno njegova metafizičkoga prirodoslovlja, dva metafizička, apriorna – tj. neiskustvena, prediskustvena i nadiskustvena – načela: jednostavnost i sličnoznačnost prirode te zakon (načelo) neprekinutosti. Tomu treba dometnuti da je svećenik isusovac Ruđer Bošković svoju teoriju dobrim dijelom gradio prilagodivši odnosno reafirmiravši platonovsko, aristotelovsko i skolastičko shvaćanje sile, tvari, prostora, vremena i gibanja (premda se u nekim pitanjima oprezno otklanjao od tradicionalnih učenja, priklanjajući se, ali kritički i odvagnuto, svojim novovjekovnim uzorima Leibnizu i Newtonu).

Primjerice, iako je u 18. stoljeću prevladavalo pomodno zabacivanje Aristotelove filozofije, Bošković razborito uviđa da nekim veoma važnim poteškoćama u koje su zapali novovjekovna filozofija i znanost valja ponuditi rješenja u obliku aristotelovsko-skolastičke analogije bića odnosno dihotomije potencijalno – aktualno. Naime, Boškovićevo uvjerenje da u prirodi/svemiru ne može biti aktualne beskonačnosti (kako u smislu beskonačno malog tako i u smislu beskonačno velikog), nego samo potencijalne – bijaše od presudnoga utjecaja na njegovu prirodoznanstvenu teoriju koja će anticipirati mnoga fizikalna otkrića u 19. i 20. stoljeću. A valja napomenuti da beskonačnost Nietzsche poima kao vječno vraćanje jednakoga u čemu on razaznaje besmisao svjetskih zbivanja.

I fenomenu vremena Bošković pristupa kao metafizičkomu problemu. U djelu De materiae divisibilitate et principiis corporum (O djelivosti tvari i počelima tijela) prerekao je ono što o vremenu reče sv. Aurelije Augustin. Bošković naime veli: »Uostalom ustroji vremena i prostora odnose se na metafiziku i takvi su da znamo što su kad nitko ne pita, a gotovo ne znamo kad tkogod pita.«

O shvaćanju vremena, prostora i sile u Nietzschea i Boškovića piše Damir Barbarić potanko i obuhvatno u studiji Zrcalna slika oka. Nietzsche u duhu spoznajnoga idealizma (imanentizma), koji naučava da spoznaja aktivno stvara predmete, doživljava čitav svijet kao zrcalnu sliku ljudskoga oka, pri čemu je mišljenje zapravo »slikovni život«. Barbarić o tome piše:

»Ima li Nietzsche pravo kad s obzirom na zrcalnu sliku oka, koja, uzgred rečeno, u modernoj prirodnoj znanosti, usmjerenoj isključivo na kolikoću i ono mjerljivo, i tehniku koja iz nje proizlazi, nalazi svoje dovršenje i ispunjenje te slavi pobjednički pohod gotovo nevjerojatno djelotvorne primjene, tomu svemu nasuprot govori upravo o opasnom slabljenju i hlapljenju djelotvornosti i životnosti? Je li prevođenjem vremena u mirujuće točke prostora iz njega doista iščezla sva sila? Nije li možda tako da je takvo prevođenje određujuće samo za mehaničko mišljenje ranoga Novog vijeka, ali ne i za njegovo daljnje dinamičko razvijanje? Nije li već Bošković, čije djelo očigledno čini osnovu Nietzscheovih razmatranja o nauku vremenskih atoma, odbacio matematičku točku kao nit vodilju za mišljenje vremena i sile, i nije li upravo on svojim naučavanjem o poljima sile davno prije Nietzschea dospio do ‘oslobođenja od tvarnosti’?« (str. 56-57).

Naš autor ne propušta napomenuti da je Nietzsche imao i stanovitu kritičku distancu spram Boškovića odnosno njegova naučavanja o vremenskim atomima.

Napokon, u studiji Sreća kruga (trećoj i posljednjoj) Damir Barbarić govori o tome da Nietzscheova »nova koncepcija svijeta« pokazuje »dionizijski svijet vječnog stvaranja sama sebe, vječnog razaranja sama sebe«. Svijet je vremenski beskonačna igra silâ koja nikada ne miruje, u vječnome je kruženju, u prstenu bivanja. Posrijedi je kaos; zbiljski je svijet izložen valovima sila, besciljan je i bezvoljan te se odigrava »s onu stranu dobra i zla«. Barbarić to razlaže i pojašnjava:

»Tako shvaćeni svijet, naime kao kaos sila koje se stalno mijenjaju, postaju snažnijima i slabijima, držeći se kao cjelina ipak uvijek u jednakoj veličini, pokazuje se – s onu stranu svake svrhe, zakona, vrijednosti i volje – samo ‘najskrivenijima, najsnažnijima, najneustrašivijima, najponoćnijima’ među ljudima, onima koji se, tjerani Dionizom, uspinju ljestvama što vode nadčovjeku. Jedino njima smije biti povjereno pravo ime ovoga svijeta: ‘Ovaj svijet je volja za moći – i ništa osim toga! A i vi sami ste volja za moći – i ništa osim toga!’ / Najmanje tri Nietzscheove osnovne misli: misao vječnog vraćanja, volje za moći i ‘ljubavi spram usuda’ (amor fati), pokazuju se u ovom zapisu od kojega je pošlo naše razmatranje u najprisnijoj vezanosti i isprepletenosti. One se u tekstu živo prožimaju, prelaze jedna u drugu i zrcale se uzajamno« (str. 73).

Da taj vječni krug ne bi naposljetku odveo u niveliranje i izjednačavanje, u monotoniju i bezličnost, u zatorni bezdan posvemašnje istovrsnosti, u besmislenost svega postojećega – Nietzsche izlaz pronalazi u tome da se iz beskonačno djeljivoga vremena posvijesti te izdvoji njegov sićušni dio, trenutak, kako bi bio uzdignut u neiscrpnu puninu. U svakome trenutku jest punina sveprisutnosti. Samo ako sve što biva, svaka najsitnija pojedinačnost, bude obdarena bezuvjetnom, potvrđujućom ljubavlju – čovjek može dospjeti u stanje da uvijek iznova nadilazi sama sebe i da »u sretnom slučaju stigne tamo gdje se ‘njegovi veliki trenutci veličanstvenog suzvučja’ pokazju kao ‘neka vrsta planetarnog kretanja’« (str. 108). Jedino se tako može, smatra Nietzsche, uživati u nadljudskoj, štoviše u božanskoj »sreći kruga«.

I na koncu bih kazao: unatoč tomu što je Nietzsche nesumnjivo težak i kompleksan mislilac (njegova je filozofija prošla nekoliko fazā sa znatnim promjenama, preinakama i preusmjeravanjima), ova će Barbarićeva trosložna ili »trostudijska« propedeutika o Nietzcheovoj misli uvelike pridonijeti njezinu boljem, ispravnijem i potpunijem razumijevanju kod filozofiji naklonjena hrvatskog čitateljstva. Profesor Barbarić je i kao filozofski znalac i kao literarni stilist zavrijedio za Veliki prsten bivanja nepridržanu pohvalu i njoj primjerenu zahvalnost.