Nakupine

9.

Oni su uvijek negdje oko nas, ovdje, uši
imaju kao i mi, drukčije čuju, grabe
drukčije, premda prste imaju iste; bučni
moramo biti, njima najdraža je tišina,
ali upropaste je, razgalame se, neki
i zapjevaju, viknem: pobjegni! ali oni
pobjegnu, vrlo često, mi ostanemo, oni
vrate se, kamo ćemo? imamo samo sebe;
bjèžimo k njima! to je najbolje, u tom smjeru
ne bježi nitko, nikad nitko ne bježi k njima.

10.

Gradovi koji nisu, u njima živim, boljih
i nema, svi su redom nestali, neki prah su,
a neki nastavljaju svoju arhitekturu
u nebu, tu je moja tržnica, kuća, voće
i povrće, i pjesnik koji odozgo baca
stihove zrele kao rajčice, tu mi stoji
postelja, tu me možeš naći kad dođe zima,
a dolazi, i jesen i ljeto koje već je
prošlo, i prije toga proljeće, noć će tvoj
dobiti oblik, tvoju kožu od prvih zvijezda,
pravilnih kao cesta što luta i bez cilja
ikakvog vodi nas u ozimo novo ljeto.

11.

Kad pogledamo jedno drugog u oči munja
to je i hrabri goli anđeo odmah padne
na ruže, kiša odmah skvasi u zemlji zrnje
na samrti, da nikne pa da se opet munja
pokaže kad ga sprži; jesmo li to nas dvoje?
i tko je tko u tome metežu? leći ćemo
a ako ustanemo bit ćemo stabla, puna
cvjetova s kojima nema proljeće ništa, oblak
bit će nam domovina, ljepša od ove, ljepša.

12.

Počinje padat lišće
već prvoga dana rujna;
htio bih biti to stablo
s čijih se grana ruši.

U očima htio bih naći
mjesto za lastavicu,
posljednju ili prvu,
kad počne kiša nujna.

Htio bih biti onakav
kakvo je nebo ovo,
za zvijezde, a i za sunce,
ono staro i novo,

ono kao što mačka
igra se, prede klupko
djetinjstva novog i šapće
u uho nešto ljupko,

nešto što ja od njega,
a ono od mene uči,
nešto što tebi nalik
u mome mraku čuči.

13.

Vidio sam ga, svu noć
samovao je s dragom,
ja nisam,
bio sam sâm.
Zora je, hladna, dugo čekala
pred pragom,
da otvorim joj vrata,
da kuću joj sigurnu
dam.
Bili su sami u dvoje,
a ja u dvoje samac,
čamac
na putu k nekom dalekom horizontu
što stalno mijenja boje
od zelene do žute, i plave:
svaka je od njih mamac;
svi što su dosad govorili nešto
sad šute;
imam li kamen ili
pticu
iznad glave?

14.

Otkako ovdje nisi gotovo ništa već ovdje
nije, na druga mjesta odlazi, dosta mračna,
pogodna da se zvijeri ohrabre, bacam sjene
posvuda oko sebe, a ne pada na mene
nikakva svjetlost, sada, ako me voliš to se
priprema iz dalèka, negdje gdje nema traga
ni tvog ni mog, ni traga ičijeg, puštam samo
da me ponèsu vjetar i strah, da dječak s loptom
krpenom moje srce postane, napravljenom
od one tvoje stare haljine kad si bila
najljepša u njoj, a i izvan nje, gdje si uvijek
zapravo poput zraka, zvuka; odjednom nemam
namjerā, sve su tvoje i sve ih zato moram
izvest do kraja: sebe izdišem, tebe dišem.

15.

I noć se toga sad srami,
možda i dan,
a i mi sramimo se i sámi,
možda, a nismo krivi:
to sámo dođe, tako,
kao štp dođe kiša;
našli smo dio Raja
i možda čitav
Pak’o.
Pokazat će se to negdje
iz nekog dijela tijela.
Čega
može se sramiti noć?
ili dan? ili šuma i polje
puno čistog snijega
zimskoga, kada niknu
visibabe prve
i viknu:
Žive smo! Živite!
Živim.
Zašto da sebe za nešto,
ili tebe,
krivim?

16.

Srce je provjereni sin lupeža, sin popa
i bludnice, na vrata
svačija kuca, brata
ni sestre nema, krade gdje može, svuda
krade, vrlùda, lu``da
i mudrac, srce, nomad,
krvavi komad tijela.
Učinili smo ono što nam je ruka htjela,
što su i usne htjele, i usta,
što je htio
jezik u njima; tko bi
ikada mogao reći tko je tu
krivac bio?
i svi i nitko;
to bi
svatko učinio glatko:
tijelo ti slatko, vitko
pamtim, koljena pamtim, želju
pamtim
i plamtim,
stari mlinovi moji me melju.

17.

Krv ti je iznenada hrapava, moja puna
kamenja je, kotrlja se kroz vene
i čujem kako ruši sve gradove i sela
u meni, pada vláda nesposobna da zada
zakone mome srcu; negdje između zuba
ostala si mi, nisam pojeo te do kraja,
ne mogu kad te nema, spotičem se i padam
u tvoju krv u sebi, putujem; gdje je meni
domaja? ti si, one planine tvoje, penjem
tamo se u snu, zavičaj si mi, mala
država gdje se pere prljavi novac snôva
potpuno naših, brusi tvoja me krv, kroz mene
hrapava teče, zar ću postati dijamant?

18.

Ako me tražiš ne znam gdje sam, ti samo traži,
vidjet ćeš kako netko samotan stoji negdje
na samom rubu ruba i maše, kome? ruku
njegovu pitaj, nogu njegovu pitaj, kožu
njegovu skini, dobra haljina bit će ona
tebi na svečanosti janjadi prve; šípak
u vrtu zrije, puca, ubit će me ta zrna,
to je revolver, on je pripadnik crne ruke,
a nismo htjeli ništa nego se samo ljubit
do kraja; nema kraja, početak tek će stići,
posljednji, kao vagon u kojem skrivaju se
izbjeglice iz tužnih i nesretnih zemalja.1