Izlet u Rusiju

Nekad se događaji stvore iznenada, naravno uvijek poremete kolotečinu. Ležao sam na krevetu u vrijeme popodnevne svibanjske omare i u nepristojno vrijeme zazvonio mi je telefon. Bilo je šesnaest sati. Prijateljica me nazvala, javljajući kako smo ona i ja pozvani na put u Rusiju. Nazvat će te uskoro ministar, govorila je, prihvati biti član delegacije od četvoroknjiževnika koji bi trebali ići na proslavu »Dana slavenskog pisma i kulture« u Moskvu. Nisam se ni pribrao zazvonio je ponovno telefon, ministar mi objasni da ako hoću mogu ići u Moskvu za pet dana, naše Ministarstvo kulture u tom kratkom roku nabavit će vize za Rusiju. Cijelu organizaciju i troškove snosi Ministarstvo kulture Rusije. Pristao sam.

Kod iznenadnih vijesti, dobrih ili loših, čovjek uvijek pomisli: A da to nije san? Poslije sam saznao da su neki kolege odustali i tako smo mi izvan Zagreba došli na red prisustvovati književnom skupu koji je dalje od sto kilometara.

Prijateljica HST i ja našli smo se u dogovoreno vrijeme na zagrebačkom aerodromu, a tamo su nas čekali službenica iz hrvatskog Ministarstva kulture, te kolege iz Zagreba, Igor M. i Branimir D. Dobili smo kratke materijale o proslavi koja će se održati u Moskvi i ruskoj Samari (naime postoji i Samara u Iraku), te vizu, upute o letu aviona, prvo za Beč, a onda presjedamo za Moskvu. Kako rijetko letim avionom napravio sam dva gafa, prvi u Beču, jer kad smo doletjeli otišao sam na odjel za informacije i gospođi se obratio na hrvatskom jeziku. Naime, tako smo brzo stigli u Beč da nisam odmah shvatio gdje smo. U Moskvi sam opet gledao na sat mobitela i vjerovao u krivo vrijeme, trebao sam pomaknuti brojke za dva sata unaprijed. Tada sam shvatio relativnost vremena, onog kojeg mi mjerimo.

U avionu za Moskvu pročitao sam na koji skup idemo i što nam je zadatak. »Dani slavenskog pisma i kulture« koji se održavaju 23. i 24. svibnja u Samari obilježit će godišnjicu 1140. kako su Sveti Ćiril i Matod boravili na ruskom tlu. Oni su utemeljili rusko pismo i opismenjavali narod, bilo je to 864. godine. Ovaj važan događaj koji su dva apostola donijeli ruskom narodu, ozbiljno su shvatili i ruska državna vlast i ruska pravoslavna crkva te su 1991. godine 24 svibnja proglasili državnim i crkvenim praznikom.

Kako je let do Moskve trajao oko dva sata, prisjećao sam se svog prvog puta u Rusiju početkom 70-ih prošlog stoljeća. Bili smo na maturalnom putovanju u Moskvu i (tada) Lenjingrad. Bio je to dragocjen izlet u Rusiju koji smo onda obavili vlakom. Putovali smo dva dana i dvije noći, kroz prozor smo satima gledali kako promiču breze bijele kore sa žutim rujanskim listovima; sada, kada sam pogledao kroz prozorčić aviona, bijeli oblaci zatvarali su pogled na ruske breze. Da, dolje su bile breze, ali ovajput svibanjsko zelene. Kakva će biti Moskva nakon trideset godina? Bio je to grad izblijedjelih boja s prevladavajućom sivom. Ali najupečatljivije su mi ostale u sjećanju ogromne ulice širokih cesta, prazne s pokojim autom i pješakom. Tako je nekad bilo.

* * *

Sletjeli smo mirno i brzo prošli kontrolu putnika. Na aerodromu su nas dočekali dvoje domaćina, muškarac i mlada žena, vozili su nas u minibusu do druge manje zrakoplovne luke. Sporazumijevali smo se engleski, što je bilo apsurdno u Dane slavenske pismenosti, kada su dolazili književnici delegirani iz svih slavenskih zemalja, od Crne Gore do Poljske. Ta mala razlika u govoru slavenskih jezika razdvajala nas je, a daleki engleski jezik spajao nas je. Mlada žena koja nas je dočekala uhvatila se čitanja knjige čim je minibus krenuo. Gusta crna kosa padala joj je preko lica, bila je sagnuta nad knjigom. Šapnuo sam prijateljici HST: Vidiš kulture!

Ubrzo smo prešli u manji avion koji nas treba prebaciti tisuću kilometara južno od Moskve. Avion je bio tijesan, bez oplate tako da su se vidjele zakovice, netko reče da je ta letjelica nekada bila vojni avion. Iako je izgledao nepouzdan, vonjao je na mješavinu kerozina i ulja, taj nas je avion ipak dovezao do Samare, bila su već dvadeset i tri sata. Iako su kasni sati ovdje je još bio dan. Noć se spustila u ponoć. Smješteni smo u jednokrevetne sobe, a HST je dobila sobu s ogromnim ogledalom na stropu. Hotel je bio obnovljen i jednu su sobu namijenili za znatiželjne parove. Noć je bila svježa, zatvorili smo prozore, i tek tada sam osjetio miris boje svježe oličenih zidova.

Ujutro nas je podigla topla ruska crna kava i votka za dobrodošlicu. Čekao nas je protokol; prvo u obilazak uprave grada gdje nas je pozdravio pročelnik za kulturu. Istovremeno smo se okupili i upoznali s ostalim književnicima slavenskih država. Neke smo kolege iz Beograda prepoznali, ali su crnogorski kolege ipak bili prijazniji. Poslije smo odvezeni na okrugli stol posvećen obljetnici dolaska svetih Ćirila i Metoda. Kako smo mi bili samo gosti a ne aktivni sudionici, pristojno smo slušali izlaganje oko dva sata. Podsjetili smo se na neke podatke o Sv. Ćirilu i Metodu, koje smo još zvali i apostolima, pa i solunskom braćom. Za ruski narod učinili su puno; obranili su kršćanstvo na području gdje su vladali tursko-tatarski Hazari, ali su i opismenjavali puk. No, nakon povratka iz južne Rusije, upravo gdje smo mi bili, dobili su novu misiju i povratak slavensku Panoniju. Car Mihajlo zatražio je od njih da propovijedaju na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Tu počinje njihova slava, ali i progon. Njemački svećenici nisu htjeli da se kršćanstvo propovijeda na slavenskom jeziku, priznali su samo tri tzv. sveta jezika: hebrejski, grčki i latinski. No, veličina Sv. Ćirila i Metoda je što su na narodnim jezicima Slavenima približili vjeru, pismenost i kulturu.

Većina izlaganja bila su na ruskom jeziku koji nismo razumjeli. Pored mene je sjedila mlada žena koja nas je dočekala u Moskvi, pa smo se bolje upoznali. Tek sam sad vidio kako ima crne oči, ne znaš gdje počinje zjenica a gdje šarenica. Zvala se Mana, govorila je engleski, a bila je Čečenka; ja sam znao za njenu zemlju, ali ona za Hrvatsku nije čula, a još manje za Osijek. Tek na spomen Jugoslavije, sjetila se da je tamo bio rat.

Od okruglog stola bilo je zanimljivije upoznati grad Samaru. Prvo smo se iznenadili kako grad ima istu arhitekturu kao i mnogi drugi gradovi Srednje Europe iako je udaljenost na tisuće kilometara. Samara je bila daleko i vremenski dva sata od Srednje Europe. Ali u arhitekturi i kulturi nije bilo odviše daleko. Slične građevine su nam grad približile i odmah smo se ugodnije osjećali. Obilježavanje dana Ćirila i Metoda nije tradicionalno u Samari, već se ona održavala samo ove godine, a prijašnje proslave bile su uvijek u drugom ruskom gradu.

Dugo je Samara bio za strance zatvoren grad jer je bio središte vojne industrije; ni sada se nije mogao naći tiskani vodič. Ipak, saznali smo od naših domaćina da je Samara bila »rezervna pozicija« za skrivanje vojnog i političkog vrha u doba Drugog svjetskog rata. Istina je da su u to vrijeme sva veleposlanstva bila premještena u taj grad, ali Staljin nije htio ustuknuti iz Moskve. Uzalud je Berija dao nalog da se iskopa tzv. »Staljinov bunker« u koji se on nije nikada sklonio. A bunker je imao dvanaest katova pod zemljom. Ipak, sklonište je služilo za ostalu političku elitu, a danas ga je moguće obići turistički, no nama ga nisu planirali. HST i ja smo pomislili: još bolje! Bilo nam je šteta šetati poput štakora pod zemljom, kad grad leži na donjem toku Volge. Propustiti vidjeti tu veliku rijeku bio bi grijeh. Bio je to najljepši doživljaj za cijelog našeg boravka u Rusiji. Volim Dravu i poštivao sam Dunav, ali Volga nas je veličinom i snagom gotovo uplašila. Njezin tok kod Samare nije bio tako brz, ali ona je bila tu široka kao tri Dunava. Volga je bila svjetlije sive boje, Dunav je od nje tamniji. Ljudi s druge strane rijeke bili su maleni i neprepoznatljivi. S naše strane, na desnom toku Volge, bilo je mnogo brodova i čamaca. Uz pješčanu obalu bilo je i svibanjskih kupača, vjerojatno ne prvih kao kod nas.

Kad smo saznali da vozi i turistički brod, odmah smo se odlučili na vožnju. S nama su bili i crnogorski kolege, pa smo se ukrcali zajedno. Taj potez bio je naša slobodna volja, time smo izgubili ručak. Naime, bilo je oko četrnaest sati, vrijeme objeda, a mi smo HST, ja i dvojica Crnogoraca izabrali blagovanje na vodi. Vožnja je trajala sat vremena duž obale koja obuhvaća grad; mijenjali smo mjesta na brodu, malo smo bili u kabini i pili pivo, a onda smo izašli na palubu. Uživali smo u svemu, doživljaj je bio potpun, Volga je mirisala na ribu, a vjetar nam je u lice donosio svježinu. Sunce je bilo blago, čula su nam se u mirnoći punila. Kao uvijek, ono što je lijepo brzo prođe. Vratili smo se u luku i još dugo pričali o Volgi.

* * *

U hotelu je drijemao Branimir D., žalio se cijelim putem na koljeno, a s drugog kraja grada od Volge vratio se Igor M., našao je konačno ono što je tražio. Šampanjac s Krima. Kažem mi Igor kako je čitao da su jedan dio Napoleonovih vojnika koji su ostali u Rusiji zarobljeni, poslije oslobođenja otišli na Krim i nisu se vratili u Francusku. Na Krimu su se udomaćili, oženili i bavili se vinogradarstvom, počeli su proizvoditi šampanjac. Mi smo ga sada imali na stolu. E, da bismo pili šampanjac trebali smo prije toga jesti kavijar, i njega je Igor našao, i to ruskog, crnog. Imali smo bogat stol pred sobom. Mana je sjedila za susjednim stolom i gledala u nas misleći kako su Hrvati bogati. Zvali smo je da proba kavijar boje njenih očiju, ali odbila je. Ponovno je uzela knjigu i čitala. Mi smo se, moram priznati, bahatili zahvaljujući Igoru. Na kraju je on izvadio cigaru iz kutijice, odgrizao vrh i zapalio. Pogledao sam Manu, a ona je pogledala nas tek kada je osjetila mirišljavi duhan zapaljene cigare.

Sve je to bilo zapravo predjelo prije večere; istina, bio je grijeh sada jesti konfekcijski objed, a drugi grijeh je bio što smo poslije popili dvije boce bijelog vina. Već poslije prve gledao sam na Manu drugim očima. Ona je ostajala za stolom mirna i tiha, a ja sam u mislima već mrsio njenu oštru kosu kao konjska griva. Ipak mogao sam samo sanjati topot konja kako lupaju mojim prsima, jer Mana je otišla u svoju sobu pozdravljajući očima. Mogao je svatko od nas misliti da baš njega pozdravlja, jer su njene zjenice bile široke i duboke, pogledom nas je obujmila sve, Hrvate i pridružene nam Crnogorce.

Ujutro smo bili mamurni, ja se i ne sjećam avionskog leta nazad u Moskvu. Kad sam progledao, ugledao sam prometnu gužvu na cestama Moskve. Graditelji grada bili su vizionari, gradili su ulice za budućnost. Mnogi neruski automobili jurili su cestom, tek pokoja Volga, Moskvič, Samara i Zaporožac bacali su gusti dim iz auspuha od nečistog dizela. Bili smo smještenu u hotel Rusija, na ruskom se zove gostinica, što me je podsjećalo na našu gostionicu, samo što je ova zgrada velika kao jedan čitav kvart moga rodnoga grada. Dobili smo vodiča za hotel, a Mana je ostala u holu kraj jedne od recepcija na ulazu gdje smo mi pristigli. Vodič nas je uputio samo na naše krilo hotela i zamolio da se ne udaljavamo jer postoji opasnost da se izgubimo. Meni se to odmah dogodilo. Ušao sam u krivi lift koji me odvezao unutar jednog bara. Pritisnuo sam još jedno dugme i našao sam se u prizemlju, ali ne na onom ulazu gdje smo i ušli.

Odlučio sam izaći na ulicu i bolje upoznati hotel izvana, ali htio sam vidjeti i okolni grad. Iza ugla hotela ukazala mi se crkva sa Crvenog trga, odmah sam krenuo tamo. Prije trideset godina kada smo bili na maturalnoj ekskurziji, posjetili smo i Lenjinov mauzolej; sjećam se da smo čekali satima a onda samo prošli pored sarkofaga u kojem je ležao balzamirani Lenjin. Trg je bio sto metara od hotela. Bio je prazan i manji nego što mi se ranije činilo. Prolazili su samo ljudi koji, čini se, tako skraćuju put kući, a samo jedna grupica turista stajala je kraj crkve. Kraj mauzoleja nisu stajali čak ni vojnici stražari, zgrada je izgledala usamljena i pusta. Prošetao sam se preko Crvenog trga i sjeo na terasu kavane preko puta mauzoleja. Kava nije bila skupa, pa sam naručio i jednu votku. Među malobrojnim prolaznicima ukazala mi se, već izdaleka, poznata osoba: HST se šetala s Crnogorcima. Kako je svijet malen! Zajedno smo otišli u sporednu ulicu s restoranom gdje smo ručali i popili pivo. Nakon dva sata vratili smo se u hotel.

* * *

U velikom ulaznom holu Mana je i dalje sjedila pored svoje torbe. Pozvala me da sjednem kraj nje. Ostalo društvo otišlo je u sobe. Mana mi pokaže fotografiju sina, bio je crnokos na nju, ali su mu oči bile uske i ukošene. Otac mu je Tatar, reče mi ona. Ostavio ih je odmah poslije poroda. Gdje živi i kako živi, upitao sam ju ne kao policajac, već iz suosjećanja. Odgovorila mi je da stanuje na kraju Moskve, sto kilometara daleko, a novaca ima malo. Onda je ponudila da bi došla k meni u sobu, ako bih joj novčano pomogao. Gledao sam je u crne oči, tražio zjenicu, nisam vidio tugu, i nisam još ni odgovorio, no ona je valjda iz mojih očiju vidjela da pristajem. Kaže mi da ja uzmem njenu torbu i odnesem u sobu, jer na svakom katu postoji još jedan recepcionar koji kontrolira goste. Šutke uzimam torbu, dolazim do lifta i vozim se na deveti kat. U liftu me već uhvatila panika: pa ja nisam socijalni radnik, da pomažem njenom sinu preko dogovorenog seksa!? Što ja radim s njenom torbom? Pitao sam se što li je u njoj? Ona je Čečenka, možda je eksploziv u njoj koji će raznijeti dva kata.

U tom roju misli i upita došao sam do recepcionara, koji me pogledao i nije rekao ništa. Brzo me je zapamtio, pomislim. Ušao sam u sobu s još većim strahom, a onda naglo odlučim, kao da sam se probudio iz neke letargije. Izađem van iz sobe, čovjek za stolom u hodniku opet me upitno isprati pogledom do lifta. Ovaj put pogodim i pravi lift i smjer do prizemlja gdje je bila naša recepcija, i tamo odlučih ostaviti Maninu torbu. No, već kod izlaza iz lifta susretnem HST i njene pratioce. Ona odmah uvidje da to nije moja torba, ja joj pokušah objasniti, ali zapleo sam se i spomenuh Manu. A joj ruska mafija je najjača! reče jedan od pratioca koji je ranije pričao kako je u Moskvi radio kao lektor. Oni naglo izađu na ulicu, a ja pred recepcijom susretoh Manu. Što je? upita me. Mislio sam da je ona već na putu za moju sobu i da ćemo se mimoići, no u sekundi mi sine da bih mogao HST iskoristiti za alibi i objasniti zašto sam se vratio. Susrela me je prijateljica s tvojom torbom, i odmah je prepoznala da to nije moja torba. Bio sam joj sumnjiv, rekoh. Ostavio sam joj torbu i bez objašnjenja vratio se u svoju sobu.

Čovjek za stolom u hodniku nije podigao glavu čitajući novine, ali znao sam da je primijetio kako ovajput nemam torbu. Čim sam ušao otvorio sam pola litre votke koju sam ranije kupio, natočio si u čašu koja je stajala u kupaonici i odahnuo. Uključio sam televizor, stavio noge na stolicu; još uvijek su mi se mišići trzali od uzbuđenja. Odjednom zazvoni telefon, javila se Mana: Otišli su tvoji prijatelji i prijateljica, mogu li sada doći? upitala je. Ja sam mislio, a što je s torbom? I još nisam ni odgovorio, kad ona reče: A nisi sam, čujem razgovor. Ja prihvatim njenu pogrešku i kažem da su Igor i Branimir, moji kolege, kod mene u sobi. Ona ne odgovori i telefonska veza se prekine. Potapšao sam televizor prijateljski, spasio me. Natočio sam si još jednu čašu votke i popio. Telefon je ponovno zazvonio. Što sad hoće? Pomislio sam da se ne javim, a onda ipak podignem slušalicu. Bio je to poznati glas Igora M. Stari jesi za cugu? upitao me. Objasnio mi je gdje je jedan kafić i kojim liftom iz kojeg hodnika trebam doći.

Kad sam izašao iz sobe čovjeka u hodniku nije bilo, pogodio sam pravi lift i hodnik i našao se u kafiću »Manhattan Express«, koji je bio i noćni klub. Prešao sam na pivo kao i kolega. Malo kasnije smo ogladnjeli, i već bili pripiti. Igor kaže: Ajmo nešto pojesti, najbolje da negdje nađemo boršč. Samo jednom sam tu čorbu jeo i nije mi se svidjela, ali poslije svega što mi se prethodno dogodilo, mogao bih jesti i zmije. Na šanku je bio prospekt hotela i našli smo jedan restoran zanimljivog naziva: »Secesija«, čak smo ga i brzo našli, u istočnom krilu zgrade. Sjeli smo i Igor je pitao imaju li boršč. Uzeli smo dvije porcije i počeli jesti, još kad je čorba bila vruća. No, Igor se htio obrisati, a na stolu je bila samo papirnata salveta; očito pripitost i njegov karakter proradiše i on pozove konobara te baci salvetu na pod, tražeći pravi ubrus od tkanine. Konobar se ispriča, učas sam se otrijeznio, ali dobili smo ubruse bijele i uštirkane da si možeš usta porezati. Pojeli smo večeru, popili vino i vratili se u sobe.

Ujutro smo imali autobus za aerodrom. Čekali smo zadnjeg Branimira D. da nam se pridruži, jedva je hodao toliko ga je koljeno boljelo. Vozili smo se kroz gužvu dva sata a toliko smo trebali i letjeti do Zagreba. Naime, imali smo izravnu liniju Moskva–Zagreb. Svi smo šutjeli u avionu, još u autobusu ispričao sam HST o Mani i sve je bila prošlost.

HST je u Zagrebu još imala sastanak u Vjesniku, kazavši da će se vratiti nekim noćnim vlakom, a ja sam našao poslijepodnevnu vezu za Osijek. Na vijestima nije se čula nikakva vijest o eksploziji ili terorističkom činu u Moskvi; očito se još moram turistički opismenjavati i kultivirati.

(2005.–2015.)