Knjiga Desetka

Osnovna obilježja knjige

Knjiga Zrcalni ogled Davora Šalata obasiže 276 stranica. Nakladnik joj je Alfa d.o.o., nakladnička kuća iz Zagreba, a urednik Božidar Petrač. Uvrštena je u izdavački niz pod nazivom Duh vremena. Godina izdanja je 2014. U knjizi se nalazi 36 autorskih tekstova. Oni su »uokvireni« prigodnim uvodom, na početku, i biobibliografijom autora, na kraju. Knjizi je dodano i vrijedno kazalo imena različitih autorskih osobnosti što se u knjizi spominju. Vremenski obzor područja autorova istraživanja je, kako sam autor nagovješćuje, aktualno razdobljehrvatskog pjesništva. Ono se »unazad« proteže najduže do godina svršetka Drugog svjetskog rata.

Tekstovi u knjizi razdijeljeni su na tri osnove skupine. U prvoj su skupini tekstovi koje autor označuje »sintetičkim«. Posrijedi su rasprave o nekoliko prijepora oko i u hrvatskoj književnosti. Ukupno je u toj skupini pet tekstova. Među njima posebnu pozornost, po mojoj ocjeni, zaslužuju dva teksta: (a) Glavni književni i izvanknjiževni čimbenici o kojima ovisi položaj književnika danas; (b) Dokolica i poezija – prostor onkraj vulgarne uporabljivosti. O njima će još biti riječi.

U drugoj su skupini tekstovi što ih autor označuje složenicom književnokritički eseji. Riječ je o tekstovima u kojima Šalat raspravlja o pojedinim zbirkama pjesama. U toj skupini sastav je dosta »živopisan«. Pet odabranih knjiga su knjige izabranih pjesama (Zidić, Maroević, Stamać, Šimić - u izboru B. Petrača, Fiamengo). Dvije odabrane knjige su antologije ili kompendijski pregledi aktualnog hrvatskog pjesništva (Jahić, Bošnjak). Šest knjiga su odabrane zbirke pjesama ženskih autora (Detoni Dujmić, Manojlović, Žilić, Blažević Krietzman, Dujić, Cindori), a ostalih jedanaest knjiga su zbirke pjesama suvremenih muških hrvatskih pjesnikarazličitih poetoloških i naraštajnih obilježjā (Bajsić, Bagić, Bilosnić, Čegec, Gudelj, Vladović, Petrač, Sušec, Dragojević, Herceg, Jendričko).

U trećoj su skupini tekstovi koje autor naziva književno-povijesni eseji. U njima je riječ o cjelovitim opusima pojedinih pjesnika: o mijenama i evolucijama unutar tih opusa i, dakako, o mjestima odabranih pjesnika u kartogramu modernog hrvatskog pjesništva. U toj skupini je sesdam tekstova. Dva su odabrana pjesnikā veći dio života živjeli u emigraciji (Viktor Vida, Lucijan Kordić). Dvojica su, uvjetno rečeno, rubnim sudionicima krugovaškoga poduhvata (Milivoj Slaviček, Dubravko Ivančan). Dvojica su samoubojice (Dubravko Škurla, Željko Sabol). Jedan je (Veselko Koroman) dobar primjer »samoukidanja« pjesničkog teksta, čitaj: redukcije na onkrajnu bijelinu, »bijelu vječnost«.

O kritičkim uporištima knjige

Nije se teško složiti s tvrdnjom kako je knjige književnih kritika teško čitati ako čitatelj nije potaknut posebnom radoznalošću ili posebnim »funkcionalnim« interesom. One, dakle, već impliciraju pripadnost užem/odabranom čitateljskom krugu. U njima je teže negoli u prozi, pjesništvu ili drami održati u igri onu tekstualnu zavodljivost, nemir označitelja, potrebnu za osnaživanje čitateljske pozornosti. Ili, drugačije rečeno, u njima je opasnost od nadmoći »jednog tona« veća negoli na drugim sektorima autorskog pisanja. Koliko je vidljivo, Davor Šalat i sam je svjestan takve opasnosti. No, na drugoj strani, kao autor koristi više »tehničkih« pomagala koja pomažu čitatelju knjigu čitati kao živo, a na nizu mjesta, i iznenađujuće »tvarno« štivo.

(1) Lako se je složiti s ocjenom kako je Davor Šalat izvrstno obaviješten autor o knjigama i autorima o kojima piše. Nije ta obaviještenost samo prigodna, funkcionalna, u odnosu na autorsku zadaću. Ona djeluje kao poopćeni višak uvida u prakse aktualnog hrvatskog pjesništva. Zahvaljujući tomu njegov analitički odnos, posredno, uvlači u analitički tekst stanovitu lakoću i pozadinsku spoznajnu osjetljivost koja sugerira kako u svakom analiziranom primjeru leži i dodatna »neodređenost«, s kojom treba u pristupima pjesničkim tekstovima računati kao s prirodnim svojstvom.

(2) Na više mjesta u tekstovima u knjizi Davor Šalat ističe kako u aktualnom hrvatskom pjesništvu nije moguće odvojiti dominirajući, monopolni, predložak autorskog pisma. U usporedbi s 80-im godinama, kada, po njegovoj ocjeni, nadmoćno književnom pjesničkom praksom vlada označiteljski, dekonstrukcijski, predložak, ili s 90-im godinama, kada se nametnula praksa tzv. »stvarnosnog pjesništva«, prijelazno razdoblje u 21. stoljeće, te aktualno razdoblje, takvim je svodnjama izmaklo. Na djelu je pluralizam pjesničkih predložaka. No nije posve točno ni kada se riječ pluralizam rabi označujući posve razlučene poetološke prakse. Češće su, podsjeća Šalat, na djelu mješavine, miksture, sastavnica podrijetlom iz raznolikih, a nerijetko načelno i nespojivih, poetoloških predložaka. Stoga se autorske knjige, u pravilu, ne mogu čitati »linearno«, kao koherentni skupovi tragova pojedinih predložaka, nego kao autorske tvorbe viševrstno označene razlikom. Kritički se valjano nositi s takvom proizvodnom zbiljom implicira valjano razumijevanje uporabljenih pjesničkih modela, bez apriornog isticanja kojega među njima.

U kritičarskoj praksi Davora Šalata takav je pristup i više nego vidljiv. Uostalom, on je radio na odabiru pjesama, a pisao je i mjerodavne predgovore, tako različitih autora kao što su, recimo, Branko Bošnjak, jedan od prvaka pitanjaške prakse književnosti, i Gojko Sušac, čije pjesme »dišu prema upitniku«, kako ustvrđuje i sam Sušac. Na istom tragu, Šalat može mjerodavno pisati i o tako različitim tekstovima kao što su, primjerice, tekstovi Petra Gudelja i Branka Čegeca, Borbena Vladovića, Krešimira Bagića i Tomislava Marijana Bilosnića, itd. Za takvu kritičarsku činidbu traži se ona sposobnost za razluku (pokradimo Derridu) koja se izvorno opire svakoj redukciji, svođenju na izvanjska obilježja teksta kao što su tematske ili naraštajne veze.

(3)Uzeti u obzir spomenutu pluralnost znači, dakle, tek se djelomično nasloniti na pomoć modelskih polazišta pojedinih pjesnika. Važnijom postaje, i s većim izgledima na »uspjeh«, uporaba »imanentne kritike«. Koliko je vidljivo, Šalat, idući tim tragom, kritički skicira najprije specifični autorski kontekst što ga je sam autor stvorio svojim predhodećim autorskim postupcima i rezultatima a, potom, oslanjajući se na taj »kontekst«, nastoji doprijeti do djela koje mu je na »kirurgijskom« stolu. Pri tomu se skoro ravnopravno koristi i »tvrdim« uvidima u eventualnu modelsku evoluciju autorskog rukopisa i uvidima koje dobiva inteligentnim »uživljavanjem« u tamnije silnice autorskog postupka. A uzimlje u obzir, pokaže li se valjanim, i pojedine događaje iz životopisa autora. Primjerice, analizirajući unutrašnju evoluciju pjesničke prakse Viktora Vide i Lucijana Kordića ‒ on sugerira, naoko paradoksni, zaključak kako im je obojici, kao autorima, emigracija, i emigracijsko iskustvo – pomoglo.

(4) Iz rečenoga skoro prirodno proizlazi kako Šalat ne može odbiti ni mogućnost analize načina uporabe posebnih pjesničkih figura i tehničkih rješenja što ih pojedini autori rabe u svojim tekstovima. Analitički repertoar te vrste u Šalata je prilično »otvoren«. Obuhvaća koliko uvide u, primjerice, boje (stvari, svijeta), svojstvene pojedinim pjesnicima (recimo, u Šimića: crna, plava, žuta), zvukove, ritmove, toliko i evidenciju posve tehničkih postupaka u pisanju »zvonjelica« (soneta) ili pjesničkih tekstova što se »tvrdo« naslanjaju na tvarna, materijalna, obilježja riječi (npr. u Fiamenga, Stamaća, Zidića, Vladovića, Bagića). Dakako, na toj se razini ni Davor Šalat ne može oprijeti uporabi dioskurskog para središnjih pjesničkih figura modernosti/postmodernosti, para metafora – metonimija. Premda se u njegova, po vlastitu priznanju, teorijskog mentora, teoretičara moderne lirike, Huga Friedricha, slabije vrednuje sintetizirajući trag metafore, a bolje razlikujući trag metonimije, Davor Šalat, imajući, kako je naznačeno, na stolu raznolike mješavine pjesničkih predložaka, nije sklon binarnim odsijecanjima. Radije se priklanja postmodernoj shemi: i (metafora) – i (metonimija), nastojeći u prisutnim tekstovima ustanoviti zaključni pjesnički učinak, »rezultat«. Zahvaljujući tomu, uočiti je kako Šalat zaglavni pjesnički rezultat analiziranog teksta nudi, nabacuje, kao neku vrst »lebdećeg« autorskog proizvoda. Na jednoj je strani taj proizvod, dakako, rezultatom pjesničkog autora. Ali je, na drugoj, rezultatom kritičkog posredovanja mjerodavnog čitatelja: ovdje Davora Šalata.

(5) Premda je Davor Šalat i sam pjesnik, nije vidljiva sjena autorskog narcizma u kritičkom poslu. Prije bi se moglo reći kako njegovom autorskom rukom vlada dobrohotnost. On nije »zakletim« lovcem na propuste i pogreške u pjesničkim tekstovima, na »šuplja« mjesta ili, jednostavno, na logoreju koja više nema ništa s autorskim radom. Takve Šalat isključuje predhodećom odlukom da o njima – ne piše. Onima pak o kojima piše dobrohotno vjeruje i teži, koliko je moguće točnije, nagovijestiti o kakvu je autorskom tekstu riječ. Stoga su u njegovim esejima o pjesničkim knjigama i pjesnicima vrlo česta mjesta gdje, jednostavno, ponavlja, upućuje na, stihove kako su ih zapisali sami (analizirani) autori. Time, posredno, onima koji čitaju njegove kritike, upućuje poziv na čitanje izvornih knjiga, a svoj kritički osvrt promeće u neku vrst posredujućeg člana u procesu privlačenja čitatelja pjesničkom tekstu, koji svoju svrhu posve ispunja ispadajući iz odnosa autor – čitatelj. Njegove kritike ne ciljaju, dakle, biti gospodarom odnosa autor – čitatelj, naprotiv, teže biti pomoćnikom u tom odnosu. (Nećemo tu ulogu opisati istoznačnicom iz političkog sektora: ministrom. Ali bi, možda, i trebalo radi novog kultiviranja političkog sektora i obnove prvog značenja te riječi: ministar = pomoćnik.)

O položaju književnosti u suvremenu društvu

Već smo podsjetili kako je u knjizi i skupina tekstova u kojima Davor Šalat raspravlja o, recimo, ontologijskim pitanjima književnosti. Po mojoj ocjeni, obzor te rasprave, najmanje netočno, nagovješćuje njegov tekst što sam ga već spomenuo: Dokolica i poezija – prostor onkraj vulgarne uporabljivosti. U tom tekstu Šalat se izravno naslanja na dvojicu klasika hrvatske pjesničke modernosti: jednog (više ne živog) Slavka Mihalića, i na jednog (s nama živućeg) Danijela Dragojevića. Citirajući izdašno neke njihove stihove Šalat nagovješćuje što bi to imalo biti važno u značenju dokolice i u vezi dokolice/poezije.

Pozivljući se na stihove Slavka Mihalića, Šalat dokolicu određuje negativno: to je praksa nijekanja/oslobađanja od različitih automatizama u životnim postupcima, u komunikaciji, napokon, u značenjskim/označiteljskim mrežama. U srži toga oslobađanja je, dakako, pjesnička praksa, kojoj je, kako Šalat sugerira, Mihalićev pjesnički tekst »paradigmatičnom ilustracijom«. No, upozoruje, kako time nastaje posve nova, samo tom tekstu svojstvena pjesnička zbiljnost, »odmeđena«,sugerira Šalat, od bilo kakve pravocrtne uporabne logike ili izravnog oponašanja zbiljnosti. Pozivljući se, pak, na stihove i tekstove Danijela Dragojevića, Šalat se dokolici približava »pozitivno«; određujući je kao svojevrstnostanje »lebdivosti« života između atomizirajuće razmrvljenosti i totalizirajućih apstrakcija. U osnovici, Šalat takvu dokolicu drži »paralelnom genezom« zbilje, nesvodive na determinističke mehanizme suvremenih društava. U njezinoj je srži, dakako, pjesnička praksa, a Dragojevićevi tekstovi su jedna vrst valjana podsjetnika na nju. Na taj način Šalat sebi dopušta ustvrditi kako su dokolica i poezija neodvojive. Jer se dokolica kao usporedni način života i bivanja ostvaruje – poezijom. Taj jezgreni spoj, sugerira Šalat, osim što »korigira« doživljajni eskapizam, što prožimlje subjektivnost suvremenog društva, »nanovo doznačuje sadržaj samoj stvarnosti s onu stranu konzumerizma, medijske virtualnosti«. I dodaje: poezija je srž dokolice, »njezino najgušće zbivanje«.

Nije teško u iznesenu stavu razabrati, sada već klasični, zahtjev modernosti po kojemu se društvena zbilja ima formatizirati po mjerilima umjetničke slobode. Neovisno koliko se jasno taj zahtjev ističe u različitim autorskim opusima, izvan je rasprave kako njegovo nijekanje izravno vodi i pjesništvo, a i druge umjetničke prakse, u neku vrst produžene ornamentalizacije društvenih postupaka, slijepo inače determiniranih tek općom razmjenjivošću što je dokumentira »jaka moć«, polja moći (pokradimo Bourdiea). Poezija, dakle, nije samo sjećanje na slobodu, nego praksa slobode. Ide li se tim tragom dospijeva se do zaključka kako je pjesništvo temeljnom zalihom društvene/životne slobode: u njemu ona, sloboda, u nekoj vrsti vječne sadašnjosti, ili, ako se hoće, »vječnog vraćanja istog«, obnavlja nulte uvjete održivosti društva. Iz toga izvire i »prirodno« pravo pjesništva na položaj temeljne društvene baštine. Isti zaključak vodi i uvidu kako se izvanjski pokazatelji marginalizacije pjesništva u društvenoj zbilji mogu držati i pokazateljima snaženja oprečnih društvenih silnica, koje vode »idealnom stanju« društva uređenog po predlošku funkcionalnog logora. U takvu društvu nema prelijevajućih, oscilirajućih životnih viškova sa zalihom, kako Šalat spominje, »paralelne geneze«.

U drugom tekstu: Glavni književni i izvanknjiževni čimbenici o kojima ovisi položaj književnika danas, kao što i sam naslov poučava, Šalat traga za nekom vrsti priručna pregleda glavnih izvora nelagode s kojima se današnji pisci suočavaju u svojoj spisateljskoj svakodnevici. Šalat dosta točno glavne izvore tih nelagoda dijeli na dvije osnovne skupine: unutrašnje i izvanjske. Unutra, na tlu same (hrvatske) književnosti, vidljivo je kako se, po slomu totalitarnog predloška institucionalne vlasti, ideologija povukla s položaja logocentrične batine. No spram toga povlačenja treba biti oprezan. Javno je, doduše, priznata »igra razlika«, kao ključni tvorbeni proces književnosti. Ali, na drugoj strani, za »maštovitim« oblicima svođenja pjesničke i književne autonomije na instrumentalne zadaće posegnuli su i brojni društveni sudionici do tada sakriveni iza, totalitarnom voljom poopćene, ideologijske sheme. Imamo pred sobom maštovito presvlačenje pojedinih, instrumentalnih, volja. Po Šalatu, na vrhu toga popisa je težnja komercijalnoj valorizaciji književnog teksta kao jedinoj mjerodavnoj. Ili, drugačije rečeno, težnja kulturne industrije da se njezina operativna gramatika prihvati kao temelj poetičkog znanja i djelovanja. Nisam baš posve siguran u tu Šolatovu ocjenu (jer komercijalna težnja može maskirati druge, zloćudnije, težnje), ali se je lako složiti sa Šalatom da raznolike teorijske težnje zauzete umanjivanjem važnosti autorskog lika u genezi pjesničkog i umjetničkog djela, a koje se i adresiraju na postmodernu sklonost relativizaciji, zacijelo i nehotice olakšavaju ovu novu, maštovitu, preobrazbu totalitarna potomstva.

Po Šalatu, izvana djeluju tri moćna izvora ugroze pjesništva i književnosti. Dva su izravnije sadržajno odredljiva. To su: razbijanje zajednice kao navlastite društvene i životne zbilje; i uspon medijskih monopola kao starih/novih tehničkih gospodara javnog jezika. Učinak prvog procesa je atomizacija društva, ili ono što se u sociologiji zove društvo pojedinaca. Učinak drugoga je obvezivanje takva društva tehničkim jezikom medijske korporacije. Ovdje se, dakle, logocentrična batina premješta na obvezivanje jezičnih postupaka novom, tehničkom razmjenjivošću svega sa svim. Predvidljivi je učinak, na jednoj strani, poopćena trivijalizacija autorskog teksta, a na drugoj osnaživanje novih likova polupismenosti. Šalat u kritičkoj hitnji sva ta događajna polja adresira na meta/adresu ‒ liberalni kapitalizam.

Takvih gesta u kritičnoj literaturi u humanističkim i društvenim znanostima ima dosta. No nezgoda je u tomu što zbilja liberalnog kapitalizma nije homogena: nije ni sinkronijski a nije, bogme, ni dijakronijski. Pa bih, ipak, ostao skeptičan spram adresiranja spomenutih teškoća, koje su, inače, nedvojbene, na takve, poopćene adrese. Razlog je jednostavan: apstrakcije nisu dobrodošle ni u kojoj valjanoj »butigi«. Možda bi korisnije bilo razmotriti kakva je ovdašnja, hrvatska recepcija konstrukcijskih pravila narečenog »liberalnog kapitalizma«. Pa bi se, možda, pokazalo kako je on srodniji inflacijskom i jesenskom kasnom socijalizmu, negoli, navodnom, liberalnom, tom (pokradimo nadrealiste) »mračnom predmetu mržnje« u većinskoj hrvatskoj javnosti.

Moram priznati da me je razveselila Šalatova ocjena kako književnici i književnost, naspram komercijalnih adresā, trebaju za potporu koristiti, kako sam autor veli, »općedruštvene resurse koji ne ovise izravno o tržištu«. Riječ je o različitim zakladama nacionalnog i nadnacionalnog reda namijenjenim potporama valjanim autorima. Za pravo, razveselila me činjenica što Šalat, sada, u razdoblju svojevrstne »gigantomahije« trgovačkog i komercijalnog pristupa kulturnim dobrima, ponavlja jednu notornu istinu: stvaranje kulturnih dobara, uključujući i pjesništvo, neodvojivo je od ‒ mecenatstva. Povijesno motreno, nije se mijenjao sam odnos. Mijenjali su se, najprije, mecenatski likovi. Pa se stvorila i zabuna kako je moguće mecenatski odnos prometnuti u komercijalni. U nekim sretnijim okolnostima i na nekim područjima kulturnog stvaranja svakako je to, djelomično, moguće. Ali s pjesnicima se takvo što nije događalo. Oni ostaju »osuđeni« na hrvanje sa svojim mecenama, ma tko mecene bili. Za sada u toj je ulozi nacionalna država, pod uvjetom da je uistinu nacionalna,tj. u službi nacije/naroda, bez konkurencije.

Zaključno rečeno, riječ je o hibridnoj knjizi. U njoj su skupljeni tekstovi koji »zrcale«, kako autor sugerira, i događajno polje same književnosti, ali i osnovne obrise društvenog okvira u kojemu je to književno polje vidljivo i odredljivo. Brojne sugestije podsjetnice, usputne zamjedbe, sretno dograđuju poticajnu kakvoću tekstova. Budući da autor stalo cilja na obris cjelovite slike hrvatskog pjesništva na početku 21. stoljeća, knjiga je po obzoru cjelovitosti iznad drugih, u srodnu žanru preglednih knjiga. A, k tomu, takvih knjiga i nema previše, pa je time vrijednost ove još veća. Koliko je vidljivo, valjano će služiti i zainteresiranim stručnim čitateljima i u studijima suvremene hrvatske književnosti. Stvarno je riječ o knjizi/desetki. Zašto Desetka?Koliko sam razumio ovo je autoru, Davoru Šalatu, četvrta knjiga eseja. Objavio je i šest knjiga pjesama. Dakle, riječ je o desetoj knjizi. Budući da je broj 10 u susjedstvu broju 11, iliti vrijednosti Asa, razložno je očekivati i njezinu kakvoću koja je blizu vrijednosti »keca«. Podsjećam: as na deset, to je i vrhunskom dobitnom kombinacijom u kartaškom »ajncu«. Dakle, titula Knjiga Desetka nije tek uzgrednom dosjetkom.