Prozni opus Rajmunda Kuparea

Prozni opus Rajmunda Kuparea nije do sada sustavno i cjelovito istražen ni valoriziran (Gavran 2007: 10). Sastoji se od dvaju dovršenih romana objavljenih u knjigama, jednog nedovršenog objavljenog u časopisu, od dviju zbirki priča i priča objavljenih pojedinačno u časopisima, u razdoblju od 30-ih pa do 90-ih godina prošlog stoljeća. Neke priče uvrštene su u tematske ili antologijske izbore (širi bibliografski izbor u: Kupareo 2007i.). Kupareov prozni opus može se dakle razlučiti na dulje pripovjedne oblike i na skupinu kratkih proznih djela koje se može odrediti kao »kratke priče«. Sva ta djela imaju autobiografsku podlogu, njihovi likovi i fabule uzeti su iz života te književno preoblikovani.

Glavna prozna djela

Glavna osnova za književnokritičku valorizaciju svakako su knjige objavljene za autorova života te priče i nedovršeni roman objavljeni u časopisima. Evo pregleda knjiga i nedovršenog romana:

Balada iz Magallanesa (Kupareo 1978.), zbirka kratkih priča.

Čežnja za zavičajem. Pripovijesti (Kupareo 1989.), zbirka kratkih priča.

Sunovrati (Narcissus poeticus) (Kupareo 1960.) ‒ nedovršeni je roman zamišljen u četiri knjige. Radnja prve zbiva se prije II. svjetskog rata, druge tijekom rata, dok su kao teme treće i četvrte najavljene: život u emigraciji te u domovini poslije rata. No njima se nije ušlo u trag u ostavštini, niti ih je autor poslije spominjao, pa se mora pretpostaviti da ili ih nije napisao, ili su rukopisi uništeni ili nestali. Taj (krnji) roman povjesničar hrvatskog romana ocijenio je kao »slab« (Nemec 1998: 218), a kao nedovršenu cjelinu ne može ga se ocijeniti.

U morskoj kući: roman iz suvremenoga života. ‒ Iako nije pisano u ich-formi, djelo donosi romansiran isječak kritičnog razdoblja autorove mladosti i života (1936.-1937.). Iako uz naslov stoji naznaka »roman«, djelo je opsegom skromno (76 stranica razmjerno manjeg formata) i nedovoljno kompleksno. Kao da je fragmentarnost sjećanja i znanja, razumljiva kad je riječ o autobiografskom pripovijedanju, sputala maštu i »spriječila« prikazivanje situacija i zbivanja u koja autor nije imao uvida. No kako moderni pripovjedač i ne mora sve »znati«, djelo je formalno cjelovito. Može ga se označiti kao »kratki roman«, recimo kao Šoljanove romane jedne linije ili ideje (Kratki izlet i Luka).

Baraban. Roman s otoka Hvara. ‒ Iako nije u ich-formi, i ovo djelo počiva na autobiografskom iskustvu. Dokumentarnost je dvostruka: tiče se i pripovjedačkog okvira i suvremenih i povijesnih sadržaja, tradicija, pučkih običaja i pjesama, lokaliteta i pejzaža... Zbog kratkoće (111 stranica manjeg formata) i nepotpune razvijenosti većine likova i nekih aspekata, moglo bi se tvrditi i da je riječ o duljoj pripovijesti ili noveli. No kako je struktura ipak romaneskna, a prikazani svijet zahvaćen u dovoljnoj širini, na više razina i u više aspekata, da ima zaokruženu fabulu s većim brojem likova, dijaloga, unutarnjih monologa, intertekstualnih umetaka itd. te ritam koji ne stremi prema razrješenju samo jedne linije pripovijedanja, djelo se ipak može klasificirati kao (neujednačeno razvijen) roman.

Romaneskna i novelistička proza

U skupini duljih proznih oblika Kupareo je od pripovijedaka napisao samo Jedinca; no budući da taj nije umjetnički uspio, možemo ga zanemariti, pa će za analizu preostati tri romana: U morskoj kući, Baraban i Sunovrati.

U morskoj kući

Zanimljiva i potresna proza s katarzom i apoteozom te autobiografskom podlogom započinje riječima: »Gubavi! Gubavi!« Čovjeka za kojeg se rekne da je otišao, najčešće zbog sušice, u »Morsku kuću« ljudi će u Dubrovniku, gdje se lječilište nalazi, »prekrižiti«. Mnogi odande ne izađu živi, neke otpuste neizliječene, a neki prebrode krizu opstanka i odu izliječeni. Tako se i autoru alias glavnom liku dogodilo u djelu napisanu na temelju dnevničkih zapisa, ali u trećem licu. U lječilište je mladi dominikanac Rajko dospio uoči planiranog ređenja za svećenika. Nije bilo izvjesno hoće li preživjeti; no preživio je i oporavio se. U posljednjem poglavlju sažeto se opisuju svečanost i sreća zbog mlade mise koju je o. Rajko održao jedne večeri u svome rodnom mjestu, na »dugom, zelenom otoku«.

Glavni lik ima tjeskobno iskustvo »bačenosti« u predvorje smrti: »Već nije progovorio do jutra. (...) Kao čovjek, koji pred sobom gleda provaliju, na koju je najednom nabasao – tako je i on ostao otvorenih usta i razrogačenih očiju, preneražen i prestrašen. (...) Došla je večer da objesi crne zavjese po prozorima, a njemu se činilo da ga pokriva mrtvačkim velom. (...) On se je razbolio baš kad su počimale duhovne vježbe za sv. Ređenje. Valjda nije bio dostojan ili možda i on mora uzići na oltar, ali ne da žrtvuje nego da bude žrtvovan«. U takvu raspoloženju dolaze mu, noću, riječi psalmista: »Udaljio si od mene prijatelja i bližnjega, i znance moje od nevolje moje«, iz Ps 87, 19. No poslije, u trenutku kada se u posjetu pojavi nečije dijete, šikne ovakav monolog: »Zašto ne bi i on bio maleno dijete, koje vjeruje svom nebeskom Ocu. Dijete je ušlo u njegovu sobu bez bojazni da će se zaraziti. Mirno je, jer ga je dovela majka. I brat Rajko se zastidi svoje slabosti i zaborava. Njegovom dušom prostruji osjećaj smirenosti i predanja u volju Božju«. Tijekom pripovijedanja događa se religiozni razvoj o. Rajka, koji na neki otajstven način korespondira s procesom ozdravljenja.

Drugi aspekt povezan je s osmišljenjem boravka u lječilištu s obzirom na druge supatnike. Osim što ih tješi, hrabri, eventualno kori i podsjeća na Boga, kandidat za svećenika postupno prepoznaje kao moguću svrhu i smisao svoje bolesti i dolaska u lječilište to da može poučiti u katoličkoj vjeri muslimana Misina. »U duši brata Rajka nastalo je zatišje gledajući pred sobom svijetlu zadaću, koju mu je Providnost namijenila. I kao da su pred njom zanijemili svi bolovi i patnje, brat Rajko povuče krunicu ispod jastuka i stane da moli za Misinovo obraćenje«. U razgovorima sa supatnicima o vjeri pokazuje katoličko pravovjerje, ne i isključivost. »Bog ne će nikoga nepravedno i bez krivnje osuditi«.

Pripovijedanje je realističko, no prožeto ’subjektivnošću’; doznajemo samo ono što zna i pripovjedač. Ono je i moderno, jer se prikazuje i slijed ’struje svijesti’: emocija, razmišljanja, molitava; bez toga ono bi ostalo više reportažnom ili autobiografskom prozom. Ovako, dokumentarna građa preoblikovana je u umjetničku strukturu. U nju su utkani, kao svojevrsna intermeca, i opisi doživljavanja prirode: vidljive okoline, cvijeća, glasanja ptica, lijepa vremena, nevremena, mora... a sve to za bolesnike ima pojačano značenje. Pojavljuje se i niz (šturo portretiranih) uzgrednih likova, uglavnom pacijenata, opisuju se blagdanska ozračja u lječilištu (za Božić, Sv. Tri kralja, Uskrs...). Vidi se da su tu pripadnici različitih nacija i vjera. No mladi musliman Misin Ramov naglo izrasta u drugog protagonista; s njime se o. Rajko najviše zbližava i do njega mu je najviše stalo. U jednom od prvih razgovora prevodi Misinu, na njegovo traženje, s francuskoga neke rečenice iz Pascalovih Misli u kojima se uspoređuje Krista i Muhameda. Intonacijom ih ublažava te uskoro i prekida čitanje da Misin to ne doživi kao napad na svoj islam. No ovaj pokazuje razumijevanje i to da ga kršćanska vjera zanima; vidi se da je jako ozbiljan za svoje godine. Tako počinje ta evangelizacija... A Misinova vjerna djevojka Sonja, koja u selu čeka i iščekuje da se on vrati živ i ozdravljen, pravoslavka je. Sad će on s njom, kaže, moći raspravljati i nju poučavati o istinama kršćanske vjere.

Misin se sve više otkriva. Njegovo pripovijedanje živopisno je, često i šaljivo, a ima i socijalno-kritičkih sastavnica. Dirljiv je opis njegove ljubavi prema Sonji, i njezine prema njemu, osobito prizor kada padne s bicikla nakon što ju je pokušao impresionirati, čime si upropaštava ozdravljenje. Ljubav pripadnika dviju vjera nije bila dobrodošla u danom socijalnom miljeu, pogotovu ne napuštanje islamske vjere. Misin priopćuje: »Rođaci će me ubiti, što ostavljam svoju vjeru«. U jednom trenutku pripovjedač u svega nekoliko rečenica sažimlje srž kršćanske vjere, fasciniran time koliko se Misinu svidio Očenaš, koji je tu molitvu »shvatio baš s naravnog gledišta«. Tu, u jednom od nerijetkih prikaza unutarnjeg strujanja svijesti, stoji: »Bratu Rajku je lebdio pred očima lik Misina siromaha i beskućnika. Baci glavu na jastuk i zavapi: ’Oče sveti, pouči ga, da si Ti Otac, koji imaš Sina, koga ljubiš Vječnom Ljubavi: Duhom Svetim; da se Tvoje ime sveti po posvetnoj milosti. Kruhom ga nahrani: Tijelom Tvoga Sina. Svaki dan! I povedi ga na izvor, gdje Ti opraštaš grijehe. Daj mu jakost, da oprosti sve nepravde, i milost, da ustraje u Tvom pozivu te ne posrne u napastima’.« Opreka Misinu jest Sulejman-Sule, koji bi se radije »bacio u more« nego pokrstio, pa makar to bilo uvjet ozdravljenja, i koji bi »radije izgubio glavu nego fes«. Što Misin komentira ovako: »Pa da nije fanatik! Ko da mu je sva vjera u fesu...«

Uskoro nastupa i teška kriza, kada sirotog Misina, koji odgađa krštenje zbog straha od svojih muslimana i materijalne ovisnosti o njima, zbog potvore otpuštaju iz bolnice, a on se poželi ubiti. Kako je krhko svako obraćenje! Spašava ga fra Rajko propovijeđu i ukorom: »Ili ti imaš pravo raspolagati svojim životom, kako ti se sviđa? Nije li Bog gospodar života i smrti?« Pri rastanku bodri ga govoreći da je dovoljna već i želja da bude kršten. No Misina će na smrtnoj postelji, u bolnici u blizini njegova mjesta, krstiti u zadnjem trenutku neka časna sestra. I njegova Sonja bit će ondje, žalosna što on umire, i poslije će napisati pismo o. Rajku o zaručnikovim posljednjim danima. Tako se epistolarnim putem zaokružuje pripovijest i upotpunjuje djelomično znanje o Misinu. A zatim, nekako prenaglo, i o Rajku.

Neoromantičarska je značajka često povezivanje pejzaža s raspoloženjem, čak se čini da godišnja doba bitno utječu na ritam života i smrti. Pune su ushita i meditativno-molitvene sekvence (dane po autorovim dnevničkim zapisima), obično u korelaciji s ambijentom: »I dođi k meni, anđele proljeća, dođi! Donesi mi uskrsnuće života! Dođi, dobri vjesniče, da mi javiš, da ću ipak jednog jutra dozvati na oltar Onoga, koga ti svakog proljeća ljudima naviještaš, i moje će se suhe ruke osuti bjelinom badema i mirisom cvijeća. Dođi, očisti moja pluća i napuni ih zdravim tvojim dahom, da budu mogla zanosno zapjevati ’Gloria’. Dođi, dobri anđele proljeća!« Temeljna ideja zapravo i jest podvrgavanje volji Božjoj kao put osmišljenja trpljenja i egzistencijalne tjeskobe: »A ako je jedna duša dobivena za Krista, onda su sve njegove patnje u ovoj bolnici ništa«. No djelo nije prozelitsko ni propagandno, nego religiozno-egzistencijalno; ono samo izražava iskustvo osobne vjere kao verificiranu istinu života. Da nema uporište u stvarnosti, bilo bi na čisto literarnom planu teže dokazivati da sadržaj nije puka tlapnja u službi prozelitske teze.

Roman se ne bavi »velikim« socijalnim, političkim ili povijesnim temama, čega je u razdobljima hrvatskog romantizma, realizma i novog objektivizma bilo u izobilju, nego »malim ljudima«, teškim bolesnicima, »prekriženima«; opisuje stanja i unutarnje procese, patnju i umiranja, samoću, siromaštinu... Prikazuje i uzajamnost, plemenitost tih nevoljnika; mnogi su »prokušani u vatri očišćenja«. Upečatljiv je primjerice opis papuča, »pocrnjelih od duge uporabe«, koje novopridošli pacijent naslijedi od umrloga. »Te crne papuče! Opomena su, da svaki od bolesnika nosi na nogama smrt. Možda je tkogod izvan ’Morske kuće’ uvjeren da je ovaj svijet dostatan samome sebi i da ne treba čekati sreću negdje iza horizonta zemlje. Nek dođe ovdje i obuče ove crne papuče (...) pa nek onda iste riječi ponovi, ako je kadar. A ipak i ovi ljudi, što vuku noge za sobom, imaju pravo na sreću«.

U posljednjem pismu Misinu brat je Rajko je napisao: »Bog je velik baš onda, kad nas ljudi zapuste« . A u pismu Misinove ožalošćene djevojke stoji i ovo: »Pitala sam se, zar je moguće, da čovjek umre veseo i miran, kad je još mlad? Jer svijet nas zove tako snažno, a mladost nas tjera neodoljivo u njegov život. Tko je Misina uputio u tajnu veselja, koje se smije smrti i patnjama? O velečasni, poučite me, poučite, da odgonetnem tu zagonetku. Zar zbilja samo vjera to čini? – Žalila sam Misina, što umire, a zavidjela sam njegovu miru. Bila bih najsretnija, da sam onaj čas umrla s njime«. Zaključna misao romana iskazana je na kraju, dok o. Rajko predvodi euharistiju: »Nitko nije zašao u tajne Božje. One ostaju ljudima zatvorene, često put protivurječne. Možda bi se tkogod začudio, kad bi čitao negdje, da su mjesta poput ’Morske kuće’ oaze vječnosti i predvorja neba. Koliko takovih tajna ostaje neriješeno ljudima uskih horizontā. Treba uzeti dalekozor vjere i prodrijeti kroz veo svemira, jer je on satkan od mekog prozirnog zraka«.

Roman bismo mogli odrediti kao »modernu situacijsku dramu«, takvu koja još uvijek zna za katarzu i otvara vidik prema Bogu koji prebiva u transcendenciji, ali se pokazuje u imanenciji. Glavni lik prihvaća, unatoč silovitu nutarnjem otporu, stanje u koje je dospio, a s druge strane razumije ga kao prigodu za vlastiti religiozni rast, za činjenje dobra drugima i evangelizaciju drugih. Nužnost i sloboda prepleću se; zarobljeno tijelo zatočenikovo hvata se s dušom koja je slobodna u kršćanski i ujedno duboko ljudski ples. »Snažni utisci«, napisat će u recenziji Luka Brajnović, »a gdjekad isto tako snažni motivi za meditaciju, ostavljaju u duši čitaoca jake efekte i mnoge neizbrisive dojmove. A to je ipak jedan od glavnih uspjeha književnog djela« (Brajnović 1940: 2). Ono jest dirljivo, i puno nepatvorene duhovne snage.

Baraban

U ovom djelu se prepleće više linija radnje te tematsko-idejnih i semantičkih razina. Središnja linija pripovijedanja prati zaplet i rasplet povezan s ljubavlju jedinice Katice i Fobe Kurkutova u (neimenovanoj) varoši na Hvaru. Glavni likovi nailaze na zapreke stremeći cilju, zarukama i vjenčanju, a glavna je zaprjeka Katičin otac paron Zorzi, i inače »teška« osoba i pater familias staroga kova, koji u početku odbija svaku pomisao da bi svoju kćer dao tome mladiću za ženu. Jer da se Fobe pridružio »drugovima«. Mala se lokalna zajednica raskoljuje: na maticu koja se drži vjere, predaja i morala, i na sve brojniju skupinu uglavnom mlađih koji polutajno prianjaju uz ateizam, moralni laksizam i prevratničke (komunističke) ideje.

Posljednjih godina, razmišlja Zorzi u unutarnjem monologu, i nebo se urotilo protiv varoši. Vinogradi pusti, more izdalo; a kad su vinogradi u najboljem rodu, dođe grad i sve uništi. On je u takvim slučajevima govorio: »’Boga smo iztjerali iz mjesta, a on povukao sa sobom i blagoslov.’ Sjeti se i sada paron Zorzi, da se i njegov sin Joze ubrojio među ’drugove’. Fobe ga odvukao. Ako bi mu i oprostio radi kćeri, ne može radi sina. I još vele da se obratio! (...) A Katica je još i danas zaljubljena u njega. Paron Zorziju provrije bies te udari šakom po stolcu« (Kupareo 1943: 11–12). No kako se tijek radnje bude razvijao, Zorzijeva nepopustljivost dolazit će sve više na kušnju. Odmetnička skupina okupljena je oko »meštra Luke« – lokalnog postolara koji je bio u sjemeništu i završio ondje gimnaziju, ali se otad odmetnuo od vjere i prionuo uz revolucionarne ideje. Meštar Luka, šturo i negativistički osvijetljen, uči mlade da je glavna zaprjeka progresu upravo Crkva i katolička vjera – baš ono što lokalnu zajednicu jedino i drži na okupu te oblikuje svijest dolazećih naraštaja. No Fobe se zaljubi u Katicu i počinje se vraćati vjeri i tradiciji, a Rubikon prijeđe kada odluči nositi procesijski križ; zbog toga meštar Luka skuje perfidan plan osvete njemu, Katici i Crkvi.

Jedno od središnjih uporišta vjere lokalne zajednice jest čudotvorni Križ, koji ima svoju dugu (legendarnu) povijest, a koji u sklopu velikotjedne liturgije nosi u hodočasničkom ophodu po okolnim mjestima, tijekom noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, neki snažan i izdržljiv muškarac koji se na to zavjetovao. Nošenje križa osobit je izraz i potvrda vjere pojedinca u lokalnoj zajednici. Fobi »drugovi« podmuklo postavljaju krhotine stakla na put kojim će proći bosonog pod križem, tako da ne samo sebe ozlijedi, nego i da križ padne, na sramotu i njegovu i sviju, i tako se pokaže da »Boga nema« (kada takvo što dopušta). No Fobe ipak uspije ne pasti, a poslije uz najveće napore, okrvavljenih tabana, nosi križ cijelim putem dok se sretno ne vrate u mjesto. Katičin otac, koji nevoljko prati Fobu kako bi pjevao u procesiji »za Križem«, shvati tada da su staklo postavili »drugovi«, pa via negativa zaključuje da Fobe ne glumi, nego da se doista »obratio«. No trebat će još dosta uvjeravanja da ta gruba narav popusti i dopusti kćeri zaručiti se s Fobom.

Katici pak meštar Luka smisli istodobno podmukli plan da ju otmu trojica momaka, »drugova« iz obližnjeg mjesta, i u njezinoj ju kući »obeščaste« (vjerojatno: siluju). No i taj se plan izjalovi jer nad njezinom sigurnošću potajno bdije stari barba Miko, čija žena teta Krišta na kraju i privoli parona Zorzija da prihvati Fobu za budućeg zeta. Zapravo se u oba slučaja iskazuje mistična moć Kristova Križa, koja nedužne spašava fizički, a iznutra obraća i Foba i još neke koji su zabludjeli na put mržnje. Upravo je čudotvorni Križ stožerni (nijemi) lik, u sjeni kojeg se događa zaplet i po kojem se događa sretan rasplet: »Svi su varošani opazili, da se pred njihovim očima zbiva divan prizor. Krist razširenih ruku blagoslivlje dvoje mladih srdaca... Svima prisutnima došla je nenametljivo i prirođeno misao: to su zaruke pod križem. (...) Sunce je tog časa oblilo križ i sve prisutne, te dalo tom svečanom času nezaboravnu ljepotu« (Kupareo 1943: 87).

Likovi i radnja i svijet djela usidreni su u miljeu i tradiciji hvarskih naselja odnosno župa, a radnja romana izrazito je povezana s liturgijskim obredima u Velikom tjednu (poslijepodnevni odnosno noćni obredi od Velike srijede i tijekom Svetog trodnevlja nazivaju se »baraban«). Tradicija nošenja križa kroz više sela potječe iz 16. stoljeća, kada je, po predaji, iz jednog raspela potekla krv u trenutku krvavih obračuna pučana s plemićima. Roman ima snažnu dokumentarnu i autobiografsku podlogu, koju dopunjuje umjetnička mašta; on je stoga i »intertekstualan«, a i stoga što je čitavo tkanje stalno referiranje na običaje i tradicije, na lokalne inačice liturgijskih tekstova itd. Bez svega toga domet djela ostao bi na razini obične ljubavne priče.

»Intertekstualnost« je jedan od temeljnih pokretača radnje te izvor refleksivnih interpolacija, a dramatika radnje nema samo sinkronijsku, nego i dijakronijsku dimenziju: opetuju se prenja između onoga kako je bilo nekoć i onoga kako je sada, između tradicije i aktualiteta, koja se u njemu i osporava i potvrđuje. U jednom prizoru raspra se odvija i uz pomoć citiranja odnosno pjevanja pučkih napjeva i rasprave o (ne)moralnu ponašanju cura nekoć i danas. U sklopu suprotstavljanja prošloga i sadašnjega daje se i socijalni presjek, pri čemu se velika pozornost posvećuje položaju i gledanjima žena.

Roman neorealistički profilira likove. Paron (kapetan ribarske lađe) Zorzi, otac Katičin, oblikovan je tako kao da je čitav proistekao iz posla kojim se bavi: »Sve je promatrao očima ribara: njemu je netko dobar kao pečena trilja, vriednost bilo čega uzpoređivao je ’barilcima’ (bačvicama) srdjela, a za dužinu vriedili su mu ’uzlovi’ mreža. Njemu je i Gospodin bio drag najviše zato, što je volio more i jeo ribu. Zato nikada nije propustio prigodu da župniku, zamjeniku Gospodina, pošalje ribe. A župnik je morao staviti na tanjur malo soli za blagoslov. Paron Zorzi, priprosti ribar, bio je duboko uvjeren, da jedino Gospodin može napuniti prazne mreže. (...) Tesar zamišlja Isusa u radionici, seljak ga gleda, kako s učenicima blagoslivlja polje, a paron Zorzi ga je zamišljao na pjeskovitoj obali«.

Nedovoljna ili oskudna karakterizacija likova (osim Zorzija), posebice njihovih unutarnjih motiva, napose preokreta, jedna je od glavnih slabosti romana. To je odmah, iako dijelom prestrogo, prigovorio Ton Smerdel: »Bez obzira na broj stranica ovog djela, mi ipak ne možemo kazati, da je mogućnost uvjerljivosti konverzije u dušama jače zahvaćena s psiholožke strane. Preokreti su nagli. Zašto? Prvo, jer psiholožka uvjerljivost nije uviek jednaka. Sve se prebrzo dogadja, a dramat radnje dodiruje pitanja ne samo milosti u ljudskoj duši, nego i kolektivnog čuda. Da bi se čudo uvjerljivo dalo, zato je bila potrebna jača i svestranija analiza radnje i zbivanja u dušama osoba ovog djela« (Smerdel 1944).

I u socijalne odnose zahvaća se u paralelama između prošlosti i sadašnjosti; između okrutnih socijalnih buna pučana protiv bogatih patricija i vlastele i socijalnog bunta u godinama kada se radnja događa. Podsjeća se i na agrarnu reformu, kojom su Crkvi oduzeti posjedi i uskraćeni prihodi, čemu su se siromašni župljani radovali, te se spominju komunistička podmetanja »o debelim fratrima, koji samo jedu i izrabljuju narod«. Socijalni bunt prelazi u politički i u nasilje. Meštar Luka, taj novi diabolo otočkoga mjesta, iako šturo osvijetljen, glavni je antagonist. O razlozima i motivima njegova svjetonazora i političkog postupanja govori se u obliku opisa koji proizlazi iz unutarnjeg monologa pri kraju djela, nakon neuspjeha zavjere koju je on skovao: »Rado je proučavao poviest tog liepog otoka. Nastojao je dokučiti, kako je baš u ovo doba došao svršetak onoga povijestnog razvoja, koji traži preokret i novi poredak. Misao o slobodi, izražena pobunama pučana u šesnaestom vieku, bila je potisnuta mišlju o slobodi u križu, koji je proplakao na Hvaru i u varoši, dok nije došao sadašnji čas, kad više nikakve suze ne će zaustaviti rezultat tog povijestnog razvoja i borbe. Oživjet će glave pobunjenika, uklesane u stupove Sanmichielijeve lože (viećnice) na Hvaru. Oživjeti i progovoriti. Njihov je čas došao. Doživjeli su osvetu. Opet će uzeti mač i ubijati. Koga? Bogataše... (...) Živjelo se bez velikih zahtjeva i razkoši. Danas su svi siromasi. Ipak moraju nekoga ubijati. Time se uviek priete. Koga? Pa one, koji ne misle jednako kao on. One, koji propoviedaju drugčije od njega«. – U tom solilokviju, čak i na leksičko-simboličkoj razini, točno je nagoviješteno tko dolazi s meštrom Lukom ako njegovi dođu na vlast: oni koji »moraju nekoga ubijati«!

U podlozi radnje romana i odnosa likova jest dakle neproglašena idejna, pa ideološka, a zatim i praktična borba revolucionarnog bezvjerja protiv vjere, Crkve i poretka. Na djelu je tipični borbeni antiteizam kakav se tada bio razmahao po Europi. Glavna tema romana i jest sraz vjere i bezvjerja u sjeni obredā Velikog tjedna, koji imaju svoj vrhunac u nošenju križa u procesiji. U nizu dijaloga otkrivaju se (svjeto)nazori. Stajalište pripovjedača nije neutralno, nego posve određeno, angažirano u obrani svetinja i tradicije. Roman je dakle pisan s tendencijom da se dokaže istinitost i ispravnost onoga što vjeruje Crkva, i ujedno da se prokaže plitkoća i zloćudnost toga što misle, kuju i izvode »drugovi«. Zapravo je više polemički nego tendenciozan; ideja je prilično uvjerljivo utkana u strukturu, od nje se ne može odvojiti; teza je raspoznatljiva, a autobiografska »verificiranost« daje joj vjerodostojnost. – Zašto ovaj pisac ne bi imao pravo izraziti svoje nazore i antipatije? Zar to nisu činili i toliki na ljevici? Uostalom, roman kao da je unaprijed prozreo i raskrinkao ono hudo stanje ubijanja koje je poslije rata zavladalo zaslugom upravo »napredne« ljevice.

U romanu se iznose moralne ocjene, u neku je ruku i poučan, didaktičan, a čitatelja uvlači u moralno-katarzički proces koji je istodoban s razvojem likova, napose s religioznim iskustvom koje ne samo što oslobađa od mržnje, nego i osposobljuje za opraštanje i ljubav prema neprijateljima. U više odvojenih linija razvijaju se dva vida: iskustvo vjere sačuvano u Sv. pismu, Crkvi i lokalnoj predaji te nutarnje iskustvo sada živih likova. Religiozna misao iznosi se što pripovijedanjem, što opisivanjem, što unutarnjim monolozima, što dijalozima. Ulogu protagonista ima jedan ’nijemi’ lik: (čudotvorni) Sveti Križ, simbol samoga Krista, koji zaživi u životima ljudi koji mu se obrate ili zavjetuju. Podsjeća se na križ koji je u 16. stoljeću, u doba krvavih hvarskih sukoba između pučana i plemića, u jednoj kući proplakao krvavim suzama... Očita je i analogija biblijskih i romanesknih likova: Juda u Muci Gospodnjoj – Juda u Fobinim »drugovima« koji ga izdaju, Juda u Mandini koja hoće napakostiti Katici... Potka je sukob (moći) vjere i nevjere, u kojem pobjeđuje vjera u liku križa ... Dirljiv je i lirsko-meditativni opis hvarskoga noćnog pejzaža osvijetljenog mnoštvom procesijskih svijeća. Vjera se ne doživljava kao nešto apstraktno ili odvojeno od prostora, vremena i socijalno-kulturalnog miljea, nego upravo kao nešto integrirano u njih.

Roman je dakle »katolički« ponajviše po tomu što uspješno, na momente i majstorski, spaja apstraktne istine, uzvišene sadržaje, dubine, tradiciju i posebnost kršćanske vjere kojoj je domicilno mjesto Katolička crkva u danom društveno-povijesnom kontekstu s konkretnim, »opipljivim« likovima, prizorima, zbivanjima, pejzažima, folklornim sadržajima ... U njemu je Ljubomir Maraković pronicljivo uočio: »Baraban se ističe svojom podpunom samoniklošću i prekrasno nadahnutim pojedinim momentima zbivanja. Ali bi kao roman bio izgrađeniji, kad bi u jednu ruku bio razterećen od nekih nebitnijih sitnijih crta, a u drugu analitički širi i pripovjedački više ’razmahan’. No treba svakako iztaknuti sjajnu plastiku pojedinih likova, napose ’parona’ Zorzia, pa psihološko obrazlaganje unutarnjeg zbivanja usporedno s ljepotom i dubljinom crkvenih obreda i vjerskih običaja. Na protivnoj strani iziskivao bi kolovođa ’crvenih’, meštar Luka, više obrazloženja i unutarnje iztančanosti. Ali ljubav piščeva prema zavičaju i njegovim ljudima provaljuje na mahove elementarnom snagom u slikama, kojima gleda njihovu vjekovnu sudbinu u perspektivi težke sadašnjosti« (Maraković 1944).

Sunovrati

U prvim dvama od četiriju planiranih dijelova romana Sunovrati prati se sudbina dviju sestara, starije Agate i mlađe Tine, u otočkom (hvarskom) miljeu u razdoblju prije i za vrijeme rata. Nakon niza obiteljskih peripetija starija sestra sretno se uda. U drugom dijelu nastavlja se priča o dvjema sestrama, s time da u prvi plan dozlazi mlađa, koja je u međuvremenu postala časna sestra. Težište se prebacuje na povijesno-političku pozornicu, s kritičkom oštricom na račun partizanskih ustanika, među kojima je i zloglasni »đeneral« Crni, za kojega se na kraju ispostavi da je zapravo polubrat pukovnika »Dalmatinca«, koji se od njih odmetnuo. »Dalmatinac« je (to Crni ne zna) Agatin muž, a Crni je (pomalo se doznaje) odbačeni nezakoniti sin Agatine i Tinine maćehe, kojeg je ova anonimno ostavila u crkvi te su ga odgojile časne sestre. Na samrti ga – kojeg li paradoksa – njeguje baš Tina, sada s. Narcisa.

Crni postaje sve »mekši«, ne samo fasciniran nevinom ljepotom i dobrotom sestre Narcise, nego i ispitujući svoju savjest, ispovijedajući pred njom svoje zločine u ratu, za kakve ipak ne želi da se događaju i u miru, iako je to doba raznih represalija prema pučanstvu od nove vojske pod »šajkačama« i petokrakama i od nove vlasti. Zanimljiva je napomena u post scriptumu: »Pisac je mnijenja, da je bolje odgoditi tiskanje tih dviju zadnjih knjiga. Događaji su tako svježi, da se boji, ne će li se prepoznati njegove junake. Možda je bolje, da vrijeme baci koprenu povijesti nad zbivanjima, i prošlost poprimi obličje legende. Nitko se ne boji priča. U njima smo odgojeni, od njih živimo, s njima ćemo i umrijeti. Nadamo se, da će treća i četvrta knjiga ipak jednom ugledati svijetlo. Daj, Bože, da to svijetlo bude ono našega hrvatskog sunca!« (Kupareo 1960: 51-52, 8).

Fabula je zanimljiva, pripovjedač dobro ulazi u psihologiju, napose ženskih likova, prepoznatljiv je društveni kontekst; ima dosta autobiografskih elemenata, primjerice kada svećenik o. Anđelko pomaže mladom židovskom bračnom paru da se spase, tako što im daje krsni list (ali s napomenom na latinskom za njihova primatelja negdje u inozemstvu, gdje piše da je krštenje uvjetno). Intonacija priče izrazito je kršćanska, takav je i njezin vrijednosni sustav i njezina apoteoza (ispovijed, ideja mira, opraštanja i pomirbe), pa roman možemo smatrati religiozno-katoličkim. Likovi su podložni strastima, neki i velikim slabostima ili zlima, ali kod sviju postoje situacije priznavanja slabosti i krivnje i manje ili veće spremnosti na pokajanje. Partizane se prikazuje ili kao ideološki zaslijepljene, ili kao nasilne, ili kao primitivne, ili kao oportuniste koji se boje riskirati da bi koga spasili od progona. Kori se njihova politika iseljavanja žitelja iz sela, njihova odvođenja čak u Afriku (El Shat) itd. Pritom, izostaje bilo kakva obrana, izostaje čak i imenovanje druge strane, bilo da je riječ o domaćoj (NDH), bilo o okupacijskoj strani. Nedvojbena je vertikala Katolička crkva, simbolizirana u svećenicima i časnim sestrama. Pripovijedanje je realistično, iako pripovjedač nije sveznajući, no stil naivizma i neoromantičarskog idealizma, neujednačena karakterizacija, poneki klišeji, a osobito niz nevjerojatnih »koincidencija« i neuvjeljiv razvoj ličnosti Crnoga uoči smrti umanjuju djelu umjetničku vrijednost. Intrigantna su pak viđenja tadašnjih zbivanja; dočarana zbivanja uvelike protuslove uvriježenim predodžbama o tomu kako je partizanski pokret u Dalmaciji stvarno izgledao i što se na terenu doista činilo i događalo.

Brojni dijalozi, iako živahni, izgledaju odveć učeni, pa i nekultivirani likovi govore finim jezikom. Neki nisu dovoljno iznutra osvijetljeni, a prenagle su i promjene njihovih stavova i stanja, takve kakvih u stvarnosti rijetko kada ima. Život izvire iz predaja i priča, pa ovdje nekako kao da smo na razini pučke priče. Prava tema i glavna ideja, odmaknemo li se od fabule i nerijetko uspješnih sekvenci, nije baš vidljiva; možda je to »pomirba«. No više je riječ o sentimentalnoj »kronici« jedne obitelji, a manje o djelu koje bi se realistički ili egzistencijalistički, svakako kompleksnije i bez naivističkih idealizacija, suočilo s likovima i političkom zbiljom kao usudom. Da je roman dovršen, zornije bi se vidjeli njegovi dometi.

Kratke priče

Kratke Kupareove proze najviše odgovaraju određenju »kratke priče« kao posebne vrste, napose kako tu vrstu određuju Amerikanac James B. Matthews i englesko-irska književnica Elizabeth Bowen. Matthews u eseju Filozofija kratke-pričepiše: »No razlika između romana i kratke priče jest razlika u vrsti. Prava kratka priča razlikuje se od romana u svomu bitnom jedinstvu dojma« (Matthews 1901: 15); ona nije samo priča koja je kratka. To »jedinstvo dojma« (Poe) daje neki »totalitet«, bavi se jednim likom, jednim događajem, jednom emocijom ili nizom emocija izazvanih jednom situacijom. Ne mora se baviti ljubavnom temom. Koncizna je i britka. Nije nacrt mogućeg romana ni njegova epizoda, »iziskuje temu«, nešto se mora događati, ima »beskrajne mogućnosti«, a važni su i vrsnoća stila, duhoviti elementi, ton individualnosti... Bowen pak piše: »Kratka priča je mlada umjetnost: u obliku u kojem je sada poznajemo, dijete je ovoga stoljeća. Poetička jezgrovitost i jasnoća za nju su toliko bitne da se može reći da je na samom rubu proze; po načinu na koji rabi radnju bliža je drami nego romanu« (Bowen 2007: 98). U tom je slična filmu, primjećuje ona, jer se ne oslanja na tradiciju. Svladava »golemu tematsku građu ‒ dezorijentirani romantizam svojeg vremena«. A kako nova književnost »ne pokušava napraviti sintezu«, pisac mora toliko »oljuštiti činjenicu od neutralizirajućih elemenata da se vrati do nje same«.

Kupareo na planu kratke priče vrhunac nedvojbeno doseže u objavljenim zbirkama Balade iz Magallanesa i Čežnja za zavičajem, ali i u još ponekoj (Crna lađa, npr.). Kaže da su priče ispričane na temelju susretanja s drugima u danim situacijama; one po tome nisu »mono-tone« ni »mono-loške«, imaju živost različitosti. Građi »uzetoj« iz života daje se umjetnički oblik, manje ili više uspješno, kako kad. Ponekad se vode i kraće rasprave koje imaju vrijednosnu, etičku ili teološku osnovu. Tako na početku Balada... Kupareo u kraćem teorijskom uvodu (Pripovijest o pripovijestima) tumači kako je, na traženje djece svojih prijatelja, prvi put »ispričao nekoliko pripovijedaka koje se nalaze u ovoj knjizi« (Kupareo 1978: 8). Zatim taj vrsni estetičar i teoretičar umjetnosti domeće: »Nitko nije ispričao jedan događaj dva puta na isti način. (...) Događaj nije isto što i doživljaj. Za pripovijest je važno da doživljaj ne gubi vezu sa zbiljom. Pripovijetka nije isto što i bajka, koja govori o nečem izmišljenom. (...) Svaki je od ovih doživljaja poslužio da u njemu u-vidim (intuiram) neki ljudski problem. A taj nadilazi prostor i vrijeme. Događaje nisam izmislio, ali su prošli kroz cjedilo općeljudskih briga i težnji tako da su izgubili svoje posebne oznake«.

Razlučivanjem »događaja« od »doživljaja« razlučuje se objektivna zbiljskost od subjektivne, umjetničke, u kojoj ima naslućivanja, domaštavanja, (pre)oblikovanja. Riječima priređivača izabranih djela, Kupareo »oblikuje neku hibridnu vrstu neorealizma s reportažnim, feljtonskim izvješćem, izravno nadahnutim stvarnošću«, no povrh toga i »osmišljava moralno ponašanje čovjeka, smisao njegova života, poimanje ljudske sudbine, egzistencijalno određivanje ljudskog bića, njegovu transcendentalnu narav te duhovnu i tjelesnu realnost« (Mihanović 2007: 211). Bitan je bljesak osobe, ne epsko trajanje i širina. Pisac hvata ono što inače proleti ne ostavljajući trajniji ni dublji trag. Lakoća dočaravanja tu je prednost, a olakost mana. Kupareo je donekle i lirik, i mislilac, i diskretan tumač neiscrpivosti, nerijetko i paradoksalnosti života vidljiva u pričama čiji su završetci većinom »otvoreni«, što je značajka modernosti. Autor »transfigurira« sudbine osoba koje je susreo, spaja, kao u simbolu, nešto opće s nečim posebnim, čime doseže razinu općeljudskoga, pa i religiozno-metafizičkoga.

Gotovo sve fabule uvrštene u dvije zbirke i u većinu ostalih priča (sažete prikaze vidi u: Jelinić 2014: 22–38) literarna su svjedočanstva o Kupareovim susretima s ljudima u Čileu i drugim nama stranim zemljama, osim kod Crne lađe, koja se zbiva na našoj jadranskoj obali. Defilira u njima niz hrvatskih iseljenika, nerijetko u mješovitim brakovima, i ljudi drugih pripadnosti, s kojima je ili kao dušobrižnik, profesor ili subrat Kupareo dolazio u specifičan odnos prisnosti i povjerenja, ili bi ih slučajno upoznao. Česti su ženski likovi, u rasponu od sretnih ili zabrinutih majki pa do nesretnih djevojaka i žena. Nostalgija za rodnim krajem, ili za domovinom vlastitih roditelja, ponekad je snažno izražena, čak i izričito u naslovu zbirke Čežnja za zavičajem. Prisutna je i liričnost, i religioznost, i svjetovnost, a i vedre, lake note protkane humorom i duhovitošću. Likovi su najčešće izvor čuđenja; uzimajući njih i priče o njima iz životne zbilje, autor odabire ono što je pogodno za žanr kratke priče. Povezuje ideju i priču; diskretno unosi u sve dimenziju suosjećanja i pokušanog osmišljenja unutar općeljudskih i napose kršćanskih koordinata. No pouke koje odatle proizlaze same su o sebi zapitane, nisu fiksne. Kada poslije odabrane priče ukoričuje, stavlja ih i u širi semantički okvir, u kojem se sluti radost i tjeskoba, vedrina i tamni misterij (ovozemaljskog) postojanja.

Preoblikovanjem građe iz sjećanja u estetički oblikovane tekstove odnosno stvarnih likova i događaja u književne autor ih ne pretvara u anegdote, nego ih daje kao svojevrsne sublimacije; zadržava čar neposrednosti, a konkretnost uzdiže do općosti. To što je i sâm pripovjedač lik pojačava uvjerljivost, no njegova uloga uglavnom je promatračka, ponekad savjetodavna; počesto izražava začuđenost, zadivljenost, suosjećanje, kakvu spoznaju ili duhovitu dosjetku. Većinom uspijeva sugerirati određeno čuvstvo i uzdići se do razine smisla. Neposredna značenja pretvaraju se u sememe, no ovi su manje diskurzivnoga, a više intuitivnoga tipa. Posebnost pojedine priče uvelike je razmjerna posebnosti prikazanoga iskustva. Autor nikada nije protagonist, iako je svaki put »tu negdje«.

Modernim stilom, zanimljivo i duhovito pripovijeda Kupareo o ljudima našega doba, o likovima subraće redovnika, o profesorima i studenti(ca)ma, o mladima koji se zaljubljuju ili se odlučuju za brak ili celibat, o iseljenim sunarodnjacima i svijetu njihovih (o)sjećanja, o osobama u obiteljskim i egzistencijalnim krizama, o (neprilagođenim) čudacima i vagabundima... Gotovo sve pisane u ich-formi, priče imaju scensko-dramsku zornost, a neku posebnu vedrinu, liričnost i duhovitost podaruje im duh i stil pripovjedačev.

Zaključne ocjene

Kupareova prozna djela zanimljiva su i vrijedna literarno blikovana autobiografska svjedočanstva o ljudima u određenim situacijama; po motivima i temama, po duhu i stilu nedvojbeno obogaćenje su za korpus novije hrvatske književnosti; reaktualiziraju odnos zbiljskoga i literarnoga, pri čemu zbiljsko služi kao podloga i ujedno svojevrsna potvrda »istinitosti« ispripovijedanoga. Autor možda nije bio čovjek velike mašte, ali je imao sluha za »maštovitosti« samoga života, koje su se u duhu pripovjedača susretale i isprepletale s unutarnjim procesima, sa smislom za umjetničko, s razumijevanjem u svjetlu kršćanskog svjetonazora i katoličke aksiologije. Time Kupareova nepravedno zanemarena ili podcijenjena proza unosi u hrvatsku prozu XX. stoljeća dimenzije kojih je u ovoj inače premalo, jer prevladavaju drukčiji stvaralački pristupi, drukčiji ukusi, duh malodušja, sumnje, cinizma, prevratništva ili nihilizma. Kupareo je ne samo u poeziji i drami, nego i u prozi svojevrstan moderni »krstjanin spjevalac«; on je po motivima, idejnosti i duhovnosti utkanoj u pripovijesti o ljudima, stanjima i sudbinama doista »katolički« pisac. Pozitivnim vrjednovanjem i reintegracijom njegova proznog opusa ojačala bi se u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća, auerbachovski rečeno, dimenzija »vertikalnog« osmišljavanja međusobno izoliranih egzistencija i njihovih »solističkih« dionica.

U Kupareovoj prozi primjećujemo i lakoću kazivanja, nerijetko paradoksnost, ironičnost pa i bizarnost života, i humor, a svakako onaj »dobri duh« koji je kadar prihvaćati ljude i njihove zbiljê, s njima su-osjećati, raspletati ih ili završetke ostavljati otvorenima. Kratke priče, iako ih odlikuje »lakoća«, imaju i svoju »težinu«, eliptičnu (fragmentarno danu, letimično naznačenu) puninu, intrigantnost, paradoksnost, udubljenost, duhovitost i otvorenost. Zato one mnogo više od njegovih romanā – koji su bliži (kolektivnoj) povijesti, određeni tradicijom i zatvoreni u eskplicitni, kadšto i isključivi svjetonazorski okvir – korespondiraju s (post)modernim (individualističkim) senzibilitetom i ukusom. A budući da su pripovijedi u pričama dane gotovo »ovlaš«, kao prizori na slici s velikim »bjelinama«, one se doimlju kao fragmenti nekog hipotetski cjelovitijeg svijeta ljudskog postojanja. Stoga ih valja razumijevati i kao sememe u okviru određenog semiotičkog sustava.

U Kupareovim sažeto i lepršavo, i ne bez nekog osobita čuvstva koje se ne da imenovati pisanim kratkim pričama pred nama su »monade« vanjskoga i unutarnjeg života koje na ne-fiksan, ali naslutiv način traže svoje »uzglobljenje« ne samo u dušu i srce pripovjedača – koji je i neproglašeni »zastupnik« čitatelja – nego i u širi sustav filozofski i religiozno-teološki pojmljenog razumijevanja ljudskih života. U nekima od njih dolazi do katarze; u drugima samo do ushitnog ili bolnog suočenja s fortunom; u trećima središnji lik podliježe sudbinskomu, a pripovjedač dospijeva tek zaustiti... nešto kao sućutnu molitvu.

Literatura:

1. Bowen, Elizabeth. 2007. Faberova knjiga modernih kratkih priča [g. 1950.]. U: Teorija priče. Panorama ideja o umijeću pričanja 1841. – 2005. Tomislav Sabljak, prir. Zagreb: HAZU.
2. Brajnović, Luka [L. B.]. 1940. Rajmund Kupareo: »U morskoj kući«. Luč XXXV, br. 9–10, str. 11.
3. Gavran, Zdravko. 2007. Ljepota kao prosjaj vrijednosti i umnosti. U: Kupareo,Rajmund. Um i umjetnost. Zagreb: Glas Koncila.
4. Jelinić, Dino. 2014. Putovima hrvatskih emigranata: Obilježja književnoga stvaralaštva Rajmunda Kuparea i njegov doprinos hrvatskoj književnoj tradiciji. U: Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 9. – 12., str. 8–44.
5. Kupareo, Rajmund. 1978. Balada iz Magallanesa (Pripovijesti). Zagreb: Dominikanska naklada Istina.
6. Kupareo, Rajmund. 1943. Baraban. Roman s otoka Hvara. Zagreb: Hrvatsko književno društvo.
7. Kupareo, Rajmund. 1943. Crna lađa. U: Sunčani vinograd, Zbornik hrvatskih katoličkih pripovjedača 1918. – 1943. Dr Josip Andrić, prir. Zagreb: Hrvatska državna tiskara.
8. Kupareo, Rajmund. 1989. Čežnja za zavičajem (Pripovijesti). Zagreb: HKD sv. Ćirila i Metoda.
9. Kupareo, Rajmund O. P. 1942. Jedinac. Gospina krunica, Zagreb XXVII/1942, br. 1–7, passim. (Pretiskano u kalendaru HKD Danica 1945., Zagreb: HKD sv. Jeronima, str. 72-78).
10. Kupareo, Rajmund. 1960. Sunovrati (Narcissus poeticus). Roman. I. i II. knjiga.Danica (Chicago), XL/1960, br. 1-52. Predgovor: Iz uredništva »Danice«, br. 1, str. 1. Pogovor, br. 51-52, str. 8.
11. Kupareo, Rajmund, 1940. U morskoj kući: roman iz suvremenoga života. Zagreb: Dominikanska naklada Istina.
12. Kupareo, Rajmund. 2007. Um i umjetnost. Zdravko Gavran, prir. Biblioteka Hrvatska katolička baština, knjiga 5. Zagreb: Glas Koncila.
13. Kupareo, Rajmund. 2007i. Izabrana djela [skupa s izabranim djelima J. Kornera]. Dr. Nedjeljko Mihanović, prir. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska.
14. Maraković, Ljubomir. 1944. Četiri romana iz našeg života. Spremnost, III, 115, 12.
15. Matthews, James Brander. 1901. The Filosophy of the Short-story. Longmans, Green, and Co. New York i dr., str. 13–76. Vidi i u prijevodu na hrvatski: Brander, Matthews. Filozofija kratke priče. U: Teorija priče. Panorama ideja o umijeću pričanja 1841. – 2005. Tomislav Sabljak, prir., 2007. Zagreb: HAZU.
16. Mihanović, Nedjeljko. 2007. Predgovor. U: J. Korner: Izabrane pjesme i pjesničke proze – R. Kupareo: Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska, 201–236.
17. Nemec, Krešimir. 1998. Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine. Zagreb: Znanje.
18. Smerdel, dr. Ton. 1944. Roman s otoka Hvara. Rajmund Kupareo: Baraban. Zagreb: Hrvatski narod, VI/1944, 937, 2.