Umjetnost kao kontemplacija: Kupareova integralna estetika

Uvod

Temeljna oznaka čovjeka kao racionalnog bića (ensrationale) jest da svijet stvari, pojava, samoga sebe i druge oko sebe želi razumjeti. Da bi pak mogao razumijevati zbilju, čovjek se usmjerava prema istraživanju biti pojava i njihova uzrokā. Mogućnost takvog istraživanja leži ponajprije u čovjekovoj sposobnosti motrenja (mirari). Kada motrimo mi pomnjivo gledamo, neposredno otkrivamo, čudimo se i divimo onom motrenom. Krajnji rezultat motrenja jest pomoću spoznajnog procesa izvući bitne oznake promatranih pojava i na taj ih način razumjeti. Spoznato pak onda u konačnici pohranjujemo u riječ koja postaje sredstvom i skladištem znanja.1

Ovako Rajmund Kupareo u eseju Od motrenja do promatranja analizira proces ljudske spoznaje da bi nam ukazao na razlog čovjekove potrage za znanjem i razumijevanjem. To je »pronaći odgovore na pitanja koja su od važnosti za naš opstanak«.2 Ipak, njegova analiza čovjekove sposobnosti razumijevanja zbilje ide dalje od motrenja. Razlog tome je što »nije samo riječ sredstvo izraza i očuvanja čovjekovih zapažanja, ushita, nada, promašaja i uspjeha. Tu je i boja, crtež, zvuk, obujam, pokret itd.«3 Ukratko, sredstvo izraza i očuvanja čovjekovih zapažanja pomoću kojih smo u mogućnosti dati se u potragu za odgovorima na pitanja koja su od važnosti za naš opstanak jest i umjetnost. U razumijevanju umjetnosti pak nije dovoljno osloniti se na motrenje (mirari) – koje je obilježeno ponajprije okrenutošću prema izvanjskom svijetu –već je potrebno, naglašava Kupareo, izgrađivati u sebi jednu još dublju dimenziju razumijevanja, a to je promatranje (contemplari). Promatranjem se, naime, mislima duboko prodire u promatrano i istovremeno seponire u sebe. Takvo promatranje, dakako, ne niječe motrenje, već ga pretpostavlja i pruža mu novi i dublji smisao.4 Upravo kroz ovaj kontekst promatranja Kupareo želi graditi i svoje vlastito umjetničko stvaralaštvo što potvrđuje u već spomenutom eseju kada piše: »Takvo promatranje ili kontemplacija obilježava svaku pravu umjetnost, pa i našu.«5 Ovaj kontekst promatranja kao put uvida i razumijevanja obilježava, međutim, i njegovu estetičku misao izraženu u mnogobrojnim esejima kojom nastoji ponirati u smisao i značenje umjetnosti kao način traženja odgovora na pitanja koja su od važnosti za naš opstanak. Postavlja nam se stoga ovdje pitanje: Kakvo je to umjetničko promatranje ili kontemplacija? Nju Kupareo stavlja u kontekst skolastičkog pojma intuicije koja je temelj onoga što možemo nazvati kontemplativnom ili konaturalnom iskustveno-intuitivnom spoznajom.

Kontemplativna ili konaturalna iskustveno-intuitivna spoznaja

Intueor (intuitussum), podsjeća nas Kupareo, znači upirati oči u nešto, gledati, promatrati.6 Promatranje pak je čin ljudskog uma koji – kao i svi ljudski čini – uključuje cjelinu neke osobe. To znači da uključuje sve spoznajne moći preko kojih čovjek djeluje.7 S obzirom na umjetničko-intuitivno promatranje Kupareo – oslanjajući se na analizu sv. Tome – navodi tri vrste ljudske spoznaje: osjetilnu ili senzorijalnu, racionalnu ili apstraktivnu (nocionalnu) i konaturalnu.8 U traženju i pronalaženju umjetničkog bitka temeljnu ulogu ima upravo ova posljednja, konaturalna vrsta spoznaje. Ona je, naime, nadopuna nesavršenosti osjetilnog i racionalnog modusa intuitivne spoznaje.9 Umjetničko-intuitivna spoznaja ili promatranje uključuje, dakako, osjetilno intuiranje jer umjetnička ideja izražava se osjetilnim slikama, riječima, zvukovima, bojama, prostornim oblicima, pokretima, kadrovima.10 Međutim, fenomen umjetničkog intuiranja ne iscrpljuje se u osjetilnosti. Stoga Kupareo sa sv. Tomom naglašava da je osjetilna intuicija »prožeta novom, intelektualnom, konaturalnom intuicijom«.11 Kakva je to, dakle, nova, intelektualna, konaturalna intuicija ili spoznaja?

To je, objašnjava Kupareo, iskustveno-intelektualna spoznaja koja svoj objekt spoznaje ne tumači uobičajenim logičkim i gramatičkim kategorijama u kontekstu racionalne, apstraktivne spoznaje, nego na način da se s njime suživljava (compassio).12 Suživljavanje pak s umjetničkim djelom – ili u umjetničko djelo, ako se radi o recipijentima – ostvaruje se kao umjetnikovo intuiranje »bitnih elemenata ljudskih osjećaja, težnji, napora, strasti itd. koji nadilaze njegove vlastite osjećaje i težnje te postaju općeljudske u nekom umjetničkom djelu«.13 U ovom spoznajnom procesu suživljavanja s umjetničkim djelom – naglašava Kupareo – um nije formalno aktivan, jer se spoznaja ostvaruje bez apstraktivnog postupka.14 Konaturalna umjetnička spoznaja je nekonceptualna što, dakako, ne znači da je posve lišena pojmova, odnosno smisla. Nekonceptualnost umjetničke konaturalne spoznaje jednostavno znači nemogućnost da se umjetničko djelo protumači uobičajenim logičkim kategorijama, kako je već naglašeno. Uloga uma je, naime, u ovakvom intuiranju egzistencijalna, budući da se neku pjesmu, sliku, film, dakle, umjetničko djelo, može shvatiti samo tako da ga se uvijek iznova gleda i sluša, tj. da ga se iskusi i doživi. Upravo ovaj doživljaj je taj – za umjetničku konaturalnu spoznaju od temeljnog značenja – intuirani osjećaj koji se kod pojedinca razvija tek u iskustvu postojanog slušanja, gledanja i čitanja umjetničkih djela.15

Takvo iskustvo postojanog slušanja, gledanja i razumijevanja umjetničkih djela, koje je izraz egzistencijalne uloge uma, pak pretpostavlja i zahtijeva sinergiju ili međusobnu suradnju između svih naznačenih vrstā spoznaje, budući da se tek u kontekstu takve sinergije može ostvariti cjelovita spoznaja kojom je onda moguće sve dublje prodiranje u zbilju.16 Ostaje pitanje: Na koji način je kroz specifičnu konaturalnu iskustveno-intuitivnu umjetničku spoznaju moguće takvo prodiranje u zbilju? Kupareo na to pitanje odgovara upućujući nas ponovo na sv. Tomu i njegovu definiciju lijepoga: »Lijepo pripada području spoznajne moći; kaže se da je lijepo ono što se sviđa vidu« (Summa th., I, 5, 4, 1m). Ono pak što se sviđa vidu, tumači Kupareo, ne odnosi se samo na osjetilni užitak, jer »oko i uho koji uživaju u lijepome, a bez njih se, bar u normalnim prilikama, ne može uživati, nisu neka opća osjetila zajednička životinjama i ljudima, nego su to specifično ljudska osjetila koja imaju ontološki značaj ne samo osjetilnosti, nego i duhovnosti«.17 Vidjeti (i čuti), stoga, znači intuirati ili uočavati – kako Kupareo kaže – »tajnovite slikovite odnose koje um (praktični) uviđa među stvarima (fizičkim i psihičkim) koje one u zbilji međusobno nemaju«.18

Da bismo razumjeli o kakvim je to odnosima riječ daje nam primjer nekoliko stihova iz njegove vlastite pjesme pod naslovom Naličje vremena:

Djevojčica krhka uspavljuje pjesmom
Lutke.
Starac sa svojim razgovara štapom
Šutke.
Gore sjećanja, bježe radosti
Nedostižni slapovi.
Na bridima života samo nas shvaćaju
Lutke i štapovi.19

Kupareo pojašnjava: lutke i štapovi u zbilji ne mogu imati nikakve međusobne odnose. Međutim, um u tim odnosima intuira (uočava) nešto što se događa na bridovima, okrajcima života, odnosno u djetinjstvu i starosti, tj. osamljenosti koju čovjek teško podnosi.20 Snaga umjetnika, odnosno njegova izvornost nalazi se u pronalaženju upravo takvih novih odnosā među stvarima.21Iz tih novih odnosā pojavljuje se jedan općeljudski osjećaj ili sveopća ideja koju onda umjetnik utjelovljuje u »riječima (pjesma), licima (drama), događajima (pripovijest), bojama (slika), volumenima (kip), prostornim oblicima (zgrada), zvukovima (glazba), plesnim koracima (ples) ili kadrovima (film). Pri tom utjelovljenju intuiranog-općeljudskog osjećaja ili sveopće ideje ključno je da taj osjećaj ne bude samo doživljen ili proživljen, već da bude produhovljen. To pak znači da bude uzdignut i ponesen onkraj i ponad osobnih nagnuća i iskustava, jer se umjetnost ne sastoji u preslikavanju fizičkih ili psihičkih fenomena, nego u njihovu uzdignuću u viši, nadosjetni svijet.«22 Takvo uzdignuće u viši, nadosjetni svijet – u transcendentnost – Kupareo zove umjetničkom ili duhovnom transfiguracijom koju smatra središnjim momentom umjetničkog stvaralaštva ili onim što nekom djelu uopće i daje značaj i vrijednost umjetničkoga.

Umjetnička transfiguracija kao produhovljenje zbilje

Sam pojam transfiguracije Kupareo prevodi kao preobličenje.U tom smislu transfigurirati ili preobličiti u umjetnosti znači da određena prirodna datost, figura – shvaćena kao lik ili vanjski izgled neke stvari, tijela – u sebi krije mogućnost novog značenja.23 Takva umjetnička transfiguracija uvijek, dakako, pretpostavlja prirodu cjelovite ljudske spoznaje, te stoga nužno uključuje kako senzorijalnu, tako i onu koja se temelji na senzorijalnoj, imaginativnu transfiguraciju koja se zapravo odnosi na apstraktivnu ili racionalnu (nocionalnu) vrstu spoznaje kojom se »naš duh uvlači u stvar (objekt) pomoću slika koje o njoj posjeduje i iz njih ‘izvlači’ ono što je bitno, jedinstveno«.24 Ovom imaginativnom transfiguracijom stvar (objekt) se zamjenjuje nečim što je razum izradio – bilo brojem (matematička transfiguracija), bilo pojmom (logička transfiguracija) – čime se objekt uranja u novo duhovno svjetlo i time već samim činom spoznaje produhovljujemo zbilju. Međutim, ovim činom apstraktivne ili racionalne (nocionalne) spoznaje još uvijek ne prelazimo onkraj – u novo značenje – jer, koliko god ova imaginativna transfiguracija bila jasna, ona je udaljena od konkretne stvarnosti i od životne zbilje. Stoga je upravo umjetnička transfiguracija ono produhovljenje stvarnosti koje je kadro u umjetničkom djelu spojiti apstraktno s konkretnim, osjetno s umnim, povijesno s nadvremenskim, tvarno s duhovnim.25 Takva umjetnička transfiguracija pak je znakonosna – objašnjava Kupareo – tj. ostvaruje se u formi znaka. Ipak, to nije vrsta znaka – poput prirodnog, konvencionalnog, lingvističkog itd. – koji se uvijek odnosi na nešto drugo. Neko djelo postaje umjetničkim kad u ostvarenju ili utjelovljenju općeljudskih ideja prestane biti odnos na nešto i kad postane sebi dostatna vrijednost. Tu, napominje Kupareo, djelo prestaje biti samo znakom i postaje simbolom kojeg on tumači u izvornom smislu grčke riječisynballein u značenju: sjediniti i iz usporedbe pojedinih predmeta nešto zaključiti, slutiti. Tako, kaže Kupareo, »obična metaforika prelazi u simboliku, a ova u ‘metafiziku’«.26

Upravo na ovaj način shvaćena znakonosnost znači ostvarenje one već spomenute mogućnosti uzdignuća fizičkih ili psihičkih fenomena u viši, nadosjetni svijet ili prijelaz onkraj onoga što se vidi i čuje putem umjetničkog djela.27 To onkraj onoga pojedinačnoga, individualnoga što se gleda i sluša u konkretnom umjetničkom djelu je zapravo slutnja i kontemplacija općeljudske ideje kojom se sugerira jedan »novi, sveopći ljudski svijet, koji na taj način postaje ‘lijep’ u estetičkom smislu riječi. Zato s pravom Toma kaže da se ‘umjetnost bavi onim što je opće’«.28Na taj način, napominje Kupareo, »umjetnost stvara novi produhovljeni, ljudski red među stvarima«.29To nije neki logički red – odnos između pojmova – koji nas ostavlja hladnima, već je to umjetnički, estetski red – neponovljiv i izvoran odnos između stvari, između znaka i označenog – koji nas kao ‘lijepi’ red uzbuđuje i zanosi.30 Taj pak zanos, utemeljen na ‘lijepom’ umjetničko-estetskom redu, čovjeka oplemenjuje, uzdiže ga i pruža mu trajnu radost, te ga tako vodi prema suglasju ili harmoniji.31

Umjetničko-estetski ‘lijepi’ red kao ozračje harmonije i cjelovitog ostvarenja čovjeka

Poradi općeljudskog iskustva stalne borbe između duše i tijela, između čovjeka i njegove okoline, između prirode i milosti, Kupareo u svojim promišljanjima trajno vodi računa o izvornoj ljudskoj čežnji za skladom ili harmonijom. Tako će reći: »Svi žudimo za skladom (harmonijom) u nama samima: između djelovanja razuma i volje, između duhovnoga i osjetilnoga, između apstraktnoga i konkretnoga«.32 Mogućnost ostvarenja takvog sklada on pronalazi upravo u umjetnosti kada, promišljajući o glazbi – a kroz glazbu o umjetnosti općenito – naglašava da nam upravo umjetnost sugerira to harmonično ostvarenje.33 U tom smislu se vrijednost umjetnosti za čovjeka sastoji prvenstveno u tome da mu »pokaže kako bi se morao cjelovito ostvarivati, tj. biti u suglasju sa samim sobom, s drugima, s prirodom i s Vrhovnim Bićem«.34 Takvo cjelovito ostvarenje čovjeka kroz umjetnost moguće je, prema Kupareu, ponajprije zato što je umjetnost umna vrlina – u kontekstu dosad razmatrane kontemplativne ili konaturalne iskustveno-intuitivne spoznaje – i što kao takva čovjeku otvara cjelovit pristup zbilji. Intuirani ili sveopći ljudski osjećaj ostvaren ili iskustveno doživljen u konkretnom umjetničkom djelu je kao ‘lijepi’ red »ljudska vrijednost koja u konkretnim simbolima daje naslutiti savršenstvo bića. Kao svaka vrijednost, zbog svojeg sadržaja, ona privlači i usavršuje neki subjekt«.35 Prava umjetnost, stoga, svojom savršenošću pokazuje čovjeku kako bi morao biti savršen on sam.36 To pak za Kuparea znači da kroz umjetnost čovjek ostvaruje svoj temeljni ljudski zadatak: postajati sve više čovjekom – očovječivati se – dakako, u aksiološkom, ne u ontološkom smislu.37

Međutim, umjetnost nije samo usmjerena prema samousavršavanju – bilo umjetnika, bilo recipijenata umjetnosti – jer »umjetnik nije neki Narcis, zaljubljen u sama sebe, da bi od te ljubavi čak i umro. On promatra, uviđa nove odnose među stvarima koji su skriveni za obične smrtnike; odnose, izražene riječima, bojama, crtama, obujmima, koracima itd. Ti novi odnosi izražavaju novi, kvalitativni, vrijednosni oblik ljudskih osjećaja«.38 U tom je smislu umjetnost u biti komunikativna, jer ono što se uvidjelo kroz nove, kvalitativne, vrijednosne oblike ljudskih osjećaja putem umjetničkog stvaralaštva teži biti priopćeno drugima, kako bi se u kontekstu zajedničkog promatranja bića pod vidom lijepoga cjelokupnoj zbilji dalo novi, dublji smisao.39 Upravo pak je to ono što obilježava Kupareovu kontemplativnu estetiku.

Kontemplativna estetika kao metafizički vid umjetnosti

Kupareovu estetičku misao nazvali smo kontemplativnom iz razloga što je umjetnost za njega ponajprije kontemplacija zbilje. Kontemplirati pak – kako nas Kupareo podsjeća – znači umno prodirati u zbilju i istovremeno ponirati u sebe i tako pokušati dati odgovore na pitanjā koja su od važnosti za naš opstanak. Ova vrsta promatranja, međutim, nije ona znanstvena ili filozofska – iako uključuje i pretpostavlja i senzorijalnu i apstraktivnu vrstu spoznaje koje su u temelju ovih dviju vrsta promatranja (motrenja) – nego je konaturalna ili iskustveno-intuitivna spoznaja. Naravno, to nije ona vrsta konaturalnosti koja obilježava mistiku. Kupareo je tu jasan: »Umjetnost ne može zamijeniti mistiku; ona se nalazi u svijetu znakova (semiotike), dok je mistika božanski život«.40 Mistika je iskustvena konaturalna spoznaja koja se odnosi na natprirodni svijet – božansku spoznaju – dok je umjetnost iskustvena konaturalna spoznaja koja se odnosi na prirodni, ljudski svijet.41 U umjetničkoj spoznaji riječ je o egzistencijalnoj ulozi uma koja pretpostavlja i zahtijeva međusobnu suradnju svih ljudskih duševnih moći ili vrsta spoznaje kako bi se ostvarilo cjelovito promatranje ili umni uvid u zbilju. Ovakva kontemplativna estetika bez sumnje se oslanja – kako je to već pokazano u dosadašnjim interpretacijama Kupareova estetičkog mišljenja42 – na aristotelovsko-tomistički realizam koji, međutim, u Kupareovim izvornim estetičkim promatranjima ima svoju suvremenu nadogradnju.43

Takva se nadogradnja očituje u Kupareovim raspravama s aktualnim estetičkim teorijama njegova vremena kao i u njegovim vlastitim interpretacijama mnogih umjetničkih djela iz svih vrsta umjetnosti. A umjetnost pak Kupareo – dajući na taj način izvorni doprinos razvrstavanju umjetničkih vrsta – dijeli prema izražajnim sredstvima koja su vlastita nekoj vrsti umjetnosti, a to znači na umjetnost riječi (poezija, drama, pripovijest), umjetnost crte (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) i umjetnost pokreta (glazba, ples, film).44 Pozicija realizma kontemplativne estetike pokazuje se tako aktualnom ponajprije spram jednostranosti materijalističkih teorija – kao npr. naturalizma – koje estetski doživljaj svode na puku osjetilnost te time u, zapravo, određenom oponašanju znanstvene deskripcije u umjetnosti »prenaglašavaju fizičke i fenomenalne vidove nad duhovnima«.45

S druge strane, pozicija realizma kontemplativne estetike aktualna je i u odnosu prema različitim psihologizmima koji estetski doživljaj svode na puku emociju ili ekspresiju. Kupareo naglašava da intuirani osjećaj o kojem on govori nije neka ‘sentimentalna projekcija’, endopatija suvremenih estetičara, već je tu riječ o specifičnoj iskustveno-intelektualnoj spoznaji koja umjetničko djelo razumijeva na način da se s njime suživljava.46 Stoga umjetnost ne može biti jednostavno fotokopija stvarnosti – kako to često bude u kontekstu naturalizma ili u kontekstu pokušaja umjetničkog stvaralaštva na temelju pukih psihografija –već je ona ponajprije nastojanje kojim se ljudskom postojanju pokušava dati dublje, metafizičko značenje.47 Metafizički vid umjetnosti pak nas upućuje meta – preko, iza i iznad – onoga što se gleda i čuje i u tom smislu nas prenosi iz tvarnog svijeta u netvarni. To je područje transcendencije ili nadosjetnog svijeta, pri čemu nije riječ samo o vjerskoj transcendenciji kao plodu Objave, već o svemu što daje dojam ili iluziju nad-ljudskoga, nad-zemaljskog, nad-fizičkog.48

Riječ je o transcendenciji koja je zapravo temeljni zahtjev uma i kao takva ona je eminentni izričaj ljudskoga, jer su »najtipičnija očitovanja ljudskog života umni i voljni čini koji nadilaze tvarne (materijalne) određenosti (determinizme)«.49 Umu, stoga, u odnosu prema umjetničkom djelu – kako je to neprestano naglašavao Kupareo –»nije najvažnije (iako je potrebno) ono što se gleda, sluša, nego ono što se uočava (intuira)«.50 Um uočava ponajprije utjelovljene intuirano-doživljene osjećaje ili ljudske ideje koja se – putem umjetničkog djela – uzdiže na sveobuhvatnost ideje čime se uspijeva spojiti apstraktno s konkretnim, duhovno s tvarnim, vremensko s izvanvremenskim. Intuirano-doživljeni osjećaj ili ljudska ideja koju se kroz umjetničko djelo uzdiže na sveobuhvatnost ideje su zapravo svi oni komadići spoznaje i osjećaja koji kao opća mjesta sačinjavaju zajedničku zalihu u svačijem umu i na taj način nastoje dati obuhvatnu viziju svijeta. Tek se na taj način ostvaruje, smatra Kupareo, opća ljudska težnja za sve sintetičnijom spoznajom koja je od temeljnog značenja ljudskim umnim naporima u traženju bitka i koja tim putem teži za »konkretnom filozofijskom percepcijom zbilje. To je nastojanje usmjereno prema cjelovitoj životnoj spoznaji kojom se pokušava sve više prodirati u zbilju«.51

Zaključak

Kupareovo promišljanje o umjetnosti smijemo nazvati »integralnom estetikom« kojom on daje svoj specifični doprinos »integralnoj skolastici« u duhu sinteze skolastike Tome Akvinskoga, a na čijoj su izgradnji – svaki sa svoje pozicije mišljenja – radila još dva velika uma s ovih prostora, Karlo Balić i Vjekoslav Bajsić. Integralna skolastika podrazumijeva uvažavanje svih uvida koji pridonose cjelovitoj spoznaji zbilje i čovjeka. Kupareo je u tom smislu razvio vlastitu koncepciju duhovne sinteze stavljajući naglasak na integralno razumijevanje čovjeka i smisla kroz umjetnost, koju se može cjelovito razumjeti i tumačiti opet samo u kontekstu sinteze i uvažavanja svih čovjekovih spoznajno-stvaralačkih moći u davanju odgovora na pitanja što i zašto umjetnosti.

U tom smislu Rajmund Kupareo nam je pokazao na koji način i u kojim razmjerima duh sinteze jedne »integralne estetike« može sudjelovati u oblikovanju današnje kulture i očovječenja. Upravo nam je danas, više nego ikada, potrebna takva kontemplacija da bismo bili – kako je to Kupareo naglasio – kadri tražiti odgovore na pitanjā koja su od važnosti za naš opstanak.