Pjesme su
utok neba,
sebedarje,
opijanje,
ushit što osvjetljuje
dan.
Zasanjanost
dublja od
najdubljih
dubina.
Posvemašnji
san.
Prati me tuga
zavičajnih sjena.
Kao rijeka sam
neutješna
koja teče iz tajne
u tajnu nikad
posve shvaćena.
Na groblju
trepere
koprene breza
nastanjene
nježnim dušama
mojih predaka.
Kad’ umrem,
i ja bih željela
breza da budem!
Sinoć sam
srcem dodirnula
tugu nepoznate,
oronule žene.
Sa zavežljajem,
u opancima,
vukla je
izgubljene nade
u bezglasnim
naricanjima.
U prolazu,
okrznula je nehotice
bezbrižnost neke
druge žene.
Pregršt grdnji
saspe se
u nabore bola,
u prestrašene
zjenice
ranjene burama
jalovih proljeća.
Sinoć sam,
zastajući,
srcem dodirnula
tugu
nepoznate žene.
Na jugu,
s utkanom
svjetlošću
u kamenu i
sidrom tajni,
jedan grad,
okrenut
zvijezdama.
Tu, u uvali
snatrenja,
u zrenju
ljeta,
uranjala sam
svoje zanose
u vrelinu
grada,
sazdanog od
svjetlosti i
kamena.
Kad otkrivam
sebe
u predmetnosti
svijeta,
život mi se
na čudan
način
usporava.
Kaplja sam
u zelenom
prostoru.
Čežnja.
Slušam
plač violina.
U kapljici
rose
pomiješane
boje
jutra.
Osluškujem
tišinu i
ushit
duše.
Izgubljeni
u središtu,
tražeći
pravo lice
sebe,
kad naša se
putovanja
približe kraju,
ostaje nada
u vječnost
i snovitost
onkraj
plavog beskraja.
Neki je tajni
čuvar
snova
riječi ove
napisao
i imenom mojim
potpisao.
1, 2015.
Klikni za povratak