Dvije hrvatske kazališne uspješnice

Varaždin i Paro u sretnome trenutku

Ova rubrika u Kolu o hrvatskim kazališnim predstavama obično je ustrojena tematski: mogu se pročitati osvrti, rjeđe prikazi ili kritike, odnosno vrstni mješanci (žanrovski bastardi) o predstavama koje su u zadanoj/odabranoj temi. Tromjesečniku je tako i najprimjerenije.

Ovoga puta to je nešto drugačije. Poticaj mi daje metodičko iskustvo iz srednjoškolske nastave književnosti. Naime, nekoga se pisca ili neko djelo – metodički gledano – može u nastavi predstaviti trojako: obavijestno, tumačajno ili cjelovito. Za većinu znanstvenika i stručnjaka, nesviklih na hrvatsko znanstveno i stručno nazivlje, recimo to internacionalnim terminima: informativno, interpretativno ili monografski. Obavijestan (informativan) pristup jest kada pisca ili djelo samo predstavimo, smjestimo ga gdje književno-povijesno spada (pravac, razdoblje), ali ne raščlanjujemo ga, ne bavimo se njime. Tumačajno (interpretativno) je kada se odabranim piscem ili djelom više pozabavimo, pročitamo ga, protumačimo... Monografski pristup je vrlo rijedak i primjenjuje se samo na iznimno značajne pisce ili njihova djela: njih se predstavi u više sati nastave i što je moguće cjelovitije.

U studenome 2014. u varaždinskomu Hrvatskom narodnom kazalištu bila je premijera prilagodbe Kolarove pripovijetke Svoga tela gospodar. Već više puta viđano djelo, i na pozornicama i na filmskome platnu, pa i na tv-zaslonu, iskreno rečeno, nije mnogo obećavalo. Mogla se očekivati dobra predstava, ali ‒ ništa posebno. Međutim, dogodilo se upravo suprotno ‒ nešto posebno. Stoga sam odlučio tu predstavu što cjelovitije prikazati.

Ostalo u »pogledu na kazalište« označeno je ponečim iz recentne proizvodnje, s naglaskom na predstavama koje sustvaraju studenti ili mladi, najčešće nezaposleni glumci, ali ne samo kao izvođači. Kako je ovdje riječ o primijenjenoj metodici pristupa književnomu djelu, prigoda je pogledati i jednu kazališnu predstavu proizišlu upravo iz stvarne nastave književnosti na zagrebačkomu Filozofskom fakultetu, na Katedri za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti.

Pristup

Iako sam ga istaknuo u (među)naslovu, ne mislim na Varaždin kao na grad, nego na tamošnju kazališnu sredinu, na Hrvatsko narodno kazalište i na to uvrštavanje u svoje izvedbe 2014./ 2015. godine napomenute prilagodbe poznate (lektirne!) pripovijetke hrvatskoga psihološkog realista, humorista i satirika Slavka Kolara (1891.- 1963.).

Reći je prvo nešto što se i ne spominje često ili se ne spominje uopće: Slavko Kolar je pisac vrhunskih književnih dosega, u svjetskim, ne tek u nacionalnim razmjerima. To što se iskazivao u malenomu hrvatskom jeziku, a ne u nekomu od »velikih«, tj. mnogogovorničkih, mnogočitalačkih jezikâ, ne znači da je njegova umjetnost time išta slabija: samo je izvan hrvatskoga jezika nepoznata, a time i bez ikakva značenja, tamo gdje nema prijevoda. Kolar nešto znači samo nama, u hrvatskoj književnosti. Štoviše, prikazuje hrvatsko selo u kojemu se govori kajkavski, takvi su i dijalozi, pa je prihvat već i u hrvatskomu ponešto skučeniji i teži.

Osobito je Kolar značajan kao prikazivač dvaju iznimnih ženskih likova koje su žrtve svoje sredine, svojih obitelji, gruba ruralnoga života, a one su nježne i ranjive. To su Janica u pripovijesti Breza te Roža u Svoga tela gospodar. Obje imaju svoje kazališne prilagodbe i svoje filmske inačice. Pripovijest Svoga tela gospodar upravo je iproslavio upravo istoimeni film, kojemu je scenarist bio sam pisac, Slavko Kolar, dok je Rožu sjajno predočila Marija Kohn, a imamo i više kazališnih uprizorenja (HNK Zagreb, Gavella, Komedija...).

Nakon svega toga, evo još jedne prilagodbe za pozornicu i još jednoga redateljstva te jedinstvene pripovijesti, a prilagoditelj i redatelj je Georgij Paro. U ovom je slučaju ostvareno djelo koje nadmašuje i film i sve dosadašnje kazališne izvedbe naslovljene Svoga tela gospodar. Predstava je to uistinu antologijske vrijednosti i rijetko viđenih umjetničkih kvaliteta. (Kao takvo, nipošto ne bi smjelo ostati nesnimljeno i za tv-prikazivanje, imati i svoju tv-inačicu sačuvanu za buduće generacije, i da se gleda i da bude poticaj i nadahnuće mogućim novim pristupima.)

Daleko sam od pomisli da se klasična djelâ, a ovo jest svojevrsna klasika, obavezno moraju »iznova čitati« i da ta »nova čitanja« rezultiraju nekakvim osuvremenjivanjima, prenošenjima »u naše doba« i u »nove okolnosti«, što na sve strane rade hrpe pomodnih redatelja iskrivljavajući i naopako prikazujući poznate nam i priznate književne vrijednosti, bez obzira je li riječ o prilagodbama proznih djela ili o dramskim djelima. (Tako, primjerice, gledamo Dunda Maroja u suvremenoj samoposluzi, u supermarketu, renesansni likovi guraju konzumeristička kolica ili gledamo Hamleta kao zločinca za stolom suvremene zločinačke organizacije, s kravatom, mondeno odjevena...) Sve to su zastranjenja i otužna lutanja.

Međutim, jednako sam daleko i od pomisli da redatelj nema pravo na svoje čitanje, dakle na vlastito viđenje – kako poznato djelo što vjerodostojnije i što djelotvornije prikazati, a da ono ne izgubi svoju izvornost i da se time ne iznevjeri pisca. Znači, da se ništa ne krivotvori, kao što se u nadobudnih redatelja gotovo sve krivotvori ili iskrivljuje.

Novosti u novoj prilagodbi poznate pripovijesti

Kolarova pripovijetka ima tri dijela: 1. Pismo, 2. Krava i junica i 3. Šišmiš.Sve počinje time da poštar donosi u selo i u kuću Pavunčecovih pismo sina Ive, vojnika, koji će uskoro skinuti vojničku odoru i doći kući, ali Rožu, svoju zakoniti ženu u tomu pismu uopće ne spominje, iako mu je ona u vojsku slala novac, brinula o njemu... Roža je tužna i uvrijeđena. Drugi dio vraća nas u događaje prije Ivine soldačije. On je svojim nemarom skrivio da njihova krava Rumenka, hraniteljica obitelji, pojede susjedovu djetelinu, napuhne se te biva budzašto prodana mesaru, da ne krepa.

Znajući da je kriv, nakon golema pritiska, Iva prihvaća očev zahtjev za nadoknadom štete tako da oženi šepavu Rožu, kćer imućna seljaka, povratnika iz Amerike (kojega stoga zovu Amerikanec), a ona je, piše pisac, »curetina velika, koščata, ali nekud ‘nesklavurna’, prsa joj kao daska, a lice se otegnulo kao litanije svih svetih«. Uz golemi miraz, Ivin otac Jakob isposluje i najbolju Amerikančevu junicu, Pisavu; tu je važnija krava nego žena, ne zaboravlja pripomenuti autor. No, Iva ima napomenu: da japi priskrbi izgubljenu kravu hraniteljicu, oženiti se Rožom pristaje, ali »nek š njom spi gdo oće, ja neću«, jer »ja sam svoga tela gospodar«. Nakon ženidbe, nikakva odnosa s vlastitom ženom nema, pogotovo ne tjelesnog. Tako je nesretnica ostala »ni žena ni djevojka«.

Treći dio (Šišmiš) raspliće pripovijest. Nakon piščeva obrazlaganja njezinih mukā i nevoljā, Roža se povjeri susjedi Mareni, premda svi u selu već znaju za tu zbrku, a i za to da se Iva tjelesno namiri, kao i drugi dečki, kod udovice Jage. Marena uputi Rožu u udaljeno selo, nekoj babi, coprnici. Ona joj prodaje na tavanu osušena smljevenog šišmiša, što valja usuti Ivi u piće i tako ga privoljeti na ljubav.

Taj dio počinje Ivinim pješačenjem od vlaka do kuće, rastankom s vojničkim društvom, te Rožinim pješačenjem po copriju u udaljeno selo; svatko žurno grabi svojim smjerom: Iva doma, Roža po svoju sreću...

Neuspjelo sipanje smljevenoga šišmiša u vino dogodilo se tamo gdje svi piju, na sajmu. Kada je Iva, opazivši Rožin naum, stao tući ženu, svi su je branili, osobito svekar, (»kriva jest... ali je dobra i vrijedna... on kao kućegospodar ne dopušta da je dalje bije«). No, Roža odjednom postupi posve neočekivano: »dižući se iz blata, usprotivi se«: »Ne, ne, japa, nek me samo tuče! (...) Vudri, mili Ivek ‒ drečala je jecajući – vudri, neka bar po šake tvoje znam da sem ti žena!« Priča završava ovako: »Odmaknuo se Iva, prenerazio se, lecnuo. Stisnuo zube i bez riječi požurio dalje. Za njim otac Jakob, a otraga Roža, kaljava, raščupana, naričući i brišući suze dlanom i pregačom«.

Pišući scenarij i prenoseći u njega ovu svoju pripovijest, Kolar je udovici dao neusporedivo značajniju ulogu nego u izvorniku, gdje se ona spominje tek usputno, u samo jednoj rečenici. U filmu je drugačije: krava je u djetelinu otišla ne zbog Ivina bezazlenog sna, nego zato što se ispod stoga sijena hvatao s udovicom Jagom, stoga je zanemario Rumenku. On u više navrata, i nakon ženidbe, noću ide k njoj, dijalog s njom je znatan, kao i njezin dijalog s ocem Jakobom koji – uhodeći sina ‒ također zaglavi u njezinu krevetu.

U scenariju i filmu svoju ulogu zadržava i baba vračara, kao i Rožino kretanje k njoj, koje je naglašeno jednako kao i Ivino i majčino odlaženje u izvide, u prošnju ili svatovi: vide se eksterijeri... seoski život i okoliš, dvorišta, stoka...

Svega toga u Parovoj prilagodbi djela pozornici – nema. Vračara je posve odstranjena, nakon razgovora sa susjedom, po čemu se zna da će Roža nabaviti copriju; ona na veselici nakon sajma već ima šišmišov prah. Veselica nije na eksterijernomu sajmu, nego u domu Pavunčecovih, što omogućuje stanovit rondo, dramaturški gledano najčešće vrlo učinkovit postotak: finale priče je tu, na istomu mjestu gdje je radnja i započela. Smisao djela nije iznevjeren, ali je uklonjena opasnost suvišne scenske naracije i rasplinjavanja radnje na nebitno. Spriječivši tako epski narativni pristup, prilagoditelj Paro je sažeo radnju i odstranio sve što je na pozornici nepotrebno: eksterijerna kretanja npr. i eksterijer uopće.

Rekosmo da je scenarist Kolar pripovjedača Kolara stanovito nadopunio davanjem znatnije uloge udovici Jagi, odgovornoj za Ivin grijeh propusta (pažljivijega čuvanja krave, još dok je bio dječarac). I to je Paro – izbacio. Jagu ne, ona – u pripovijetki samo napomenuta, a u scenariju razrađena ‒ ovdje objedinjuje pristup (diskurs) pripovijetke i scenarija na iznimno stvaralački i dramaturški posebno promišljen način. Naime, na samom početku ove prilagodbe, Iva je s Jagom u krevetu, usred žestokoga orgazma, dok vani nastaje strka i panika: Rumenka se prežderala djeteline i »bu crkla«, svi trče, viču! Iva, krivac, bježi iz kreveta, Jagu nismo niti vidjeli, osim njezinih noga u zraku iznad Ivinih ramena; i ne treba nam više od toga, njezina uloga je time jasno pokazana! Redatelj nas tako uvodi u radnju na iznimno zanimljiv način postižući dinamiku koja će se zadržati i nastaviti sukobom oca i sina, odnosno pritiskom na Ivu da okaje grijeh i nabavi novu kravu/junicu.

Paro time postiže dvije bitne sastojnice svoje prilagodbe i svojega redateljstva: i uzrok (udovica) i posljedicu (Rumenka je crkla) kaže u samo jednomu i to uvodnomu prizoru. Već time omogućuje da se narativne i uprizorenju nepogodne suvišnosti odstrane. Možda je sažimanja moglo biti još, recimo kod uloga djeda, ali on je dramaturški potreban da razglasi kako se Roža objesila... te da je uspiju spasiti! Neke veće uloge od toga i nema (osim što, kao svaki seljak, opravdano žali za izgubljenim blagom).

Pripovijedanjem okolnosti dolaska Ivina pisma iz vojske i njegovim čitanjem počinje i pripovijetka i scenarij. Ovdje tako počinje drugi dio priče koja sada nema vremenskog vraćanja unatrag (flashback), nego teče kronološko pripovijedanje, ali prisustvujemo pisanju pisma i njegovu čitanju istovremeno. Time je ocrtano i vrijeme (kraljevine Jugoslavije) u kojemu se radnja zbiva. No, prilagoditelj se pobrinuo da Roža sazna kako u pismu nije ni spomenuta.

Znači, Paro ni u čemu nije iznevjerio ni duh ni smisao, ni pripovijetke ni filma. U njegovoj prilagodbi (adaptaciji) sve su bitne sastojnice sadržaja ostale, samo su u ovomu uprizorenju pogodnije razmještene i manje (udovica, vračara) ili više (razgovor s Marenom, Rožin pokušaj suicida) naglašene.

Puno se govorilo i pisalo o Kolarovu miješanju komičnog i tragičnog. Tako i ovdje, u Programu predstave, Marijan Varjačić posebno obaviješteno i vrlo znalački piše »o jedinstvu tragičnog i komičnog – uz Parovu režiju Svoga tela gospodar«.

U navodu o svršetku Kolarove pripovijetke ističe se da je Roža, sva blatna i raskuštrana, »drečala jecajući«. Taj detalj, samo taj mali jezični sklop (sintagma), dvaju glagola to najbolje pokazuje. »Drečati« je pogrdna riječ, dreče drekavci, derišta, dreči netko malouman... a »jecati« označava duboku duševnu ranu. Kolarovo pripovijedanje je puno sličnih suprotnosti. Primjerice, »brišući suze dlanom i pregačom« sasvim je nešto drugo nego brisati ih rupčićem ili neupadljivo nekim drugim pomagalom; seljanka nema drugo do li vlastiti dlan i pregaču oko struka. Koliko je to nekomu smiješno, a moguće da jest, a koliko samo jadno, stoga jer je tragično...?! Međutim, Paro ne ustraje na tomu, ništa više od onoga koliko su prizori sami po sebi moguće smiješni, kao i riječi sudionika igre (protagonista). Dapače, nigdje nema nečega što bi namjerno htjelo biti smiješno: ovo nije komedija! Ovo je drama na samom rubu tragedije (koja je tek zamalo izbjegnuta, ulogom djeda). Tako predstava ni na tren ne može skrenuti u jeftino komedijanje i time izgubiti svoj i duh i smisao.

Kolar se prema svojim likovima nerijetko odnosi pomalo svisoka, zapažajući njihove mane i nedostatke, ne uljepšavajući ih, dapače, i narugati im se znade; zbog toga je to smiješno. Tako Roža »dreči« ili »nariče«, a izgledom je »curetina«, »prsa joj kao daska«, sva je »nesklavurna«, a opet ‒ Kolar voli svoje likove i suosjeća s njima: bez suosjećanja sa svojim likovima – nema značajna pisca. Pogledajmo još jednom što piše u finalu pripovijetke: »Odmaknuo se Iva, prenerazio se, lecnuo. Stisnuo zube i bez riječi požurio dalje. Za njim otac Jakob, a otraga Roža, kaljava, raščupana, naričući, brišući suze dlanom i pregačom...«

Takav je finale i na filmu: udaljavaju se u krajolik. I to je tamo – odlično rješenje. (U filmu čak srednji plan prelazi u total!) Međutim, na pozornici, osim scenografije, nema krajolika, nismo u eksterijeru. Uostalom, takav završetak lako može biti i nekakav seoski pomalo tragikomični događajčić, neki ruralni skeč! Paro je, očito je to, osjetio da u kazališnoj prilagodbi takav završetak nije valjan, da nije dovoljno dobar! Da nešto nedostaje!

Tu nastaje bitna dodana vrijednost upravo duhu i smislu Kolarova djela: Iva se »prenerazio« i »lecnuo« nakon onoga Rožina »tuci me, dragi Ivek (...) neka bar po šake tvoje znam da sam ti žena«. Pa ‒ odmah nakon toga (dramatskog klimaksa!) ‒ da samo ode s pozornice, to doista ne bi bilo rješenje.

Iva tada, također posve neočekivano, uzima čašu s coprijom i pred svima ispija šišmišov prah u vinu, namjerno i naiskap. On je time što se »lecnuo«, nešto naslutio: da je grješan prema Roži, da je i ona žrtva nesretnih okolnosti, a ne samo on – ne možemo točno znati što je osjetio, ali vidimo da prvi put Rožu shvaća kao ljudsko biće, a ne kao nametnutu kalvariju, a time je prihvaća i kao svoju ženu, iznenađujuće je s njom solidaran, pokazuje da je moguće razumije – tek na svršetku priče! To je ujedno njezin valjan rasplet - epilog. Hoće li sve ostati samo na uzajamnu pogledu Rože i Ive, hoće li on prihvatiti njezinu ispruženu ruku... neka gledateljeva mašta nadopuni završetak.

Ta mala, ali bitna dopuna i taj nenadani obrat, posebno stvaralački opravdano, i duh i smisao Kolarove drame čini snažnijima i boljima. A u tomu i jest temeljni naum i bit svakoga valjana redateljstva: ne sebi (sebično) podrediti, ne time prekrojiti i razoriti, nego uzdići i vjerodostojno prikazati odabrano književno djelo.

Uspjela sinteza cjeline i detalja

Poekad se dogodi da se u nekomu posve nevažnu razgovoru usputno izgovore neke važne činjenice. Tako sam (davno) nekom zgodom sa Slavkom Brankovim, zvanim Cigo, pokojnim glumcem u zagrebačkom kazalištu Gavella, nešto raspredao o mojemu negativnu sudu o nekoj njihovoj predstavi (što se, žalibože, i prečesto znalo zbiti). A on – iz položaja glumca koji poznaje redatelje i razmišlja ‒ reče: »Kada bi netko objedinio Magelijev smisao za detalj, a Parov smisao za cjelinu – bila bi to idealna predstava«. To mi se usjeklo u pamćenje (a mnoge sam moguće važnije rečenice posve zaboravio). Ovdje se upravo to dogodilo, jer Paro nije izgubio, dapače – iskazao je još jednom svoj već »opjevani« smisao za sažimanje na bitno i za cjelinu, ali – istovremeno je pokazao iznimno izoštren smisao i za detalj. Zapravo, detalji i čine ovu predstavu velikom, ali bez onoga smisla za cjelinu (cjelovitost prikazanja) – to ne bi bilo tako. Valja to podkrijepiti primjerima!

Roža se gleda u zrcalu, oblači podsuknju, zadovoljna je svojim izgledom, iako nije i vesela; zna svoju falingu – šepava je! Strah ju je susreta s proscem. Međutim, za razliku od svih dosadašnjih Rožâ, koje su bile namjerno poružnjivane da budu bez grudi, »kao daska«, nesklavurne, curetine itd., kakva ova nesretnica u izvorniku i jest ‒ Paro je odlučio da Roža bude lijepa žena, dapače ‒ posebno lijepa. Imalo je to dalekosežne dobre posljedice.

Evo, s tim u svezi, opet jedan razgovor, koji sam slučajno čuo, bez namjere da prisluškujem. Kostimografica (Jadranka Tomić), preuzimajući tekst prilagodbe za izradu kostima, kaže redatelju: »Dakle, seljačka odjeća!?« »Da, ali nemojte pretjerano ustrajati na tomu!« Znači, nije bitno je li riječ o ruralnoj ili o urbanoj sredini: ljudska sudbina je jednaka u oba slučaja. Paro ne poništava Kolarovu ruralnost, ali otvara novu dimenziju uprizorenja: nije više moguć tek ruralni skeč, riječ je o snažnoj, čehovljevski suptilnoj i dubokoj ljudskoj drami. Na tomu redatelj ustraje, ne na ruralnosti. Jednako tako ne ustraje niti na Rožinoj ružnoći; već samo šepanje strašan je nedostatak za svaku ženu. Ako je lijepa, tim strašniji! Bila je to – dobitna kombinacija! Naime, Iva je od početka kategoričan da je »svoga tela gospodar« jer mu je Roža, ma kakva da jest, a pogotovu takva, šepava – nametnuta; na tomu redatelj ustraje. Time sudara dvije nesreće: njegovu i njezinu. Snažan dojam ne može izostati!

Pismo se u ovoj prilagodbi, također, čita već dok se piše i čita ga onaj koji ga piše, Iva. Redatelj ponovno izdvaja detalj kojega u izvorniku, a i na filmu, uopće nema: Iva piše pismo u vojničkoj odori, na svojemu drvenom vojničkom kuferu. I Rožu pred zrcalom i Ivu pred vojničkim kašunom redatelj izvodi na rampu, približava ih gledateljstvu, stavlja ih u krupni plan: time najavljuje kasniji vrhunac radnje, a njih dvoje su glavni protagonisti.

Pišući pismo, Iva jede jabuku: to se, očito, gledateljima dopada. Čest je postupak da se ili redatelj ili glumac samoinicijativno osloni na neko pomagalo u glumi: paljenje cigarete, neki stalno ponavljani pokret, ponavljanu riječ/izričaj: kao npr. Jakob s »dušica draga« ili Amerikanec »ol-rajt«, neki tik, čačkalicu... ovdje je to ta jabuka. Naravno, nema tomu nikakva prigovora, ali razmišljam kako bi bilo ostaviti interpreta da se snađe bez ikakva pomagala: samo riječ, mimika, gesta? Očito je redatelj time olakšao posao mladu glumcu, da ispadne još atraktivnije s tom jabukom u zubima...

Pregovori lukavog i pohlepnog Jakoba (ženikova oca) s ponosnim i nadutim Amerikancem (udavačinim ćaćom, u izvorniku oba su povratnici iz Amerike) oko miraza i oko krave/junice ‒ vrlo su teški, kao da su državnički, čak dođe do njihova prekida i raskida zaruka. No, zabrinuta Rožina majka, kao i svaka mati, želi svojoj kćeri dobro i hoće je udati pa uspije slomiti mužev ponos i – pošalju mlađu kćer, Rožinu sestru, hitno presresti Pavunčecove, oca i sina, da se vrate za pregovarački stol. Lukavi Jakob nije daleko ni odmakao, sjeo je i čekao, znao je da će ih pozvati natrag, jer imao je u rukama siguran adut – Rožino šepanje.

Dakle, vratili su se te Jakob, psihološki stabilniji, a pregovarački nadmoćniji i dvoličan – pravi se tobože nezainteresiran, čak toliko da i ne gleda u sugovornika, nego kao traži kamenčić u cipeli, što li, ukratko – bavi se vlastitom obućom u trenutku kada se prelama ljudska sudbina i njegova sina i njegove buduće snahe. Taj pomno razrađen detalj – kao i dosta njih inače – čini predstavu iznimno gledljivom.

Ma koliko imala zanimljivih detalja, ali i oni su svedeni samo na one bitne, ova Parova predstava je cjelovita, brza ritma, gleda se gotovo u dahu.

Izbor glumaca i značaj kajkavskoga govora

Ljubomir Kerekeš, osebujan glumac, u Varaždinu obljubljen, humorist, svoju komiku temelji na hinjenoj nezainteresiranosti te gotovo potpunoj odsutnosti geste, bolje reći – gestu svodi na najbitnije, nepomična izraza. Takav je i ovdje kao Jakob Pavunčec. Oslanja se o štap; to je glumački oslonac (sličan onoj jabuci!) koji nije neophodan, ali jest – itekako dobrodošao. Njega redatelj karakterno razrađuje, ali ne samo kao pohlepna, inteligentna i podrugljiva seljaka, kojemu je posebno vrijedna junica ne samo velik dobitak, nego i životna potvrda uspješnosti. Jakob je time sitni negativac, ali i složen lik koji iskazuje kršćanske, rekli bismo europske moralne vrijednosti. Naime, ma koliko da Roža jest kriva što je htjela »zacoprati« muža, svekar je brani, sada ne više zato što je »vrijedna i dobra«. On brani moralna načela svoje sredine: ne tući ženu! Selo jest zatucano, ali civilizacijske i moralne norme itekako postoje. Jakob time brani i sina: ne smije postati nasilnik. Jedino mjesto u predstavi kada je Jakob povisio svoj ujednačeno monotoni smiješni poluironijski govor bez gradacije jest upravo taj trenutak – u finalu predstave ‒ kada zabranjuje sinu tući Rožu, ujedno mu održavši i moralnu lekciju. Dakle, i time redatelj prerasta neku seosku pričicu; riječ je o djelu univerzalnih vrijednosti.

Sunčana Zelenka Konjević rođena je glumica čija je osnovna snaga u onomu što bismo možda mogli nazvati »totalna gluma«: za nju ne postoji neka razlika između trenutaka kada izgovara repliku na sceni i svih ostalih trenutaka dok je u igri; ona ‒ i bez teksta ‒ uvijek jest u »u igri«, ni jednog časka ne napuštajući lik koji ostvaruje. Ona, dakle, ne glumi Baru, Jakobovu ženu, ona u dojmu jest ta Bara. Da, to je vrhunski kompliment svakoj glumici, ovoj osobito.

Iva je u svim dosadašnjim ostvarenjima koja sam gledao uglavnom bio pasivni mrzovoljnik, zadrti seoski klipan koji se joguni s tim svojim »ja sem svoga tela gopodar«, ali više objekt negoli subjekt u zbivanjima. Redatelj je ovdje nastojao ponuditi drugačijega Ivu, nesretnog poslušnika koji nastoji spojiti odanost obitelji i tradiciji sa svojom osobnosti, ne bez vidnih trzaja i unutarnjih turbulencija. U mladomu Janu Kerekešu redatelj je našao vrsna interpreta svoje zamisli. (Ono izgovaranje pisma koje sriče na vojničkom bagažu s ćiriličkim natpisom »Kosovska Mitrovica« te brojčanim oznakama svoje vojne formacije ‒ izaziva pljesak na otvorenoj sceni.)

Jura Brezović – Amerikanec u izvedbi Zdenka Brleka bio je najlogičniji izbor u varaždinskomu ansamblu. Da i nije tako, Brlek je posebno podatan upravo za ovakvu ulogu – ponosna i poštena imućnika kojega gnjave sa svih strana. Otvoren, bučan i samodopadan, suprotan lukavom i šuljajućem Jakobu – ostvario je vjerodostojna »Amerikanca« upravo u sukobu s njim. Zdenko Brlek dokazana je glumačka vrijednost.

Ljiljana Bogojević rođenjem je Varaždinka i to, naravno, nije nevažno ako je riječ o kajkavici: njezina je više urbana, nego ruralna, ali i uloga bogataševe žene Kate je takva. Ovakve uloge, gdje se glumica/glumac nema baš čime posebno iskazati, glumački su najteže i svakako najnezahvalnije. Međutim, predstave nisu zbog nečijega glumačkog samoisticanja, nego radi uvjerljiva prikaza ljudskih sudbinā. Stoga je njezina interpretacija zabrinute i brižne majke odlična, osobito u prizoru kada se razočarana Roža vraća u roditeljski dom i kada tamo ne može biti prihvaćena.

Hanu Hegedušić uloga (Rože) upravo proslavlja, ne toliko zvučnim zvonima kao što je svojevremeno (1957.) istoimeni film proslavio izvrsnu Dubrovkinju kao Rožu (napomenutu Mariju Kohn), ali stoga stamenije, kazališno čvrsto utemeljeno. Hana Hegedušić djeluje glumački samozatajno, kakva zapravo i jest, ali posjeduje dubinski fundiranu uvjerljivost. Ovdje je ostvarila četiri vrhunska interpretativna trenutka: 1) onaj već spomenuti pred zrcalom, gdje osjećamo kao konkretnu gotovo opipljivu njezinu strepnju i strah; 2) onu kada spozna da izlaza nema – da joj ni života više nema, ni u domu u koji se udala ni u roditeljskom gdje se pokušava vratiti, tada iz njezina lica i pogleda zrači prikriveni očaj; 3) u dijalogu sa susjedom dok peru rublje, dok naoko smireno ispovjedno samosagledavanje otvara neku nadu, kada joj oči na trenutak živnu, i 4) onaj kada se u finalu predstave otvoreno pobuni, gdje iz nje eruptira sav životni jad, a onda se nenadano ukaže tračak spasa, prožet ponovnom strepnjom, čitljivom u mikro-mimici... Vrhunska je glumica.

U prizoru pranja rublja Mirjana Sinožić joj je, kao susjeda Marena, dostojna sugovornica, jednake interpretativne snage i vještine. Uostalom, riječ je o prvakinji ovoga teatra. Darko Plovanić kao djed Markan, Ozren Opačić kao Joža, Amerikančev sin, Mirela Videk kao njegova žena, ostvaruju svoje uloge na visokoj razini cijele izvedbe. Janicu, mlađu Rožinu sestru, odnosno Maricu, Ivinu sestru, igraju u alternaciji Monika Roth i Nikolina Herceg; ne znam koju sam gledao, no sigurno je da je visoka razina izvedbe jednako održana.

Posebno je važno da glumci igraju na materinskom jezikom, a štokavica svim kajkavcima (i obratno) nije materinski govor u kojemu se najbolje snalaze. Jest, dobar glumac (čakavac ili kajkavac) može i mora savladati tekst i na službujućoj štokavci, ali i izvrsni štokavac svlada čakavicu/kajkavicu (još jednom: do ove Rože, ona najpamtljivija bila je – rekosmo ‒ Dubrovkinja!), no to su iznimke. Biti doista posve prirodan, moguće je samo u materinskomu govoru. Stoga je kajkavski repertoar varaždinskoga HNK, u načelu, i rađao uspjele predstave.

Kad se predstava kao cjelina posreći sve je odlično

I ovdje je tako! Aljoša Paro (slikar pozornice) ima samo dvije scenografske situacije: dom Pavunčecovih i onaj Brezovićevih, dakle Ivin i Rožin: prvi je siromašniji, tipično seljački, s više naglaska na brege (eksterijerno) u pozadini; drugi primjeren imućnom seljaku, s više naglaska na komforniji prostor. Oba prostora su u osnovi realistična, pripovijetka spada u humorni psihološki realizam, ali nije i deskriptivna, nego funkcionalistična.

Neke bitne scene, kao Ivino pisanje pisma i Rožino oblačenje pred zrcalom postavljene su na rampi, dakle izvan oslikane pozornice, a jednako je tako i s prizorom razgovora uz pranje rublja Rože i susjede: sve to je riješeno pomoću svjetla, na neutralnoj pozadini (Marijan Štrlek). Općenito, redateljska zamisao pozornice je – što manje premeta na njoj, samo ono što je u neposrednoj ulozi igre.

Scenska glazba Dragutina Novakovića Šarlija ostala je zatajna, ali ne i neprisutna i neaktivna, dapače: budno prati tijek uprizorenja. (Na žalost, to je bila ujedno zadnja takva Šarlijeva suradnja u jednoj predstavi njegova matičnoga teatra, jer je početkom 2015. ovaj daroviti varaždinski kazališni skladatelj nenadano preminuo. Op.ur.)

Izbjegavam premijere, ali dopro je do mene glas da je premijerno gledalište predstavu ispratilo ovacijama. Takvo nešto rijetko se doživi. Nekoliko dana kasnije (26.11.2014.) i sâm sam se uvjerio da je to moguće; pljeskalo se dugo i dojam je bio – iskreno i oduševljeno.

Prethodno sam gledao, mislim, svega dva kazališna uprizorenja ovog djela i, naravno, film (sada sam ga, na internetu, pogledao ponovno). Prije toga sam godinama srednjoškolcima raščlanjivanjima i tumačenjima pokušavao približiti ovu Kolarovu pripovijetku. U svemu: tim sam se djelom profesionalno bavio i dobro ga poznajem. Zato iznenadilo me kada mi se u finalu ove predstave, nije me sram reći – omakla suza. To je za mene bilo nešto novo. Posve neočekivano. Ne sjećam se da mi se ikada tijekom neke predstave to dogodilo! Ma koliko da mi je sve bilo poznato, ovakav pristup i ovakvo kazališno ostvarenje za mene je do sada bilo neviđeno i duboko me se dojmilo.

Međutim, gledao sam stotine i stotine predstava i napisao gotovo toliko kritika o njima pa znam – želim li biti, a želim biti, vjerodostojan i nepristran – moram prevladati osjećaje, a uključiti razumski pristup. Stoga sam još jedanput išao gledati ovu predstavu (10. prosinca), uvjeren kako ću se usredotočiti na hladno zaključivanje, promatranje detalja, glume... svega potrebnog za što uvjerljivije pisanje o tomu. Mislite li da sam u drugom pokušaju gledanja uspio posve odstraniti emocije? Nemojte tako misliti!

Nemojte misliti ni da je prvi podnaslov ovoga prikaza pretjeran. Doista sam uvjeren da ovo jest posebno sretan trenutak i varaždinskoga kazališta i redatelja Georgija Para. Profesor Paro nedvojbeno je izniman redatelj, koji je ostvario ‒ priznaju mu to gotov svi ‒ na desetke vrlo uspjelih redateljstava, ali ovo je, prema mojemu duboku uvjerenju, kruna svih njih.

(Zagreb 4. siječnja 2015. )

Oduševljenost kao trajno stanje
(Samuel Beckett: Svršetak igre, u prilagodbi i redateljstvu Mire Muhoberac; Ragusini, Teatar M&M, Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu i Mala scena, Zagreb, 2014.)

Oduševljenje kazalištem ‒ Hrvatima je jasnije ako se kaže entuzijazam, rad s voljom, s marom i s ushićenjem ‒ u Teratru M&M očito je trajno stanje. Naime, sestre blizanke, Mira i Vesna Muhoberac, u životu kazališta su »od malih nogu«, jer su odrastale u zlatnim danima Dubrovačkih ljetnih igara, kojima je njihova majka (Fani Muhoberac) tada bila ravnateljica, a otac (Vlaho) novinar koji ih je »pratio«...

Mira Muhoberac danas je profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu, a zadane okvire svoje profesije – tumačenjā književnosti studentima – nadilazi i širi upriličivanjem predstava koje glume njezini studenti, na taj način dublje i značajnije ulazeći u djela o kojima uče. Ujedno stječu i dodatna znanja o kazalištu, o glumi... upijajući i sami oduševljenje kazalištem koje zarazno oko sebe širi njihova profesorica. Takav pristup mladi vole, znam iz vlastita iskustva. A ni takav rad profesorice Mire Muhoberac (sestra je više »logistika«) nije ostao nezapažen, jer njezin je jedan raniji projekt dobio Rektorovu nagradu. Dodajmo, ovo je i jedan od načina kako ostvariti dodatne metode nastave književnosti (kolegij Krasnoslov i gluma, na Katedri metodike nastave hrvatskoga jezika i književnosti). Dakle, kazalište kao metoda. Metoda kao umjetnost.

Izvorno značenje grčke riječi entuzijazam označava »čovjeka punog Boga« (Wikipedija); »Bog je u Karatajevu« (Tolstoj), a entuzijazam je oznaka za ljude nazbilj, za one nečim oduševljene (duša plamti!), za čeljad čije oči »uprav gledaju«, za dobru čeljad koja dobrotu i na druge prenose. Za one koji znaju biti oduševljeni umjetničkom tvorevinom. A entuzijazam u praksi: »Zahvaljujemo genijalnom Samuelu Beckettu što nam je pružio mogućnost igrati se Kazalištem, Šahom, Glazbom, Umjetnošću ‒ slobodno, vedro i veselo, s ljubavlju, razgovarati s našima najdražima koji su odredili ljepotu, igru, dobrotu i radost naših života« – tako Mira Muhoberac završava svoj osvrt na Beckettove dramske osobe kao na »zagonetku imenā i značenjā«.

Naime, da se podsjetimo: svršetak igre u šahu je kad jedan od igrača nema izlaza, ovdje je »svršetak igre« za jednoga igrača – smrt, ali njoj je uvijek sučeljen život. Prvi par igrača, Hamm – Clov, »prevladava smrt«, drugi »pobjeđuje bolest«, treći »donosi pobjedu umjetnosti«, četvrti »poništava odlazak«, a Nagg i Neill »umjesto klasičnih kanti za smeće imaju svoje kazalište lutaka, svoja glazbala, sjećanje...« Profesorica Muhoberc dramu tekstovno znalački raščlanjuje, majstorski je predočava, otkriva nam prethodan rad na njoj, ranije u Dubrovniku, gdje je predstava izvođena kao »istraživnaje baštine i moderniteta«. Na pozornicu je postavlja načinski cjelovito i osmišljeno.

Samuel Becket (19o6.–1989.) je nobelovac (1969.), a ‒ uz Čekajući Godota ‒ Svršetak igre je jednako čuven njegov komad, uzoran predstavnik teatra apsurda.

Osobno, nikada mi nije uspjelo oduševiti se tom vrstom kazališta (dojmljiviji mi je i uzbudljiviji »dokumentarističkiji«, manje simbolan životni apsurd). Međutim, oduševljava me oduševljenje kolegice Muhoberac, njezina mogućnost da se sa svojim studentima, i kao dramaturgica i kao redateljica, raduje stvaralaštvu, da održava svoju oduševljenost književnim djelom kao trajnim usijanjem koje prenosi na druge.

Iako amateri, studenti i mladi profesori igru su izveli izvrsno. Mario Šimudvarac (Hamm) već sutra bi mogao na profesionalnu pozornicu (odličan hrvatski, bez ijedne izgovorne pogreške!), kao i njegova kolegica Tina Marušić (Clov). U istoj ulozi i također odlični bili su i Ivan Igrić i Ivana Ćurić (svi igraju obje uloge u izmjeni parova, Hamm ili Clov), a prate ih svojom igrom Maksimilijan Balotinec (Nagg) i Lehana Leček (Nell).

Premda je svečana premijera svršetka igre izvedena još 28. travnja 2014. u Maloj sceni, izvođači su i jednu od njenih znatno kasnijih repriza (18. siječnja 2015.) odigrali – s jednakim oduševljenjem.