Teologija i aksiologija Rajmunda Kuparea

I.

Hrvatska katolička baština 20. stoljeća plod je višestrukih nastojanja da se modernom čovjeku približi kršćanski svjetonazor kao temelj duhovnog preporoda i stvaralačkog susreta sa svijetom razmjerno neprijemčivim za tradicionalne istine i vrijednosti. Nezaobilazan dio spomenute baštine je i hrvatska neoskolastika koja u kritičkom dijalogu s modernizmom obnavlja misao srednjovjekovne skolastičke filozofije i teologije, pri čemu u većini slučajeva kao polazište uzima filozofske i teološke postavke Tome Akvinskog.1

Istaknuto mjesto u neoskolastičkom mišljenju zauzima Rajmund Kupareo, jedan od najuglednijih hrvatskih katoličkih književnika i mislilaca 20. stoljeća. Bogato životno iskustvo i izvanredno humanističko obrazovanje prepoznatljivi su u umjetničkom i znanstvenom radu Rajmunda Kuparea.2 U interdisciplinarnom istraživanju umjetnosti i iscrpnim analizama djelâ književnosti, kiparstva, slikarstva, glazbe i filma Kupareo nezaobilazno govori o Bogu te o estetskim i moralnim vrijednostima, pri čemu se suprotstavlja materijalističkoj, marksističkoj, pozitivističkoj i empirističkoj degradaciji duha, odbacivanju metafizike i prekomjerno naglašenoj socijalnoj funkciji umjetnosti. Može se reći da je Kupareo znanstvene radove pisao također za duhovnu izgradnju, pa tako i na ovaj način nasljeduje Tomu Akvinskog o kojemu piše: »On je prije svega teolog, kojemu i filozofija i umjetnost služe da objasni objavljene istine«.3

II.

Može li se govoriti o teologiji Rajmunda Kuparea? Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, valja reći što je teologija. Teologija u širem smislu je »sustavan govor o Bogu i o odnosima između Boga, čovjeka i svijeta, a na temelju objave. Istražuje vjerske sadržaje i utemeljuje ih razumom prosvijetljenim vjerom te promiče dublje razumijevanje vjere«.4 Teologija u užem smislu, a to ovdje znači kršćanska teologija, »govor je o Bogu, njegovoj biti i naravi, o Kristu, Crkvi i drugim vjerskim sadržajima na temelju objave (Biblija) i predaje (tradicija). Obuhvaća egzegezu, povijest Crkve, povijest i tumačenje dogmi, kristologiju, mariologiju, moralnu teologiju, liturgiku, asketiku, mistiku i pastoralnu teologiju«.5 Prema tome, može se reći da u Kupareovim djelima nema sustavnoga teološkoga govora, premda je njegova estetika, glavno područje Kupareova znanstvenog rada, neodvojiva od kršćanske teologije. U okviru istraživanja lijepog i umijeća stvaranja Kupareo produbljuje razumijevanje sadržajâ kršćanske vjere, pri čemu u manjoj ili većoj mjeri, izravno ili neizravno, upućuje na predmet istraživanja nekih teoloških granā, i to prvenstveno moralne teologije.6

Kupareo razlikuje dva govora o Bogu.7 Jedan govori o Bogu, kao prvom djelatnom uzroku (causa efficiens prima), temelji se na razumu i ovdje je riječ o naravnoj teologiji. Drugi govori o Bogu kao trojednom Bogu (Deus unus et trius), temelji se na Objavi i ovdje je riječ o nadnaravnoj teologiji. Nadnaravna teologija ne odbacuje naravnu teologiju, nego je pretpostavlja i nadopunjuje, kao što vjera pretpostavlja razum i nadopunjuje ga objavljenim istinama.8

Postoje umjetnici koji nisu kršćani i koji u pojavama prirode promatraju djelovanje ili prisutnost prvog uzroka i tako nadahnuti stvaraju umjetnička djela.9 U kasnim pjesmama nobelovca Juana Ramona Jimeneza pojavljuje se subjektivno stanje koje se može označiti kao mistično iskustvo Boga kao beskonačnog bića (riječ je o mistici naravnog reda), koje se razlikuje od iskustva Boga kao trojedne Osobe (riječ je o mistici nadnaravnog reda).10 Sličnih mističnih zanosa ima i u drugih pjesnika, pa tako Kupareo spominje Tagorea, Lorcu i Maka Dizdara koji u pjesmi Sunčani Hristos kaže: »Ni život ni smrt ne pripada meni / Ja sam samo onaj koji je u sjeni / Onog što mu smrt ne mogaše ništa / Onog što pretoči se u stub / Sunčani / Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni / Iz zatoka tvari iz te tvarne muke / U ona daleka sunčana počivališta / Pruža / Ruke«. Riječ je o umjetnicima koji su na jedinstven način doživjeli tajnu vjere i koji su izrazili duboku želju za nadnaravnom stvarnošću, promatrajući Stvoritelja kao apstraktno vrhovno biće, a ne kao objavljenoga Boga. Prema tome, zaključuje Kupareo, za Bogom teže mnogi, premda pod različitim vidom.11

Umjetnici kršćanskog nadahnuća pokušavaju na jedinstven način predstaviti misterij kršćanske vjere i dočarati njegovu uzvišenost.12 Budući da otajstva kršćanske vjere pripadaju nadnaravnom redu stvari, ona ne mogu kao takva biti sadržaj umjetničkog djela, već se uvijek iznose kao simboli, i to u granicama ljudske mašte.13 Na primjer, blaženi Angelico, dominikanski slikar iz 15. stoljeća, prikazuje misterij Kristove muke. Njegov Krist na križu nije zgrčeni očajnik, već mu je lice blaženo i svjedoči o povjerenju u Očevu volju. On ulijeva čovjeku nadu da smrt nije bezuvjetni kraj života, već prijelaz u drugi i ispunjeniji život. S druge strane, suvremena umjetnost prikazuje uzvišenost svetaca-mučenika i Isusa Krista na neprimjeren način, i to zbog određenog razloga.14 Tako u Kristu vidi isključivo savršenog čovjeka i zato najčešće slika Raspeće s tijelom u strašnim mukama. Krist je ovdje prikazan kao bilo koji razbojnik u sličnim uvjetima. Neki suvremeni umjetnici zaboravljaju da božanska narav sačinjava Kristovu osobu u punom smislu. Zato je Krist na križu posjedovao najveći stupanj jakosti.15 Prema tome, bez teologije, tj. poznavanja misterija, i bez duhovnosti, tj. molitve i meditacije, umjetnik lako upada u potpuno počovječenje svetačkih likova, pri čemu nema milosti koja usavršuje ljudsku narav.16 Prisutna je samo posebna vrsta ljudske privlačnosti i zato ovdje više nije riječ o sakralnoj, već o profanoj umjetnosti, koja kao takva može imati svoju vrijednost.

Kupareo ne govori samo o odnosu između naravnog i nadnaravnog reda stvari, već također govori o posebnom odnosu između teologije i umjetnosti, i to na tri načina.17 Kao prvo, teologija se ponekad služi metaforama,18 ali to čini zbog potrebe i koristi (propter necessitatem et utilitatem), a ne zbog ugodnosti kao umjetnost (propter delectationem). Tako Toma Akvinski život Presvetoga Trojstva, stvaranje svijeta, anđele, euharistiju i ćudoređe osvjetljuje primjerima iz umjetničkog stvaranja.19 Kao drugo, teologija se prvenstveno služi pojmovima te zaključivanjem dolazi do novih spoznaja, dok se umjetnost služi poredbenim slikama te konaturalnom spoznajom20 dolazi do simbolā kao prividne istovjetnosti slike i ideje. Kao treće, teologija i umjetnost su autonomne vrijednosti koje nisu čiste, a to znači da se mogu i trebaju upotpunjavati, ali se ne smiju zamjenjivati. Ono što zovemo slobodom umjetnosti ili znanosti ne znači potpunu samostalnost. S obzirom na svoj objekt svaka je disciplina nezavisna i određena je prvenstveno vlastitim načelima. Ali upotreba načela je uvjetovana konačnom svrhom, a to je moralno usavršavanje ljudske osobe.21

III.

Na tragu prethodno rečenoga, može li se govoriti o Kupareovoj aksiologiji? Aksiologija je govor o vrijednostima koji u vrednovanju određenog bića ne polazi od njega samog, već od njemu izvanjskog načela koje je temelj vrednovanja bića, pa tako aksiologija uključuje etičko, logičko, spoznajnoteorijsko i ontološko prvenstvo.22 Postoji Kupareova aksiologija, premda on govori o vrijednostima općenito, a posebno o vrijednosti umjetničkog djela, i to u okviru tzv. aksiološke umjetničke kritike koja vrijednost umjetničkog djela ne prosuđuje bez obzira na istinosno i ćudoredno stajalište.

»Nema ljepote bez istine, ni ružnoće bez laži«23, kaže Kupareo. Ako kažemo da vrijednosti vrijede, ali ne postoje, onda su subjektivne i relativne. Ako se vrijednosti temelje na biću, onda su objektivne i apsolutne. Vrijednost se ne može odijeliti od bića i zato vrijednosti nužno postoje.24 Vrijednosti spadaju u red ljudskih oblikā koje nazivamo kakvoćom.25 Kakvoća određuje neko biće umnažajući njegovo ontološko bogatstvo, ali ne mijenjajući njegovu narav. Tako biti znanstvenikom ili umjetnikom ne mijenja narav čovjeka, već je usavršava. Prema tome, vrijednosti i privlače jer usavršavaju. Čovjek je jedino biće koje treba postati čovjekom, i to u aksiološkom, a ne u ontološkom smislu. Vrijednosti se ukorjenjuju postupno i to putem navika, a navika, prema Aristotelu, nastaje ponavljanjem sličnih radnji.26 Navika omogućuje da bilo koja tjelesna ili duševna aktivnost postane lakša ili neusiljena. U tome pogledu, čovjek kroz umjetnički odgoj27 stječe naviku da vrednuje umjetnička djela i da uživa u njima.

Aksiološka umjetnička kritika temelji se na pet aksioma ili načela vrednovanja umjetničkog djela.28 Kao prvo, umjetničko djelo je vrednije ako zadire u dubinu ideje ili intuiranog osjećaja, a ne ako ideju proširuje na mnoštvo objekata. Tako je smiješno vrednovati nekog književnika po broju napisanih stranica. Kao drugo, umjetničko djelo posjeduje vrijednost u sebi i ne smije biti u službi drugih vrijednosti. Kupareo ovdje zastupa autonomiju umjetnosti, pri čemu se poziva na Tomu Akvinskog koji smatra da umjetničko djelo treba cijeniti u sebi, a ne prema umjetnikovim namjerama. Tako je on protiv instrumentalizacije umjetnosti u proste moralističke (estetski moralizam) ili vjerske svrhe (estetski pijetizam). Ali to ne znači da se umjetnost treba zatvoriti u sebe i da se lijepo treba apsolutizirati kao jedina vrijednost (esteticizam). Razlika između tomista i larpurlartista je u tome što larpurlartisti prekidaju »s ostalim ljudskim vrijednostima, osobito s vjerskim i moralnim, dok Toma razlikuje, ali ne rastavlja ljudske vrednote: umjetnost ne može apsorbirati druge vrednote kao što ni one ne mogu apsorbirati umjetnost«.29

Kao treće, ostvarenja drugih vrijednosti mogu biti umjetnička građa, ali ne mogu biti cilj umjetničkog stvaranja. Tako cilj pisca povijesnog romana nije iznošenje povijesnih činjenica, već da izrazi ideju koju činjenice sugeriraju. Kao četvrto, umjetničko djelo koje niječe drugu vrijednost, niječe i sebe jer niječe istinu na kojoj se temelje sve vrijednosti. Kad engleski romanopisac David Herbert Lawrence u romanu Čovjek koji je umro opisuje Isusa kao čovjeka u kojemu se budi seksualni život i koji zavodi božicu Isis, onda se njegov roman protivi kršćanskim dogmama, ali i povijesnoj istini o neporočnom životu Isusa Krista. U tome pogledu, spomenuti roman niječe svoju umjetničku vrijednost.30 Kao peto, umjetničko djelo može imati kao temu protuvrijednost (nepoštenje, blud, pijanstvo), ali kao antitezu krjeposti, a ne kao apologiju poroka. Kršćanski pisci, kao Francois Mauriac (La Chair et le sang) ili Graham Greene (The Power and the Glory), iznose u svojim djelima bijedu ljudskoga grijeha i na taj način uzvišenost promašene vjernosti, ljubavi i slobode.31

Ogled o umjetnosti kao posebnoj ljudskoj vrijednosti Kupareo završava riječima Antonina Sertillangesa, dominikanca i jednog od najvećih tomista 20. stoljeća: »Ono što se zove slobodom umjetnosti ili znanosti... ne može značiti posvemašnju samostalnost. S obzirom na svoj objekt svaka je partikularna disciplina nezavisna, ne ovisi ni o čemu drugom doli o svojim vlastitim načelima. Ali ukoliko je uključena u poredak ljudske svrhovitosti, ni jedna disciplina ne može izbjeći utjecaju općih ciljeva, koji upravljaju i moraju upravljati ljudskom djelatnošću. Umjetnost je slobodna, ali umjetnik i znanstvenik podložni su moralu i moraju podrediti njegovim načelima ne toliko načela svoje discipline, koliko upotrebu tih načela, jer se ljudsko značenje naših djela svagda mjeri prema svrsi koju ta djela dostižu«.

Prema tome, konačni cilj svake discipilne i konačna potvrda vrijednosti svake discipline jest moralno očuvanje i usavršavanje ljudske osobe, njezine slobode i njezine savjesti. Savjest, kaže Kupareo, nije samo svjedok naših čina, nego je ona također njihov sudac. Zato je najteži i najuzvišeniji zadatak čovjeka ostvariti svoju slobodu u izboru vrhunskog dobra i tako ispravno oblikovati svoju savjest.32 U tome od velike pomoći može biti i jest umjetnost koja čovjeka uistinu čini boljim, a to znači bližim Bogu.