Raimundo Kupareo i Čile

Kao što je znano, danas u Čileu živi značajan broj stanovnika hrvatskoga podrijetla koji se, premda ne govore hrvatski jezik, osjećaju (i) Hrvatima. Njihovi su preci u ovu zemlju stigli pretežito s otoka Brača sredinom 19. ili početkom 20. stoljeća. Budući da se Čile nalazio na obveznome putu za Kaliforniju kroz Magellanov prolaz ili oko Rta Horn, mnogi mornari s naše jadranske obale su tu zastajali i započinjali novi život u čileanskim lukama u kojima su se u to doba odvijali živi promet i trgovina. Kasnije su pronađena nalazišta zlata u Ognjenoj Zemlji i u predjelima Magallanesa pa su se mnogi hrvatski iseljenici iz Argentine ili Urugvaja preselili u te krajeve.

U egzodusu naših zemljaka nakon Drugoga svjetskoga rata, mali je broj njih stigao u Čileu ‒ odlazili su uglavnom u Argentinu i poneki u Peru i Venezuelu.

Među onima koji su u to vrijeme došli u ovu andsku zemlju osobito se ističe Rajko (Raimundo) Kupareo, rođen kao Luka, 16. studenoga 1914. u Vrboskoj na otoku Hvaru. Prema riječima jednoga od najznačajnijih istraživača njegova života i djela, Petra Radelja, bio je prisiljen otići iz svoje domovine te početkom 1947. počinje njegovo petogodišnje lutanje iz Zagreba prema Beogradu do Olomouca u Češkoj. Odatle odlazi u Nizozemsku, Francusku i Španjolsku. Na poziv provincijala Čileanske dominikanske provincije 1950. godine iz Madrida dolazi u Čile. Doktorirao je na Papinskom sveučilištu u Santiagu 1951. godine. U Čileu je proteklo njegovo najbolje i najbogatije stvaralačko razdoblje. Nakon preživjeloga moždanog udara 1970. godine, u lipnju 1971. vraća se u Zagreb, gdje živi povučeno u dominikanskom samostanu u Ravnicama (Kontakova 1, u prizemlju u sobi 15). Ljeto često provodi u samostanu u Starom Gradu na Hvaru.

Kupareo je umro je 6. lipnja 1996. godine.

U Čileu je ovaj Hvaranin bio istaknuti sveučilišni profesor estetike i aksiologije u Santiagu (1952.-1969.), dekan Filozofskog fakulteta (1956.-1959. i 1964.-1967.) te vicerektor čileanskoga Papinskoga katoličkog sveučilišta, osnovanog 1843. godine. Također, bio je osnivač Novinarske škole u Santiagu, utemeljitelj Instituta za estetiku (Instituto de Estética, 1964.), jedine znanstveno-nastavne i istraživačke ustanove te vrste u Južnoj Americi, glavni urednik ondašnjega čileanskoga katoličkog tjednika »El mundo católico« (Katolički svijet, 1951.-1952.), pokretač i urednik časopisa za estetska istraživanja »Aisthesis« (1966.-1970.), te urednik godišnjaka Filozofskoga i Pedagoškog fakulteta ‒ »Anales de la Facultad de Filosofía y Ciencias de la Educación« (Ljetopisi Filozofskog i Pedagoškog fakulteta 1965.-1969.).

Kupareo je predavao dogmatiku na Obiteljskom institutu (Instituto Familiar) Papinskoga katoličkog sveučilišta u Santiagu, eksperimentalnu psihologiju na Bogosloviji (Seminario de Santiago), katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu te estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji istoga Sveučilišta. Prigodom dodjele počasnog doktorata »scientiae et honoris causa« 5. lipnja 1959., istaknuo je kako ga sa zahvalnošću prima ne samo u ime svoje i svoga reda nego također u ime svoje »mučeničke Hrvatske, koja u ovom času u meni gleda predstavnika svojeg plemenitog kršćanskog duha«.

Kao službeni zastupnik svoga Sveučilišta proputovao je Sjevernom, Srednjom i Južnom Amerikom te Europom i Bliskim Istokom. Likovna akademija u Santiagu proglasila ga je 23. listopada 1978. svojim zaslužnim profesorom. Prema tvrdnjama Stijepe Mijovića Kočana u pogovoru knjizi Čovjek i umjetnost, naslovljenome Tko je tkou Hrvatskoj, Kupareo je i prvi Hrvat naveden u prvom izdanju knjige Tko je tko u svijetu (Who is who in the World) objavljene u Chicagu 1971. godine. Mijović Kočan ističe i pjesmu Plač hrvatskog Jeremije, nastalu u Pragu na Veliki petak 1947. godine, koja završava stihovimaDuša je moga naroda razapeta već dvije godine/ Kako dugo Gospodine/ Kako dugo, Gospodine?‒ kao jedan od uzroka »nepoćudnosti« Raimunda Kuparea jugoslavenskim vlastima.

Kupareo je pisao tekstove na latinskome, španjolskome, češkome i hrvatskome. Ukupno je objavio 25 knjiga: 9 o estetici i 14 knjiga poezije, drama, romana i pripovijesti. Njegovi dramski komadi, kao i oni posvećeni djeci nadahnuti Novim testamentom, uspješno su se prikazivali od Hamburga preko Salamanke do Zagreba i njegovoga rodnog Hvara. Radio drama ‒ misterij Pasión de Cristo (Muka Kristova, Madrid, 1949.), mogla se često čuti na radiju u Španjolskoj i Čileu.

U Čileu je Kupareo 1951. objavio Ars et moralis (1951.), a najopsežnije djelo mu je Tratado de Estética (Rasprava o estetici) zamišljeno u sedam svezaka. Prva tri sveska izišla su u Santiagu 1964., 1965. i 1966. godine: El Valor del Arte ‒ Axiología estética (Vrijednost umjetnosti ‒ Estetička aksiologija, 1964.), Creaciones Humanas, I Poesía (Ljudsko stvaralaštvo, Poezija 1965,), te Creaciones Humanas II. Drama (Ljudsko stvaralaštvo II, Drama, 1966.). Svoj je daljnji rad morao prekinuti jer je obolio zbog pretjeranih napora.

Izvan domovine Kupareo je objavio i dvije zbirke pjesama Na rijekama (Madrid 1949.) i Blagoslov zvijezda (Buenos Aires, 1961.). Obje su zbirke misaone tematike i pune žudnje za rodnim krajem. Neke su mu pjesme u prijevodu na talijanski objavljene u antologijama talijanskoga lingvista Luigija Salvinija i profesora Franje Trogrančića. Napisao je i roman Sunovrati (1960.) koji je izlazio u nastavcima u tjedniku »Danica« u Chicagu. Zanimljivo je da Kupareo ostao vjeran hrvatskoj poetskoj tradiciji i da nikada nije pisao poeziju na španjolskome jeziku, premda je intenzivno pratio književnu produkciju na tome govornom području.

Raimundo Kupareo je imao značajnu ulogu u obrazovanju mladih Čileanaca. Jedan od njih, Radoslav Ivelić Kusanović, u tekstu objavljenome u časopisu Studia Croatica iz prosinca 1975. godine, napominje da je Kupareo osim u profesorskom poslu bio aktivan i u popratnim poslovima na Fakultetu ‒ primjerice, u nabavi materijala za učenje, u uređivanju učionica, laboratorija, knjižnica i ureda te u njihovom osposobljavanju za potrebe nastave. Ističe da je Kupareo bio jako poduzetan čak i u nabavi namještaja. Ivelić Kusanović ga opisuje kao »izrazito dinamičnu osobu duboke duhovnosti, snažne i oštre inteligencije te s puno smisla za praktično«.

Ljepota i umjetnost bile su okosnica Kupareova života. Mnogi će ga naraštaji Čileanca pamtiti kao osnivača Instituta za estetiku na Katoličkom sveučilištu u Santiagu, jedinoga na području Južne Amerike. Ta mu je zamisao pala na pamet 1951. godine kad je na Filozofskom fakultetu toga Sveučilišta počeo predavati estetiku i aksiologiju. Najprije je te kolegije predavao na zadnjoj godini studija španjolskog jezika, u okviru opće estetike. Kasnije, uvidjevši njihov značaj, studenti su zahtijevali da ih se sluša na svim katedrama Katoličkog sveučilišta na kojima su se studirali jezici.

Godine 1952. Kupareo predaje kolegij Estetika poezije, drame i romana. (Poslije je objavio i knjigu na tu temu). Također, zahvaljujući njemu, u Čileu se po prvi put predaje kolegij Filmologija i estetika koreografije. Godine 1955. gore spomenuti kolegiji postaju obvezni za studente jezika, filozofije, umjetnosti i povijesti. U međuvremenu su osnovane katedre za estetiku slikarstva, kiparstva i aksiološku estetiku, na kojima predaju profesori koje je obučavao Kupareo i(li) njegovi asistenti.

Godine 1964. osnovan je Centar za estetska istraživanja, kojemu je jedan od ciljeva bio da se o tim istraživanjima pišu radovi koje bi se objavljivalo u časopisima i knjige. Centar je objavio pet svezaka časopisa »Aishtesis«, prvoga te vrste u Južnoj Americi te sedam knjiga čiji su autori djelatnici Centra.

Godine 1968., na temelju izvješća komisije kojoj je na čelu bio Kupareo, osnovana je Katedra za estetiku. Na njoj je održano čak četrdeset predavanja po semestru. Godine 1971. osnovan je Institut za estetiku, kojemu je 1973. priključen Odjel za umjetnost. Zamisao o pokretanju Instituta potekla je od skupine predavača i istraživača s Filozofskoga fakulteta, naravno, na čelu s Raimundom Kupareom. Danas djelatnici Instituta u jednom semestru drže oko šezdeset predavanja na katedrama za filozofiju, filologiju, književnost, umjetnost, psihologiju i muzikologiju.

Ovaj je Institut zaslužan što je estetika postala nova akademska disciplina. Institut je omogućio i povezivanje čileanskih znanstvenih institucija s europskim sveučilišnim središtima. U njemu se intenzivno proučavaju teorija estetike, povijest umjetnosti, estetika umjetnosti te estetika i društvena kritika. Jedan od njegovih ciljeva je i istraživanje europske tradicije, stjecanje povijesnih spoznaja o njoj te proučavanje predhispanskih kultura i lokalnih kulturoloških specifičnosti. Osim istraživanja, Institut za estetiku veliku pozornost posvećuje izdavaštvu i organiziranju znanstvenih simpozija. Zahvaljujući Hrvatu Raimundu Kupareu, danas se estetika može studirati na čileanskim sveučilištima kao drugi predmet ili kao poslijediplomski studij.

Za vrijeme boravka u Čileu Kupareo je napisao velik broj članaka i knjiga iz područja estetike. U knjizi El Valor del Arte uključen je i dodatak koji se odnosi na filmologiju.

Radoslav Ivelić Kusanović u svojemu tekstu El hombre de la estética del dr. RaimundoKupareo(Čovjek estetike dr. Raimunda Kuparea) objavljenome u časopisu Studia Croatica 1975. godine, ističe da Kupareo u svojoj estetici posebnu pozornost posvećuje umjetnikovom stvaralaštvu te otkrivanju duhovnog bogatstva ljudskog bića. Naglašava njegovu tvrdnju da se raznolikošću linija, boja, obujmā, metafora, melodija, likova, događaja itd. stvara nešto novo i neponovljivo, što svako djelo čini drugačijim. Kupareo smatra da na umjetnost ne utječe ni vrijeme, ni prostor ni materijalno, da je ona nešto u potpunosti ljudsko, dok je estetičko iskustvo izravan poziv k transcendentalnome.

U svojim esejima Raimundo Kupareo često piše o odnosu između čovjeka i umjetnosti, za koju kaže da produhovljuje čovjeka te da »traži sklad između osobnih osjećaja (»misli«) i svijeta koji nas okružuje (Čovjek i umjetnost, str. 9). Smatra da umjetnost produhovljuje čovjeka, ali i prirodu te da je ona posebna vrijednost koja ruši sve barijere. Za njega je jedna od najuzvišenijih vrsta umjetnosti upravo umjetnost mističnog nadahnuća.

Kupareo nikada nije zaboravio svoje korijene ‒ u Čileu je ostvario velike uspjehe, ali je uvijek bio vezan uz domovinu. Pisao je i u Hrvatskoj reviji gdje je, između ostalih objavio zanimljive tekstove o Ivanu Meštroviću i Viktoru Vidi.

Upoznala sam ga u siječnju 1995. godine, kad sam ga posjetila u dominikanskom samostanu i donijela mu neke knjige iz Punta Arenasa. Bio je jednostavan i topao čovjek. Sjetila sam ga se prošle godine kad sam prolazila pokraj Katoličkog sveučilišta u Santiagu, glavnome gradu prekrasne zemlje u kojoj je ostavio tako značajan trag.

Literatura:

1. Fertilio, Lucas: Nostalgia de Orfeo. Sobre el sentido del arte y estética en el Opus del Dr. Raimundo Kupareo. Studia Croatica, Año XVII, Enero-Junio 1976-, Vol. 60-61.
2. Ivelić Kusanović, Radoslav: El hombre de la estética del dr. Raimundo Kupareo. Studia Croatica, Año XVI, Julio-Diciembre 1975-, Vol. 58-59.
3. Kupareo, Rajmund: Balada iz Magallanesa. Zagreb: Dominikanska naklada Istina, 1978. Nekoliko riječi o piscu - Fran Grassi (str. 123-129).
4. Kupareo, Rajmund: Čovjek i umjetnost. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993. Pogovor Tko je tko u Hrvatskoj - Stijepo Mijovič Kočan (str. 127-132).
5. Kupareo, Rajmund: Tragovi života zagledanog u ljepotu stvorenoga. Vrbovska: Župa sv. Lovre; Društvo prijatelja kulturne baštine Vrboska, 2014.
6. http://es.wikipedia.org/wiki/Raimundo_Kupareo