Opsesivni roman o akterima Velikoga rata

Onkraj svih znanstvenih teorija o povodu i uzrocima, sarajevskom atentatu i globalnom imperijalizmu, jedna praška legenda, ako je vjerovati Gustavu Meyrinku, krivnju za izbijanje Velikog rata (1914.-1919.) pripisuje bubnjanju »mrtvog, jednookog bubnjara Ziske«, koji je oporučno naložio da mu se s leša odere koža i prevuče preko bubnja, ne bi li ga se i mrtvog čulo. Milani Vuković Runjić za sve je, pak, kriv krah posljednjega pokušaja svjetskih moćnika da izbjegnu planetarni vojni brodolom, susreta okrunjenih i inih političkih glava, koje su se u tu svrhu bijahu okupile u limboidnom hotelu visoko iznad alpskih vrhova, zajedno s mnoštvom živih i netom oživjelih mrtvih protagonista jednog vremena, koje je nedvojbeno kulminiralo u izbijanju Velikog rata, što ga danas zovemo Prvim svjetskim, ali je s njime i definitivno prestalo postojati, a mi ga, ako baš hoćemo, možemo nazivati modernom. I gdje je tu paralela s praškom legendom, zapitat će se sad zacijelo netko?

To je bar očevidno: u drugoj Meyrinkovoj pripovijetci (Urar) poludjeli praški vurmaher proizveo je čudesni kronometar, čiji brojčanik i kazaljke umjesto uobičajenih dvanaest broje četrnaest sati, pri čemu bi se prema nekom okultnom pravilu već prvi nakon ponoći trebao razvući unedogled. A Milanin nadrealni noćni tulum međunarodne političke i duhovne elite održava se, saznat ćemo, trideset i drugog srpnja ljeta Gospodnjega 1914., kao da bi se prema istom magijskom obrascu rastezanjem kalendara moglo izbjeći neizbježno. No, kao što ćemo vidjeti, a i kao što znamo, ništa se nije izbjeglo: od 1. kolovoza 1914. topovi riču, muze, istina, ne šute, ali trkeljaju ratnohuškačke parole, a diljem Europe, kao što reče prvi čovjek tadašnje britanske diplomacije, gase se svjetla...

Među gostima hotela – prigodno nazvanog »Majestic«, jer je sagrađen po nalogu cara Franje Josipa, što u priči poput nekog očinskog austrougarskoga Dedala leprša krilima i leti noćnim nebom – koji nisu mogli utjecati na politiku velikog vremena, ali su mu, tko živ, tko mrtav, itekako bili svjedocima, naići ćemo odmah na početku na Antuna Gustava Matoša, koji se svega knjigu ranije u Milaninom književnom opusu još majstorski mimoilazio s Marcelom Proustom u Mlecima. Ovaj put njegov je sugovornik Stefan Zweig, ali tu su i aveti iz njegove beogradske epizode, poput povjesničara i kritičara Jovana Skerlića, a posredno i vodećeg crnorukaša Dragutina Dimitrijevića Apisa, koji iznenada postaje svjestan svoje bliske smrti pred srpskim streljačkim vodom. Među živim gostima tu je psihoanalitičar Carl Gustav Jung u društvu ozloglašena britanskog maga Aleistera Crowleyja, što nije slučajnost, jer cijeli je hotel u svom čudesnom funkcioniranju zapravo spoj nesvjesnog i magije, što možemo dešifrirati i kao vješt spisateljski trik, koji likovima romana, ionako bremenitima prošlošću, omogućava još i jasan pogled u budućnost. Ipak, Crowley nije jedini koji okreće svoje mračno-cinične tarot karte, jer prvi špil, još prije njegova dolaska, pripada posljednjoj francuskoj carici Eugénie de Montijo i otkriva joj veoma jasno slike grozota koje će neminovno uslijediti kad se mrtvaci stanu raspadati, a zastalo vrijeme ponovno poteče.

Mozaik obraćanja bezimena pripovjedača, o kojem saznajemo samo da pripada osoblju hotela, što ga vode dvojica direktora, gospoda Leben i Tod, protagonistima ovog opsesivnog romana – ne zaboravimo, Milana Vuković Runjić još je u prethodnoj knjizi definirala imperative pripovijedanja u drugom licu – te njihovih refleksija i međusobnih razgovora otkriva raster fabule, koju, dakako, nije moguće jednoznačno odrediti, jer njezino vrijeme, kao što smo rekli, ili stoji ili ne protječe linearno, kamoli ravnomjerno, već se zgušnjava u povijesnosti i razrjeđuje u osobnim reminiscencijama. Naravno da takvo bergsonovsko baratanje vremenom (temp – durée) navodi i na razmišljanje o vremenskom romanu, unutar kojeg se, opet, posebno ističe Mannov Čarobni brijeg, čija se nadasve višeslojna radnja također ne odvija bez razloga u alpskom lječilišnom hotelu. Možda bi se moglo reći da se Mannov hotel od Milaninog razlikuje upravo u magiji (magici) vlastita izvanvremenskog postojanja, jer »Majestic«, podvučemo li crtu, nije ni deklarativno tu da liječi, nekmoli da spašava, ali zato bez problema oživljava mrtve.

Upravo to i jest ono bitno, jer svi su gosti hotela »Majestic« – radilo se pritom o ruskom, austrijskom i njemačkom caru, francuskom predsjedniku i britanskom ministru, legijama njihovih vojskovođa i diplomata ili, pak, sasvim slučajnim svjedocima tog neuspjelog summita – u kulminaciji fabule uhvaćeni u aporiji mirujuće točke apsolutne, nemjerljive sadašnjosti, kroz čiji se tjesnac, da malo okrznemo i egzistencijalističke teorije, »budućnost uvijek već dogodila u prošlosti«. Zato je ishod izvjestan, a pregovori tako jalovi, jer su se, primjerice, ratni užasi, koji će itekako uzdrmati svijet, na neki način već odigrali u prepisci njemačkog cara Wilhelma i ruskog mu kolege (i rođaka) Nikolaja, ili, pak, u kartaškim seansama ostarjele carice Eugénie, koju bismo, da se poslužimo antičkim usporedbama, mogli strpati negdje između Nestora i Kasandre histerične europske politike s početka 20. stoljeća.

Počasno mjesto među gostima hotela – u kojem se, protivno prvotnim očekivanjima, ne pojavljuju ni Franjo Ferdinand, ni Gavrilo Princip – pripada, međutim, jednom već pokojnom ljubavnom paru, koji bi danas itekako pobudio pozornost urednikā tabloidnih trač rubrika. Riječ je o austrougarskom prijestolonasljedniku Rudolfu i njegovoj ljubavnici Mary Vetsera, koji su 1889. godine tragično skončali u donjoaustrijskom dvorcu Meyerlingu, pri čemu se raspon mogućih motiva te nikada rasvijetljene, ali zato službeno itekako zataškavane afere (Rudolf je, podsjetimo, navodno prvo usmrtio Mary, pa onda digao ruku na sebe) seže od zabranjene ljubavi, preko obiteljskih razmirica u kući Habsburg sve do naručenog političkog ubojstva. Autorica je sasvim u pravu kad njihovu smrt uzdiže gotovo do ključa za dešifriranje jednog bitnog, premda ne tako očevidnoga sloja fabule svog romana.

Naime, afera Meyerling mnogo je mutnija i mučnija, mrklija i mračnija od onoga što će se Rudolfovu nasljedniku Franzu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sophie dogoditi dvadeset i pet godina poslije kod Latinskog mosta u Sarajevu. Ako bi, naime – a iz toga možda i prosijava neka vrsta političkog iskaza knjige – Ferdinandove federalističke reforme u korist slavenskog stanovništva (zbog kojih je vjerojatno i platio glavom) dvoglavu Monarhiju možda i poštedjele neminovne propasti, njezinoj vladajućoj dinastiji i dvorsko-političkoj eliti nakon Meyerlinga ipak više nije bilo spasa. U takvom kontekstu valja imati na umu i da se među prominentnim gostima hotela nalazi još jedan veliki samoubojica, pukovnik Alfred Redl, o čijoj se špijunskoj aferi, što ju je gotovo slučajno razotkrio praški novinar Egon Erwin Kisch, danas, istina, znade mnogo više. No, tko može poreći da i u toj aferi – jer tu mu je, eto, i ljubavnik, koji posthumno spašava obraz pričama o ucjeni – nema klice misterija dekadencije i rasapa kakanijskoga svijeta, čiji noseći stupovi u rat možda i ne ulaze kao ekskluzivni krivci, ali će iz njega svakako izaći kao najuzaludniji gubitnici.

Sentimentu za volju, stranicama Hotela u oblacima odzvanja i neki prizvuk sarkastične gorčine Posljednjih dana čovječanstva Karla Krausa, maratonske, nikada u cijelosti izvedene drame, koja, pisana kao neposredna reakcija na apsurde Prvoga svjetskog rata, svoju građu crpi iz sličnih faktografskih vrelā. No bilo bi krajnje neprecizno, pa i neopravdano tvrditi da se roman Milane Vuković Runjić sa svoje stogodišnje povijesne distance bavi isključivo problematikom Velikog rata, a ne uzeti u obzir sve njegove beskonačno razgranate korijene i korjenčiće, koji sežu duboko pod humke njime dobrano potresenih, a djelomice i pokopanih europskih kulturnih i političkih tradicijā i njihovih najvažnijih akterā. Iako se gosti hotela »Majestic«, kako živi, tako i oni mrtvi, na kraju razilaze neobavljena posla, hotel svoja vrata zasigurno ne zatvara zauvijek, jer za njegove će magijske seanse i u kasnijim dekadama, pa i stoljećima, biti itekakve potrebe, a jedna znana uzrečica ionako nam jasno govori kamo se to zločinci najradije vraćaju. Popularna kultura iznjedrit će sedamdesetih godina 20. stoljeća još jedan planetarno poznati hotel, koji će se zvati »Kalifornija« i za koji će vrijediti neoboriv princip: možete se iščekirati kad god zaželite, ali ne možete nikada otići. Ruku na srce, ne vrijedi li to za sve hotele u oblacima, od Mannova do Milanina?