Novo viđenje gradišćanskohrvatske baštine

Knjiga Andree Sapunar Knežević Književni prsten sadrži petnaest priloga povezanih kroatističkim sadržajem među kojima prevladavaju tri tematska kruga kompozicijski poredana kronološkim redoslijedom ‒ od sagledavanja starije do novije hrvatske književnosti s tematskim cjelinama posebnoga znanstvenog interesa autorice. Prvi je krug određen autoričinim zanimanjem za gradišćanskohrvatsko kulturno i književno nasljeđe, drugi povezuje književnopovijesna istraživanje različitih kroatističkih tema iz hrvatske književnosti XIX. i XX. stoljeća, a u trećem su dva priloga o hrvatskom jeziku.

Književnost i kultura gradišćanskih Hrvata nedvojbeno je dio cjelovite hrvatske književnosti i kulturnog nasljeđa, međutim, mnoge teme vezane uz to područje uglavnom su ostale manje poznate široj hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti, unatoč tome što su se u prošlosti njima bavili mnogi ugledni hrvatski književni povjesničari. Knjiga Književni prsten Andree Sapunar Knežević otkriva kulturnoj javnosti neke umjetničke vrijednosti gradišćanskohrvatske književne baštine iz razdoblja književnog baroka za koje se s pravom može reći da su neopravdano bile zaboravljene.

Povijest gradišćanskohrvatske književnosti počinje godine 1609. kada je gradišćanski Hrvat Grgur Mekinić tiskao svoju prvu knjigu pjesama. Važna je i činjenica da od godine 1864. gradišćanski Hrvati objavljuju kalendare i novine u kojima ističu svoju pripadnost hrvatskome narodu. Značajan je i nadnevak 16. listopada 1877. kada je Mihovil Naković zajedno s Martinom Boranićem objavio Deklaraciju o jedinstvenom pravopisu i književnom jeziku gradišćanskih Hrvata koju je potpisao velik broj hrvatskih svećenika i učitelja. Posebno je važan prinos dao Mate Meršić Miloradić (1850.–1928.), velikan gradišćanskohrvatskoga pjesništva. U Hrvatskoj se znatnije zanimanje za gradišćanske Hrvate bilježi u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, uporedo s razvitkom humanističkih i napose književnih znanosti.

Andrea Sapunar Knežević u svojoj knjizi tako izvještava o istraživanjima književnosti gradišćanskih Hrvata koje su u prošlosti provodili brojni uglednici hrvatske kulture i znanosti: Ivan Kukuljević Sakcinski i Stanko Vraz, potom Šime Ljubić, te Ivan Milčetić, autor iznimno zanimljivog putopisa o Hrvatima Moravske, Donje Austrije i zapadne Ugarske. Književnom djelatnošću gradišćanskih Hrvata bavio se i ugledni hrvatski leksikograf i književni povjesničar Mate Ujević koji je među prvima uspostavio most između Hrvata u Hrvatskoj i onih u Gradišću. U novije doba zapažene znanstvene prinose poznavanju gradišćanskih Hrvata sustavno objavljuje Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov u Trajštofu, a 2003. godine u Matrštofu i Željeznom je objavljena i Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika (gl. urednik Ivo Sučić). Kao relevantni osobito se na tom području ističu književnopovijesni znanstveni radovi Nikole Benčića i Istvana Nyomarkaya.

Promicanju gradišćanske hrvatske nacionalne i kulturne baštine znatno su pripomogle Hrvatske novine, koje izlaze još i danas a pokrenute su daleke godine 1910., počevši izlaziti u Juri/Györu (Mađarska), a poslije ih je u Željeznom nastavilo izdavati Hrvatsko štamparsko društvo, a sada ih već dugi niz godina uređuje publicist, književnik i svestrani hrvatski kulturni djelatnik Petar Tyran. Taj je list u značajnoj mjeri pridonio da se hrvatski jezik ne izgubi na njemačkome govornom području i da mladi gradišćanski Hrvati nastave njegovati svoju izvornu kulturu. Zahvaljujući takvim i sličnim kulturnim i duhovnim naporima, Hrvati u Gradišću uspjeli su očuvati svoj hrvatski identitet, kao što je to pošlo za rukom i njihovim predcima koji su njegovali hrvatsku riječ u crkvi, pisali i govorili hrvatskih jezikom i utiskivali hrvatsko obilježje na područjima gdje žive.

Upravo taj dio gradišćanskohrvatske književne baštine predmetom je najvećeg dijela znanstvenih istraživanja objavljenih u Književnom prstenu, što je tim važnije jer je taj dio kroatistike mnogim istraživačima promaknuo u cjelovitom sagledavanju hrvatske kulturne baštine. Andrea Sapunar Knežević pristupila je kroatističkim temama bez nekadašnjih nametnutih ograničenja i jednostranosti, što je jedna od osobito važnih odlika njezine knjige. Za nju se opravdano može reći da je danas nedvojbeno najveća poznavateljica i stručnjakinja u sagledavanju starije, ali i suvremene književnosti i kulture gradišćanskohrvatskog područja (moravskih, zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih Hrvata). Pri tom, u rezultatima svojih znanstvenih rasprava, pruža ne samo nove spoznaje na području povijesti književnosti i jezikoslovlja, već i na području etnografskih istraživanja.

Gradišćanskohrvatska pučka barokna književnost, sa svojim stilski intenziviranim vjerskim poukama, važna je za izrastanje jezične izražajnosti i oblikovanje duhovnosti. U svojoj vrijednoj knjizi Književni prsten autorica donosi dragocjen prinos cjelovitosti slike o hrvatskom baroku, epohi koja je bitno pridonijela oblikovanju suvremenih hrvatskih pučkih kulturnih okvira. Autorica temeljito i pouzdano tumači Apokrifne tekstove gradišćanskih Hrvata u XVIII. st. pri čemu svojom metodom ulazi u same povijesne korijene nadahnuća gradišćanskohrvatske barokno-prosvjetiteljske književnosti, komparativno ih uspoređujući sa sličnim stvaralaštvom na njemačkom, talijanskom i mađarskom području, a metodom stilske analize tekstova iznosi njihove umjetničke osobitosti i jezične karakteristike.

Osobitu pažnju posvećuje Baroknim propovijedima Eberharda M. Kragela (s osvrtom na lik Blažene Djevice Marije), sintetizirajući svoja istraživanja u tekstu Vrh gradišćanskohrvatske barokne pobožnosti. Naime, preko pučke pobožnosti, Blažena Divica Marija postala je omiljenom temom gradišćanskohrvatske barokne književnosti, što je razvidno iz molitvenika franjevaca Bogomira Palkovića, Lovre Bogovića, Jeremije Šoštarića, Simeona Kniefca i dr., te u njihovim brojnim propovijedima, među kojima se bogatstvom jezika i stila ističu propovijedi servitskoga redovnika Kragela u njegovu baroknom djelu propovjednog karaktera Csetvero-versztni duhovni persztan (Šopron, 1763.). Sapunar Knežević analizira stil Kragelovih propovijedi pronalazeći baroknu perifrastičnost, hiperboličnost, kumulativnu metaforičnost i bujnu retoričnost ‒ tipične odlike baroknog stila.

U dva znanstvena rada, Barokne propovijedi Eberharda M. Kragela i Bogovićeva Hiža zlata – vrh gradišćanskohrvatske barokne pobožnosti autorica širi obzorje percipiranja hrvatske barokne manire i na spomenuta dva reprezentativna ostvarenja duhovne književnosti, prvo iz žanra eshatološke homiletike i drugo kao primjer molitveno-katehetskog pastoralnog djela s pridodanim pjesničkim poglavljem crkvene himnodije. Molitvenik i pjesmarica Hiža zlata fra Lovre Bogovićapredstavlja najpopularnije djelo starije gradišćanskohrvatske književnosti, ovjenčano baroknim ukrasnim stilom i proširivano u brojnim izdanjima (Hiža zlata ima petnaestak izdanjā, a isto toliko i u proširenom obliku pod nazivom Nova hiža zlata. Nadalje, na temelju tog djela, ali i opsežnih komparativnih proučavanja, autorica iznosi povijest marijanskog kulta i marijanske bratovštine u Željeznom (Eisenstadt), te uočava jezične osobitosti, arhaizme i vrijednost rijetko upotrebljavanog Bogovićeva tezaurusa, a s druge strane argumentira njegovo naslanjanje na kajkavsku himnodijsku tradiciju (crkvene pjesme Nikole Krajačevića Sartoriusa, Jurja Muliha i zbornik Cithara octochorda).

U Književnom prstenu znatna je pozornost posvećena istraživačima usmene i pisane književnosti zapadnougarskih Hrvata u XIX. i XX. stoljeću, te se donosi pregled najvažnijih stručnih istraživanja gradišćanskohrvatskoga usmenog pjesništva (od Moriza Fialke, Frana Kurelca, Dragutina Rakovca, Stanka Vraza, Izmaila Ivanoviča Sreznjevskog, Franje Ksavera Kuhača, Bede Dudika, Gjure Kutena i ostalih, manje poznatih istraživača). U radovima Vrazov prinos poznavanju hrvatske i slovenske usmene književnosti i Narodne pjesme gradišćanskih Hrvata u književnoj ostavštini Stanka Vraza Andrea Sapunar Knežević se bavila romantičarskim oduševljenjem Stanka Vraza, kako preko piščeve ostavštine i njegovih djela ali posebno i Vrazovim aktivnostima u sabiranju usmenoga narodnog pjesništva i glazbenih narodnih popijevki među gradišćanskim Hrvatima, te uočavanjem utjecaja narodnih popijevki na romantičarski stil umjetne autorske poezije. Kroz opsežna književnopovijesna i faktografska zapažanja obrazlažu su Vrazove zasluge za poznavanje hrvatske, slovenske, bugarske i gradišćanskohrvatske folkloristike.

Rezimirajući prvu skupinu autoričinih istraživanja književnopovijesnih tema, može se zaključiti da su one nedvojbeno važan prinos poznavanju onog dijela hrvatske kulture i književnosti što je nastao izvan Hrvatske, a u toj, nazovimo je tako »inozemnoj croatici«, najvrjedniji dio čini upravo gradišćanskohrvatska književna i kulturna baština koja još uvijek nije dostatno istražena i poznata hrvatskoj stručnoj javnosti. Ujedno, prinosi Andree Sapunar Knežević na tom području nezaobilazna su pretpostavka svim budućim istraživanjima gradišćanskohrvatske književe povijesti.

Urednik knjige Književni prsten akademik Radoslav Katičić u proslovu knjizi ističe: »Kroatistika je zapušteno područje, njiva nedovoljno uzorana. Ta jednostavna konstatacija nekoga će iznenaditi, pa i stresti ako mu je do kroatistike stalo. Napokon, to je nacionalna filologija jednog europskog naroda, i to ne od svih najneznatnijega. Pa kako da je onda zapuštena? Uzrok je tomu dijelom u slabosti hrvatske sredine, koja nije raspolagala niti onim sredstvima koja je sama privređivala niti joj se dopuštalo da se valjano konstituira, nego su ju razne sile neprestano ometale i rastrojavale...«

Ipak stvari su se u novije doba počele mijenjati na bolje. Dakako, to datira od stvaranja samostalne hrvatske države devedesetih godina prošlog stoljeća. Katičić stoga tu činjenicu napose ističe: »Mlada hrvatska državna nezavisnost stvorila je onda tako usmjerenomu istraživanju mnogo povoljnije uvjete, ali to ne dolazi do izražaja koliko bi moglo i koliko bi se očekivalo jer su u hrvatskoj intelektualnoj sredini još vrlo prisutni i utjecajni oni koji nisu pripravni doista napustiti staro gledanje, kakvo je do šezdesetih godina prošloga stoljeća prevladavalo u hrvatskoj filologiji. Bila je skrivena u serbokroatistici i nije bila lako zamjetljiva u svojoj pravoj cjelini. Nema smisla sad ulaziti u to koliko to pomanjkanje pripravnosti dolazi od prikrivene težnje da se uspostavi prijašnja serbokroatistika, a koliko naprosto od navike i tromosti. Ostaje činjenica da kroatističke teme što ih Andrea Sapunar sada podastire čitateljstvu padaju kao proljetna kiša na nedostatno natopljenu zemlju«.

Svoja književnopovijesna istraživanja autorica u drugom tematskom krugu svoje knjige usmjerava i prema piscima u Hrvatskoj u XVIII. stoljeću (prilog »Stilska obilježja Babićeva Cvita razlika mirisa duhovnoga«), XIX. stoljeću (»Stanko Vraz kao folklorist. Vrazov prinos poznavanju hrvatske i slovenske usmene književnosti«), te XX. stoljeću (prilozi: »Prohaskina studija o problemu slavenske kulture«; »Narativno-deskriptivna struktura Nazorove putopisne proze«; »Milan Begović kao kazališni kritičar i teatrolog«).

U sklopu autoričina proučavanja i afiniteta za specifičnosti barokno-prosvjetiteljskog razdoblja u hrvatskoj književnosti nastala je i njezina rasprava Stilska obilježja Babićeva »Cvita razlika mirisa duhovnoga« u kojoj se analiziraju karakteristike antologije što ju je sastavio visovački franjevac Tomo Babić. Autorica utvrđuje Babićevo eruditivno poznavanje, didaktičko preuzimanje i stiliziranje refleksivne proze i duhovnih pjesama, te ističe njegov prinos u odabiru materijala, u kompoziciji, samostalnoj stilizaciji tekstova i uporabi narodnog idioma – štokavske ikavice – kojima je postigao kontinuitet između starije hrvatske književnosti i novoga vremena, kako je to prvi uočio Radoslav Katičić.

U radu Prohaskina studija o problemu slavenske kulture Andrea Sapunar Knežević se bavi retrospektivom i kritičkim prosuđivanjem filološke metode Dragutina Prohaske i njegova sagledavanja kroatistike u usporednim relacijama i utjecajima naspram cjelokupne slavističke književnosti (posebice ruske, češke, slovačke, poljske, te književnosti pojedinih južnoslavenskih naroda).

Pored nabrojenih kroatističkih područja Andrea Sapunar Knežević svoj književnopovijesni interes usmjerava i prema piscima iz razdoblja hrvatskoga modernizma: Vladimiru Nazoru i Milanu Begoviću. U studiji Narativno-deskriptivna struktura Nazorove putopisne proze pokazuje se piščev smisao da iz epizodičnih i akcidentalnih pseudozapleta dosegne umijećem pripovijedanja i opisivanja poetičnost, duhovitost, povijesnu znakovitost ili fantazijsku reminiscenciju, te time ostvari vrijedan prinos hrvatskoj putopisnoj prozi. Rasprava Milan Begović kao kazališni kritičar i teatrolog rezultat je autoričinog opsežnog bavljenja piščevim dramskim opusom u sklopu znanstveno-izdavačkog projekta u HAZU Kritičko izdanje sabranih djela Milana Begovića u 24 knjige (voditelj prof. dr. sc. Tihomil Maštrović) u sklopu kojega je priredila i objavila četiri knjige: Theatralia I. i Theatralia II. (2003.), te Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui, knj. I. (2005.) i knj. II. (2006.).

Epicentar autoričina kritičkog sagledavanja koncentriran je na ulogu Begovića kao teatrologa i kazališnog zaljubljenika, autora više od dvije stotine kazališnih eseja, osvrta i studija kroz koje je sustavno pratio hrvatski kazališni život u raznolikim aspektima. Pored pisanja u hrvatskoj periodici, Begović je kazališne prikaze objavljivao i u njemačkim, austrijskim, talijanskim i srpskim časopisima, te je tako, uz vlastiti respektabilni međunarodni dramski uspjeh, značajno pridonio cjelokupnom poznavanju hrvatske kazališne umjetnosti u inozemstvu.

Recepcija djela poljskih pisaca u Hrvatskoj predmet su autoričina interesa u prilogu »Književnokritički prilozi iz poljske kulture i književnosti u dalmatinskoj periodici u XIX. i početkom XX. stoljeća«. U pogledu izdavanja djela, ali i dosega književnokritičkih prikazā, pored Zagreba se kao najznačajniji centar polonistike izdvaja uloga Zadra i njegovih književnih djelatnika. Utvrđujući kako se u doba realizma književna kritika uspješno afirmirala kao zasebna književna vrsta, autorica naglašava da je sve brojnija čitateljska publika pokazivala rastuće zanimanje za književni rad ne samo hrvatskih pisaca, već i onaj nastao u drugim europskim zemljama. Od slavenskih književnosti osobito je zanimanje vladalo za poljsku književnost, kako zbog kvalitete velikih poljskih pisaca, tako i zbog brojnih kulturnih, vjerskih i društvenih sličnosti dvaju narodā i njihovih političkih sudbinā.

Dva priloga u knjizi tematski su povezana sudbinom hrvatskoga jezika; prvi je prinos o kulturnoj povijesti hrvatskoga civilizacijskog rječnika u XIX. stoljeću: »Die Auswirkungen des Jahres 1848 auf die Sprache der kroatischen Presse in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts am Beispiel der Verwendung von Wörtern für ‘Föderation’ und ‘Konföderation’«, a drugi je prilog povezan s aktualnom sudbinom hrvatskoga jezika u medijima: »Hrvatski jezični standard u jeziku javne komunikacije. Uloga medija u oblikovanju hrvatske jezične svijesti i kulture«. Andrea Sapunar Knežević pokazuje na nizu rečeničnih primjera iz javne medijske prakse iskrivljavanje pojedinih gramatičkih, sintaktičkih normi, te se zalaže za lektorsku i fonetsku kontrolu publicističkih žanrova informativnoga predznaka, te podizanje razine svijesti o potrebi pravilnoga pisanja i govorenja u domenama javne komunikacije.

I da zaključim: Knjiga Književni prsten Andree Sapunar Knežević potvrđuje da je i o najsloženijim književnim, jezikoslovnim, jednom riječju, filološkim pitanjima moguće pisati na način da budu razumljiva ne samo uskim stručnim krugovima, već i široj čitateljskoj javnosti. Knjiga sadrži i priloge važne za njezino lakše korištenje: iscrpnu literaturu, kazalo imena autorā, kazalo naslova, popis slikovnih priloga, bilješku o autorici te Summary i Zusammenfassung. Ono čime će Književni prsten Andree Sapunar Knežević pronaći svoje trajno mjesto u kroatističkoj literaturi jesu zanimljive a manje poznate teme hrvatske književne povijesti o kojima autorica razlaže na moderan, znanstven način, pružajući nova motrišta na hrvatsku književnu i kulturnu baštinu, osobito onu ostvarenu među gradišćanskim Hrvatima, napose u baroknom razdoblju.