Lakoća

«...od budućnosti, koja se mladim ljudima
neprestano obećava, nije bilo ništa.«
(Ingeborg Bachmann)

Kratka priča na uvodu

Eliška dođe kući, a Egon kaže: »Danas ću ispržiti ribu.« Baš lijepo od njega. »Na masti ili ulju?« »Na masti ne«, prene se Eliška. »Povraćala bih od toga.« Egona tako oštar odgovor razbijesni, iako dobro zna da Eliška ima ozbiljne probleme sa želucem. Toga se sada ne sjeti i u ogorčenoj ljutnji gađa Elišku kockom masti. Eliška se izmakne, mast pljesne o zid. Eliška ne propusti dobaciti nekoliko komentara, daleko bolje naciljanih od Egonova pogotka mašću, nakon čega Egon, koji je u društvu poznat po svojoj smirenosti, ne uspije obuzdati svoj bijes, zgrabi Elišku za vrat i počne ju smrtno ozbiljno gušiti; stoga ona padne i onesvijesti se. To ga naposljetku urazumi i probudi u njemu grižnju savjesti.

Anna

Nekoć davno, kad je moja glava sezala tek do ruba naslona, svatko koga sam srela obećavao mi je veliku budućnost i opisivao ju je vrlo slikovito, misleći da s obzirom na svoju visinu još ne mogu pamtiti. Svi su nešto izmišljali, pretjerivali, pobuđivali su u meni očekivanja za koja su i sami znali da nisu ispunjiva, a time su se ogriješili. Tek kao velika shvatila sam da je to bila tek čežnja odraslih da svoje snove ostvare u mojoj dječjoj mašti.

Pavel

Pratit će me Petr.

Pričat će mi o toj noći, čija su ključna mjesta obala, park, krevet, vlak, barovi. I dani će doći na red.

Vjetar struji svime, ulazi kroz prozore u kuće, diže kovitlace odmičući iza ugla. Prošlost izranja slučajno, stapa se sa sadašnjošću.

Petar i ja hodamo Pragom koji uopće ne izgleda kao grad. Petr je star kao i ja.

Ugledamo Jehovine svjedokinje kako skreću iza ugla s kovitlacem vjetra, netko ih pozove da uđu, a one počnu govoriti: »Bog ne postoji, kršćanstvo je besmislica, da bog postoji, ne bi dopustio da na svijetu ima toliko nasilja, pogledajte samo, kršćani se mlate kao ludi, uzmimo Sjevernu Irsku, ondje se protestanti bore s katolicima, to je dokaz da bog nije svemoguć...«

»Mene ne zanima Irska«, kaže Petr, »mi smo u Češkoj, radije mi recite što biste učinili da šećete parkom, a netko vas presretne i želi vas silovati, teoretski ondje leži grana ili nož, pa što ćete učiniti? Hoćete li posegnuti za time i braniti se ili ne?«

»Ne znamo«, kažu Jehovine svjedokinje, »ali u Sjevernoj Irskoj...«

»Pustite Irsku na miru i odgovorite – hoćete li posegnuti za tim nožem ili ne? Hoćete li ga udariti granom po glavi? Hoćete li ga ubosti?«

Jehovine svjedokinje se zbune, pogledaju jedna drugu, zašute.

»Moramo se raspitati.«

Pavel i Petr idu u umjetničku galeriju

Petr i ja došli smo ispred Veletržne palače. Na ulazu smo se mimoišli s mladim muškarcem koji je na licu imao veliku crnu bradavicu. »Jesi li ga vidio? To je perspektivan slikar, moja ga djevojka voli promatrati iz daljine. Pomisao na njegovu bradavicu pobuđuje kod nje ugodan osjećaj dodira mišje dlake. Željela bi dodirnuti njegovo lice, ali ipak se ne poznaju tako dobro.«

U kavani su slučajno sjedili Anna, neki muškarac i likovnjak S. K. Raspravljali su o grafičkom oblikovanju Annine knjige. Petr ih je pozdravio i sjeli smo k njima.

Higijenski bijela, bolnički pusta kavana s toliko širokim stolovima da je intimni razgovor posve isključen. »Doznao sam što se događa u Poljskoj, ravnateljica varšavske galerije upravo je dala ostavku«, kaže S. K. »U galeriju je bio pozvan Talijan Maurizio Cattelan, a on je odlučio nekako razljutiti Poljake te je razmišljao što bi ih moglo pogoditi, što je njima najvažnije – papa. Što bi se u vezi s njim moglo učiniti? I eto ti djela – Papa kojeg je pogodio meteorit. Velik skandal. Tako, dakle, nastaje umjetnost. Ali i mi ovdje imamo takvu gospodu, takve velikane... Uostalom, i sveti Václav koji sjedi na trbuhu konja okrenutog nogama prema gore, a koji sada visi u palači Lucerna, inspiriran je tim Talijanom.« »To mi se baš sviđa«, kaže Petr i ja se s time složim. »Zato što ste djeca ovoga vremena, ja nisam. Meni je stalno na umu Myslbek koji je Václava stvarao dvadeset jednu godinu.«

Pokraj našega stola prođe skupina glasnih i bučnih tinejdžera. S. K. ih promatra ironičnim pogledom punim straha, kao da su divlje zvijeri. »Kad ih vidim kako se prave važni sa svojim torbama i kako ulaze u Galeriju francuske umjetnosti, prođu me žmarci po leđima.« Začula se tutnjava kao da netko struže željeznom šipkom po valovitom limu. »Otvaraju knjižnicu, tako će sada tutnjati petnaest minuta. Izmislili su nevjerojatnu stvar. Regali s limenim roletama s bravom, a pritom se, kao što možete vidjeti, knjiga može neometano izvući sa strane preko male pregrade. Nevjerojatno. Imam osjećaj da se ovaj svijet sastoji od samih namjernih podudarnosti. Ne mislite li da je tako?« pogledao me. Pokušao sam odgovoriti, ali moj se glas kroz tutnjavu nije čuo.

Zabava

Marek je iz torbe izvadio dva teška vijka i jednog je darovao Eliški. Onda je izvadio metar i počeli smo si za stolom mjeriti opseg glave, dužinu srednjeg prsta od nokta do zgloba te palac. Bio je pun mjesec. Za susjednim stolom sjedilo je otprilike deset pedesetogodišnjaka, vjerojatno druženje u povodu tridesete godišnjice diplomiranja. Kasno navečer svi su naručili apsint. Mjerimo si glave i odjednom iza sebe začujemo zveckanje – svi su u isto vrijeme počeli miješati žličicama u čašama, cijeli je podrum odzvanjao. Na žličicu su stavljali šećer i otapali ga u srebrno-plavom piću, nakon čega je svatko svoju žličicu zapalio. Ispred sebe su držali male baklje u vodoravnom položaju koje su iznenađeno i radosno promatrali. Izgledali su kao ljudi koji su u posljednji tren i bez nekog razloga odlučili pokušati živjeti kao stari narkići i koji su nevješto zagrijavali svoj prvi šut. Kad su ga otopili, opet su počeli nepodnošljivo zveckati žličicama poput umirovljenikâ u slastičarnici.

Pavel

Prošli tjedan letio sam u Pariz, na oblacima ispod sebe iznenada sam spazio dugin krug posred kojeg je padala sjena našega zrakoplova. Bio sam visoko iznad zemlje, daleko od svega. Na trenutak sam pomislio da bi mi bilo svejedno kad bismo se odjednom strovalili.

Grafiter kod zida pariškoga groblja

Većina stvari koje sam načinio više ne postoji. Ili ih je netko drugi još davno ponovo obojao ili ti brojni zidovi i ograde više i ne postoje.

Pavel

Kad sam poslije noću šetao po četvrti Pigalle, neupadljivo i požudno promatrao sam lake djevojke koje su me, kad sam ih mimoilazio, nastojale zadržati i odvući me u neonsko tamne unutrašnjosti bordelâ. Uvijek me zapanjuje kako nečija egzistencija može biti tek tako oslonjena o zid, s vaginom za iznajmljivanje ispod bunde.

Pavel

Na Novu godinu bio sam pozvan u Adélinu vikendicu. Ondje su trebali biti Anna, Eliška i Egon, Dan i Nora te mnogi drugi koje nisam poznavao. Krenuo sam tamo vlakom sâm, nešto poslije ostalih.

U kupeu su sjedili roditelji s otprilike petnaestogodišnjim sinom, jedna starija žena i djevojka koja je ušla u vlak nakon svih nas. Iz hodnika se ovamo širio dim cigareta.

Djevojka ustane, prođe hodnikom i obrati se ljudima u susjednom kupeu: »Možete li, molim vas, zatvoriti vrata? Ne želim da me to ubije. Osjeti se u cijelom vagonu.«

Nakon toga telefonira svome dečku: »Užas, dime mi pod nos, morala sam ih opomenuti, ljubavi, imam novu majicu s naramenicama, nadam se da će ti se svidjeti...« Naočigled svih u kupeu izbaci svoje grudi, obasuta zvijezdama, traperice s ušivenim prozirnim biserima. Promatram je i čudim se kako se u ljudima glupost i praktični razum prožimaju s hrabrošću s kojom se odupiru tome da im netko naškodi, to me ostavlja bez daha. A zatim mi izranja slika nekog filozofa koji na sve gleda s božanske perspektive i koji se u svojoj socijalnoj neprilagođenosti skutrio u kutu, ne dopuštajući čak ni da se otvori prozor.

Nakon djevojčina ispada i telefonskog poziva sin se zagledao u nju s pobuđenim zanimanjem. Djevojka je upravo namještala frizuru. Naposljetku joj se obratio. »Smijem vam nešto reći? Bolje vam stoji kad vam je raspuštena.« I tako ju je ponovo raspustila. »Primijetio sam da ne pušite.« Upustili su se u prijateljski razgovor. Promatrao sam ih kako usporeno i opušteno pričaju i kako se upoznavaju, kako se rađa spona prijateljstva među ljudima koji su se preda mnom upoznali. Prisjetio sam se riječi mladog redatelja koji se prije nekoliko godina objesio iznad pozornice svoga kazališta: »Upoznajem ljude jedne s drugima, promatram ih dok se upoznavaju i od toga me obuzima vrtoglavica.«

Upalili smo nekoliko malih raketa, nazdravili šampanjcem.

»Prvi siječnja: Otkucavanje sata, ispiranje zahodske školjke, kupaonski ventilatori i rezanje kruha, dogovori za sutra, za sljedeći tjedan, sljedeću godinu. Neprimjetna promjena i pravilno ponavljanje.«

Te sam se noći najbolje slagao s Annom. Eliška se doimala zadovoljnom, u potpunosti usredotočena na Egona. Adéla je pažnju usmjerila na nekog novog, zbog čega mi je bilo pomalo krivo.

Adéla

Kad sam još bila djevica, jedan dječak došao je k meni doma i htio je da mu je pokažem. Legla sam na krevet i zadigla haljinu, kroz prozor je dopiralo popodnevno sunce, intimno osvjetljenje. Sjedio je ondje i strašno dugo gledao. I poslije sam čeznula nekomu se pokazati, ali većinom nikomu nije ni palo na pamet da me to traži.

Anna

Prošli tjedan ušla sam u knjižnicu, a jedan luđak, s kojim sam pohađala konzervatorij, doviknuo mi je pred punom aulom: »Bok, Anna, stvarno te žalim!« Svi su se okrenuli prema meni, stali su me pažljivo odmjeravati.

Kao da sam sve ono što je za mene zaista važno zaobilazila u širokom luku. I dok se prije taj horizont važnosti nalazio ispred mene, u daljini u kojoj je bilo sve moguće, sada kao da se premjestio iza mojih leđa, podsjećajući me na sve ono što se moglo dogoditi, a što nisam proživjela, baš kao u jednoj francuskoj šansoni.

Petr

Nedavno sam na televiziji čuo: »A sada će na scenu doći čovjek koji je duhovno najviše utjecao na cijelo ovo stoljeće u Americi.« Napeto sam iščekivao. Kakav je to samo čovjek, to mora da je netko poseban. Zatim je došao Michael Jackson. Svake dvije sekunde negdje u svijetu proda se jedna njegova ploča. Poštovani, zatočeni smo u getu i parazitiramo na društvu koje definira Michael Jackson!

Pavel

Pušili smo Marekovu travu ispred vikendice. »Ispod sjekire je ispuzao metil!« uzviknuo je iznenada Marek, kao da na javni razglas obznanjuje važnu obavijest. »Zabij ga loptom!« odvratio je Petr. A ja sam zatrubio: »U daljini gasne štriga. Kad pada štriga, zaželi stjenicu!« Zatim smo ponovo uvlačili i tiho se smijuljili. »Slon dolazi posljednji«, turobno je izustio Petr. Ja odvratim: »Kad pada slon, ne moraš više baš ništa zaželjeti.« Onda smo se sjetili sjajne ideje, spustili smo se dolje do zaleđena ribnjaka i bacali pod led upaljene rakete. Kad je ne bismo bacili dovoljno duboko, raketa bi kratko ostala u vodi, a zatim bi se vinula gore i rasprsnula zajedno s komadićima leda. Fantastična eksplozija.

Petr je opet obznanjivao: »Kosmos je domaća ptica. Kljuca samo to što mu nasipam.« Marek se zamislio: »Bacit ćemo udice, u ribnjaku šuškaju ribice.« »Neka šuškaju, udice su već bačene!« vikao sam u tihom krajoliku prekrivenim snijegom. »Napušite kliješta!« Kad smo se vratili u vikendicu, Marek je pošao na zahod i Petr je uzeo Adélinog mačka, a kad se Marek vratio gurnuo mu ga je ispred nosa. Marek je zaurlao. Očekivao je čovjeka. Umjesto toga ugledao je mačje izbuljene oči i ispružene noge.

Pavel

Svi su u vikendici zaspali. Prisutnost tijela koja spavaju u mraku, odsutnost svijesti, životinjsko disanje, misli se sad raspetljavaju u snovima. Počela je nova godina. Ne u slavljeničkoj atmosferi, već u mnogo većoj mjeri s osjećajem tjeskobe.

Adéla

Vruća kupka, ponirem u nju, odlazim sve dublje, u nove i nove sobe, jutro je ili je noć, a kupaonica je mračna i tiha, to je jedini svijet koji postoji, ostat ćeš sama sa sobom, glava je vruća, tijelo je vruće, a dah se produbljuje.

Jutro

Netko je pustio francusku glazbu, zaorile su se harmonika i pjesma, glazba ostakljenih kavana i parobrodâ, ljetne plovidbe, primorske lakoće. »Trebaju mi boca crvenog vina i sendviči, u suprotnom to neću moći podnijeti«, kaže Petr ustajući. Dan i Nora ustali su davno prije svih i krenuli sami na dugi izlet.

Eliška

Sanjala sam da Dan i ja vodimo ljubav. Danju na to nikada nisam pomišljala. U snu je to bilo vrlo ugodno. Nekad imam dojam da je Egon na njega ljubomoran. Ali mislim da ga i voli.

Pavel

Stvarnost, odrazi. Želite li mlijeko u kavu? Više piva, šetnja, kratko spavanje, vođenje ljubavi, tuširanje, ali što će ostati od dana, od tjedna, uspomene iščezavaju, stapaju se jedne s drugima, što će biti između prvog i posljednjeg pogleda?

Pola godine kasnije – Pavel i Petr jednog ljetnog popodneva na travnatoj plaži kod Džbána

»Znaš li koliko imamo godina?« upitao me Petr i odmah odgovorio: »Nas dvojica zajedno pedeset osam. To je već punomm... A znaš što ne podnosim? Kad mi netko govori, ti si mlad, sve je još pred tobom. Ni u dvadesetoj nikada nisam imao osjećaj da je nešto preda mnom, a kamoli da je preda mnom sve.«

»Da, i mene ljute takve priče.«

»Tvrdnja da je sve pred tobom je besmislena. Pred tobom je to pred čime stojiš i prema čemu si licem okrenut, ne. Kao recimo sada ovo jezero.«

»I pogledaj što još.«

Iz vode je prema nama izlazio goli tip i na čitavoj plaži bili su goli svi osim nas dvojice.

Kratka priča na sredini

U tramvaj uđu žena sa sljepačkim štapom i njezin muž. Sjednu jedno iza drugoga. Nakon kratkog vremena muž šutke ustane i sjedne u drugom kraju vagona, ne upozorivši na to ženu. Ona se okrene i govori praznom sjedalu iza sebe: »Ovdje si?« Na očima naočale s debelim staklima, gleda u prazno, odgovora nema. Ljudi stoje iznad nje, svi šute.

Eliška

U nedjelju je umro Dan. Ionako bih ti to morala reći. Sumnja se na nasilnu smrt. U noći u parku. Policija to istražuje.

Radio

»A sada imam jednu vijest iz Češke novinske agencije, Roman me nagovara da je pročitam«, veselo je odzvanjao zaigran glas mladoga kretena vječito dobrog raspoloženja. »Jednog traktorista čeka suđenje jer je danas ujutro zašao u polje, a nije mu palo na pamet da bi u njemu netko mogao biti. U žitu se nalazio par koji je spolno općio, a on ih je, hm«, zahihoće se, »pregazio. A mi nastavljamo dalje i puštamo pjesmu Open Sesame, Sezame, otvori se, koja još uvijek drži osmo mjesto.«

Pavel

Ne znam kako objasniti to da njegovu smrt doživljavam kao vlastitu. Pa čak i usprkos tome što se s Danom nikada nisam družio, niti sam s njime pričao kako spada. Ali bio je naš vršnjak, znao sam ga iz viđenja, iz Eliškinih priča, a sudbina prijateljâ naših prijatelja uvijek nas se nekako neizravno tiče.

Eliška

To je poput ružnog sna iz kojeg se treba što prije probuditi. Napustiti svoje tijelo, sjećanja, sve predodžbe o budućnosti, šećem gradom i promatram ljude, doimaju mi se neprimjereno živima. Kreću se strogo zacrtanim smjerom i imaju vremena napretek. Imaju velike planove. Mladi su, puni nade. Drugi su pak stari, puni prkosa, preživljavaju. Starci, oni međusobno uspoređuju svoje bolesti i broje korake do groba.

Pavel

Onomad na zabavi, kad sam ga posljednji puta vidio, Danova žena Nora sjedila je pokraj mene i vodila glavnu riječ za stolom. Bilo je dovoljno načeti temu i odmah mi je tik uz uho glasno i odlučno odjekivalo njezino mišljenje. Dan je cijelo vrijeme sjedio pokraj nje i šutio. No zato je ona pričala umjesto njega, kaže, »film Lucia i seks smo pogledali, a Galeba smo vidjeli nekoliko puta i opet bismo išli na njega«; a njezin muž tada kaže, »mislim da je dobro da smo taj film gledali zajedno i da smo pritom oboje razmišljali otprilike o istim stvarima«. Nora je upravo počela raditi kao savjetnica u investicijskom društvu, ondje je »strašno zadovoljna«, rječita je, konce svog života, svoje karijere, drži čvrsto u svojim rukama, savršena je, njezina je savršenost zastrašujuća.

Zatim im pokazujem svoje fotke, na njima su oni, prije pola godine na plesu, gledaju ih i Nora kaže, »to su strašno lijepe fotke, zar ne, Dane?«, ali on šuti, naravno, to su najobičnije fotke s plesa i meni je drago što šuti, njegova mi je šutnja dojmljiva. Sjedim zapanjeno, Dan uskoro pokaže na jednu fotografiju, »ova ti je stvarno dobra«. Na njoj su izdužene sjene stabala, a sasvim dolje sitna silhueta psića, nostalgija svjetla i životinje skrivene u golemim sjenama. »Da, samo što mi je već dozlogrdilo da iz pet filmova napravim jednu jedinu dobru fotku«, kažem mu preko pognutih Norinih leđa, gledamo jedan u drugoga, ali ni od njega ne nailazim ni na kakvo razumijevanje. »Važno je«, kaže Dan, »odabrati jednu temu i usmjeriti se samo na nju.«

Sjedio sam s njima i nisam se osjećao pretjerano dobro – nisam baš u svakom društvu sposoban braniti svoj samotnjački način života. A oni – Dan i Nora – za mene su tada predstavljali nešto što mi je strano: sigurnu budućnost. Njihov trogodišni brak i pretenciozno zadovoljstvo. Sve savršeno isplanirano. Sve kako treba biti. Dan je student medicine. Nora diplomirana ekonomistica. Mladi obećavajući par. Njihova me je »progresivnost« posramljivala. Ja nikada nisam tako blistao i obećavao, a niti ću ikada takav biti. Uvijek su me privlačili ljudi nesretne sudbine, oni iznimni, tužni, uvijek nezadovoljni, i to zato što me njihova nesreća smirivala. Neuspjeh i apsurd imaju svoju metafizičku dimenziju. Zato sam u sebi Dana i Noru otpisao – već samo vjenčanje, kojim su potvrdili da poštuju konvencije ljudi i države, od mene ih je udaljavalo, naročito Dana kao muškarca koji je očigledno pronašao svoj put i mir u okrilju žene i koji je samim time krenuo unaprijed utvrđenim smjerom oženjenog i zaposlenog čovjeka čiji se svaki korak, mislio sam, uglavnom može predvidjeti. S takvim je čovjekom teško pričati o nesreći.

Eliška se okrene Danu i kaže: »Nora mi je pričala o tebi, rekla je da je kod kuće, kad se vrati s posla, čeka večera koju joj ti pripremiš, pričala sam Egonu kako si sjajan suprug, Nori je stvarno dobro!« Drugi dan Eliška se vrati s posla, a budući da se na tako nedvosmislene apele teško oglušiti, Egon je doma čeka s već pripremljenom večerom od nekoliko slijeda, no to nije sve, sljedećeg dana se to ponovi.

Ja čitavu večer šutim, prepuštam se mislima. O tome da ni za koga ne živim, da ništa ne posjedujem, da čitav svoj život i živote drugih pretapam u ukočene snimke, da je to bolest, da nisam sposoban jednostavno nešto proživjeti i pustiti da ode, a da to nisam zabilježio, da je to bijeg i lijenost i osjećaj odbačenosti, i da bi bilo dovoljno jednostavno ležati na obali i slušati more, s licem zagnjurenim u krilo voljene osobe, da je dovoljno nikoga ne povrijediti, pustiti da u tebi struji sadašnjost, satima, čitave sate promatrati morsku travu koju je more izbacilo na obalu, slomljene morske ježeve, želio bih te promatrati...

»U našoj obitelji rodiš se sam i umreš sam«, rekao mi je moj stric iz Londona kad smo nedavno bili ondje na promociji moga brata. »Ni na koga se ne oslanjaš. U odlučnom trenutku uvijek nas je napustilo samopouzdanje. Moj je tata pisao, tvoj je tata svirao u bendu, da bi se onda toga ostavio, tvoja je teta neko vrijeme bila slavna jazz kritičarka, no onda se udala za čovjeka koji je bio sušta suprotnost ambicioznosti. U našoj obitelji postoji prokletstvo – nesposobnost komunikacije, iako po tome zasigurno nismo unikatni. Svojoj kćeri neprestano ponavljam da će najviše energije u životu potrošiti na izbjegavanje vlastitih slabosti. Možda ćeš ti imati sreće i prekinuti to prokletstvo. U odlučujućem trenutku, kad ćeš imati nekakvu viziju, moraš sam sebi reći, u vražju mater, zašto to ne bih učinio, pa u tome sam najbolji. Netko ga mora prekinuti.«

Bila je već duboka noć i zabava se primicala kraju, ustali smo i odlazili, no onda se na vratima pojavio Egon. Obećao je Eliški da će doći mnogo prije, Eliška ga nije ni pogledala, njezino je lice poprimilo tek uvrijeđen i povrijeđen izraz, gledala je u stranu, a Egon je joj je nešto pričao glasom koji je bio napola zloban i napola pun krivnje. Šutke sam promatrao kako na pločniku izvode neku svoju ljubavnu etidu povrijeđeni–krivac, tipične predbračne igre, svi oni kasni dolasci, izbivanja i krivice, svi oni prijekorni pogledi, kažnjavanje šutnjom i odvraćanje pogledâ, one podsvjesne taktike privlačenja pažnje i obrane vlastita ponosa.

Nora i Dan pošli su tražiti svoj auto koji su negdje parkirali, Eliška i Egon krenuli su na pokajničko-pomirbeno hodočašće, stoga sam za sebe odabrao jedini preostali put, mračnu ulicu, kako bih opet bio što prije sâm, ponirao sam u mrak i samoga sebe izgubio iz vida.

»Previše mislimo na umjetnost, a premalo živimo stvarni život«, rekao je Petr. »A što je to stvarni život?« upitam ga. »Možda umiranje od raka?«

Anna

U snu sam u društvu pjesnika R. F.-a i simpatične djevojke u odjeći od prirodnih materijala. Hodamo krajolikom na pir vještica. Silazimo niz padinu kojom se slijeva voda, mokri do koljena hodamo po kamenju. Razgovor o smrti. Izjavljujem da mi se bol čini najgorom, gorom i od smrti, a smrt je strašna. Djevojka pita podrazumijevam li pod time bol koju osjećamo zbog nekoga koga jako volimo. Pomislim na Waltera i kažem »ne, ne mislim na to, ja se bojim fizičke boli«.

Pavel

Moj prijatelj Tomáš zaradio je tristo tisuća i odletio u Indiju, navodno će putovati i prije svega razmišljati o sebi, što dalje, možda će raditi u nekoj dobrotvornoj organizaciji, na to mu nisam nasjeo, njegova je sve izraženija površnost, hedonistički način života, zabave, skupa hrana; u Pragu je osnovao public relation agenciju i udaljili smo se nakon što ga je počeo uzdržavati jedan Amerikanac. Optimizam bilo kakve vrste mi je sumnjiv. Neko vrijeme bio je opčinjen učenjem Castanede i htio je živjeti u Meksiku. Potom je ondje stvarno proveo mjesec dana, a misli o Orlu odmah su ga prošle. Nakon tjedan dana u Indiji napisao mi je: »Bok, Pavele, šaljem ti blagi osmijeh pun prosvjetljenja, blaženstva i mira« (ah, ne!). »Imam straćaru od palminih listova i bambusovine u kojoj su žarulja i fen – odnosno stropni ventilator – sto metara sam od mora, od njega me dijeli samo plaža, imam hammacks – mreže za ležanje – čitam životopis Gandhija koji mi pokazuje put koji bih, kako osjećam, trebao slijediti.«

Iz nekog mi je razloga njegovo traganje bilo odbojno, nikada se u vezi s njime nisam mogao osloboditi dojma površnosti. »Pa, čini se da ću s jednim Ircem, koji mi je o tome pričao, i jednom curom iz Australije krenuti u grad Poona na ‘retreat’, odnosno petodnevni meditacijski workshop, čiji je cilj pokušati pronaći odgovor na pitanje TKO SAM. Doduše, nisam to uopće planirao, iskrsnulo je iznenada, ali s obzirom na to kako je o tome pričao taj Irac, zvuči VRLO zanimljivo, on je ondje bio već tri puta.« Nasmijao sam se.

Odgovor na pitanje »tko sam« očito nije moguće pružiti iz prvog pokušaja. Odgovorio sam mu: »Metafora o razumu kao svjetlosti koja rasvjetljava stvarnost koju spoznaješ ne isključuje da se osim tvoje svjetlosti može pojaviti i neka druga, koje će onda tu tvoju svjetlost, tvoju tamu, rasvijetliti s visine. No nikada nisi siguran je li to osvjetljenje ili si se samo prežderao graha«.

Nakon toga Elišku i Petra nisam vidio tjednima, niti su se oni javljali, svi smo imali hrpu posla, a ja sam u subotu Eliški poslao poruku pitajući je ima li možda u nedjelju vremena da se nađemo. Dok sam se uspinjao stepenicama ponovo sam se prisjetio one zadnje zabave i odlučio sam da ću Eliški reći kako stvari zapravo stoje, da mi ondje nije bilo lijepo, htio sam je pitati zašto i zbog čega zapravo voli Noru, budući da mi je i sama jednom priznala da se kraj nje osjeća pomalo nesavršenom. Išao sam tako gore i odlučio da ću svakako s njom sutra popričati, no nije se javljala, da bi mi tek u nedjelju zazvonio telefon, Eliška me tada upitala: »Jesi li razgovarao s Petrom?« Potom je nastavila pričati rastresenim glasom, »nisam ti to željela reći, ali ionako bi doznao, jučer ujutro umro je Dan, još se sve istražuje, ali sumnja se na nasilnu smrt«, rekla je. »Ne mogu vjerovati«, rekao sam. »Nora je sad kod mene i ostat će ovdje dulje vrijeme, samo je nekamo skočila pa te zovem kako nas ne bi čula, jako sam se veselila što ćemo se vidjeti, ali moram se smiriti, sve se srušilo.«

Zamislio sam mladog čovjeka PRED KOJIM JE BILO SVE, bilo mi je to naprosto nezamislivo, mislio sam da mladi ljudi ne mogu umrijeti, da su naši prijatelji, da su svi naši poznanici besmrtni, da se nas to ne tiče, da je još uvijek sve pred nama, a ukoliko ponekad i mislimo na smrt, činimo to s ohološću, zato što je to od nas bezopasno udaljeno, još imamo vremena. Nespremni smo, smrtni smo, prolazilo mi je mislima, koliko besmislenih razmirica, besmislenog uspoređivanja s drugima, neprestano zaboravljam koliko malo cijenimo to što uopće postojimo. Tada smo spustili slušalice.

U noći sam sanjao slikara Balthusa. Zatekao sam ga kako sjedi u fotelji u staroj kući.

»Sama činjenica da slikamo«, rekao je, »još uvijek ne znači da smo shvatili sve ono što smo vidjeli. Za mene je slikanje približavanje tajni svijeta. To podrazumijeva vlastitu poniznost koju narušava jedino težnja da izraziš samoga sebe. Barem u današnje vrijeme. Obuzdavam svoju vlastitu osobu koja nije ništa drugo doli maska ispod koje se skriva unutrašnje biće. Ne shvaćam mahnito traganje za vlastitom osobnošću, za tzv. vlastitim identitetom, koje danas obuzima tolike ljude! To je opsjednutost, to dokazivanje vlastite iznimnosti pod svaku cijenu. Kakva glupost! Osobnost djeluje kao zrcalo i sprječava u približavanju onom bitnom, kozmičkom.« Trudio sam se zapamtiti svaku riječ. Stajao sam pored njega i potajice se nadao da će nastaviti pričati.

»Kao mali dječak čuo sam«, nastavio je on, »kako Henri Matisse govori Bonnardu: Zamislite, mi smo vjerojatno dvojica najvećih živućih slikara. Bonnard se namrštio i odgovorio: Ako je to što kažeš istina, to je strašno!« Onda je zašutio, kao da se umorio, a zatim me prvi puta otkako sam došao pogledao: »Želio bih, baš poput Mozarta, stvoriti nešto vrlo intimno, a u isto vrijeme tako obično, univerzalno; da je svakome razumljivo, a da se pritom svakoga duboko dojmi«.

Eliška

Posvemašnja nemoć, bol i bezgranična tuga. Ne mogu spavati, ne znam što da radim.

Pavel

Tek nekoliko tjedana poslije, kad sam je u čajani upitao zna li nešto više o Danovoj smrti, Eliška mi kaže: »Pa da, ti to zapravo još ne znaš. Bilo je to samoubojstvo«.

Eliška

Sama pomisao da se Dan za to unaprijed pripremao, da je to tajio, da nas je pritom sve promatrao, još sad se sjećam njegova pogleda i njegovih riječi.

Kad sam posljednji puta bio kod njih doma, dakle tjedan dana prije toga, svima nam je pokazivao gdje će u sobi staviti morski akvarij, opisivao je kako će velike i šarene ribe kupiti za nj, bio je pun planova, no već se tada pripremao, ubojice prikrivaju tragove kako ne bi unaprijed prestrašili svoju okolinu. »Strašno sam umorna«, rekla sam kad smo ostali sami u sobi. »I ja isto«, rekao je iscrpljeno i kratko me zagrlio.

Petr

Dan je tvrdio da ide s prijateljem na koncert u Roxy, ali ujutro ga je netko pronašao u parku Stromovka, nekoliko puta tijekom večeri javljao je Nori da će se još negdje zadržati, neka ga više ne čeka, nije se vratio u noći niti ujutro, a mobitel mu je bio isključen. Drugi dan Nora i ja išli smo na Terezinu promociju, kad je završila, Noru je nazvala njezina majka i rekla neka odmah dođe doma, Dan se i dalje nije javljao. Majka nam je otvorila vrata sa užasnutim izrazom lica, odmah je bilo jasno da je na pomolu katastrofa, odvela ju je u spavaću sobu, začulo se Norino jecanje, njezina reakcija bila je strašna, mama je provirila, rekla mi je: »Dan je mrtav«. Strovalio sam se na stolicu, nisam osjećao ništa, nisam u to vjerovao. Prije podne su navodno došli policajci i provjeravali posjeduje li netko u obitelji oružje. Pokazalo se da je pištolj pripadao Norinom bratu koji ga je kao poduzetnik nosio u aktovci s novcem, a tog je tjedna bio na godišnjem i aktovku je ostavio doma. Nora i Dan stanovali su doduše u drugom stanu, ali u istoj zgradi kao i majka i brat, stoga su se često posjećivali. Dan je dakle uzeo pištolj kad nikoga nije bilo kod kuće. Nakon toga se u noći u parku ustrijelio.

Egon

Kad smo prije pola godine nas četvero bili na izletu, došli smo do poluraspadnutog vidikovca sa spiralnim stepeništem od metalnih rešetaka koje na nekim mjestima uopće nije imalo ogradu. Eliška i Nora ostale su dolje, ali Dan i ja odlučili smo uspeti se. Dan je išao prvi, mene je već nekoliko metara iznad zemlje postalo strah, ali ipak mi je bilo glupo reći da se želim vratiti; gledao sam kroz rešetke pod sobom i bilo mi je loše, no Dan se nimalo nije bojao, bezglavo se uspinjao i na ogradu koje nije bilo uopće nije obraćao pažnju, išao je neoprezno kao da čak i želi pasti.

Pavel

Isijavalo je to iz licâ skrivenih u magli ponoćnih kupaonica, izlazilo je iz otvorâ čajnikâ, bilo je sakriveno u stolovima za kartanje i u škrinjama vikendicâ, promatralo je s prozorâ kao oko i njegov sjaj, vrebalo je iz dolina i jaraka, prolazilo je iza prozora našeg kupea kad bismo sjedili u vlaku, siktalo je iz naglasaka stranaca, prebivalo je u nama u trenucima dosade.

Bilo je neobično vidjeti Noru koja je, želeći sve zaboraviti, otputovala na Korziku i vratila se kazavši da više ne pati, dok je Eliška još nekoliko mjeseci poslije prolazila ulicama poput sablasti. Bila je s Danom vrlo bliska, rekao bih da je bila daleko bliskija s njime od Nore, njegove vlastite žene.

Bernhard

Samoubojicu ne pogađa krivnja. Krivnja pogađa okolinu.

Eliška

Zašto se nikome od nas nije povjerio i kako to da nije uvidio koliko će nas time samo povrijediti?

Tereza

S Norinom majkom, s kojom smo živjeli u zgradi na Letni na istom katu, Dan se nije baš najbolje slagao. Bila je posve drukčija od njega, najviše od svega zanimali su je uspjeh, imovina, položaji.

Eliška

Ponekad sam imala dojam da me Nora ne posjećuje na televiziji zbog mene same, već kako bi se upoznala s nekim slavnim.

Tereza

Njezina je majka na njega vršila strašan pritisak da završi studij, to je bilo jedino što ga je pitala, što je s ispitima? Dana su izbacili na trećoj godini medicine, bio je ponovo primljen, ali ispite mu nisu priznali, tako da je morao početi studirati od početka. Nora je već završila ekonomiju, dok je njega čekalo punih šest godina studija, »bio je najnadareniji student godine«, rekao je njegov profesor. Noru je strašno pogodilo kad je doznala da je Dan ostavio studij, mislim da su ga ona i njezina majka natjerale da se ponovo upiše jer je njima vjerojatno bilo nezamislivo da hoda s muškarcem bez diplome ili s nekim koga su izbacili sa studija.

Petr

Moguće je i to da se u njegovu slučaju radilo o manično-depresivnoj psihozi, možda se ubio zato što nije htio čitav život svojom duševnom bolešću nanositi bol svojim bližnjima, ali ipak nismo ništa na njemu primjećivali; znali smo ga niz godina, ali ništa nismo opazili, lako je moguće da se bolest razvila tek sada.

Walter

Da, smrtni smo, i zato svaki dan moramo živjeti kao da je posljednji, get it while you can!

Eliška

Kako je moguće da sve ide dalje, da ništa ne prestaje, da iznova idemo na posao i ponovo razgovaramo kao da se ništa nije dogodilo, a žena našeg prijatelja dva dana nakon njegove smrti kaže: »Ne brinite za mene, naći ću si drugog muža«. I za pola godine nađe si drugog muža.

Pavel

U pognutu položaju ribaš crnu liniju masnoće koja se nataložila na kadi. Zatječem te upravo tako, dok te zaokupljaju misli i voda koja je razmakala tvoje tijelo nestaje u odvodu, a tvoja kosa zajedno s njom odlazi u kanalizaciju, u tamu, i to prije tebe.

Ta svakodnevnost koja me proždire, bez dubine, ravnodušno. Koliko puta u dosadi šećem gradom, a noć nehajno proguta dan, o, to postaje sve brže.

Eliška

Duševnu bol podnijet ću lakše od one fizičke, ali u određenom trenutku više ih nije moguće razlikovati.

Tereza

Jedina je nova vijest da Dan uopće nije položio sve ispite, kao što je tvrdio Nori. Vjerojatno nije položio nijedan, čak ni one iz zimskog semestra, što znači da se pripremao za to mnogo duže od dva mjeseca. Možda čak i devet mjeseci.

Anna

Stojim na skakaonici, odražavam se, letim, tada glavom-ramenima-tijelom silovito probijam površinu te iznenada i uz osjećaj olakšanja postanem dio vode. Napokon ništa ne čujem, moje je tijelo izgubilo težinu, a to smanjuje teret misli.

Tek ondje otvaram oči, ne izranjam van, rukama opisujem velike i teške zamahe, ispod mene plovi sjena. Na dnu sam, neka dođe ono najgore. Kreće se, ispod mene je, to se neće promijeniti.

Pavel

Znam da nismo bili stvoreni za sreću. Ne želim i neću se učiti patiti. Kada dođe bol, prevelika bol i prevelik strah, na vrijeme ću sve okončati. Nisam hrabar, ali nije moja dužnost da budem hrabar. Za sada sve promatram i bilježim stvarnost.

Kratka priča na kraju

Nakon nekoliko godina Nora šeće sama parkom Stromovka. Spazi kako joj se stazicom približava Eliška koja jede jabuku. Iz Matějskog zabavnog parka dopire cirkuska glazba. Kad se djevojke međusobno približe, samo se jedna u drugu zagledaju, a zatim svaka bez riječi nastavi svojim putem.1

Preveo sa češkog jezika:
Matija Ivačić