Značajke Kupareove marijanske lirike

U sabranim pjesmama Rajmunda Kuparea pod naslovom Svjetloznak, objavljenima 1994. godine, dvije godine prije njegove smrti, jedan od dvanaest ciklusa je i onaj naslovljen Marijanski hvalospjevi. Sadrži dvadeset i dvije pjesme, a iz datacija njihovih prvotisaka vidljivo je da su one objavljivane od 1932. do 1994. godine. Riječ je, dakle, o cijelom Kupareovom književnom životu – od mladenaštva do vremena neposredno pred smrt, o rasponu od čak šezdeset i dvije godine. Već nam taj podatak nedvojbeno pokazuje koliku je osobnu i književnu važnost za Kuparea imala Blažena Djevica Marija i marijanski motivi. Dapače, jedna od prvih pjesma koju je uopće objavio bila je ona pod naslovom Svijećnica, u kojoj se Kupareo uživljuje u scenu Marijina prikazanja Isusa u Hramu, a tu je pjesmu objelodanio 1932., i to u časopisu pod imenom Gospina krunica.

Također, Kupareove marijanske pjesme nastaju i u nekim osobito važnim razdobljima za pjesnika, ali i za cijelu situaciju u domovini. Tako je, primjerice, više marijanskih pjesama nastalo 1937., u godini Kupareova bolovanja od sušice i njegova svećeničkog ređenja. Osobito se dominikanski pjesnik Gospi poetski utjecao nakon što je 1946. godine bio prisiljen napustiti domovinu i kad se je, kako kaže priređivač knjige Svjetloznak Petar Marija Radelj, »nakon petogodišnje odisejade«, »nakon izbjegličkog lutanja po Češkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Španjolskoj, skrasio pod obroncima Andi«, odnosno u Čileu. Treće je pak razdoblje u kojemu nastaje nekoliko Kupareovih marijanskih pjesama također krizno – riječ je o 1993. i 1994. godini, vremenu Domovinskog rata i Kupareova životnog zalaza.

Očito je tako da je on – u bogatom, raznolikom i često mučnom životnom iskustvu ‒ i mogao doživjeti Mariju s raznih dogmatsko-teoloških, vjerničko-praktičnih i kulturom, odnosno književnošću trasiranih strana. To je jasno vidljivo i u njegovim marijanskim pjesmama koje donose viševrsne doživljaje Marije kao Majke Božje, Tješiteljice žalosnih, Majke bjegunaca, Bijele fatimske Gospođe, Zvijezde Morske, kao One koja je rodila Sina Božjega, prikazala ga u Hramu, odgajala ga, bila s Njime sve do smrti na križu te dočekala Njegovo Uskrsnuće i potom vlastitu proslavu u Nebu; kao One koja je kao Uznesena i Proslavljena iznimno bliska svakom vjerniku, upravo duhovna majka svačije vjere u Spasitelja Isusa Krista. Tako Kupareo na tematskoj razini zapravo obilazi sav krug Marijina zemaljskog i nebeskog života, njezine teološko-duhovne uloge u Crkvi, kao i prisutnosti u osobnom životu svakog vjernika, osobito putem krunice kao posvećenog predmeta i kao vrste molitve.

Uz to, pjesnik Mariju ne vidi samo kao metonimiju Crkve, već i kao metonimiju narodne sudbine, gleda je usko povezanu s domovinskom poviješću i aktualnošću. Ta se povezanost ne odčitava samo na razini narodnoga kolektiviteta i njegovih teških povijesnih kušnji. Sveprisutnost Marijina majčinskog duha jednako se tako smještava i u razne inscenacije domovinskoga krajolika, njegove posvemašnje uraslosti u katolički univerzum, gdje se u zajedništvu Stvoritelja i njegova stvaranja najsitnije pejsažne pojedinosti povezuju s kozmičkim dimenzijama. Takvo se zajedništvo osobito ističe u Kupareovim marijanskim pjesmama koje, primjerice, tematiziraju molitve Angelusa, a u kojima se oblikuje svijet i univerzum koji je posve prožet kršćanskom, odnosno katoličkom vjerom.

Također, Kupareo se pridružuje tradiciji hrvatske marijanske poezije u kojoj važnu ulogu ima takozvana marijanska geografija i pučka pobožnost, odnosno, vjekovno hodočašćenje hrvatskoga puka u brojna marijanska svetišta diljem domovine. Osobito su pak, kada govorimo o tematskoj dimenziji, zanimljive marijanske pjesme u kojima se pjesnik u većoj mjeri oslanja na maštovitost i konfabulaciju i u kojima se marijanski motivi ne deriviraju samo iz dogmatsko-teološke i pučko-tradicijske sfere, već i iz nečega što bismo mogli nazvati modernim kršćanskim legendama. Uostalom, i sam Kupareo je dvije svoje marijanske pjesme nazvao legendama, a riječ je o posve izmišljenim poetskim naracijama u kojima se smještava Marija, koje nipošto ne oskvrnjuju pravovjernost, ali im je temeljni cilj u maštovitoj idiličnosti. Upravo u takvu vrstu pjesama pripada i Kupareova zasigurno najljepša, vjerojatno i najoriginalnija, marijanska pjesma, jedna od uostalom njegovih najvrjednijih pjesama uopće – Balada o Gospinim pčelama. Pogledajmo:

Tako je bila Marija lijepa
Da su se za njom jagmile pčele,
Pa kad bi časkom prestala s poslom,
Na njene ruke one bi sjele.

 Jer te su ruke nosile Krista,
Iz njih je slatko jeo i pio.
Pčele su znale da je med njihov
Djetetu Božjem posebno mio.

 Bile su tužne što žive malo
I što im krila ne traju duže.
One bi htjele barem još jednom
Isusu ljubav s medom da pruže.

 Zato ih Gospa vječnima stvori:
u svijeći ljubav gori im bijela.
Jer, što su svijeće tu na oltaru
Rojevi nego usnulih pčela?

 No, razmatranje Kupareove marijanske lirike nipošto se ne treba zaustaviti samo na tematskome sloju, već je jednako tako važan, a u književnopovijesnom smislu gotovo odlučujući, takozvani sloj svijeta djela, u kojemu pojedina pjesma zadobiva svoju originalnu cjelovitost i u kojemu se stječu svi drugi slojevi pjesničkog teksta. Čini mi se da je upravo po tome sloju Kupareova marijanska, ali i ona drugovrsna, lirika osebujna. Kupareo je, naime, jedan od pjesnika u kojega je takozvani katolički univerzum najcjelovitije, ali i najdetaljnije ostvaren, taj je univerzum istodobno i eksplicitan i implicitan, njegov Tvorac je sveprisutan i u beskrajnome svemiru, i u svakoj stvari, i u nutrini duhovnog života. Zato Kupareo neprestance teži skladu, harmoniziranju svih razina postojanja, čak do te mjere da strpljivim trpljenjem zla i samo to zlo nastoji s vremenom preobraziti u dobro. Iako je, dakako, pjesnik posve svjestan povijesnoga, društvenog, osobnog i duhovnog zla, iako u nekim svojim pjesmama itekako jasnim oprekama naglašava dramu osobne i narodne ugroženosti zlom i vjerskog hoda prema spasenju, dominikanski je pjesnik još češće naklonjen svojevrsnoj idiličnosti, idealizaciji, poetizaciji, maštovitosti, pa čak i bajkovitosti i infantilizaciji. To mi se vidi kao jedno od bitnih obilježja Kupareova pjesničkog temperamenta, kao temeljni kolorit svijeta njegova djela.

Takav kolorit pak svoju sintezu, svoje objedinjavanje zadobiva u liku Marije koji skladom i toplinom prožima cijeli univerzum, od kozmičkih razmjera do najsitnijih pojedinosti pjesmama domovinskog krajolika, od sveopće povijesti spasenja do vrlo osobnih duhovnih iskustava pojedinog vjernika. Zato je marijanska lirika i jedan od najboljih lakmusa na kojemu se očituju obilježja Kupareova nutarnjeg svijeta i poezije. U tim pjesmama najčešća je scenografija Marija koja je prisutna u cijelome vanjskom i unutarnjem prostoru, priroda koja je u posvemašnjem skladu s njom te vjernik kojemu ona izravno govori ili se on obraća njoj u prozbenoj, hvalbenoj ili zahvalnoj molitvi. Kao i u marijanskim pjesmama drugih autora, i kod Kuparea Majku Božju prate razne ptice, druge krotke životinje, anđeli i raznovrsno cvijeće, a svojevrsno časoslovno, točnije ružarijsko usklađivanje ritma molitve i prirode dojmljivo je naglašeno, primjerice, u Kupareovoj pjesmi pod naslovom Krunica: »Vijenac spleten od raznobojnih ruža/ Proljeće Gospi s Navještenjem pruža.// Biserje bajno u Gospinoj kosi/ Gospi Ljeto za Uznesenje nosi.// Košaru punu bijelih krizantema/ Jesen Gospi za Ružaricu sprema.// Saonice jelkama nakrcane/ Zima joj šalje za božićne dane«.

Još je pak Neven Jurica u svojoj knjizi Bog i hrvatska poezija XX. stoljeća s pravom ustvrdio da je Kupareo kao pjesnik najbolji kad se »njegove religiozne intuicije i osobne vjerske istine skrutnjuju u simbolizacijske prizore« te da će se u toga pjesnika »afinitet za predmetno pretvoriti u primarnu preokupaciju«. Upravo su marijanske pjesme Kupareu prilika za zornu inscenaciju bića i stvari koje se unutarnjim simbolizacijskim kvalitetama uzdižu do razine univerzalnih značenja u teološkoj, povijesnoj i društvenoj dimenziji. Jedna od takvih pjesama u kojoj se istodobno zrcali konkretna, ali i univerzalna situacija, povijesno progonstvo mnogih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, ali i univerzalni čemer svih svjetskih bjegunaca, jest, primjerice ona pod naslovom Majka bjegunaca iz 1948. godine: »Ime smo tvoje zazivali drago/ Gazeći potoke i virove rijeka./ Medalja il’ čislo jedino bijahu blago/ Kojim smo srcu kupovali lijeka.// A to je srce kadionik bijeli/ Što se njiše da bi sačuvao vatru,/ Koju su mu dušmani oteti htjeli,/ Da s njime nadu u ognjište satru.// Ti nas shvaćaš. Ta i ti si bježala prenoseći/ U krajeve daleke to čedo tvoje.// Oprosti, što ti mnogi od nas zavide na sreći,/ Jer nije ponio sa sobom dijete svoje!«.

Spomenuli smo glavna obilježja Kupareova pjesničkoga svijeta kao što su skladnost, idiličnost, idealizacija, maštovitost, bajkovitost, a te karakteristike uvjetovale su i izraznu i oblikotvornu stranu njegovih pjesama, koja također teži harmoničnosti. Ta se pak harmoničnost tijekom cijeloga Kupareova poetskog puta očitovala nekom vrstom zatvorenih pjesničkih oblikâ i vezanih stihova. Premda je točno, kako primjećuje Jurica, da su mu u prvoj zbirci Pjesme i psalmi iz 1939. godine »stihovi još metrički nepravilni, rima neujednačena, s trudom tražena i ponekad banalna«, neke pjesme baš svojom većom formalnom slobodom i duljim raznosložnim stihovima sugeriraju svojevrsnu majestetičnost, uzvišenost, duhovnu uznesenost koja se događa u prožetosti čitava svijeta Marijinim duhom. Tako je, primjerice, u antologijskoj Kupareovoj marijanskoj pjesmi Veliki Angelus: »Čini ti se tako, dok čitavom zemljom jedna pjesma ječi,/ Da su svi zvonici u jedan uzidani/ I sva zvona u jedno salivena/ I svi konopi u jedan povezani,/ A Gabrijel Božji da poteže konop/ I s nebom pjeva divnu ariju,/ Dok zemlja, ljudi i more pobožno mole/ Zdravomariju«.

No, kasnija Kupareova lirika, formalno se usavršujući, ipak dospijeva do većeg jedinstva izrazne i sadržajne strane pjesme, i harmonija njegova pjesničkog svijeta uistinu se najbolje iskazuje u zatvorenim oblicima i vezanim stihovima. Najčešće su to katreni s raznovrsnom rimom i sintaksom čiji se dijelovi podudaraju s granicama stiha, uglavnom, dakle, bez opkoračenja i prebacivanja. Po broju slogova u stihovima pak prevladavaju takozvani lirski deseterci i simetrični dvanaesterci. Tako čvrsta strukturiranost katoličkog univerzuma i Kupareova pjesničkog svijeta dobiva svoj ekvivalent u skladnoj i muzikalnoj poetskoj formi. Sva ta značenjska i izrazna suglasja, uz sasvim posebnu ljepotu, kao uostalom (uz Istinu i Dobrotu) još jedan od Božjih atributa, te vrlo originalnu fantaziju, zadobivaju svoj vrhunac u već spomenutoj pjesmi Balada o Gospinim pčelama, koja je, možemo slobodno reći, najljepša i najbolja Kupareova marijanska pjesma: »Tako je bila Marija lijepa/ Da su se za njom jagmile pčele,/ Pa kad bi časkom prestala s poslom,/ Na njene ruke one bi sjele.// Jer te su ruke nosile Krista,/ Iz njih je slatko jeo i pio./ Pčele su znale da je med njihov/ Djetetu Božjem posebno mio.// Bile su tužne što žive malo/ I što im krila ne traju duže./ One bi htjele barem još jednom/ Isusu ljubav s medom da pruže.// Zato ih Gospa vječnima stvori: U svijeći ljubav gori im bijela./ Jer, što su svijeće tu na oltaru/ Rojevi nego usnulih pčela?«

Na kraju valja nam i šire kontekstualizirati marijansku liriku Rajmunda Kuparea. Razvrstavanje hrvatske marijanske poezije prema tematskome ključu, i to u šest tematskih područja, ponudio je Božidar Petrač u knjizi novije marijanske lirike Duša duše hrvatske, koju je 1988. godine sastavio zajedno s Nevenom Juricom. No, ta nam podjela na pjesme o Bogorodici, Majci Božjoj, o Mariji Bezgrešno Začetoj, o njezinom djevičanstvu i Uznesenju, te o marijanskim svetištima i prošteništima u hrvatskome narodu, može pomoći samo u toj mjeri da zaključimo kako se je Kupareo u svojoj marijanskoj lirici dotaknuo većine tih tema. Petračeva tematska raspodjela može nam, dakle, koristiti u prvome redu za unutarnju sadržajnu raščlambu same Kupareove marijanske poezije i uočavanje njezine znatne tematske raznovrsnosti i bogatstva.

Neven Jurica, u knjizi Bog i hrvatska poezija XX. stoljeća, ponudio je pak dosad najutjecajniju tipologiju hrvatske marijanske lirike, i to deskripcijom njezine sadržajne, izrazne i književnopovijesne morfologije. Odnoseći se u prvome redu na marijansku liriku između dvaju svjetskih ratova, Jurica ju je podijelio na tri modela koja su mišljena i kao književnoteorijski opis, ali i kao tri književnopovijesna oblika pisanja spomenute lirike. Tako bi prvi model, prema Jurici, sadržavao glorifikaciju Bogorodice, teološka su mu uporišta siromašna, u spoju s nacionalnim zaziva se odvjetništvo. Poetički je mimetičan i deskriptivan, metaforički klišejiziran, a tradiran je iz pučke pjesme. Drugi pak model sadrži zazive Majke Spasa i Marije Pomoćnice. Motivika je većinom svetopisamska, a teološka podloga sadržajnija. Poetički je još uvijek deskriptivan, metaforički slobodniji, blizak po svojoj formalnoj strani prethodnome modelu, korespondira s umjetničkom pjesmom postpreporodne poezije. A treći model sadrži skrušene meditacije Tješiteljice i Proslavljene Djevice. Motivika je slobodno formirana ili strogo liturgijska. Teološka podloga još je sadržajnija i razrađenija. Poetički ide u red artističkih i visokih estetičkih ostvarenja. U odnosu na prva dva ovaj je model kontemplativan, a molitveni raspon vrlo širok. Jurica ističe da ta tri modela odgovaraju i trima susljednim naraštajima pjesnika marijanske lirike, a Kupareo bi i prema naraštajnoj pripadnosti i prema poetičkoj razvijenosti pripadao trećemu modelu.

Iako je Kupareo autor visokoestetizirane marijanske lirike jasno promišljenog i provedenog poetičkog modela, valja se složiti s Nevenom Juricom u tome da je taj poetički model koji se s vremenom usavršavao, već na početku bio tradicionalniji i konzervativniji od poetike najistaknutijih predstavnika međuratne katoličke poezije kao što su Đuro Sudeta, Nikola Šop, Jeronim Korner, a osobito od onih nakon Drugog svjetskog rata, kao što je, primjerice, Janko Bubalo. Jurica je i ustvrdio da je Rajmund Kupareo, kao najmlađi u trećoj generaciji katoličkih pjesnika, u svojoj prvoj knjizi čak suspendirao poneka »već osvojena i ostvarena iskustva u tadašnjem hrvatskom kršćanskom pjesništvu«, i to na prepoznatljivo autorski način, jer njegovo »oslobađanje izraza od čvrstih, baštinjenih konvencija, osuvremenjenje leksika, te raznovrsnost pristupa temeljnoj kršćanskoj ideji ne mogu smetati izvornosti vjere i poštivanju predaje«.

Usprkos velikom udjelu tradicije u Kupareovoj poetici, što joj ponekad uistinu može dati anakrono obilježje, ipak smatram da se mora jasno uočiti osebujnost, unutarnja konzistentnost i, na kraju krajeva, neprolazna ljepota te poezije koja se podvrgava vlastitim nalozima, a ne diktatima vremena. U tome pjesništvu, a posebice u Kupareovoj marijanskoj lirici, stvoren je svijet iznimnog sadržajno-izraznog sklada, tematske i motivske ljepote i muzikalnosti. U današnjim pak postmodernističkim uvjetima kada su sve poetike načelno ravnopravne, a proboj u nešto korjenito novo i dosad neviđeno gotov je nemoguć, važno je koliko je koji pjesnik estetski uspješan unutar svojega načina pisanja i koliko je sam taj način osebujan. A uvjeren sam da je unutar hrvatske marijanske lirike Rajmund Kupareo autor jednog od najdojmljivijih opusa, dapače nekih od najboljih hrvatskih marijanskih pjesama uopće. Smatram, nadalje, da je ne samo u teorijskome smislu, već i u konkretnoj izvedbi, Kupareova poezija u svojemu ponovnom objedinjavanju Istine, Dobrote i Ljepote, jedno od nosivih iskustava hrvatske duhovne poezije kršćanskog nadahnuća, kao neodvojivog dijela cjelokupnoga našeg modernog i suvremenog pjesništva.