Roman u znaku nedorečenosti i proizvoljnosti

Ognjen Sviličić jedan je od istaknutijih suvremenih hrvatskih filmskih redatelja i scenarista. Međutim, njegov filmski i scenaristički rad pomalo ostavlja dojam neujednačenosti i kontradiktornosti. Naime, u scenarijima tv-serija (npr. Glas naroda ili Stipe u gostima) on podgrijava klišeje i stereotipe, prečesto nepotrebno poseže za populističkim, prizemnim humorom, ali uvijek veliku važnost pridaje socijalnoj komponenti, uz evidentno simpatiziranje tzv. maloga čovjeka, autsajdera i gubitnika. U svojim ranijim redateljskim kino-filmskim radovima (filmovi Da mi je biti morski pas i Oprosti za kung fu) populistički humor je također prisutan, ali i tematizacija života običnog, tzv. malog čovjeka u provinciji, dok se u tri posljednja kino-filma (Armin, Dva sunčana dana i Takva su pravila) Sviličić odmiče od humora i snima realističke, psihološko-socijalne drame, također se fokusirajući na prikaz različitih egzistencijalnih problema životnih autsajderā.

Dakle, u radu za televiziju Ognjen Sviličić je očito pragmatik i oportunist, dok autorski kredibilitet ostvaruje u filmskome radu, pa bi se, u smislu analize njegova autorskoga svijeta i svjetonazora, trebalo fokusirati na potonje, a zanemariti prvo. No, jednu bitnu, a ovdje dosad još nespomenutu komponentu njegova redateljskoga i scenarističkog rada svakako treba istaknuti, osobito kod teksta u kojem će biti riječi o Sviličićevu debitantskome romanesknome pokušaju. Naime, sve njegove kino-filmove karakterizira svojevrsni stilistički asketizam, dojmljivo građenje tjeskobne atmosfere, te fokusiranost na mali broj protagonistā, a to su i osnovne značajke koje obilježavaju njegov romaneskni prvijenac Glava velike ribe.

Radi se o komornoj priči s tri protagonista, i tek nekoliko usputnih pojavljivanjā nevažnih epizodistā. Sviličić svoj roman otvara uvidom u životnu situaciju Ivice, kojeg poznanici zovu Traktor, bivšeg branitelja čije je psiho-fizičko stanje ozbiljno ugroženo PTSP-om, i koji svoj usamljenički, tjeskobom, noćnim morama i strahovima rastrojen život upravo namjerava okončati samoubojstvom. Međutim, u toj ga odluci osujećuje nenadani, nenajavljeni dolazak brata Andrije, koji mu sa suprugom Vesnom dolazi u posjet. Ivica živi u oronuloj kući, u neimenovanom selu nedaleko Zagreba; živi od braniteljske mirovine, dnevno pije šaku tableta za smirenje, izbjegava ljude i dosađuje se. Brat mu dolazi s ponudom da prodaju kuću u kojoj Ivica živi, kako bi se on preselio u Zagreb i otpočeo novi, smisleniji život, u novome okružju, ali i kako bi Andrija dijelom novca od prodaje podmirio dugove i započeo novu poslovnu avanturu.

Posredstvom likova dvojice u mnogočemu različite braće Sviličić metaforički dočarava dvije antipodne slike suvremene, postratne, posttranzicijske Hrvatske – ljude koji žele, nastoje i trude se ostvariti hrvatsku inačicu »američkog sna« pa zaraženi imperativom stjecanja hrle iz jednoga neuspjelog poslovnog poduhvata u drugi, stare dugove krpajući novima, a ljude oko sebe čineći žrtvama vlastite ambicije. Njima nasuprot su oni poput Ivice, koje je rat zaustavio uopće u osvješćivanju onoga što žele, pa sad, gotovo dva desetljeća nakon rata, besperspektivno vegetiraju i nadalje svakodnevno proživljavajući ratne strahote, u vječnome »leru«, nesposobni da se pokrenu. I dok su prvi žrtve kapitalističko-tranzicijskog imperativa uspjeha na svim životnim poljima, drugima su politički uvjetovane okolnosti, preranim umirovljenjem ili stradalništvom u ratu, oduzele mogućnost ili čak i pravo na ambiciju. Dvojici braće Sviličić pridružuje Vesnu, nedovoljno uvjerljivo okarakteriziranu Andrijinu suprugu, o kojoj čitatelj, zbog preoskudne autorske pozornosti pridane tom liku, može ponešto tek naslućivati. A to je da se radi o slabo obrazovanoj (nema završenu srednju školu), prostodušnoj i lakovjernoj te izrazito atraktivnoj ženi, ali koja se razočarala u supruga, jer se u poslovnome svijetu slabije snalazi nego što se ona nadala i što on sam za sebe smatra, a u braku je, uslijed poslovnih i financijskih problema, suprug zapostavlja.

Ognjen Sviličić među našim filmašima slovi kao majstor scenarija, kojega drugi scenaristi i redatelji zovu u pomoć kad im zašteka scenaristički nerv. Upravo stoga je vrlo začudno što su najveće manjkavosti njegova romana one koje se tiču nedovoljne elaboracije motivacije protagonista. Vesna se naime upušta u seksualnu vezu sa bratom svoga muža, a Sviličić se nimalo ne trudi ukazati na motivaciju takva njezina postupanja. Radi li se o impulzivnome ponašanju emocionalno nezrele žene, ili pak o svojevrsnoj osveti mužu, ili je to bilo iz dosade (ona je naime »domaćica«, bez zaposlenja), ili pak to čini zbog neizdržive seksualne privlačnosti? Odgovor na ta pitanja čitatelj ne dobiva, ostaje mu tek nagađati. Kao što ostaje nejasno kako taj događaj doživljava Ivica, u smislu njegova odnosa s bratom i eventualne grižnje savjesti.

Na``žalost, to nisu jedine fabularne nedorečenosti ili proizvoljnosti. Roman naime svoj emocionalni i dramaturški vrhunac ima u ‒ za oba protagonistā ‒ vrlo traumatičnome sukobu dvojice braće, koji je, s obzirom na dotad prikazano psihičko Ivičino stanje, za njega trebao biti osobito bolan i stresan. Međutim, zaključna scena romana, odnosno Ivičino završno postupanje potpuno je neuvjerljivo, jer je njegova odluka u posvemašnjem neskladu sa dotad prikazivanim stanjem toga lika. Radi se, dakle, o proizvoljnosti koja nema utemeljenje u unutarknjiževnoj stvarnosti, već za takvim postupanjem lika autor poseže isključivo radi efektnosti, kako bi roman mogao zaključiti metaforičkim, efektnim prizorom koji budi nadu, i sugerira optimističnost i protagonistovo neodustajanje. Za takvo postupanje u samome tekstu romana nije bilo utemeljenja, štoviše, s obzirom na dotad oslikano psihološko stanje toga lika i iskustva koja je neposredno proživio, takvo njegovo završno postupanje zapravo je krajnje kontradiktorno u odnosu na cijeli prethodni rukopis. A bilo je mogućnosti za podjednako efektan svršetak, koji bi završio primjerice s Ivicom zagledanim u riječnu struju, ali sa svim opcijama otvorenima (čak i onom najdrastičnijom), čime bi i priča bila zaokruženija vraćanjem na inicijalnu situaciju.

S obzirom na autorovo scenarističko iskustvo, takvu je nelogičnost teško oprostiti, pa bez obzira na pohvale koje Sviličić zaslužuje dojmljivim građenjem atmosfere, sugestivnim minimalističkim pripovjednim prosedeom (bliskom primjerice Damiru Karakašu, ali ipak bez poetskog naboja karakterističnog za tog pisca) te vještom uporabom eliptičnog pripovijedanja i uvjerljivom socijalno-društvenom kontekstualizacijom, završni već elaborirani, nepotreban, neočekivani a neutemeljeni obrat, uvelike smanjuje početni pozitivan dojam. A takvome zaključnom dojmu doprinosi i primjedba zbog autorova nedovoljnoga rada na stilistici (s vrlo čestim redundancijama na razini pojedinih rečenica, npr. »Cijelo je vrijeme grizla SVOJU usnicu.« / »Prao je SVOJE prste temeljito i polako...« / »Zatim je odvojio SVOJE tablete za večeras i popio ih sve s gutljajem vode IZ SLAVINE.« A svi su navedeni primjeri rečenica samo s jedne, iste, 107. stranice romana).