Prikazanja Rajmunda Kuparea ili Kristovo djelovanje kroz »slabe« likove

Sažetak

Rajmund Kupareo objavio je tri prikazanja, i to misterije o Isusu (Porođenje, Muka i Uskrsnuće) u kojima slijedi biblijsku priču o rođenju, smrti i uskrsnuću, ali ne kroz glavne junake nego kroz tzv. slabe likove: pastire kojima se objavio Anđeo, razbojnike koji su raspeti s Kristom i Tomu koji sumnja u uskrsnuće. Oni nam prepričavaju događaje pa vidimo djelovanje tih događaja na likove, njihovu promjenu i shvaćanje kako događaji djeluju na njih. Sve tri drame slijede tradiciju didaktičnih afirmativnih religioznih žanrova, jer se kroz Božje djelovanje na život tih likova pokazuje i osnova Isusova nauka i Novi Savez koji Bog sklapa s ljudima: Božja ljubav i milosrđe za najjadnije i najgrešnije umjesto Božje kazne iz Starog zavjeta (novorođeno dijete ozdravlja gluhonijemog dječaka koji je plod grijeha), otkupiteljska žrtva na križu podnesena umjesto najgoreg razbojnika Barabe, učiteljeva briga za učenike i nakon smrti i uskrsnuća...

Upravo zbog tih slabih likova na sceni Kupareova prikazanja su i vrlo scenična, s tri razine dramske napetosti, jer pratimo promjenu likova i njihov svjesni i slobodni odabir dobra, a kontrapunktirani su im likovi koji ne naprave pravi izbor. U prvoj razini pastiri vjeruju da je novorođeno dijete Mesija ali predstojnik sinagoge ne! U drugoj Juda izdaje Isusa i ne može se pokajati, Pilat se ne može suprotstaviti Židovima, ali Baraba slijedi Krista i gledajući njegovu muku na Golgoti shvati da je Krist raspet zbog njega i njegovih grijeha i obrati se. U trećoj neki učenici nemaju problema s Isusovom smrću i uskrsnućem, i to baš oni koje Toma smatra nedostojnim (Nikodem i Josip iz Arimateje koji su mu dolazili noću) dok on to teško prihvaća, sve dok mu ne dođe sam Učitelj. Treća razina dramske napetosti je emotivno zajedništvo s publikom koja te slabe likove (njihove sumnje, traženja, osjećaj krivice) prepoznaje, razumije, suosjeća i na kraju, kad likovi dožive spoznaju i publika može s njima doživjeti pročišćenje vlastitih osjećaja, katarzu.

Prikazanja ili religiozna afirmativna drama

Prikazanja su autohtone europske drame s kršćanskom tematikom nastale u srednjem vijeku, namijenjene poučavanju zajednice o temeljnim stvarima vjere, a njihovo prikazivanje bilo je povezano s glavnim kršćanskim blagdanima (Uskrs, Tijelovo, svetačke proslave). Započela su kao manja dramska djela unutar crkve, ali su od 11. stoljeća izašla iz crkve na trgove. Pisali su ih uglavnom anonimni autori radeći za slavu Božju, a igrana su po cijeloj Europi. Puni procvat doživjela su u 14. i 15. stoljeću, kad su znala trajati i po nekoliko dana i bila doista prave svečanosti. Igrana su na trgovima uz sudjelovanje (financiranjem, glumom ili gledanjem) cijeloga grada, a nekad i doslovno po cijelom gradu. Zbog njih su se uokolo glavnog trga gradile komplicirane mansije (kućice) u kojima su se odvijale pojedine scene iz Kristova života dok je publika obilazila okolo njih ili su te mansije putovale na kolima kroz grad dok je publika stajala i gledala.

Prikazanja se dijele na tri žanra:1 muke ili misterije (prikazi Kristova života), mirakule (svetačke legende) i moralitete (kršćanski etički nauk vezan uz posljednje stvari, smrt i spas duše). Važne karakteristike su: religiozne (kršćanske) teme, didaktička funkcija (prenošenje istine kazališnim putem i poučavanje o tome kako treba živjeti da bi se spasilo vječnu dušu) i ritualna funkcija kazališta. Budući da je priča bila poznata a likovi nepromjenjivi u shemi dobra i zla, dramska napetost je proizlazila iz emotivnog zajedništva s publikom. To znači da su, kao pravo ritualno kazalište, prikazanja afirmirala svijet u kojem publika živi kao smisleni svijet pod budnim okom višnjega Boga; tako su ne samo obrazovala svoju publiku o pitanjima vjere nego su svoju publiku i osnaživala, dajući joj jasno mjesto u nebeskoj shemi.

U 16. stoljeću bilježe se crkveni protesti zbog suviše svjetovnih elemenata pa su zato s vremenom prikazanja izgubila poziciju gradske svečanosti. Iako su i dalje ostala živjeti u kazalištu (u Shakespeareovo vrijeme u Londonu igrane su ne samo tzv. elizabetanske tragedije nego i renesanse pastorale, ali i srednjovjekovna prikazanja), novi kazališni procvat doživjela su za vrijeme baroka (17. i 18. stoljeće) koji je u pokretu protureformacije želio podsjetiti na temelje katoličke vjere u španjolskom i drugim kazalištima.

Međutim, od 19. stoljeća i prosvjetiteljstva promijenila se paradigma tumačenja svijeta iz religiozne u ateističku pa su tako osnovne istine kršćanske vjere prešle iz domene sveopće priznatog načina tumačenja svijeta u sferu privatnog vjerovanja. Umjetnost je do realizma imala afirmativnu funkciju prema vjeri jer je odražavala hijerarhiju vrijednosti koja je bila prihvaćena u europskom društvu:

a) vjera kao način spoznaje i tumačenja svijeta reprezentirana kroz lik Boga;

b) dužnost kao odlika odnosa prema društvu reprezentirana u liku pravednog kralja;

c) i čast kao osnovna odlika odnosa prema pojedincu reprezentirana u liku oca (ili nekog drugog zaštitnika) obitelji.

Ta je hijerarhija bila u podtekstu svih djela iako su neke epohe dominantno govorile o jednom aspektu: npr. srednji vijek o Bogu, barok o kralju, a građanska drama o ocu.

Prosvjetiteljstvo je to promijenilo, pa je tako razum zamijenio vjeru a znanost postala jedini kriterij spoznaje i tumačenja svijeta, kritika osnovni odnos prema društvu, a sloboda i pravo pojedinca dominantne vrijednosti. Umjetnost u europskom društvu uvijek slijedi i odražava osnovni društveni svjetonazor i iz njega gradi svoju funkciju pa je tako od realizma osnovna funkcija umjetnosti postala kritika društva koja će promijeniti to društvo na bolje, ali kroz individualno čovjekovo djelovanje (znanost, tehnički napredak, političko djelovanje). Smatralo se da će publika, kad shvati i osvijesti probleme, i konkretno djelovati u društvu. Budući da je službeni društveni svjetonazor ateistički, Boga nema, a čovjek je oslonjen na sebe, svoj razum i svoje znanje te svoje djelovanje.

Zato ne čudi što su do 20. stoljeća u europskom kazalištu svi afirmativni žanrovi, a naročito oni koji otvoreno afirmiraju vjerske istine, protjerani iz visoke/priznate/cijenjene umjetnosti glavne struje. Ali nisu nestali. Afirmativni religiozni žanrovi postoje do dana današnjeg, ali žive na rubovima kazališta glavne struje u amaterskom kazalištu prigodnih (župskih, bogoslovnih, samostanskih) predstava. U 20. i 21. stoljeću religiozno afirmativno kazalište se smatra reliktom srednjeg vijeka i vraćeno je u crkvu.

Hrvatsko kazalište i prikazanja

Hrvatsko kazalište i drama 20. stoljeća slijedili su europske svjetonazorske i umjetničke dominantne obrasce. Zato su u realizmu i moderni afirmativni žanrovi živjeli na rubovimaumjetnosti/kazališta i bez teorijskog odjeka. Tridesetih godina 20. stoljeća pokušalo se obnoviti religiozno kazalište odnosno kazalište koje afirmira vrijednosti vjere i društva. Iako je to bila ideja profesionalnih književnika (Velimir Deželić, Vojmil Rabadan) i sami su bili svjesni da su amateri ciljana skupina kojoj se mogu obratiti.2 Većina pisaca glavne struje modernizma, našeg »visokog« i priznatog umjetničkog pravca, od S.S. Kranjčevića do M. Krleže uzimali su srednjovjekovne obrasce ili kršćanske teme i motive zbog subverzije religiozne ideje ili samog društva.3 Budući da su ti pisci koristili religiozne teme i motive i tako ušli u žanr prikazanja, ali sa subverzivnim stavom, u kasnijem tekstu uvodim distinkciju »afirmativna prikazanja« iako to naoko izgleda kao oksimoron jer su prikazanja u svom nastanku bila nužno afirmativna. Izrazito ateistički svjetonazor društvenog uređenja, koji je na vlast došao k nama nakon Drugog svjetskog rata, tu je tendenciju samo pojačao.4 I to se vidjelo i u kazalištu.5

U više od četrdeset godina (od 1945. do 1989.) na profesionalnim scenama u Hrvatskoj igrano je samo 5 starih (dakle, onih »pravih«, afirmativnih prikazanja) i to u sklopu ljetnih festivala, uz »ispriku« da se radi o istraživanju baštine i sa obaveznim uključivanjem nekog od uglednih profesora starije književnosti kao »pokrića«. S druge strane odigrano je 11 izvedbi pet novonapisanih tekstova religiozne tematike, ali odreda sa subverzivnim pristupom temi. Od Glorije Ranka Marinkovića (1955.) o lažnoj Gospi do Legende o sv. Muhli Mate Matišića (1988.) o izmišljenom svecu. Ivo Brešan napisao je grotesku Nečastivi na Filozofskom fakultetu (1975.) o prodaji duše đavolu uz pomoć optužbi sa suradnju s Informbiroom i komediju Viđenje Isusa Krista u kasarni (1973.), u kojoj pojava Isusa Krista izazove zbunjenost u vojarni ali se na kraju razotkrije da se radi o ludom čovjeku. Šimun Cirenac Ivana Bakmaza (1977.), iako najbliži afirmaciji, pokazuje Šimuna koji nakon Isusove smrti na kalvariji preuzima Kristov identitet na križu i time poništava Kristovu božansku muku i smrt. Ta subverzivna dramska linija je ne samo igrana nego i proučavana u teorijskim napisima pa je tako ušla i u glavnu struju hrvatskog dramskog pisma. Sve ostalo, bilo kakve suvremene afirmativne religiozne drame, bile su nevidljive ‒ na rubu u amaterskom (svjetovnom ili crkvenom) kazalištu, pisane za ladice ili objavljivane u manje poznatim izdavačkim kućama te bez ikakva teorijskog odjeka.6

Međutim, u hrvatskom kazalištu druge polovine 20. stoljeća dogodio se neobičan fenomen obnove interesa za srednjovjekovne afirmativne žanrove koji su iz crkvenih i amaterskih prostora došli na kazališne scene profesionalne i glavne struje. U 4 (četiri) ratne godine (1990.-1994.) u profesionalnom kazalištu igrano je čak 20 (dvadeset!), isključivo afirmativnih naslova, od lutkarskih i dječjih tekstova do opere. Iako se uglavnom radilo o prikazivanju starih prikazanja ili njihovih obrada, pisali su se i novi tekstovi, ali ovaj put iz afirmacije religiozne ideje. Postavljena su tri nova mirakula: dvije žrtve svećenika za vjeru (Ivan Bakmaz: Stepinac, glas u pustinji iz 1992. i Milan Grgić: Sv. Roko na brdu 1993.) te jedno čudo obraćenja Krađa Marijinog kipa koje je 1970. napisao franjevac iz emigracije Hrvoslav Ban, a igrano je 1993. godine.7

Ove kazališne iznimke dogodile su se zbog neobičnih društvenih okolnosti. Naime, u Hrvatskoj se za vrijeme Domovinskog rata ponovila društvena situacija slična srednjem vijeku: ugroženost i izoliranost zajednice koja je rezultirala vjerom kao temeljem poimanja svijeta, ali i vjerom kao identifikacijom zajednice. Prikazanja i afirmativno religiozno kazalište su u ratno vrijeme bili nužan ritualni teatar koji služi osnaživanju, identifikaciji i zaštiti zajednice. Prestankom rata s profesionalnih scena ponovno je nestalo i afirmativno religiozno kazalište. Od 1995. do 2002. na velikim kazališnim scenama igrana su 4 (četiri) religiozna afirmativna naslova (uglavnom prigodno, kao Božićni programi u Kazališnu »Komedija«). Nakon toga se religiozne teme uglavnom opet stavljaju u subverzivni kontekst pa je tako Legenda o sv. Muhli Mate Matišića postavljena dva puta (2009. i 2014.),8 dok su afirmativni tekstovi i predstave ponovo na kazališnim rubovima.

Kupareova tri prikazanja o Kristu

Zato ne čudi što je i dramski rad Rajmunda Kuparea (1914.–1996.) bio nepostojeći za profesionalno hrvatsko kazalište. Osim opisane opće klime koja nije priznavala religiozno kazalište, »pripomogao« je i njegov životni put dominikanca i dugogodišnjeg emigranta koji je od 1947. živio izvan Hrvatske. Najduže je živio u Čileu gdje je izgradio svećeničku, sveučilišnu i književnu karijeru, a poznatiji je kao pjesnik i prozaik pa i teoretičar (estetičar) nego dramatičar.9 U Hrvatsku se vratio 1971. ali je i dalje bio na »rubu«, pa ga čak ni ratne godine nisu postavile na profesionalne scene.10

U dramskom žanru napisao je dva dječja religiozna »dramoleta«, kako ih je nazvao: Magnificat i Sliepo srdce,11 1944. godine. No, tema ovog rada su njegova tri prikazanja ‒ Porođenje, Muka Kristova i Uskrsnuće objavljena u knjizi Prebivao je među nama 1985. u »rubnoj« izdavačkoj kući (Dominikanska provincija).12Knjiga ima 131 stranicu nevelika formata (A-5), a na grafički riješenoj naslovnici (Oskar Berberović) su ime autora i naslov na dnu stranice bijelim slovima u crnoj traci širokoj tek jedan centimetar. Ta skromna pozicija slijedi srednjovjekovni običaj da autori stvaraju anonimno, na slavu Božju, smatrajući sebe samo radnicima na polju širenja Božje riječi. Na naslovnici dominira crtež raspetog Krista sa zrakama svjetla koje izlaze iz vrha križa. Crtež je smješten u sredinu stranice, a okružen grafički riješenim rombovima. Knjiga je ilustrirana s tri crno-bijele ilustracije, freskama Fra Angelica iz firentinskog Muzeja San Marko: Navještenje, Skidanje s križa i Noli me tangerekoje su stavljene ispred odgovarajuće drame.

Da ne bi bilo nikakve sumnje o čemu se radi, uz ovu vizualnu opremu knjige pisac je sam žanrovski definirao svoje drame na prvoj stranici, jer je nakon naslova knjige Prebivao je među nama dodao podnaslov: tri drame - misterija. Misteriji su, kako je rečeno, prikazanja tematski vezana uz život i muku Isusa Krista, a Kupareo svojim dramskim triptihom slijedi tri najvažnija trenutka kršćanskoga misterija koja u knjizi predstavlja kronološki: rođenje Spasitelja, njegovu muku i smrt te uskrsnuće.

Porođenje ili novorođeni Mesija ozdravlja najjadnijega

Misterij Porođenje u pet dijelova govori o Isusovom rođenju, a zbiva se u dva prostora – u Betlehemu u kući Izaka, predstojnika sinagoge kojem zbog popisa stanovništva dolazi na konak Marcijal, rimski satnik, i u polju kod pastira. Izak je učen i pravovjeran čovjek koji u prvom dijelu s Marcijalom raspravlja o Mesiji kojeg cijeli židovski narod očekuje i zato poštuje trudnice jer svaka ga može nositi. Marcijal ne vjeruje u to, a i ne voli trudnice, pa Izakova žena Sara mora otjerati jednu koju je primila da se odmori. Marcijal je prije tražio sluškinju za svoju ženu, a kad mu je Izak poslao svoju rodicu Abigajilu ona je s njim zatrudnjela. Marcijal ju je vratio Izaku, a ovaj ju je sklonio kod pastira u pustinju, jer bi je inače, kao majku izvanbračnog djeteta, morali kamenovati.

U drugom dijelu smo kod pastira u polju koji se spremaju na počinak. Mole svoga mudroga i poluslijepoga glavara Abinadabada da im te večeri vodi molitvu u kojoj prorok Izaija naviješta dolazak Mesije. Tu je i nesretna Abigajila s gluhonijemim sinom Jišmaelom kojeg smatra kaznom za grijeh, dok je prijateljica Estera tješi. U drugom prizoru se objavljuje anđeo i poziva ih da vide novorođenog mesiju, Krista i spasitelja.

U trećem dijelu se vraćaju puni dojmova o djetetu i neobičnom ponašanju ljudi (majka koja nakon poroda nije slaba), životinja (vol koji se ne želi maknuti od djeteta) i prirode (pećina je topla). Zatim dolazi i Abigajila te prepričava čudo koje se dogodilo njezinom djetetu. Budući je grešnica nije se usudila sa svima ući u pećinu nego je stajala vani, a onda je mlada žena izašla iz pećine i pozvala je unutra. Uzela je Jišmaela i stavila ga u košaru svojem novorođenom djetetu i Jišmael je progovorio! Svi slave Jahvu, a Abinadab se sprema otići Izaku, nadstojniku sinagoge da mu ispriča što se dogodilo i u Jeruzalem kao zahvalu za čudo.

U četvrtom dijelu Abinadab se vraća iz Betlehema i Jeruzalema i prepričava pastirima što se dogodilo. Izak mu nije povjerovao da se Mesija rodio u špilji, a još ga je više razljutila tvrdnja da je Mesija ozdravio dijete koje je plod grijeha! Uz prijetnje da je bolje da ne govore to okolo jer bi mogli stradati, izbacio ga je iz kuće. Pastiri se ne brinu što Izak kao rabin ne vjeruje:neka rabini tumače svoje knjige kako ih volja, mi ćemo se držati onoga što smo vidjeli i čuli, jer ma kako učeni bili i oni su ljudi i mogu se prevariti. Abinadab im govori i kako je u Jeruzalemu svjedočio dolasku mudraca u potrazi za novim židovskim kraljem. Kad pastiri odu, dolazi Marcije, raspituje se za svog sina, prihvaća da je ozdravio zbog neobičnog djeteta koje se rodilo i upozorava da sklone djecu iz okolice Betlehema. Herod je jako ljut zbog pojave novog židovskog kralja, ubio je svoje sinove da sačuva prijestolje pa kako neće tuđe.

U petom dijelu Abinadab odluči da Abigajila s djetetom ode u planine te da upozore i mladu majku u pećini. Kad im Estera kaže da su svi otišli iz pećine, odluče otići još jednom tamo. Abigajila opet ispriča svoj doživljaj i stavi svog sina u jaslice. Tada se pećina osvijetli, a Abinadab kaže: Ne čudite se djeco! Ispuniše se riječi Hošee proroka: »Djeca Izraelova zvat će se sinovi Boga živoga«. U svakom djetetu krije se Mesija. Zatim povede hvalu Jahveu koji svi prihvate (Pjevate Jahvi jer on stvori divote! Neka je to znano po cijeloj zemlji!). U njihovu pohvalu ulazi pjesma zbora Djetešce nam se rodilo kojom komad završava.

Muka Kristova ili obraćenje oslobođenog razbojnika

Muka Kristova je također podijeljena u pet dijelova i zbiva se: na Maslinskoj gori gdje Juda i svećenici dogovaraju izdaju; u zatvoru gdje Isusovu muku slušamo kroz oči razbojnika kojeg će s njime raspeti; u palači Poncija Pilata, nezadovoljna što su ga Židovi natjerali da raspne Isusa; na Kalvariji gdje Juda očajava izdaleka prateći Isusa; i na Golgoti gdje Isusovu smrt gledamo očima Barabe, oslobođenog razbojnika koji se na kraju obrati.

Prvi dio se zbiva na Maslinskoj gori, gdje Juda dogovara izdaju sa svećenicima. Spominju se i Isusova čuda i njegov karakter kao i strah svećenika od naroda pa se Juda dosjeti da se Isusa izruči Rimljanima kao pobunjenika. Svećenici silno žele ubiti Isusa, Judi daju novac i govore: Samo hrabro mladiću, tvoje je djelo ugodno Bogu. Kad svećenici odu, Juda otkriva da je s Isusom pošao zbog dobivanja pozicije i moći te da voli novac. Izdao je zbog novca jer je potrošio novac iz Isusove blagajne, ali je uvjeren da će Isus pobjeći i ovaj puta kao što je i dosad izmicao onima koji su ga htjeli uhvatiti. Razmišlja koliko novaca uzeti za sebe, a Đavao mu šapće i citirajući Isusove riječi (Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih); potakne ga da sebi uzme sve jer Isus ionako može nahraniti pet tisuća ljudi bez novca. U sumnji da će učitelj možda ipak umrijeti i da nije pravi Mesija i izbavitelj Izraela o kojem govore proroci, Juda zavapi za pravim Mesijom: Oh kad bi ga ja sreo, kleknuo bih pred njega i rekao mu: »Služit ću ti, samo daj da s tobom upravljam svijetom, da imam podanike pod sobom kao Poncije Pilat, da ne budem uvijek siromah i tuđi sluga«. Samo, kad će on dođi? Na to se pojavi Đavao i objavi mu se kao knez ovog svijeta, a Juda mu se pokloni ničice.

U drugom dijelu smo u zatvoru s tri osuđenika. Cinični Baraba, pravi i okrutni ubojica, ne vjeruje da će njega osloboditi na Pashu jer zna koliko je kriv. Disimas i Gestas su sudjelovali u pobuni protiv Pilata koji je htio uzeti novac iz hramske riznice da financira gradnju vodovoda, bili su junaci među narodom ali su ih izdali farizeji. Zatim su se sakrili među gubavce koji su spominjali Mesiju koji ozdravlja, a uhvatili su ih jer ih je jedan gubavac iz Samarije izdao. U susjednu ćeliju, koja se ne vidi na sceni, dovode Isusa i dok ga bičuju trojica razbojnika promatraju i čude kako ovaj novi niti jauče, niti proklinje. Kad mu se vojnici krenu rugati kao kralju židovskom i proroku, razbojnici shvate da je to čudotvorac iz Galileje. Zatvorenici ispituju zapovjednika tamnice što je Galilejac napravio, ali ne saznaju jer ovaj samo radi svoj posao. Zatim čuju kako narod traži Barabu od Pilata i dolazi zapovjednik koji ga pušta a drugu dvojicu osuđuje na razapinjanje.

Treći dio se zbiva u palači gdje Pilat razgovara sa ženom Klaudijom koja je mužu poslala poruku da ne osudi Isusa jer je pravedan. On joj objašnjava kako je sve pokušao: slao je Isusa Herodu da mu sudi, nevinog Isusa je okrutno bičevao da izazove sažaljenje kod onih koji traže njegovu glavu, izrugivao im se kruneći ga i nazivajući ga židovskim kraljem i na kraju im dao da odaberu između njega i Barabe, svima poznatog zločinca. No, nije uspio, a Klaudija je u strahu jer je sanjala proročki san o Isusovoj pravednosti, ali i stradanju svih koji su ga pogubili (Heroda, Pilata i cijelog židovskog naroda). Kad ona ode, Pilat prolazi u mislima kroz svoj razgovor s Isusom i zaključuje da je on od drugoga svijeta, a da su ga Židovi prevarili. Uto dolazi vojnik sa zahtjevom židovskih svećenika da se skine natpis iznad Isusa (INRI - Isus Nazarećanin, kralj židovski) ali ovaj to ljutito odbija.

Četvrti dio je Kalvarija, put na vrh brda Golgote gdje se razapinjalo. Dok se čuje vika ljudi na vrhu brda, Juda u očaju luta, sjeća se izdaje poljupcem i shvaća da Isus nije ni pobjegao ni sišao s križa. Susreće Šimuna Cirenca i saznaje put Isusove kalvarije. Šimun je promijenjen jer mu je Isus rekao da će i on njemu pomoći nositi križ, ali onaj drugačijite je shvatio da je Isus čovjek kojem je Bog blizu. Šimunu je žao Jude za kojeg misli da je tako zdvojan jer pati za Isusom. Stalno se spominje riječ prijatelj koja Judu baca u očaj. Juda susreće i Veroniku, svoju bivšu zaručnicu koju je ostavio kad je pošao za Isusom. Ona ga optužuje za izdaju učitelja i pokazuje njegov lik na rupcu. Juda traži oprost od nje, a Veronika ga šalje na Golgotu da tamo traži oprost. Juda želi poći ali ga Đavao odgovori, navede mu misli na njegovu neoprostivu krivicu (moj je grijeh tolik da je cijelu zemlju ispunio) i potakne ga da se ode objesiti uz ironiziranje Isusovih riječi: Što činiš, čini brzo.

Peti dio je vrh Golgote, ali se od križa vidi sjena na pozornici te čujemo glasove Isusa i drugih sudionika raspeća, a vidimo Barabu koji to gleda, sluša i komentira. Ljuti ga kako je moguće da je nevin čovjek raspet (i još moli Boga za te koji su ga raspeli), a on pušten. Ruga se Isusovom obećanju razbojniku o spasu jer su oba pribijeni na križ. Zbuni ga tama usred dana koja ostavlja osvijetljen samo Isusov križ. Dodirne ga Isusovo predavanje majke Ivanu, prevodi što znači: Eli, Eli lama sabaktani. Osjeća se krivim što je pravednik raspet, ali ne razumije zašto Bog to dopušta i zašto Isus to trpi kad je iz priča o njemu očito da ima moć izbjeći to trpljenje. Onda odjednom shvati: Joj joj! On trpi radi mene. Da, baš radi mene!Svi znaju da je Pilat trebao pustiti njega. On se nije nimalo protivio (...) Htio je da Baraba živi. Zar je to učinio zato da Baraba opet ubija? Shvaća da bi se morao promijeniti, ali mu je to teško. Pogađa ga kako se vojnici rugaju dajući Isusu ocat, a kad se zatrese zemlje u trenutku Isusove smrti uplaši se: Što je ovo?Potres! Zašto sve to? Bog se osvećuje. Kome? Barabi jer je zbog njega umro prorok. Ali ne, Baraba voli proroka. Baraba će postati pošten. Baraba nije skrivio smrt proroka. Baraba bi ubio one koji su ubili sveca. Nakon što još čuje i Longinovu izjavu da je to bio sin Božji, Baraba doživi pravo obraćenje i shvati Isusovu žrtvu: (...) Ah, blago meni kad je sin Božji umro za mene. (širi ruke prema Kristu) Sjeti se i mene, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo.

Uskrsnuće ili nevjerni Toma povjeruje

I Uskrsnuće slijedi petodijelnu strukturu. Prvi dio se zbiva u podnožju Golgote na veliki petak navečer nakon Isusova pokopa gdje Nikodem (farizej koji je Isusu dolazio noću i branio ga pred svećenicima) i Josip iz Arimateje (koji je dao svoj novi grob da se Isus u njega stavi) govore o učitelju i pokopu. Dolazi Toma koji je od zarobljavanja Isusa u bijegu i silno zbunjen zbog njegove smrti te ne vjeruje u uskrsnuće i vrijeđa sugovornike jer su potajno dolazili noću. Dolaze i žene u suzama, a Toma prepozna Martu koja nema sumnje jer se sjeća da joj je Isus rekao: Ja sam, uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Toma se iznervira kako žene vjeruju i onima koji su ih prevarili, ali ide otpratiti Martu i sestru joj Mariju do Betanije, koja je sat hoda.

Drugi dio je u subotu u Betaniji, u Lazarovoj kući, gdje Toma ispituje Lazara o vremenu kad je bio mrtav i sumnja i u njegovo i u Isusovo uskrsnuće, jer mu je teško prihvatiti da je Isus mrtav. Dolaze Nikodem i Josip iz Arimateje i upozoravaju ih da se čuvaju jer su svećenici tražili od Pilata da tri dana postavi straže pred grob učitelja da ga ne bi učenici ukrali. Marija, Martina sestra, izjavi da sutra ide pomazati učitelja s drugim ženama unatoč straži. Lazar se čudi kako će učenici ukrasti tijelo kad su svi uplašeni, a Nikodem izjavljuje da je za njega svećenički strah najbolji znak da je učitelj naš očekivani Mesija. Toma je i dalje očajan: Mrtvi Mesija! Ne shvaćam, učitelju.

U trećem dijelu na nedjeljno jutro Lazar i Toma razgovaraju o Mariji i njenom obraćenju iz grijeha, kad se ona vraća i donosi vijest da je susrela uskrslog Gospodina (prepriča kao u Bibliji). Toma joj ne vjeruje a ona ga grdi zbog toga i prozove ga zašto nije s ostalim učenicima u Jeruzalemu. Toma ne zna što da radi jer je u strahu i sumnji, a Lazar i Marta ga potiču da ide k učenicima i sam se uvjeri što se dogodilo. Lazar kaže: Meni se sve to čini moguće jer me je Učitelj uskrisio, ali ti se moraš riješiti svojih sumnji, Toma.

U četvrtom dijelu Toma se opet vraća k Lazaru nakon silne potrage za Isusom koji se svima ukazuje samo njemu ne. Pri tome nikome ne vjeruje: ne vjeruje ženama jer kad je žena bila svjedok, ne vjeruje učenicima i Petru jer zašto bi uskrsli jeo, ni dvojici iz Emausa jer nepristojno je ostaviti ih tako odjednom. Misli da su to bile utvare, a ne uskrsli Isus, bojeći se da nije on sam proklet jer je izuzet iz svih tih događaja. Žene govore da nema srca ni ljubavi prema Učitelju, a on želi da ga Isus sam razuvjeri. Dolazi mali Marko (Petrov rođak, onaj koji će ga kasnije pratiti i pisati Evanđelje) i prenosi Petrov poziv Tomi da se vrati u Jeruzalem jer se učenici spremaju u Galileju.

Peti dio je dvorana posljednje večere gdje apostoli odlučuju što dalje jer nakon Isusova uskrsnuća farizeji optužuju učenike da su ukrali tijelo i svi su u opasnosti. Petar predlaže da Marija, majka Isusova, ode Lazaru, a oni u Galileju kako je i Isus poručio. Toma odbija ići jer kako sad onaj koji je javno djelovao šalje tajne poruke i dok ga ne vidi ili ne čuje njegov glas, neće poslušati. Kroz vrata dolazi svjetlost i Isusov glas koji poziva Tomu da stavi ruke u njegove rane, a djelo završava Isusovom rečenicom: Jer me vidiš, Toma, vjeruješ. (Snažno) Blago onima koji će vjerovati a da nisu vidjeli! i zborom koji pjeva: Alejuja ili Kraljice neba, raduj se...

Komparativna analiza prikazanja

Kupareo, kako sam rekla, ne skriva da piše prikazanja i poštuje žanrovsku zakonitost. Međutim, unutar toga uvodi novine koje su izuzetno zanimljive i dobro funkcioniraju na obje razine žanra: kršćanski evangelizatorskoj odnosno ritualnoj funkciji te unutar dramskih konvencija. Upravo zato sam detaljno ispričala sadržaj u prethodnom odlomku ovog teksta.

Prikazanja su najčešće bila doslovne dramatizacije svetih tekstova: Biblije, odnosno Evanđelja. U misterijima se prikazivao Isusov život, a naglasak je bio na muci pa su zato na sceni bili Isus, Marija, apostoli, Bog, anđeli, demoni, farizeji, rimski vojnici itd. Budući da su u Bibliji šturo opisani događaji, tek ponekad uzroci, a za neke likove nema dovoljno razrađene motivacije, pisci su u srednjovjekovne muke ponekad dodavali i scene i likove. Osim scena s likovima iz naroda (kupovina pomasti ili spremanje posljednje večere) dodatno su objašnjavali motivaciju dva najteže prihvatljiva događaja, kao na primjeru hrvatske Muke13 koja je i paradigma ostalih europskih Muka. Prvo je sama činjenica da svemogući Bog mora podnijeti tako strašnu muku pa ga zato neki likovi odgovaraju (uz Petra koji je to činio i u Bibliji i majka Marija!) a javljaju se i likovi kojih nema u Bibliji da potvrde važnost Isusove muke i da ga podupru u tome (anđeli, Mihael, krjeposti, sam Bog otac). Drugo je Judina izdaja koja intrigira kako je moguće tako lako izdati živoga Boga kojeg si upoznao! Zato se đavao Judi ukazuje na Posljednjoj večeri kao zoran prikaz vječne napasti i mogućnosti čovjekova pada.

Kupareo također prati Biblijsku priču i Evanđelja kao i povijesne okolnosti događanja ali iz potpuno druge vizure. Kod njega uopće nema svetih likova na sceni – vidimo sjenu Isusova križa i čujemo glas Isusa na Golgoti i u dvorani posljednje večere. Od duhovnih bića na sceni još se samo kratko pojavljuje Anđeo pastirima i Đavao Judi. Događaji vezani uz Kristov život odvijaju se izvan scene, a na sceni su »prikazani« kroz oči svjedoka koji o njima govore. Pri tome su ti likovi »slabi subjekti« ne samo prema tumačenju naratologije (kao likovi koji nemaju znanje o događanjima u kojima sudjeluju ili ne razumiju svijet oko sebe) nego su doista slabi u društvu. U Porođenju nepismeni pastiri koje je pozvao Anđeo, u Muci razbojnici koji su u zatvoru s Isusom, u UskrsnućuToma kao apostol koji je imao najviše problema prihvatiti uskrsnuće.

To »okretanje vizure« je promjena dramske konvencije prikazanja. Ni u srednjem vijeku nije bilo lako prikazati svete ljude na sceni. Scensko prikazivanje uključuje u sebi laž (glumac nije onaj kojeg prikazuje) ali su to u srednjem vijeku rješavali ritualnim okruženjem u društvu i pravilom da svete likove mogu igrati samo najčasniji ljudi. Suvremeno doba u kojem Kupareo piše, kako je rečeno, ne priznaje svetost kako u društvu, tako ni na sceni, pa je stavljanje svetih likova na scenu dvosjekli mač. Uz to, Kupareo je mogao pretpostaviti da se, u slučaju postavljanja tih tekstova, može nadati samo amaterskim izvedbama što otvara dodatne probleme za izvedbe.

Međutim, to naoko dramsko ograničenje micanja sa scene glavnih likova i pokazivanja njihova djelovanja na druge, sporedne likove, dalo je s jedne strane odlično dramaturško rješenje dramske napetosti, a s druge strane iz njega je Kupareo izvukao dodatno značenje i snagu poruke.

Poruka događaja ili Kristov nauk prihvaćaju »nedostojni« ali otvorena srca

Svi se likovi spominju u Bibliji, ali je Kupareo razradio njihovu situaciju, dodao neke likove (starog pastira, Abigajlu i njezinog sina, Izaka i njegovu ženu, rimskog satnika Marcijala) ili pokazao detaljnije kako oni reagiraju na te događaje (Toma, razbojnici, Lazar i njegove sestre, učenici). Ono najvažnije, djelovanje Boga na likove, Kupareo ponekad uzima iz Biblije (nevjerni Toma), ponekad izmišlja (ozdravljenje Abigajlinog djeteta), a ponekad uzima legendu (obraćenje Barabe) zbog čega se i »opravdava« u fusnoti Muke.14 Međutim, sve što nadopisuje je izuzetno logično i moguće iz same priče (kao dodatni likovi) ili iz Isusova nauka (kao izmišljeni događaji) jer taj nauk zorno potvrđuje.

Porođenje govori o Isusovom rođenju, ali je napisano iz perspektive Starog Zavjeta i židovskog iščekivanja Mesije, o čemu govore svi likovi. No, kad se Mesija pojavi ne mogu ga svi prihvatiti jer je potpuno drugačiji od očekivanog. Rodio se u štalici i izliječio je nedostojnog prema židovskom nauku. Svaka deformacija ili nenormalnost smatrala se u Židova kaznom Božjom zbog grijeha otaca. Zato Isusa ne može prihvatiti nadstojnik sinagoge i obrazovani farizej Izak koji se drži tog zakona. On ne niječe da se čudo dogodilo, ali ne može prihvatiti da ga je počinio Mesija! Dijete kao Mesiju mogu prihvatiti siromašni pastiri zbog onog što učeni ne razumiju – zbog čuda kojem su svjedočili i čina milosrđa koje su srcem priželjkivali jer su poznavali i Abigajilu i Jišmalea i žalili ih. Isus se tim djelovanjem jasno pokazuje kao netko tko je došao nadopuniti Zakon.

Zato je Stari zavjet prisutan cijelo vrijeme u komadu: likovi govore takvim jezikom, citiraju se proroci i židovska povijest, mole se psalmi, veliča se Jahve. Pastiri na čudu zahvaljuju Jahvi, Bogu ocu, jer je on onaj koji šalje Mesiju. A novorođeni Mesija ne čini samo čuda (kao starozavjetni proroci) nego drugčaije djeluje na ljude od starozavjetnog Boga. Dajući poklon i milosrđe umjesto straha i kazne, mijenja ljude. Abigajila je iz špilje izašla lagana kao ptica, sretna ne samo zato što joj je dijete ozdravilo nego i zato što je to ozdravljenje značilo oprost njena grijeha i dokidanje prokletstva nad njom. Novorođeno dijete ju je oslobodilo silnog tereta poklonivši joj milost umjesto kazne. U drami Mesija tim događajem djeluje ne samo na Židove nego i na pogane, jer će čudo prihvatiti i Marcijal, rimski satnik. Iako je on okrutno odbacio Abigajlu kad je zatrudnjela znajući da ju je time osudio na smrt, kad vidi da je novorođeno dijete izliječilonjegova vanbračnog sina ‒ ne samo da je pomislio kako je on taj kralj kojeg traže nego se i njemu promijeni srce i dođe upozoriti da sklone svu djecu. To je najava širenja kršćanstva izvan židovske zajednice, jer je Krist došao zbog svih ljudi, a ne samo zbog Židova.

Problem drugačijeg Mesije nastavlja se i u Muci. Juda izdaje Isusa jer je želio slijediti velikog i moćnog kralja koji će mu dati moć na zemlji i jer voli novac, a ovaj mu Isus nije do kraja jasan. Čini čuda, proniče srca ali govori čudne stvari. Najavljuje svoju smrt, a vidio ga je da izbjegava smrt toliko puta. Kad shvati da je Isus razapet, nema snage moliti za oprost jer povjeruje Đavlu da je njegov grijeh prevelik. To više nije borba onih koji ne znaju tumačiti Pismo ili ne mogu prihvatiti ispunjenje Pisma, nego onih koji su susreli Boga ali ga ne žele slijediti nego od njega traže ispunjenje svojih ambicija. Zbog tih ambicija služe i krivim gospodarima (Juda se pokloni Zlome), a kad shvate kako je strašno što su učinili nemaju snage zamoliti oprost. Onaj tko se ne može »poniziti« da zamoli oprost za grijeh upao je u zamku oholosti koja Judu vodi k odbacivanju vlastita života – jednog od najstrašnijih grijeha. Onome koji je hodao uz Isusa i kojem je povjerena Isusova blagajna na zemlji, a nije shvatio Isusov nauk, ili Pilatu koji se unatoč svoj svojoj moći nije imao snage suprotstaviti Židovima iako je znao da razapinje nevinog ‒ kontrapunktirani su najnedostojniji na zemlji.

Primjerice, on kojeg su spremali razapeti, što je bio najsramotniji i najteži oblik kazne u Rimskom Carstvu, bio je baš najgori od svih njih: Baraba. Stoga Baraba gleda Isusovu muku na križu jer ga je zainteresirao pravednik koji je umro umjesto njega i on će u toj sceni proći duhovni put obraćenja. Jedan od najvećih grešnika na zemlji koji je ubijao, krao i hulio sada se mijenja zato što se pojavio netko tko je drugačiji. Baraba prvo ne razumije što se to događa (kao pogani), pa se uplaši Boga i kazne kad se zatrese zemlja (kao Židovi iz Starog zavjeta) da bi na kraju shvatio i prihvatio otkupiteljsku žrtvu Isusa Krista: snagom Isusove ljubavi na križu otkupljen je i njegov grijeh. Baraba će tako upoznati Isusa kao otkupitelja.

Ako je u prvom djelu Isus bio Dijete i očekivani Mesija, u drugom je bio prijatelj i otkupitelj, a u trećem je – učitelj. Uskrsnuće stoga ima nastavak nauka nakon Isusove smrti. Njegovi učenici različito reagiraju na njegovu smrt i uskrsnuće. Lazar i njegove sestre ne sumnjaju jer su vidjeli čudo Lazarova uskrsnuća, ali ni farizeji Nikodem i Josip iz Arimateje. Iako se oni Tomi čine nedostojni jer su noću potajno dolazili slušati učitelja dok je on s njim javno hodao, upravo je Toma taj koji najviše sumnja.

Tako ove tri Kupareove drame donose osnovni kršćanski nauk na dramski način kroz tri varijacije pokazujući da na svijetu nitko nije siguran i zaštićen od grijeha. Upravo oni koji misle da su u pravu (farizeji, apostoli Juda, Toma) ‒ griješe jer odbacuju/ne vide istinu. Ali te tri drame pokazuju i da nitko nije ni isključen od spasa, jer oni koji naoko izgledaju potpuno nedostojni (nepismeni pastiri, gluhonijemo dijete, žena u grijehu, najgori razbojnik, potajni učenici) otvorili su svoje srce Isusu Kristu i njegovom nauku. Na taj način je upravo kroz djelovanje Boga na slabe likove pokazano i zašto je Isus došao, čime je promijenio svijet i kako ga se treba prihvatiti i pratiti.

Dramska napetost ili promjena, kontrapunkt i emotivno zajedništvo

Prikázānje je takozvani konvencionalni žanr neprikladan suvremenom kazalištu jer je unaprijed poznata priča i njezin ishod, a likovi su »petrificirani« i nepromjenjivi u shemi dobra i zla pa zato nema nikakve dramske napetosti. Kupareo uzima kao podlogu poznatu Isusovu priču i zadani ishod, ali upravo zbog slabih likova kao nositelja radnje postigao je u svojim prikazanjima tri razine dramske napetosti.15 Prva su slabi likovi koji prolaze proces promjene i na kraju biraju dobro; druga je kontrapunkt s likovima koji ne razumiju i ne odaberu dobro; a treća razina je emotivno zajedništvo s publikom.

Upravo zato što su na sceni slabi likovi (a ne Bog), oni se mogu mijenjati. Kupareo pokazuje njihovu promjenu i to ne kao intervenciju nadnaravnim djelovanjem ili zadanu nekom višom silom, nego prihvaćanjem i shvaćanjem Boga vlastitim snagama likova na sceni. Dramska napetost je u putu njihove promjene ‒ od nerazumijevanja ili neprihvaćanja do prihvaćanja i shvaćanja. I to je nekad vrlo mukotrpno za likove, poput Abigaijile, Barabe ili Tome. Baraba koji prolazi od nerazumijevanja, straha do shvaćanja kada se na kraju baci na koljena, on je doista iskreno i kroz proces spoznao Isusovu otkupiteljsku žrtvu. I zato se promijenio.

Da bi se vidjelo kako je moguće odlučiti i drugačije, u svakoj drami Kupareo ima kontrast između lika koji može prihvatiti i shvatiti i onog koji to ne može: rabin i pastiri; Juda i Baraba; Toma i Lazar. Iz opozicije likova gdje jedan izabire dobro a drugi zlo, također proizlazi dramska napetost ali se ujedno potvrđuje katolički nauk slobodne volje.

Treće je emotivno zajedništvo s nama u publici koji možemo suosjećati sa slabim likovima na sceni jer ih razumijemo. Razumijemo njihovu muku, osjećaj krivice zbog grijeha, nerazumijevanje ili neprihvaćanje Božjih planova u svijetu i u našem životu. Mi razumijemo njihove faze koje vidimo na sceni jer ih i sami prolazimo u svojim životima. I kada likovi na kraju spoznaju i prihvate Božji naum (Abinadab koji govori da je svako dijete Božje, Baraba koji prihvati Isusovu otkupiteljsku žrtvu, Toma koji povjeruje), dolazi do katarze i pročišćenja i naših emocija. Druga razina emotivnog zajedništva također je posljedica slabih likova na sceni i njihova drugačijeg pogleda na događaje o kojima smo nebrojeno puta čuli. Budući da slabi likovi gledaju na te događaje prvi put, stvara se odmak koji potiče i publiku da gleda na te događaje očima likova odnosno kao da čuju/vide prvi put.

U ova tri prikazanja priča o božanskom postaje priča o ljudskom koje se mijenja pod utjecajem božanskog djelovanja. Iako se to događa ljudima iz vremena Kristova života, prenosi se i na nas danas jer se radi o ritualnim tekstovima koji su svevremenski. Svaka drama ima pet dijelova sa po dvije ili tri scene koje slijede promjenu radnje ili dolazak novih likova. Svaki dio ima na početku citat iz časoslova koji izvodi zbor koji na kraju pjeva neku prigodnu pjesmu, a ponekad pjeva i prigodno unutar djela (npr. Slava bogu na visini kad se objavi Anđeo navještavajući Isusovo rođenje).

Zbor nema dramaturšku nego ritualnu funkciju, kao i anđeo iz prikázanja. Anđeo je bio zadužen za invokaciju, uvodni govor u kojem se obično objašnjava radnja, ukazuje na značaj djela i poziva publiku da bude pažljiva. Taj isti anđeo se na kraju ponovno pojavljuje i tako potvrđuje božanskost onoga što se prikazuje odnosno potvrđuje vezu zemlje i neba. Zahvaljujući citatima prije svake scene Kupareov zbor povezuje zemlju i nebo najavljujući što se u toj sceni zbiva – božanski događaj zapisan u časoslovu. On također povezuje i prošlo vrijeme s današnjim, jer osim latinskog časoslova zbor pjeva i pučke napjeve koji se i danas pjevaju. Time se postiže svevremenost prikazanja i ritualnog teatra.

Zaključak

Prikázānja Rajmunda Kuparea su religiozno afirmativno kazalište koje govori o temeljnim istinama kršćanske vjere kroz tri važna događaja u Isusa Krista, ali uz zanimljive dramaturške novine. Prikazavši život »slabih« likova na sceni na koje ti događaji djeluju Kupareo je postigao i dramsku napetost i ritualnu emotivno zajedništvo s publikom. Zato je šteta što se ta prikázānja ne igraju više na sceni, jer scensku kušnju svakako mogu podnijeti.