Rastresena priča o »potresu«

Neda Miranda Blažević-Krietzman (rođ. 1951.) hrvatska je pjesnikinja, prozaistica, slikarica i fotografkinja. Osim raznolikosti područja stvarateljskih interesa njezino djelovanje snažno je obilježeno boravkom i radom u SAD-u od osamdesetih godina 20. stoljeća do danas. Prema vlastitu priznanju to joj je međunarodno iskustvo preusmjerilo životne putove i planove. O tome se može iščitati i u autoričinu romanu znakovitoga naslova – Američka predigra (1989.) – koji je postao njezinom svojevrsnom ulaznicom u američki akademski život. Naime, ne treba se zaobići činjenica da je Neda Miranda Blažević-Krietzman od 1991. do 2007. živjela u Minneapolisu i St. Paulu, gdje je na Sveučilištu St. Catharine bila profesorica komparativne književnosti i interdisciplinarnih studija, predavala je kreativno pisanje, a sada živi i radi u Zagrebu i San Diegu u Kaliforniji.

Blaževićkin najnoviji roman jednostavnoga i značenjski jakoga naslova spoj je autoričinih različitih preokupacijskih sfera te se u njemu na sadržajnoj razini mogu otkrivati tragovi društvenih odnosa uočavanih u njezinoj »drugoj domovini«, a pretočenih u kraći roman u kojem je narativna sadašnjost locirana u 2000. godinu. U fokusu pripovijedanja tipična je američka obitelj Darlington iz više srednje klase. Sve niti priče pletu se ponajviše oko uzorne majke i ne baš tako sretne supruge Lore, dok je nezgoda njezina susjeda Adama Podolskog inicijalni događaj koji »potresa« roman do njegova kraja.

Naime, Adam je u igri s Lorinim sinom Timom, trčeći za bejzbolskom lopticom i zanesen laganim potresom, glavom udario o branik auta Darlingtonovih koji je netom prije nesreće parkirala Lorina kći Daryl. Dolazak policajaca radi uzimanja iskaza svjedoka i ključna rečenica Lorina muža Willa upućena supruzi zbog njezine nebrige o zaštićenosti zaigranih dječaka kacigama uzročnik je bračnoga potresa i uzdrmavanja ionako klimavoga partnerskog saveza Lore i Willa. Zabrinutost, osjećaj odgovornosti zbog Adama, ali i povrijeđenost, ljutnja i bol zbog Willova autoritativnoga i egocentričnoga ponašanja najbolje odražavaju potresenost i osjećajnu turbulentnost glavnoga ženskoga lika.

Autorica se ipak odlučila za panoramski pristup američkoj svakidašnjici, jer osim bračnih nesuglasica Lore i Willa u romanu su ilustrirani i pojedini prizori iz tinejdžerskih »komedija« i »tragedija« njihove kćeri Daryl s njezinim ulogama buntovnice, zatim djevojke Ivana Strikomana, mladića hrvatskoga podrijetla, ali i ulogom umjetničke duše zaokupljene pozivom buduće plesačice i glumice. U strukturu romana uklopljeni su i osvrti na Adamovu obitelj koja pripada nižoj srednjoj klasi te epizodni likovi poput Lorinih dugogodišnjih prijateljica Angele i Pamele, potom vjerne meksičke dadilje Linde te egzotičnoga Kamesha Gupte, Indijca. Upravo s njim je Lora u studentskim danima provela nezaboravnu strastvenu noć, a ponovno ga je, kao što to obično biva, sasvim slučajno susrela u vrijeme svojih velikih nesuglasica s mužem.

Autorici valja priznati lakoću pripovijedanja, sposobnost gotovo fotografski vjernoga nizanja svakodnevnih događaja, razgovorâ uz kavu, šetnji i druženja, obiteljskih rituala poput zajedničkoga blagovanja i izleta. Pjesnički pristup svijetu autorica je utkala u opise stanja osjećajnoga barometra likova, njihovih sitnih, no tako bitnih duševnih pomaka kao i u pomno ispredenu mrežu višestrukih asocijativnih tokova u samostalnom prikazu lika ili u međusobnim interakcijama svih aktera priče. Stilski uspjelima također treba smatrati poetične deskripcije prirodnoga okoliša i trenutačnih atmosferskih prilika. Pri tom je odabrana pozicija sveznajućega pripovjedača koji o svemu izvještava neutralnom naracijom u trećem licu ili slobodnim neupravnim govorom kad se približava intimnom rakursu likova. Ipak, zbog takvoga se načina pričanja katkad osjeti pripovjedačka sterilnost, pogotovo kad se u dugačkim dionicama potanko iznosi što pojedini lik čini u ne tako iznimnim situacijama, pa, očito nenamjerno, likovi katkad djeluju robotizirano, a narativni tijek razvučeno.

U intervjuu za portal Akademija Art od 12. srpnja 2012. Blažević-Krietzman izjavila je da »na svakome novonapisanu tekstu treba dugo raditi, prekrajati ga, zalijevati kišnicom, pjevati mu pjesmice prije spavanja«. Tih njegovateljskih predradnji i »uspavanki« nad tekstom možda je trebalo biti i više. Tada se ne bi dogodilo da na Willovu pohvalu o dobro odrađenom treningu glavom kima Adam, a očito je da Will razgovara sa svojim sinom Timom. Također se ne bi pojavila eholalija – nehotično doslovno pripovijedanje o istom – kao kada se, na primjer, na svega stranicu-dvije razmaka dvaput ponavlja podatak da su policajci bili u plavim uniformama te se čak triput naglašava da su ti policajci bili opasani crnim opasačima s pištoljima u koricama na desnoj strani.

Ovdje se ne teži zauzimanju lagodnoga mjesta (nado)budnoga kritičara koji traži sitne mane, poput spomenutoga pripovjedačkog samozaborava, da bi cijelo djelo proglasio »slabašnim«. Dapače, u kontekstu opisa mukotrpnosti posla jednoga pisca potrebno je istaknuti da autorica na Lorina usta progovara o svojem stvarateljskom prosedeu kad citira Nathaniela Hawthornea, koji je izjavio da je prokleto teško napisati djelo koje se lako čita, tj. ono koje istodobno odlikuje »specifična tematska težina« i izrazna »plesna lakoća«. U tom pogledu valja cijeniti autoričinu vjerojatno teško postignutu lakoću pripovijedanja, no osobita težina teme, naglašena i naslovom, ipak je problematična i neuvjerljiva. Doduše, uočljiva je osnovna poruka djela u ideji da neizravni vanjski poticaji mogu dovesti do golemih unutarnjih promjena. Tako Lora zbog samo jedne rečenice neizravno upućene njoj – no očito ne samo zbog te izjave jer je ona samo povod – odlučuje suprotstaviti se mužu, uskratiti mu redovito ispunjavanje bračnih dužnosti i poslati ga na grupnu psihoterapiju.

Will je oceanograf i geobiolog, a Lora je kućanica koja je napustila radno mjesto profesorice engleskoga jezika kako bi se posvetila obitelji. Premda je njihov odnos stavljen u okvir nadmudrivanja dviju strana kao nositeljâ muške racionalnosti i ženske osjećajnosti, diskutabilno je Lorino nadilaženje tih opreka u koje navodno ne vjeruje, a koje se u romanu posredno ipak učvršćuju jer je u mnogim situacijama neizravno dokazano da iz njih proizlaze svi nesporazumi. Naime, riječ je o razmišljanju o uvjetovanosti emocionalne inteligencije biološkim predispozicijama i količinom testosterona i estrogena. Lora u sebi ponavlja nekoć naučeno gradivo da su baš zbog količine njima svojstvenih hormona žene empatična bića neprekidno uključena u stvarnost, a muškarci pak bića akcije sklona povremenom isključenju iz te stvarnosti. No, Lora zbog povrijeđenih osjećaja odbija takvu »racionalizaciju« jer nakon dvadesetak godina braka više ne može ostati u stanju pomirljivosti s onim što je (za)dano. Međutim, ponašanje je pojedinca velikim dijelom i stvar odgoja pa je za objašnjenje motivacije likova potrebno i opširnije elaboriranje njihovih pozadinskih iskustava koja, da bi bila uvjerljiva i ilustrativna, ne mogu biti svedena na nekoliko informativnih odlomaka i usputno izloženih »reprezentativnih« situacija iz prošlosti.

Osim toga, Potres je roman otvorenosti jer su njegove najvažnije teme ostale nezaokružene, ali i nedorečene. Primjerice, kako uopće završava opisana bračna kriza? Je li Lora zaista posve odoljela čarima iskušenja svojega nekadašnjega ljubavnika iz doba studiranja? Je li zaista počela ponovno raditi u nastavi kako joj je na njezino oduševljenje savjetovala prijateljica? Tu je moglo biti prostora za proznu razradu i nekih drugih tipova muško-ženskih odnosā, iako je dobro poslužila i relacija Willa i Lore, no tek za naglašavanje teze da muškarci najčešće uopće ne razumiju što supruge od njih žele, dok žene uglavnom uzalud zahtijevaju emocionalno povezivanje s partnerom.

Treba dodati i činjenicu da uz izostanak kvalitetne povezanosti s mužem glavna junakinja, shrvana obiteljskim obvezama, ne može zadovoljiti ni svoju čitateljsku glad, a kamoli svoje spisateljske pretenzije. Time je naglašen problem razapetosti između htijenja i mogućnosti pojedinca, a riječ je također o nikad završenoj raspravi o položaju žene bez obzira na aktualni prostor radnje. K tome, Amerika se i u ovome romanu razotkrila kao iznenađujuće mjesto višestruke neostvarenosti individualnoga identiteta ili njegove degradacije. Primjerice, Adamova majka, bivša misica, žena je koja se posvetila mužu i djeci, pri čemu je zanemarila karijeru, a Kamesh Gupta nesretna je žrtva dogovorenoga braka čvrsto ukorijenjenoga u indijsku tradiciju čak i u SAD-u.

Uspjelijim dijelom romana treba smatrati pristup Darylinim tinejdžerskim brigama i željama za bavljenjem umjetničkim poslom koji besmislenim smatra njezin pragmatičan otac. Narativno su dobro oblikovani i umetci u kojima se opisuju Daryline veze s prijateljima i prijateljicama te hrvatskim dečkom i glazbenikom Ivanom i njegovom rođakinjom Sandrom. Uvid u svakidašnjicu američkih tinejdžera u funkciji je dopune informacija o svim aspektima obiteljskoga života, no više se čini kako su posrijedi digresije koje razvodnjavaju cjelokupnu radnju i napetost u odnosima »potresenoga« bračnoga dvojca.

U Potresu je najuvjerljivije predstavljena problematika stradanja bližnjega te je postignuta opipljivost atmosfere neprestane tjeskobe u kojoj se nalazi Adamova obitelj, ali i Lora, pogođena osjećajem krivnje zbog dječakove kome i neizvjesnosti njegova stanja. Na kraju romana uočljiv je i nenadani izlet u nadosjetilno područje, jer se opisuje izlazak dječakova duha iz njegova tijela, susret s preminulim djedom i povratak u ovozemaljski život nakon još jednoga blagog podrhtavanja zemlje. U tom je smislu roman zaokružen – počinje Adamovom nesrećom, a završava njegovim oživljavanjem. Međutim, na dosta bitnih pitanjā proizašlih iz onoga što se u međuvremenu dogodilo ipak su izostali odlučujući odgovori. Osim toga, roman je žanrovski neodrediv s obzirom na činjenicu da zbog brojnih rukavaca u kojima se iscrpljuje narativni tok nije to do kraja roman o odrastanju, psihološko-socijalni, društveni ili možda duhovni roman.

Poput čitateljskoga doživljaja i analize Potresa, kritičarski je zaključak o ovom naslovu također podvojene prirode. Neosporno je da autorica zna složiti elemente potencijalno zanimljive priče, povezati ih u koliko-toliko smislenu i stilski dotjeranu cjelinu, ali svemu tome nedostaje jače motivacije i naglašenije snage umjetničke argumentacije. One su se mogle postići s nešto više narativne discipline, izbjegavanjem anegdotalne nasumičnosti u izlaganju te iznošenjem snažnijih akcija i reakcija likova koji, nažalost, nisu u jednakoj mjeri posve oživjeli jer su djelomice ostali samo skice unutar granica svoje »papirnate« egzistencije.