Jedno neobično ljetovanje

Ivica Prtenjača (rođ. 1969.) književno se potvrdio ponajprije u lirici o čemu svjedoči njegovih nekoliko pjesničkih zbirki, kao što su: Pisanje oslobađa (1999.), Yves (2001.), Uzimaj sve što te smiruje (2006.), Okrutnost (2010.). Prtenjačin prodor u dramatiku predstavlja tekst s naslovom Nedjeljni ručak (2010.). Dokaz autorove višestruke talentiranosti jestnjegovo prebacivanje literarno-istraživačke »ekspedicije« na prozni kolosijek. Putovanje s Prtenjačom uopće nije dosadno, jer iako su iza njega tek dvije prijeđene stanice na zemljovidu suvremene hrvatske proze, njegov zacrtani put zacijelo obećava još mnogo iznenađenja. Već u prvom romanu Dobro je, lijepo je (2006.) uočljiv je originalan način pripovijedanja o naizgled običnim dogodovštinama lika koji, posve u skladu s konvencijama jedne otužne hrvatske stvarnosne priče, tek u svojim tridesetima pronalazi posao u knjižarstvu te svoju melankoličnu samoću prekida pivskim stankama ili je neutralizira avanturama sa svojom maloljetnom susjedom.

Unatoč lirskom zaletu, dramskom pokušaju i kraćim proznim poletima, Prtenjača je zasigurno ozbiljan autor kojem je za prozu naslovljenu Brdo dodijeljena nagrada V.B.Z.-a i Tisak medije za najbolji roman 2014. godine. Premda nagrade mogu biti motivacija za čitanje nagrađenoga naslova i ostalih literaturnih jedinica sretnoga dobitnika, one zbog obilja međusobno konkurirajućih nagrada iz istoga područja, kao i zbog nepotizma određenih interesnih skupina, ne moraju uvijek biti u skladu i s vrijednosnim dometima »okrunjenoga« književnoga teksta. No, kada je posrijedi Prtenjačino Brdo, dodijeljena nagrada došla je u prave, stvarateljski sposobne i nadarene ruke.

Brdo se može i treba shvatiti kao nastavak autorova prvijenca jer se, unatoč neimenovanju glavnoga protagonista/naratora, saznaje što se s njim dogodilo te kojim je sadržajima u međuvremenu ispunjena njegova biografija. Nakon rada u knjižari »Glorija« uslijedilo je zaposlenje u službi za odnose s javnošću u jednoj nakladničkoj kući te u Muzeju suvremene umjetnosti. Glavni lik, koji čitatelje o svemu izvještava uglavnom smirenim tonom sada duhovno uravnoteženoga pojedinca, naglašava presudnost dobivenoga otkaza zbog nepravodobnog slanja pozivnica, i to ne vlastitom krivnjom, za jedno od nebrojenih i zamornih predstavljanja odveć ambicioznih i taštih umjetnika. Osobito u prvom dijelu roman je komponiran po načelu izmjenjivanja opisa unutarnje transformacije glavnoga lika i odlučujućih zbivanja iz njegove prošlosti. Proces očišćenja od prljavštine onoga što ga je životno »onečistilo« provodi na brdu ponad mjesta Javorna na kojem, usred velikoga razočaranja i depresije, odlučuje provesti tri mjeseca tijekom ljeta u vatrogasnoj karauli.

Brdo je lirski egzistencijalni roman i zato se Prtenjačino djelo treba shvatiti kao organska cjelina koja živi u međusobnom obogaćivanju proznoga i poetskoga izričaja. Autor je ostao dosljedan svojem pjesničkom pozivu, on je i dalje pjesnik, ali koji sada kazuje jednu zanimljivu priču. Međutim, ono što se ovdje čini bitnijim od naklapanja o vrijednosti Brda kao o univerzalnoj pripovijesti u kojoj se svi mogu prepoznati jer govori o nama i bijedi našega vremena, nesumnjivo je razbijanje one toliko uobičajene trivijalizacije književnoga stvaralaštva prema kojoj su kazivanje pripovijesti i govorenje stihova dvije potpuno različite i strogom granicom odvojene stvari. U Prtenjačinom romanu književnosti je vraćeno to drevno svojstvo koje ujedinjuje obje zadaće – pripovijedanje prelazi u lirski zanos, a pjesničko (de)kodiranje svijeta i života funkcionira u kontekstu kazivanja priče o sebi i drugima.

Osim toga, pripovjedač svoju iznimnost i senzibilitet izvanjski pokazuje redovitim slušanjem Trećega programa Hrvatskoga radija, pisanjem scenarija za dokumentarce o svjetskim književnicima, a sklon je i doslovce pjesničkom doživljavanju situacija i situacijskom doživljavanju književne lektire. To je, primjerice, vidljivo u prekrajanju Severove pjesme »Borealni konj« – životinja iz naslova postaje opjevani magarac iz pripovjedačeve svakodnevne okoline. Lirizacija proznoga iskaza sveprisutni je postupak kojim Prtenjačina proza dobiva na zanimljivosti i kvaliteti te je zbog time uzrokovanoga estetskoga užitka podložna ponovljenom čitanju. Izrazi poput »pepeo jutra« pretvaraju se u rečenice kao što je »Javorna spava u tamnoj futroli vrućega kolovoza«, a povezivanjem slično intoniranih rečenica u odlomke nastaju nadahnuti lirski krokiji, kao na primjer: »Drhti crveni bljesak svjetionika na rtu, titraju signalna svjetla avionskih motora na nebu, a ja mrmljam, u samoći se zabavljam vlastitim glasom: smaragdi, smaragdi, smaragdi. Noć u šumi. Noć na brdu. Pokrivač od plamteće vječnosti s kojeg se otkidaju komete i zabadaju u more«.

John Ruskin zapisao je otprilike da najveće djelo koje ljudska duša na ovome svijetu može učiniti jest da nešto uvidi i onda da taj uvid iskaže na jednostavan način te da je jasnoća uvida i poezija, i proroštvo i religija u jednome. Unatoč metaforičnosti i filozofskom promišljanju osnovnih egzistencijalnih kategorija, Prtenjačinu priču odlikuje jednostavnost, neposrednost uvida, poetičnost i duhovnost. Ta duhovnost nije protumačena iz perspektive konkretne religije premda se očišćenje »potonuloga« protagonista događa, među ostalim, u kapeli svetoga Izidora u kojoj, na užas razišlih hodočasnika, raskrvavljen, otvorena srca i rasterećene duše, pjeva tradicionalnu vjersku pjesmu »Rajska djevo«. Pripovjedač je ujedno pjesnik, prorok i asket/mistik koji se povlači u osamu da bi odbacio natrule slojeve svojih nekadašnjih ulogā, ponovno se rodio, rekonstruirao skrhani identitet i donekle povratio vjeru u ljude. On kao izdvojeni »divljak« otok čuva od požara čiji su česti uzročnici navodno civilizirani turisti i otočani, dok sebe mora štititi od pošasti veprova, blavora i zmija koji potiču veliki užas u pojedinca nenavikloga na divljinu.

Put koji se u romanu opisuje duhovna je potraga za središtem izgubljene istine o sebi u labirintu vlastitoga ja. Promjena nastaje odlukom za naglim katapultiranjem duše i tijela iz svijeta života koji je kobno zatamnjen i u kojem je ljudskost zaboravljena. Narator rabi više različitih izraza da bi opisao svoje nezavidno duhovno stanje praznine kao, na primjer, »košulja lijenosti«, »mirno propadanje«, »taj grč, taj čvor u prsima«, »vlastita nepomičnost«, »urođeni strah od promjene« itd. No možda je stanje obamrlosti i egzistencijalne redukcije najbolje opisano snažnom slikom u kojoj je srce glavnoga lika zamijenilo mjesto s poklopcem kanalizacijskog šahta na zelenom valu u Zagrebu.

Ono što probija na površinu psihe jest nezadovoljstvo ne samo sobom nego i bližnjima. Očito je da se ta oba nezadovoljstva međusobno odražavaju jedan u drugom – neprihvaćanje drugih jest neprihvaćanje sebe i obrnuto. Već kronično depresivan protagonist iz grada odlazi zgađen umjetnicima, piscima, novinarima, povijesnim likovima iz politike, svjetlucavim zavodnicima s estrade koji su agresivni u svojim slavohlepnim nastojanjima da im se izgrade karijere, objave, izlože i predstave njihova ni po čemu bitna djela. Odlazeći pak s otoka pripovjedač priznaje da je u tom svijetu u malom, na svoju žalost, još bolje upoznao ljude ne skrivajući i dalje mizantropiju i opću razočaranost ljudskom rasom.

Međutim, ipak se može ustvrditi da je svladana lekcija naučene ravnoteže uključivanjem nužne dijalektike – istodobnim prihvaćanjem patnje i radosti, kazne i nagrade, smrti i života. S jedne strane, otočki »pustinjak« negoduje zbog potrošačkoga odnosa prema prirodi, oštro upozorava na nesmotrena paljenja vatre, ogorčen ruši skulpture od kamenja kojima su turisti oskvrnuli izvornost prirodnoga okoliša, odbojno mu je masovno ubijanje divljih svinja. S druge strane, narator spoznaje krhkost ljudskoga unutarnjeg i vanjskog bića, brojnost svojih i tuđih strahova, čuva otočane od požara, a psihički ozdravljujuće samaritanstvo ostvaruje pomaganjem ljudima i pečenjem bijelih kruščića koje, biblijski inspiriran, dijeli slučajnim prolaznicima i turistima. Izrada kruha stvaralački je čin kojim se pokušava uspostaviti humanost, nastavak je obiteljske tradicije te je ritual pripovjedačeva podsjećanja na djetinjstvo i njegovu tadašnju pomoć u spašavanju očeva pekarskoga suradnika zaglavljenoga u miješalici za tijesto.

Glavni lik svjestan je svoje preobrazbe koja je usporediva s preobrazbom iz svijeta isključenoga kafkijanskoga kukca apsurda u puža s kućicom kao metaforom naglašene povezanosti čovjeka (puža) i kućice (svijeta). Heideggerovski rečeno, »brđanina« karakterizira vraćanje u postojanje sadržano u izrazu bitak-u-svijetu. Boravkom na otoku gubi se odnos pojedinca kao subjekta i prirode kao objekta. Čak i durbin kojim se služi radi (nad)zora nad otokom i onim što se na njemu događa preoblikuje se u sredstvo stapanja s okolišem pa se ukida razlikovanje oka i u njemu odražene slike. Svijet je dio čovjeka i promjene u svijetu dovode do promjena u postojanju.

Znakovito mjesto u romanu zauzimaju životinje. Premda su one simboli tajanstvene i prijeteće prirode, pogotovo za nekoga tko dolazi iz urbanoga okružja, one su također blagotvorno izvorište povratka izgubljenoj ljubavi i toplini u odnosima. Samo povremena druženja sa starijim otočaninom Stankom, psihički rastrojenim bivšim braniteljem Tomom i brojnim turistima nisu dovoljna da bi se izgradila prevelika bliskost. No, osim što ljudi ubijaju životinje, oni si i oduzimaju živote. Tomin je mučan kraj označen suicidom kao konkretnim primjerom teze da rat počinje i završava isključivo u ljudskim glavama. Njegova brata Jeru ubija vlastiti sin u obrani sebe i majke od nasilna oca. Bezuvjetna ljubav među ljudima obrisana je kao mogućnost – dodatni je prilog toj žalosnoj nemogućnosti i pripovjedačev opis svojega propalog braka. Pripovjedačevi vjerni prijatelji i pratitelji postaju magarac Viskonti i kuja Ciba. Bezuvjetna ljubav ilustrirana je odnosom došljaka i domaćih životinja koje utjelovljuju vrline dostojanstvenosti i odanosti. Dokaz probuđene sposobnosti voljenja potresno je eutanaziranje magarca radi olakšavanja boli umirućoj životinji i prijateljska nerazdvojnost koja rezultira odvođenjem psa u metropolu nakon završetka pripovjedačeve avanturama bogate »robinzonijade«.

Prtenjačin je roman Brdo iskreno i bolno kazivanje o jednoj duhovnoj avanturi. U njemu je opisana velika osobna promjena i postupak čišćenja zrcala srca čija djelotvornost ovisi o jačini individualnih nastojanja. Ovaj je roman također podsjetnik na činjenicu koliko je teško razotkriti tko smo mi zapravo i koliko je napora potrebno uložiti za pronalaženje dobro skrivenoga blaga našega višeslojnog jastva. Ujedno, Brdo je masno podvučena uputa o važnosti življenja u sadašnjosti u kojoj se jedino stječe pouka o vlastitoj istinskoj prirodi bez društvenim diktatom nametnutih dodataka, bez opterećenja iz prošlosti i bez briga zbog budućnosti. Romanom je naglašena i činjenica da je more situacija u ljudskom postojanju svodivo na jednu jedinu kapljicu kristalne spoznaje o tome tko smo, gledanjem sebe bez maski, licem u lice – baš kao što to čini pripovjedač koji do istine bitka dolazi u trenutku oslobađajućega krika s brda svoje osame, katarze i samoizlječenja.

Sve napisano ide u prilog činjenici da se Brdo Ivice Prtenjače mora nalaziti pri vrhu popisa djela pod oznakom »svakako preporučiti«. Takva preporuka nesumnjivo je jedan od boljih načina pohvale upućene nečijem književnom radu. Treba iščekivati autorovo novo ukoričenje, uz napomenu da bi ipak moralo biti nešto obimnije kako bi čitatelj opušteno mogao otpočinuti na »brdu osame« s vjerojatno dobrom knjigom u rukama te da bi njegov užitak čitanja trajao što duže.