Dojmljiva nadogradnja osmišljenog opusa

U knjizi Luđakinja o nama, inače u cijelosti posvećenoj strasti prema čitanju, pisanju i književnosti, španjolska spisateljica Rosa Montero iznosi nekoliko različitih, svojih i tuđih klasifikacija pisaca. Jednu od zanimljivijih među njima napisao je Isaiah Berlin koji je pisce podijelio na lisice i ježeve. Pritom ježevima on naziva autorē koji se sklupčaju i vječno se vrte oko iste teme, dok su lisice »nemirne živine koje bez prestanka proganjaju uvijek nove teme«. Naravno, ne radi se o vrijednosnoj nego opisnoj podjeli koja podrazumijeva kako ne znači da se ponavljaju oni koji promišljaju uvijek o istoj temi, već oni često produbljuju svoje područje »kao da svrdlom buše drvo«.

Josip Mlakić svakako je jedan od pisaca kojega bi se na temelju ove podjele svrstalo u ježeve. Naime, riječ je o autoru kompaktnoga, ujednačenog i vrlo kvalitetnog opusa koji broji već osam romana i tri zbirke kratkih priča, a sve te knjige tematski su osovljene oko rata u Bosni. Pritom su fabule nekoliko njegovih romana smještene u sâm epicentar ratnih zbivanja, dok se u pojedinim romanima autor bavi uzrocima, posljedicama, ratnim zločinima ili prognaničkim sudbinama neposrednih ratnih stradalnika. Tako čak i u dva romanā u kojima je Mlakić napravio vremenski odmak od nedavne bosanske ratne klaonice (roman Tragom zmijske košuljice izmješten je u prošlost, a roman Planet Friedman u distopijsku budućnost) asocijacije i simbolika povezane s bosanskim ratnim iskustvom također nisu izostale.

Josip Mlakić zna da je rat najdrastičnija i najpogubnija katastrofa koja čovjeka može zadesiti i da njegove posljedice sve neposredne i posredne sudionike ratnih zbivanja obilježavaju do kraja života. Također, on je svjestan i da utjecaji rata na čovjekovu egzistenciju svojom brojnošću i različitošću čine gotovo nepresušan ìzvor motivā i problemā pogodan za umjetničku obradu ‒ u srži koje je kod Mlakića uvijek pacifistička, antiratna poruka i upozorenje.

No, iako redovito problematizira rat i njegove posljedice na čovjeka posredno ili neposredno uključena u ratna zbivanja, Mlakić mahom iznalazi načine za stilske ili izvedbene inovacije, tj. upušta se iskušavanje pripovjednih mogućnosti i modelā u kojima se još nije oprobao, čime uspješno izbjegava upadanje u zamku ponavljanja, automanirizma i predvidljivosti. Ponekad tako posegne za udvojenom pripovjednom perspektivom (roman Živi i mrtvi), ili piše simulirajući ljetopisni, kroničarski žanr (Tragom zmijske košuljice), ili se pak poigrava postulatima žanra (npr. horora u romanu Živi i mrtvi, trilera u Čuvarima mostova idramaturgijom vesterna u romanu Ljudi koji su sadili drveće). U romanu Psi i klaunovi autor je pak za pripovjedača uzeo desetogodišnjeg dječaka, a u recentnome romanu Svježe obojeno kao novum u odnosu na dosadašnji opus koji je za junake redovito imao muškarce, Mlakić za nosive protagoniste uzima dvije žene.

Roman Svježe obojeno trodijelno je strukturiran – uvodna i zaključna poglavlja smještena su u sadašnje vrijeme, u Švedsku, gdje su prije gotovo dvadeset godina tadašnja djevojčica Klara (koja je danas u sredini svojih dvadesetih) i njezina majka došle kao izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, dok središnji, opsegom veći dio romana donosi Klarin tekst u kojemu ona iznosi svoju priču o njihovom bijegu iz ratnoga pakla. Dobar poznavatelj Mlakićeva opusa tu će ponovo prepoznati jedan od njegovih čestih motiva, korištenih u većem broju njegovih romana – motiv junakovih bilježenja vlastitih iskustava u formi romana u romanu. U Švedskoj Klara studira fiziku i brine se o majci koja boluje od raka u terminalnoj fazi. Televizijski izvještaj o pronalasku masovne grobnice na prostorima prije gotovo dva desetljeća zahvaćenih ratnom stihijom Klaru pokreće na zapisivanje svojih sjećanja, a ti se zapisi naposljetku ispostavljaju učinkovitim autoterapijskim sredstvom. Pomoću pisanja Klara osvještava svoju ratnu traumu i prepoznaje njezine tragove koji bitno obilježavaju i njezin sadašnji, mirnodopski život, i te se bilješke koje je nazvala »Bijeg iz Egipta« na koncu pretvore u instrument otpočinjanja novoga, tjeskobom manje otežanoga života. Tako turobnošću ispunjen roman Mlakić ipak okončava osjetnom dozom optimizma.

Svakako, valja naglasiti da središnji dio romana, u kojemu Mlakić prati bijeg majke i šestogodišnje kćeri iz napadnutog sela u nekoliko desetaka kilometara udaljeno mirnije područje, donosi možda i najdojmljivije stranice o nedavnome ratu na ovim prostorima u nas uopće napisane. Mlakić za protagoniste uzima dvoje krajnje ranjivih bića prisiljenih na bijeg iz vlastitoga doma i lutanje ratom zahvaćenim šumskim prostorom, s tek nešto sitne hrane na raspolaganju, izloženih gladi, hladnoći, vjetru i neprestanoj kiši. Sve te strahote Mlakić oslikava nesvakidašnjom uvjerljivošću i dojmljivošću, ponovo vrlo sugestivno rabeći i u prijašnjim romanima korištene deskripcije krajolikā i vremenskih prilikā kao sredstvo naglašavanja emocionalnog i fizičkog stanja protagonistica, i tako uspješno dosežući najviši stupanj čitateljeve empatije i identifikacije sa životno ugroženim junakinjama.

Uz već i na koričnoj bilješci istaknutu analogiju s postapokaliptičnim romanom Cesta Cormaca McCarthyja, Mlakić razvija još cijeli niz filmskih i književnih referencija i asocijacija. Tako, primjerice, motiv labirintičnog lutanja šumom (ali i Klarin osjećaj mentalne zarobljenosti u kolopletu potisnutih sjećanja i trauma) autor eksplicitno povezuje s romanima Agathe Christie, biblijske referencije prisutne su već u naslovu središnjeg dijela romana (Bijeg iz Egipta) a možda i najdojmljivija analogija jest ona s Oscarom nagrađenim filmom Roberta Benignija Život je lijep. Jer, baš kao što je Benignijev protagonist strahote zatočeništva u nacističkome koncentracijskom logoru svome sinčiću pokušavao ublažiti prikazujući sve to kao svojevrsnu igru i natjecanje, tako i Klari njezina majka njihovo lutanje šumom i skrivanje od neprijateljskih vojnika predočava kao igru, kako bi kćeri umanjila traumu i olakšala joj patnje koje ih na njihovom putu neprestano prate.

I ovaj je roman, kao i ostali autorovi prethodni, prepun vrlo uvjerljivih dijaloških dionica kojima Mlakić i inače veoma uspjelo dočaravanje atmosfere tjeskobe, prijetnje i emocionalne nabijenosti podiže na još višu razinu. Bez suvišnih riječi, minimalističkim stilom i pročišćenim iskazom autor u središnjome dijelu rukopisa ispisuje dirljivu i iznimno dojmljivu priču o pobjedi života nad smrću, o nadnaravnoj snazi roditeljske ljubavi, ali i ponovo upozorava na krajnje dehumanizirajuću i pogubnu narav rata. Pritom to čini bez dociranja i bez upiranja prstom u krivce, izbjegavajući etničke i vjerske odrednice svih likova (pa tako i vojnikâ) i sve likove (osim djevojčice Klare) ostavlja neimenovanima, čime antiratna poruka njegova romana doseže značajke univerzalnosti. Brzom izmjenom kratkih i brojnih poglavlja postignuta je dinamizacija radnje i njena filmičnost, što je ‒ uz vrlo uvjerljive i funkcionalne opise prirode i vremenskih prilikā, te korištenje »manje je više« poetike i skladno inkorporiranu simboliku (u ovom slučaju vezanu uz motive lutaka i otisaka prstiju na svježe obojenoj površini) ‒ i inače prepoznatljiva odlika Mlakićeva rukopisa.

Roman Svježe obojeno svrstava se u sâm vrh Mlakićeva stvaralaštva, kojega odabir drukčijih u odnosu na dosadašnje protagoniste čini još raznovrsnijim. Pritom romanom koji u srži ima upozorenje o djeci i ženama kao najvećim stradalnicima svih ratova Mlakićev prozni opus postaje još zaokruženiji i kompaktniji, i zapravo se zbir svih njegovih pomno osmišljenih knjigā već pretvorio u iznimno značajan korpus posvećen posvemašnjem sveobuhvatnom umjetničkom sagledavanju svih mogućih implikacija i posljedica rata na čovjekov život.