Izvrsna knjiga kazališnih sjećanja

Kada mu je u rano proljeće 1971. ugledni hrvatski redatelj i dekan zagrebačke Akademije za film i kazalište Kosta Spaić iz Wuppertala poslao pismo s prijedlogom da zajedno s Ivanom Kušanom osmisli projekt predstave za skore Dubrovačke ljetne igre, jedan od tada najdarovitijih studenata režije nije ni slutio da će taj posao u potpunosti usmjeriti njegovu buduću karijeru. Na krilima uspjeha što ga je polučio njihov Toranj, dramska adaptacija istoimenoga Kušanova romana, dvojac je objeručke prihvatio Spaićevu ponudu, prepoznavši u njoj priliku da se na pravome mjestu i u »pravo« vrijeme progovori o univerzalnoj i svevremenoj čovjekovoj potrebi za slobodom. I tako je rođena ideja za politički provokativnu satiru Svrha od slobode, čiji će se naboj savršeno poklopiti s onime Hrvatskoga proljeća ‘71. i kojoj će stoga već i prije njezine premijere biti nalijepljena etiketa »nepoćudne« i »opasne« predstave. Mnogo dublje i dalekosežnije posljedice koje je angažman na Svrhi od slobode imao za njegov daljnji profesionalni razvoj našega su višestruko nagrađivanog redatelja, književnika i diplomata Miroslava Međimorca posve opravdano potaknule da knjigu svojih kazališnih sjećanja znakovito naslovi – Kostino pismo (Svrha od slobode).

Strah od zaborava, koji po završetku svake izvedbe prijeti i najuspjelijoj kazališnoj predstavi, temeljni je pokretač Međimorčevih nastojanja da evocira i ukoriči svoje redateljske i uopće životne uspomene. Neprestano naglašavajući kako je profesionalna sudbina redatelja nerazmrsivo isprepletena s onom njegovih glumaca, Međimorec najveći dio autobiografije posvećuje cijeloj jednoj generaciji glumački stasaloj upravo u vrijeme Svrhe od slobode (Vlasta Knezović, Mladen Budišćak, Darko Ćurdo, Zdenko Jelčić, Enes Kišević, Drago Meštrović i dr.), fokusirajući se na zajedničko djelovanje u gotovo četrdeset godina dugom razdoblju – od druge polovine šezdesetih do početka dvijetisućitih. Bilo je to vrijeme koje im je, ističe, svima donijelo »mnogo sretnih, ali i nesretnih trenutaka« (str. 18), u kojemu su osjetili zamamnu moć umjetničke slobode i ponijeli nepodnošljiv teret političke represije, razdoblje u kojemu su mnogi od njih dosegli svoj kreativni zenit, a potom podlegli bolesti i strmoglavili se u smrt. Ipak, bez obzira na nimalo povoljne okolnosti koje su otežavale njihov rad, ovaj je redateljsko-glumački krûg ostao čvrsto povezan zajedničkim stavom o kazalištu kao umjetnosti koja se mora izdići iznad vlastite samodostatnosti, ustrajno težiti pomicanju granicā (kreativne i općeljudske) slobode, glasno iskazivati neslaganje s društvenim devijacijama i ideološkom uskogrudnošću, ali i upregnuti sve svoje potencijale ne bi li probudila vjeru u mogućnost iz temelja drugačije, a to će reći mirnije, pravednije i nužno slobodnije, sutrašnjice. Težnja za slobodom, drugim riječima, (p)ostala je tako sukus cjelokupne kazališne »misije« Miroslava Međimorca i njemu bliskoga naraštaja glumaca.

Knjiga Kostino pismo, međutim, nipošto ne želi biti tek svjedočanstvo o vremenima u kojima je »radost glumljenja stalno [...] bila u sjeni nevidljive i sveprisutne politike« (str. 244), a ni priča o grupi glumaca okupljenih oko redatelja odlučnog da se u svojim predstavama pozabavi »sudbinom čovjeka u zagrljaju vlasti, politike i njene brutalne moći« (str. 23). Naprotiv, riječ je i o svojevrsnom podsjetniku na autorovo neumorno traganje za još neotkrivenim mogućnostima kazališnoga izričaja, često i neshvaćenu inovativnost njegovih redateljskih rješenjā te ulozi koju je imao u procesu rastakanja tradicionalnoga kazališnog stila i ustoličenja nove estetike u nas. Osim što pogled na život hrvatskoga glumišta u posljednjih nekoliko desetljeća prošloga stoljeća donosi iz perspektive jednog od njegovih sudionika, knjiga je ujedno i živopisna slika Zagreba iz Međimorčeva djetinjstva i mladosti, ali i sjećanje na burne živote nekolicine glumaca s kojima je bio vezan stalnom profesionalnom suradnjom i prijateljskim sponama.

Posvećujući osobitu pozornost glumačkim uspjesima, zajedničkim dogodovštinama, intimnim lomovima, bolestima i preranim smrtima Drage Meštrovića – Foke, Darka Ćurde i posebno Mladena Budišćaka – Budilice, Međimorec se nimalo ne libi svoju javnu i privatnu figuru (»režiserski«) potisnuti u pozadinu, čime zalazi onkraj autobiografskih okvirā i postiže znatno veću (žanrovsku) slojevitost teksta. Budući da se u većem dijelu knjige »scena« prepušta upravo onima kojima je na njoj i mjesto, a to će reći onima koji su (bili) spremni izložiti čitavo vlastito biće ne bi li udahnuli život redateljevim idejama, Kostino pismo tako se potvrđuje kao svojevrstan memoarsko-biografski hommage čitavoj jednoj hrvatskoj glumačkoj generaciji, a tek potom i kao autobiografija njezina redateljskog »vodiča«.

Potpuno se predavši struji sjećanja, Međimorec odustaje od (memoarskog) imperativa dosljednoga kronološkog nizanja upamćenih doživljaja, što nerijetko rezultira, primjerice, stapanjem zgoda iz mladenačkih dana i onih koji datiraju s početka (n)ovoga stoljeća ili cjepkanjem »naracije« spomenutim crticama iz života kazališnih suradnika. Neprestano pomicanje u vremenu, doduše, ne isključuje postojanje kronološkoga lûka na višoj razini, koji se proteže od trenutka u kojem autor – kao student treće godine režije – prima Spaićevo pismo do godina u kojima će brojni njegovi glumački prijatelji redom izgubiti svoje bitke s bolešću. Ipak, s obzirom na to da se događaji većinom povezuju prema diktatu sjećanjā (odnosno slijedu njihova naviranja), jedinom čvrstom okosnicom svih četiriju poglavlja knjige nameće se tek motiv Kostina pisma, a to će reći i Svrhe od slobode te izravnih reperkusija koje su uslijedile obilježivši karijere svih sudionika njezina uprizorenja. Oko priče o entuzijazmu s kojim je glumački ansambl prionuo realizaciji Kušanovih i Međimorčevih zamisli, iznimno pozitivnim reakcijama publike koje su pratile jedine dvije izvedbe predstave i političkim pritiscima zbog kojih će Svrha ubrzo biti uklonjena s repertoara, a njezini autori ponijeti stigmu ideološki sumnjivih kulturnih djelatnika, autor sastavlja vrlo šarolik mozaik uspomena na kazališni život druge polovine 20. stoljeća i na njegove sudionike, razapete između umjetničke slobode i političkih ograničenja.

Premda se ponajviše na njegovim leđima iskalio bijes onodobnih vlasti koje su se prepoznale u Svrhi od slobode, Miroslav Međimorec s nevjerojatnom odmjerenošću piše o sustavnoj političkoj represiji nad umjetnošću i društvom u cjelini, ne dopuštajući gorčini da probije iz njegovih svjedočanstava čak ni kad se prisjeća životnih teškoća s kojima se tijekom punih dvadeset godina suočavao kao slobodni umjetnik prisilno udaljen od kazališnih institucija. Ponešto emotivnijim reakcijama, ali samo u tragovima nabijenima ogorčenošću i bijesom, bit će popraćena tek podsjećanja na pojedine neopravdano negativne i izrazito ideološki nastrojene kazališne kritike kojima se nastojala obezvrijediti kvaliteta predastave Svrha od slobode i njezina prihvaćenost od publike, a onda i »opravdati« kasnija nepoželjnost na svim domaćim pozornicama.

Štoviše, ostaje dojam da se Miro Međimorec na neki način emotivno »štedi« za one (optimističnije) dionice teksta u kojima političkom faktoru ne dopušta da umanji vrijednost nekih, za njega, posebno značajnih uspomenâ, evociranih s uočljivom, ali nipošto napadnom dozom nostalgije. Pa i kada s neprikrivenom sjetom piše o ugodnim iskustvima s tromjesečnoga stipendijskog boravka u Engleskoj u proljeće 1973. godine, o umjetničkom zanosu koji ga je obuzimao u ljetima provedenima na Dubrovačkim ljetnim igrama ili o nezaboravnim anegdotama koje je doživio u društvu svojih glumačkih prijateljâ, njegovim sjećanjima ni u jednome trenutku ne prijeti opasnost od iskliznuća u patetičnu žalopojku nad prolaznošću i nepovratnošću »zlatnih godina«. Nažalost, takvo s(p)retno balansiranje između iskustva objektivne stvarnosti i njezina subjektivnog »derivata« sve je rjeđa o``dlika nezaustavljivo rastućega korpusa domaće i strane (auto)biografske proze.

Možda baš u Međimorčevoj želji da »udio« (neizbježne) patetike u tekstu svede na najmanju moguću mjeru leži i razlog fikcionaliziranja pojedinih isječaka iz životopisa njegovih glumačkih kolegā. Te romansirane biografske fragmente iz, mahom, prvoga poglavlja Kostina pisma bez imalo je dvojbe moguće izdvojiti kao narativno najuspjelije dijelove knjige, u kojima do punog izražaja dolazi autorovo pripovjedačko umijeće izbrušeno u nizu ranijih romana – od Frankfurtske veze (2004.) i Piše Sunja Vukovaru (2004.) do Presvijetloga i rabina (2006.) i Lovca na generala (2013.). Osim ovim stiliziranim segmentima, Međimorec tekst obilno premrežuje i ulomcima iz kazališnih kritikā i intervjua, prilaže cjelovita pisma i nekrologe, citira teatrološke rasprave i eseje, ali i oživljuje čitave razgovore o kazališnim temama što ih je još od studentskih dana redovito vodio sa svojim suradnicima. Dodaju li se tomu još i priložene fotografije s predstavā te pjesme i crteži kao dokazi raznolikih stvaralačkih talenata njegovih glumaca, Međimorčeva će se knjiga tako istodobno ispostaviti i autobiografskim pokušajem fiksiranja sjećanja na jednu redateljsku karijeru, i (na momente) romansiranom biografskom prozom o intimnim usponima i padovima kazališnih umjetnikā, ali i memoarskim, pomalo i dokumentarnim prikazom djelovanja jedne silno darovite glumačke generacije.

Pisanja kazališnih memoara i autobiografija u posljednjih su se desetak godina laćali brojni domaći teatrolozi, redatelji i glumci (Mani Gotovac, Božidar Violić, Nikola Batušić, Anja Šovagović Despot), a tom se »trendu« svojom izvrsnom knjigom Kostino pismo (Svrha od slobode) sada priključio i Miroslav Međimorec. Ne želeći da ostane tek pukim svjedočanstvom njegovih osobnih i profesionalnih dilemā i nemirā, Međimorec njome odlučuje progovoriti i o razdoblju u kojemu je umjetnost za svaki pokušaj rušenja ideoloških i duhovnih granicā i ograničenja plaćala (pre)visoku cijenu, a ipak je to činila hrabro i nepokolebljivo. Svjestan kako se poslanje redatelja ispunjava upravo kroz glumčevu scensku igru, na svoju se potragu za slobodom i nije mogao osvrnuti drugačije nego i iz perspektive glumaca uz koje je ostvario najviše umjetničke domete i iskusio politički dirigirani pad, spoznavši kako na kazališnoj pozornici pobjedu i poraz zaborav mrvi jednakim intenzitetom. Međimorec tako zapravo piše knjigu »sjećanja na najnestalniju od svih umjetnosti, na kazalište« (str. 7), ali i knjigu o »kazališnoj« krhkosti i trošivosti čovjekovih uspomenā, s kojima u nepovrat odlaze i posljednji tragovi svake predstave. Kostino pismo, srećom, jednom značajnom dijelu tih kazališnih sjećanja ipak nije dopustilo da uzmakne pred prolaznošću i ljudskim zaboravom, u kojem i jest »svrha« (kraj) od slobode.