Stvarnost povrh stvarnosti

Peta zbirka pjesama Dunje Detoni Dujmić Bili smo istok i zapad dolazi nakon njezine knjige poezije Tiha invazija iz 2010. godine, za koju je dobila nagradu Tin Ujević i koja ju je definitivno afirmirala kao pjesnikinju, uz njezinu otprije već visoko vrednovanu književnopovijesnu, književnoznanstvenu i leksikografsku djelatnost. Premda i u novoj zbirci zadržava neke od odlika svoje dosadašnje poezije, kao što su značenjska zatamnjenost, »divlja« pa i alogična asocijativnost, povijesni, društveni i kozmološki pesimizam, slobodni besjedovni stih i izrazito leksičko bogatstvo, Detoni Dujmić u svojoj novoj knjizi donosi i neke novosti, a jedna od najvažnijih je raznovrsna vizura pisanja. U spomenutoj vizuri, bolje rečeno vizuramā, riječ je o najmanje tri različita diskursna registra.

Tako se u prvome dijelu knjige, u dvjema odužim pjesmama, koje bismo žanrovski mogli odrediti kao modernističke poeme, radi o vrlo širokoj povijesnoj, društvenoj pa i kozmološkoj vizuri, u kojoj lirsko »ja« preuzima svojevrsno breme kolektiviteta. U njoj se resemantiziraju jaki ideologemi, zahvaćaju cijela povijesna razdoblja, izričaj se propinje u slikovitost koja je istodobno visoko aluzivna, simbolična, ali i uvelike »zaključana« u svojoj teško odgonetljivoj kodiranosti. Ipak, dok je u prethodnoj zbirci ta kodiranost bila uvelike situirana u područje sve apokaliptičnije prirode i svemira te poremećene društvenosti, u ovim dvjema poemama ona se neprestance odmjerava u prvome redu o povijesno i društveno zlo, a prirodna i kozmološka dekadencija vidi se gotovo kao neka, često i onirizirana, posljedica spomenutoga zla. A to, kako rekoh, povijesno i društveno zlo u velikoj je mjeri eksplicirano ‒ kao ono totalitarne socijalističke ideologije u prvoj poemi, a u drugoj kao ono tranzicijsko u samostalnoj Hrvatskoj.

Glavna značenjska i izrazna napetost u objema pjesmama događa se, međutim, u stalnom semantičkom osciliranju između doslovnijih i konkretnijih referenci te znatno hermetiziranijih meandara mašte. Upravo nas izravnija odnošenja prema ideološkoj prošlosti koja se pak često promeće i u sadašnjost, neprestance nukaju da i zatamnjena značenja nastojimo situirati i realizirati u nekom odnosu ‒ ironičnom, sarkastičnom, tragičnom, osuđujućem – prema prepoznatljivim ideologemima jugoslavenskog socijalizma (istok i zapad, zvijezda petokraka, po šumama i gorama, udarnici, ljubičica plava, Titova štafeta, titovka, crvene marame, Konjuh planina, ispravna linija, nalog odozgo). To počesto i uspijeva pa se, primjerice, vidi da je tematski podtekst cijele poeme evokacija morbidnosti te ideologije u doba njezine službene vlasti, ali i zgranutost nad njezinim organiziranim opstankom i u današnje vrijeme kada se, valjda već genetskim putem (»stavi titovku,/ koju si vezla prije nego li si se rodila«) nanovo nadređuje realnosti i ostaje intaktna kao groteskni, ali i dobrodržeći simbolični poredak i efektivna vlast.

Dok je to, dakle, temeljni tematski akcent, kao da je zbog njegove grotesknosti i tragičnosti zapjenjen sav imaginativni svemir oko njega u poemi Bili smo istok i zapad ili nebeski grafiti. Dobivamo, naime, dojam da ta ideološki posve izvrnuta i nakaradna vizura uvjetuje izglobljenost čitavog svijeta iz ležišta i da to pokreće fascinantni maštovni pogon kadšto tragičnog, kadšto ironičnog, kadšto posve irealnog ritma (»a i zvijezde su postale odjednom zamršene/ i tako tvrdih kosa/ da se više nisu mogle zvati zvijezdama/ i pale su odmah s popisa slavnih petokraka/ pa su poslale svijetu mali živčani slom/ i rasturile staru satisfakciju u tisuću bijelih leptira/ kao rollingstonesi vijest o vlastitoj smrti/ i to je bila kap koja je prelila vrijeme/ i okrenula nebo naglavačke«).

No, sva ta slikovna eruptivnost (ako bismo joj iskali biblijsku analogiju, mogli bismo je opisati kao Apokalipsu sa socijalističkim motivima) često ipak zalazi u značenjski nedokučiva područja koja su nesvediva na ikoju jasniju temu i u kojima čitatelju preostaje uživljavanje u duboko sugestivni »film« koji nikad ne može posve razumjeti. A taj je »film«, kao i u prošloj zbirci pjesama, u velikoj mjeri natopljen imaginarijem divlje prirode kao ekvivalentom tajanstvenosti, iracionalnosti, oniričnosti, ili društvene zbrke kao ekvivalentom ekološke i etičke zagađenosti, raspadanja i kaotičnosti na svim razinama postojanja (»a ništa se čudno smotalo,/ vrti se u neprilici,/ negdje škripe napuštena vrata,/ na njih je upisan kaos novorođenih imena,/ još se čuje brujanje motora,/ reklame stižu odozgo kao plima,/ možda baš iz tajne privatnosti cirostratusa,/ katkad probiju zvučni zid«).

Spomenuta, dakle, slikovitost koja je često na rubu pa i preko ruba alogičnosti, u neprestanoj je napetosti prema čitateljskoj potrebi da je svede na jasnija značenja, i to, dakako, ona vezana za ideologiju, no takva se izravnija semantička realizacija u mnogim slučajevima nikako ne može izvesti. Zato je ova odulja pjesma stalno na rubu između hermetične modernističke poeme kao hotimične gomile fragmenata civilizacijskih, kulturoloških i antropoloških naplavina (što je autorici vrlo blisko još od njezina bavljenja, primjerice, Eliotom) ‒ i svojevrsne paraboličnosti koja pomoću ideologema, a ne toliko mitologema kao kod Eliota, značenjsku strukturu ipak drži na okupu. U to se uklapa i stil pisanja (besjedovni stih razmjerno širokoga zamaha) koji fragmentiziranom izričaju pretpostavlja ulančani sintaksni tijek iznimno dugih rečenica u kojima se erupcija mašte spreže u visoko organizirane periode povišene intonacije.

Druga mini-poema Ja domovina također zadržava široku društveno-povijesnu vizuru u kojoj se, kako je vidljivo već iz naslova, lirski subjekt počesto poistovjećuje s kolektivitetom ili ga barem tematizira. I tu je prisutno crnilo pa i tragičnost povijesnih događanja. No ovdje je – za razliku od prethodne poeme u kojoj je očigledan ironijski i sarkastični odmak od socijalističke ideologije – odnos prema kolektivitetu, to jest domovini ambivalentan, u raskoraku između ideala i zbilje. Tu je pak glavni tematski naglasak s jedne strane na afirmativnom odnosu prema domovini koji se iskazuje u intimnom doživljavanju njezine ljepote, empatijskom razumijevanju za tešku domovinsku sudbinu te zamišljanju njezine idealne projekcije, najčešće ocrtane nekim nestvarnim i simboličnim likom majke ili zaručnice. S druge strane, pjesnikinja ponovno daje oduška imaginaciji u kojoj se, više gorko nego ironično, evociraju izraziti domovinski otkloni od idealā, odnosno premnoge društvene devijacije i nepravde čiji je nosilac nova, bešćutna oligarhija divljeg kapitalizma sa svojim posve licemjernim domoljubljem (»Oni jedu prvi i pjevaju o domovini,/ O njenim plavim kosama u vjenčanici,/ A zubi im usput rastu neljudski zašiljeni i kreću u avanturu,/ Trgaju joj mreže mišića i izvlače najbolje žice«).

Zanimljivo je primijetiti ‒ ako se u biblijskome ključu prethodna poema naginjala apokaliptičnom ozračju, onda se pjesma Ja domovina između ostalog naslanja na neke tematske akcente Pjesme nad pjesmama. Tako se napetost između ideala i stvarnosti daje kroz sliku zaručnice, njezina vjenčanja, i mnogih stvari koje joj to vjenčanje nastoje upropastiti, zatim odsutnog zaručnika koji nikako da dođe, te stanovitog lopova koji želi prigrabiti što više plodova vjenčanja. S jedne strane, više se puta uzima plava boja ili plava kosa zaručnice kao znak idealiteta, a s druge strane fantazijski uzgon osobito se pokreće u sugestivnim slikama domovinske razdrtosti i opustošenosti (»Na dan nakon vjenčanja, dan kad bi se najradije/ Vratila kući iako je i tamo bilo tragova nereda,/ Svadbena kolača i krvi, napuštenih košulja u šašu,/ Baš tada – stigao je lopov i odnio polje, odnio plahte,/ Pokupio korita rijeka, riblju mlađ, fontanu oblačića«). Također, ova je pjesma nešto manje hermetizirana nego prethodna pa se, s dakako znatnim figurativnim preobrazbama, ipak lakše mogu situirati raznovrsna značenja, i to na crti od teške hrvatske povijesne sudbine (»Ta povijest, kaže ona,/ Bila je luda od čekanja«), preko prirodnih ljepota Hrvatske kao kompenzacije za državnu neslobodu do svečanosti vjenčanja kao simbola oslobođenja od svih onih opasnosti koje domovinu i njezine ljude stalno nastoje zasužnjiti.

U drugome dijelu zbirke Bili smo istok i zapad vizura se u velikoj mjeri sužava i intimizira pa se iz širokih prostranstava simbolizacije i onirizacije usredotočuje na konkretniji prostor, vrijeme i subjekt kao nositelja pjesmovne svijesti. Iako je, dakako, Divlja gradnja kao naslov drugog ciklusa izrazita metafora stanja u našoj državi i društvu, a vjerojatno i u osobnom životu većine ljudi, ovdje je to prvi puta i objektivni korelat koji ima svoju stvarnosnu referencu, vjerojatno pjesnikinjinu kuću pokraj mora. Pojavljuje se tako i svojevrsna, dakako ne posve ulančana, naracija u kojoj se lirski subjekt vozi stvarnom auto-cestom (Dalmatinom) kroz zbiljsku planinu (Velebit) i otok (Pag), na kojemu se nalazi očito stvarna kuća, okružena ljetnim, »turističkim« krajolikom punim mora, kupača, plaža, suncobrana, pijeska i sunca. Uz, dakle, konkretno naznačen prostor, u ovim pjesmama imamo i jasno određeno vrijeme (»srpanj, kolovoz, ljeto u podne«), kao i društveni ambijent događanja (obiteljski krug u dodiru s u ljetno doba sveprisutnim turistima). Riječ je, dakle, o preusmjeravanju pjesmovnoga žarišta s društveno-povijesnog na osobni i obiteljski plan pri čemu je i poetski izričaj nešto smireniji u odnosu na prethodne poeme, a slikovitost, premda i dalje vrlo smjela i ponekad irealna, nije više onako dramatična pa i tragična kao prije.

Pjesnikinju, dapače, u nekim pjesmama iz ovoga ciklusa zahvaća i razmjerno mirna, ali vrlo prodorna kontemplativnost koja u ambijentu njezine zgrade (sada već na kontinentu), obližnjeg dvorišta i uvijek istih susjeda, motri ustaljeni tijek života i reflektira o njegovoj istodobnoj neprekidnosti, prolaznosti i preobrazbi (»A potom joj sunce doda perspektivu, pa se potajno raduje,/ I fotografira nas kako jedemo spavamo volimo/ Kako se selimo ljetujemo pamtimo/ I svaki čas prelazimo s ovoga na onaj svijet«). U spomenutoj smirenoj refleksiji otvaraju se ipak i znatniji socijalni, egzistencijalni i ontološki ponori koji poetski krajolik bojaju figurama negativiteta kao što su samoća, tuga, bol, studen, praznina, odbačene stvari, razbacani otpaci, nered, nepomičnost. U svemu tome pjesnikinja uspijeva postići vrsnu ravnotežu između dubinskoga poetskoga govora i zanimljive metaforičke razvedenosti.

U trećem pak dijelu knjige, naslovljenom Žuta crta diskrecije, autorica ponovno mijenja vizuru, a položaj njezina lirskog subjekta najbolje opisuje naslov prve pjesme iz toga ciklusa – Golub u supermarketu. I doista, spomenuti subjekt zatječe se u svijetu, ali i jeziku konzumerizma koji se svojom vulgarnom, agresivnom i dozlaboga simplificiranom frazeologijom jeziku poezije nameće kao problem. Dunja Detoni Dujmić taj problem rješava destruirajući konzumeristički jezik iznutra. Izravno mu se, ali i gorko ruga, navlačeći ga kao izvrnutu rukavicu na svoju pjesmovnu svijest i prepuštajući lirski subjekt njegovu reklamnom zavođenju, ali i svim posljedicama koje takve stupidne manipulacije na njega ostavljaju i iz kojih još jedva, kao pitomi golub, uspijeva otprhnuti i udahnuti drugačiji duhovni i poetski zrak. Zanimljivo je, dakle, da pjesnikinja koja je u prvome dijelu knjige bila u uvelike onestvarenom prostoru naglašene imaginativnosti, sada podjednakom vještinom barata stereotipima birokratskog, reklamnog ili hedonističkog jezika, odnosno prokazivanjem njihove posvemašnje dominacije nad svakodnevicom.

Autorica se pred kraj knjige, kada izroni iz supermarketa i njegova jezika, ponovno vraća motivu domovine kao kondenzatu cijele ljudske sudbine, dapače, kao vršku vlastitih egzistencijalnih pitanjā o tome propada li sve u kompromitiranost smisla, vulgarizaciju kao predvorje propasti i posvemašnji mrak nepostojanja ili neka kakva-takva nadonosna uporišta omogućuju čovjeku i domovini da uopće dišu? Pjesnikinja doslovno kaže kako zove domovinu »da ne zaboravi disati«. Opet se razočarava u njezinom realnom stanju (»Ali ona voli sjene i ne primjećuje me«), no pronalazi rješenje u »snu«, dakle, svakovrsnoj imaginativnosti (»Pa je sanjam u ptičjem izdanju«), čime se doista duhovno probuđuje (»A ni moj san nije veći od pješčana zrna a ipak me budi«), te se tako okrjepljena može čak povratno nositi i s crnilom stvarnosti (»Zagrizi u javu – ali je nemoj progutati, kažem sebi«). Pjesnikinja, dakle, pronalazi uistinu impresivan odgovor (»u snovima sve je na nevinu mjestu«) na koroziju svih ideala kojoj današnja zbilja toliko pogoduje!

Zbirka pjesama Bili smo istok i zapad vjerojatno je dosad najkompleksnija knjiga poezije Dunje Detoni Dujmić. U toj se knjizi čuju razni glasovi, pojavljuju se čak i nasuprotni pjesnički registri, no potpuna kontrola pjesmovne svijesti nad tekstom usklađuje polifoničnost i ne dopušta diskursnu kaotičnost. Pjesnikinja jednakom umješnošću uspijeva balansirati između, s jedne strane, poetskih područja najznatnije imaginativnosti, oniričnosti, metaforičnosti i simboličnosti te, s druge strane, najkruće stvarnosti supermarketa, iznimno reduktivne konzumerističke frazeologije i osobne svakodnevice koja donosi snažnu egzistencijalnu zapitanost i tjeskobu. No, temeljni interes toga pjesništva nije tek u fantazijskom i leksičkom bogatstvu, već u iznalaženju načina da poezija bude stvarnost ponad stvarnosti, duhovni prostor u kojemu pjesnik može iz punine svoje svijesti i oblikotvornosti dostići znatniju cjelovitost života od svagda reduktivne i nezadovoljavajuće pojavnosti. Dunja Detoni Dujmić osobito je uspješna, time i poetski intrigantna, u toj nadmašiteljskoj i kreativističkoj ulozi pjesništva, koja je posebice karakterizirala modernističke antimimetičke poetike, a koja i današnjoj poeziji nudi alternativu u odnosu na stereotipiju svakodnevice ili postmodernistički (neo)manirizam.