Dobrodošli u Sabolščak!

‒ Reci mi da ne gubim vrijeme ovdje. Jer, mislim ispričati ovo samo sada, onako kako ja želim i nikada o tome više ni riječi, razumiješ, posrijedi su ljudski životi, ne samo moj. I zato mi odmah reci da nećeš zijevati, crveniti se, dosađivati, iščuđavati, dizati obrve kada se ne slažeš. Jer Milena Muriša nije navikla govoriti o sebi. Ne znam to drukčije nego sa slikama koje nerazumljive vučem za sobom.

‒ Nećeš vjerovati, nadao sam se da ćeš takvo što reći...

‒ Onda dobro. Vidjet ćemo hoćeš li biti toliko sretan kada budemo gotovi. Eh, da. Osim što nisam navikla pričati o sebi, jedva da sam ikada progovarala o Sabolščaku ljudima koji nisu odande. Zato što mislim da ne možeš doista razumjeti što se tamo događa ako ne znaš jednu naizgled potpuno nebitnu stvar. Ne znam jesi li to primijetio, ali zemlja oko tog sela rahla je i propada. Vjerojatno oduvijek. U dubini su deseci kilometara davno zatvorenih rudnika. Svi koji su znali točno kuda i koliko duboko idu tuneli, danas su mrtvi. Tlo se urušava, kada kiša natopi previše, ili kada se zaore preduboko. Katkada netko i propadne, onako, usred vlastitog dvorišta, pa ga začuđenog i posramljenog vade vatrogasci. Svako dijete zna za petoricu mladih rudara koji su 1964. ostali zakopani duboko u zemlji, negdje u jami koja se zvala Peti maj, svi to znaju, iako više ne znaju zašto se jama tako zvala.

Bilo je, kažu, u noći, pred zoru, tutanj se čuo i daleko preko brda i u želucima ljudi. Svi su, kažu, neumiveni izišli iz kuća i zaputili se u nemirnoj tišini preko polja prema mjestu za koje su tkoznazašto mislili da je progutalo njihove sinove. Kada su se zaustavili, neki su stajali okamenjeni, neki su plakali, neki su psovali i proklinjali, htjeli ubijati, neki su govorili da nije gotovo, neki su prislanjali uha na zemlju, a neki su... počeli kopati. Pazi, kopati! Lopatama, kantama, limenim šalicama, golim rukama, skamenjenih pogleda, poluživi, kao mjesečari, kao opsjednuti. I tako satima, i nitko se nije usudio reći im da mogu kopati zauvijek prije no što pronađu zatrpane i da su se, ako se nisu ugušili, utopili u prodoru podzemnih tokova Mure.

Sunce se diglo, pa opet spustilo, polje je bilo puno rupa i opsjednutih ljudi koji se nisu sramili sebe pred strancima koji su se tada već bili skupili. Tek su u noći sljedećeg dana svi otišli kućama. Ali to više nisu bili isti ljudi. Petorica manje, a mi podijeljeni zauvijek: na one koji su plakali, one koji su osluškivali, one koji su kopali, one koji su htjeli ubiti, na one koji su odmahivali rukama i gledali prema jutru, na one koji su sjedili i trpjeli i čekali da prođe, i na one koji su jednostavno... živjeli.

E, vidiš, svatko tko dolazi odatle nešto je od toga. To se nije spominjalo, bilo je zabranjeno i pamtiti. Znaš ono, ionako veliko nezadovoljstvo rudara u Jugi, ovo i ono, ali znamo kako to ide sa stvarima koje se ne smiju pamtiti, jel. Ubrzo su rudnici zatvoreni. Ugljena je bilo premalo i bio je preslab da bi se ginulo za njega. Tipična neka međimurska priča. Ljudi se satiru, zemlja nikako da vrati. A otići... Hajde, probaj otići kad su tvoji pod tom zemljom.

Sabolščanci su ti otvrdnuli ljudi, znaš. S petoricom zatrpanih na pameti, tamo nema dovoljno dubokoga groba. Ljudi koji otamo dolaze ne prave halabuku oko običnih nevolja, shvaćaš. Spremni su na to da bliski ljudi bez najave nestaju zauvijek u dubini, iznenadnim rupama, svatko na nekakav svoj način. I, s druge strane, da se pojavljuju nepoznati. Tome se svjedoči šutke. Postihen, samo postihen. U njima još negdje tinja... u nama još negdje tinja nada da su se ona petorica izvukla negdje s druge strane, možda nešto dalje u šumama, ili prema sjeveru, možda da su pobjegli preko granice, i da će se možda vratiti kao sjene neke noći, pokucati svojima na vrata, oprati ruke i izuti se, pronaći svoj mir. Svako toliko netko vidi spodobe koje šeću seoskim ulicama noću ili u rano jutro, kada se još predmeti ne razabiru dovoljno jasno. Ali to može biti opasno, zato se šuti o tome. U Sabolščaku ljudi nestaju i pojavljuju se, samo tako, shvaćaš? Nestaju oni koji imaju previše života, a pojavljuju se oni koji ga imaju malo. Tako je nekako bilo i sa mnom.

Kad sam se nakon 15 godina ponovo pojavila u Sabolščaku, došla sam s jednog mnogo goreg mjesta. Tako bi to drugi nazvali, strano mjesto.  Za mene je to bilo odustajanje i bilo je strano tijelo. Neprestano ga nosim u sebi kao šiljato strano tijelo koje mi se zabada u droba, svaki puta kad se nagnem, nasmijem ili zaboravim na nj. Godinama se nisam ni nasmijala ni sagnula do kraja, zamisli to. Prava Sabolščanka.

Postoji valjda stotinu razloga da nikada ne ispričam ovo. I samo jedan za. Da ne poludim. Zapravo, poludjet ću ovako i onako, ali ako je ispričam, poludjet ću u nekom svom ludilu. To me tješi.

(* * *)

Bio si doduše tamo, ali u stanju u kakvom si bio zapravo nisi promotrio selo kako treba. Sabolščak je jedna cesta, četiri odvojka koji se šire u slijepo na sjever, prema Muri, ali ih od rijeke dijeli barem kilometar močvarnih fleka. Iz zraka selo vjerojatno izgleda kao golema mršava kuja koja je crkla i ispružila noge prema rijeci. Crkva u sredini, nekoliko pilova, pošta i dvije krčme. Tri, ako računamo onu jednu trgovinicu mješovitom robom koju zovu štacun. Plastični stolci, stol ukrašen praznim pivskim flašama i povremenim šutljivim starcem. Sigurno si to vidio u prolazu. Između sela i brda par je kilometara obrađenih polja, kao zakrpe. Bila bi to savršena ravnica, da nema šest ili sedam šumom obraslih brežuljaka, vidio si ih, pravilno su raspoređeni na svaka dva kilometra, proviruju iz zemlje poput hrpta golemog zemljanog crva. Kad sam bila mala, zamišljala sam da su to leševi divova koji su ti okrenuti leđima s koje god strane im priđeš. To su brdašca od jalovine iz iskopa ugljena, ljudi ih zovu halde. Tu su bili ulazi u jame, djed mi je pričao. Tamo se nikada više ne smije ništa saditi jer je tu posebno velika opasnost od propadanja. Pa ti sad zaboravi, kad je tako.

Ljudi su se poslije rudnika bili doduše brzo vratili obrađivanju polja, vinu, nešto malo stoke, bila je i pilana u selu. A od pola stoljeća dugog doba ugljena ostao je Sabolščak koji je naučio živjeti rudarski. Šutljivo, pognuto, ali s nevjerojatnim inatom.

I općinske zgrade koje prevelike čekaju da selo konačno naraste da ih opravda i, da... Bukovski Dol. Bukovski Dol bio je odvojak Sabolščaka gdje su živjeli rudari iz Slovenije i nešto malo njih iz Mađarske koji su se doselili još prije rata, u doba kada ruku nije bilo dovoljno za sav taj ugljen. Navodno među domaćima u prvo vrijeme nije bilo previše onih koji su bili voljni ići pod zemlju. Bauk i bogme, jo pod zemlo nejdem prejdinego hmerjem.

Bukovski Dol bio je selo stranaca, dakle, od početka. Ali tadašnji stranci prestali su to biti, shvaćaš. Ili su se vratili kući, ili su nestali među nama u Sabolščaku. E, vidiš, i tu počinje priča.

Sredinom sedamdesetih doselili su se prvi Cigani. Romi. Cigani. Kad kažem Rom, vidim napisanu riječ. Kad kažem Ciganin, vidim čovjeka. Mislim, tada još ni Cigani nisu znali da su zapravo Romi, ali svaki put me nešto prekine kada kažem »Cigani«, sada se neprestano ponavlja kako je to strašno uvredljivo, kao da će nestati sva mržnja i svi problemi kad se svi lijepo složimo da ih se treba zvati Romima. A ti znaš da bi barem meni trebalo biti svejedno, ja ionako ne mislim loše o njima. Priča se da je to bila mala obitelj. Otac, majka i dvoje djece. Netko je rekao da su bili protjerani iz nekakve prokletinje, da su se ogriješili o neki njihov tajnoviti zakon, ali meni se čini da su si to Sabolščanci samo htjeli objasniti zašto nisu došli u karavani.  Za neko vrijeme došle su još dvije obitelji, njihova rodbina. Trideset godina poslije, u Bukovskom Dolu nema nikoga osim Cigana. I narasao je, ili se Sabolščak smanjio, nešto od toga. Nisu više samo jednoobrazne male starinske jednokatnice u nizu pokraj ceste. Otišlo je selo u dubinu, u sirotinju, ali nije otišlo bliže Sabolščaku, to nije znalo. Između je bilo još uvijek par kilometara ceste, jedan zavoj i kod zavoja šumarak, a između njih, da ne zaboravim, bilo je i neoproštenih stvari, čitavo brdo, cijela jedna halda. Dalje od Dola, prema Muri, niknula je deponija, a više se nitko ne sjeća tko je došao prije ‒ smeće ili Cigani, ili su ipak došli ruku pod ruku. Da pitaš nekog Sabolščanca, rekao bi vam da čine uslugu Romima što otpad ostavljaju tako blizu njima. Sekundarni otpat, pa cipele, pa oblejka, pa kaj vse nej. Najde se zato fajnih stvari.

Iz Bukovskog Dola u jednom se smjeru može ići samo prema deponiju i Muri, u drugome prema Sabolščaku, a moglo se poljskim putom i presjeći ravno prema Vugrinovcu, na cesti za Čakovec.

Vidiš, problem je u tome što su oni zauvijek trebali biti ti koji su se naselili u prazninu koju su za sobom ostavili rudari, samo što im to nitko nije rekao. I nisu znali da moraju biti dionicima naše tragedije. Oni su bili naš tihi podsjetnik na to da nije potrebno patiti, da se može i drugačije. Ali po tome oni nisu bili drukčiji ni od koje druge skupine ljudi na svijetu. Povijest je valjda htjela da oni, eto, budu ti koji su nam bili najbliži.

Ako smo ih mrzili, mrzili smo ih zato što su onoliko bezobrazni koliko bismo mi Međimurci to htjeli biti. Mi se samo nečemo nikomo zameriti, a oni su nas svakodnevno podsjećali da se ništa strašno ne događa ako se nekome zamjeriš. Gledali smo ljude kojima je sasvim svejedno kada bi si svojom drskošću bezbrižno zatvarali vrata po vrata zauvijek. Još gore, Cigani kao da nisu vidjeli vrata pred kojima većina nas stoji i čeka trećinu života. Samo štokove. Oni jednostavno vele i uzmu što žele, a mi postajemo sve gorči i bolesniji. I bojali smo ih se. Ne samo da netko od njihove djece ne izbode nožem našu djecu, da nam ne nanesu nepravdu bez kajanja... Mislim, da, i to. Ali dublje smo ih se bojali zato što su unatoč svemu bili vrlo slični nama. Samo su skrivali druge stvari. Oni su neprestano dokazivali nešto nama odmalena nepojmljivo i strašno, da život nastavlja postojati i kada tajne postanu javne i kada ono što je svima vidljivo postaje tajna.

Kakav spoj, čovječe! Mi, ljudi koji volimo visjeti s visokih mjesta, da budemo što dalje od zemlje, mimoilazimo se s njima, ljudima koji padaju zauvijek. Jer tla kao da nema za njih. Postavili smo kriterije koje oni ne mogu ispuniti, koje jedva da itko od nas uspijeva ispuniti, iako su krojeni prema nama, ali nas najviše boli što to i ne pokušavaju, zato ih preziremo, smatramo izdajicama i parazitima...

Cigani, eh, da, Cigani. Zamisli selo u kojem se tek kao odrastao čovjek prvi puta pitaš zašto se njima baš nitko nikada ne osmjehne i zašto ih nitko ne pozdravlja. Toliko duboko cijela ta stvar ide. I kad se pitaš, pitaš samo sebe, nikada druge. Ipak, kad razmišljam o tome, ne mogu reći da smo... govorim »mi« jer bilo bi pizdunski reći »oni« za Sabolščance, nakon svega. Mi, dakle, nismo naslijedili nekakvu veliku mržnju prema njima. Sigurno ne. Mi smo ih više imali kao one neke koji nikada neće biti dovoljno bitni da ih se može mrziti, djeca nekog manjeg boga, sposobna za manje zlo, ono koje možeš odagnati psovkom i kamenom i spavati dalje. Zato smo ih potajno i trebali. Njih smo jedine imali pod kontrolom, nekako. Možeš zamisliti kakav je bijes nastao kada se to počelo mijenjati, kada se vidjelo da oni ne pristaju na to ako baš ne moraju.

Sabolščanci su znali ljude iz Dola. Ne uvijek po imenu, ali se znalo o drugom selu. Većinom one neugodne i neizgovorene stvari. Svakodnevno ih se vidjelo u Sabolščaku kako prolaze na biciklima ili u prljavim raspadajućim autima. Nikada ne zalaze u krčme u Sabolščaku. Jednom tjedno žene na biciklima idu od kuće do kuće i prose. Budući da si naučio okretati glavu na drugu stranu, ostaju ti samo detalji u sjećanju. Zlatne rinčice koje se bljeskaju iza masne crne kose. Svečane crne cipele s velikom metalnom kopčom i korom blata, na pedali bicikla. Deka i sasvim neprimjeren piknik na travi između Župnog dvora i Trgocentra. Brkovi na tamnoj koži. Pitanje mogu li uzeti stari lim koji su ti vidjeli na dvorištu. I mali nevidljivi vrtlog koji ostaje u zraku kad ne pozdraviš čovjeka. S Ciganinom mi razgovaramo ili tako da se svađamo, ili tako da čekamo da lupi neku glupost. Trećeg nema.

Djeca iz Dola ne idu u školu u Sabolščak iako im je bliži, nego u Vugrinovec. I znaš što? U školskim sastavcima ne spominju Dol, zamisli to. Spomenut će Muru, ali ne i kako se do nje iz Sabolščaka najlakše dolazi. Ne zato što mrze Cigane, barem ne isključivo zato. Nego zato što ne znaju kako pisati o njima. Da ne uvrijede. Ili da ne lažu. Između te dvije opcije kao da nema mjesta za riječi koje su im poznate. Bolesno, jel’da?

Pa kad je tako, nije ni čudno da miješanja među nama nikada nije bilo. Doduše, osim mog slučaja, i osim, koliko znam, nekoliko drugih Sabolščanki, iz problematičnih obitelji, iz kuća bez fasada, njih dvije-tri su se preselile u Dol. Njih su zaboravili svi, i roditelji i braća. Viđali su ih na putu za smetlište, ćuškale su svoju djecu, čupale ih iz njihovih igara bez igračaka, negdje u blizini hrđavih oštrica olupina auta. One su postale nešto za nas gore od Ciganki. Za nas, za nas. Kako su odvratne moje riječi...

(* * *)

Sabolščanci su svima čudni... svima smo čudni. Čak i ovima iz susjednih sela. Sabolščanci, hehe, Sabolščanci, hehe. Tako govore o njima. O nama. I ne pozdravljamo se normalno.

Nikam nejdeš, nika ne znaš, kaže jedan.

Drugi odvrati: Či pa nekam ideš, dvej pive spiješ, pa pak nika ne znaš.

Ili jedan kaže: Kakši su drugi, mi smo još dobri.

A drugi odvrati: Čim boš duže živijo, kračiše buš mrtev.

Ili samo: Grizejo?

A odgovor je: Ščuke čistam vrijedo, štakori pa tak-tak.

Rijetko se smijemo, gotovo nikada. Mi Sabolščanci cijele živote se nadigravamo jedni s drugima čekajući tko će se prvi nasmijati. Do sada nema pobjednika.

Kad smo dobri, skrivamo to. Kad su došle izbjeglice iz Bosne, nitko živ nije znao tko im ostavlja vrećice s hranom na kvakama svako jutro.

Držimo se skupa, barem većinu vremena. Mislim da znam i zašto. Strah od samoće i strah da neće biti nikoga tko će, makar uzalud, kopati za tobom kad te proguta dubina. Mislim da smo drukčiji i od drugih Međimuraca. Šutljivi, ozbiljni i prilično odmjereni. Zato su se svi nemalo začudili kada je nasilje ‒ na koje se zapravo dugo čekalo i koje se, koliko ja znam o ljudskom rodu, nije dalo izbjeći ‒ buknulo upravo tamo, jer do tada ga doista nije bilo. Nikakvih problema osim povremene krađe ili pijane tučnjave, jednom godišnje, ili još rjeđe. Prava sranja događala su se drugdje.

(* * *)

Ne znam koju si verziju čuo, ima ih desetak, a ja mislim da je moja najtočnija. Naravno, a nego čija? Na jesen 2012., prije dvije godine dakle, dvije su medicinske sestre iz Sabolščaka po službenoj dužnosti morale održati nekih šest-sedam predavanja o higijeni, zdravoj prehrani i tim stvarima u Bukovskom Dolu. Radile su u novoj novcatoj dvorani za sastanke Mjesnog odbora u Dolu, a na predavanja su dolazile isključivo žene. Drugo se nije ni očekivalo, treba reći. Muški su se u cijelu tu stvar uključili tek kada se pročulo da su medicinske sestre govorile i o kontracepciji i planiranju trudnoće. Pa je tako jedne večeri desetak muških zaustavilo vozilo ambulante iz Sabolščaka na skretanju u selo. Ne zna se točno je li tamo već bilo naguravanja, ali su im sasvim sigurno prvo rekli da se vrate odakle su i došle. Neki su kasnije tvrdili da je auto samo nastavio prema dvorani, i udario u tridesetogodišnjeg Željka Kalanjoša tako da je pao u jarak; drugi tvrde da su točno čuli kako je jedna od medicinskih sestara viknula: »Prekprokleta ciganska gamat. Se postrejlati!«

Kad su se zaustavile ispred dvorane, Katica Tkalčec uspjela je izaći sa suvozačkog mjesta, a mlađu Tanju Jambrožić zablokirali su izvana, jer se tada već na njih sjurilo tridesetak mještana. Možeš zamisliti kako to već ide. Katica se počela svađati. Muški su navodno galamili kako one nemaju pravo nagovarati njihove žene da pobace djecu i piju tablete protiv trudnoće. Neki su tvrdili da je Katica vikala kako je dosta toga da se Cigani kote kao štakori i da bi trebali naučiti raditi, umjesto da samo piju, spavaju, kradu i prave djecu. U jednom se trenutku Romano Kalanjoš, petnaestogodišnji sin onoga Željka koji je završio u jarku, zaletio i šakom udario Katicu u desnu stranu glave. Katica je kleknula. Kasnije se ispostavilo da joj je od udarca pukao bubnjić. Tanja Jambrožić izvukla se na suvozačko sjedalo i zatim iz auta da pomogne svojoj kolegici. 

Nakon što je dobila dvije pljuske i udarac nogom u trbuh, seoski je starješina Mirko Balog uletio, naredio svima da se odmaknu i da puste medicinske sestre iz sela. Ispratili su ih psovkama i vrijeđanjem na glavnu cestu. Pješice su se udaljavale po glavnoj cesti brišući pljuvačku iz kose, a Balog im je za nekoliko minuta dovezao službeni automobil i rekao im da su mnogi u Dolu, ne svi, ljuti što su ih htjele prevariti i da bi možda bilo najbolje da se ne vraćaju, on im ne može jamčiti sigurnost. Kakav genijalac.

Po Sabolščaku se poslije pričalo da Martin Jambrožić, Tanjin suprug, nije progovorio ni jedne riječi kad mu je rekla što se dogodilo, niti ju je pogledao u oči. Baš mislim da znam točno što je bilo. Da je otvorio usta vjerojatno ne bi dobro čuo graju u svojoj glavi, ne bi čuo što govore oni koji su se tijekom godina naselili u njemu, da je otvorio usta možda bi se pokolebao. ‒ Nemreš Ciganaj dopovedati, to treba s šibom zažgati. Jo več nam plačala poreze, bole ka direkt Ciganu v žep porinem ‒ sa svoga je prozora vikala Ščukova Marica kojoj je prošle godine netko pobrao tonu krumpira, dok je Martin po mobitelu tražio brojeve. ‒ Krasti znajo i prositi, ali z motikom v rokaj ali lopatom Cigana neš vidijo ‒ govorio je debeli Hampamer naslonjen na plot, odmah iza očnog živca, dok je Martin oblačio motoristički kombinezon. Svi su sto puta čuli kako je njemu netko iz kuće ukrao novu plazmu i posrao se nasred dnevne sobe dok su Hampamerovi ljetovali u Biogradu na Moru. ‒ Tau sê treba postrelati i v jamo zakopati. Pa ka bomo vse ve mi stalno delali kaj da smo helavi? Ka se nekomo ne zamejrimo, onak, praf međimurski. Jo bom nekomo lampo spotro ‒ ponavljao je stalno pijani Imbra kojemu su ukrali top protiv čvoraka iz vinograda. On se bio smjestio blizu uha u Martinovoj glavi, pa je ovaj jedva čuo kako mu prijatelj policajac objašnjavao u kojoj kući točno živi obitelj Željka Kalanjoša. – Pravi človik se sam pobriga za svoje problejme. Či boš policijo čeko, načeko boš se. Usrali su se dok su ih počeli tužiti odvjetniki od Ciganof. Nešči ih je vse to nafčio. Prije nego so znali za ljudska prava i segregacijo so nej meli takšega vupeža, znali so de im je mesto ‒ govorio je Martinov stari žvačući krmenadlu. Njemu doduše nitko nije ništa napravio, on je mrzio jer je davno spoznao da ga ljudi slušaju samo ako je bijesan. ‒ Ili boš to napravio, ili boš cejli život trpio zakaj si se nej geno ‒ tutnjio je pak samo Martinu poznat glas koji nije pripadao ni jednom zamišljenom tijelu, dubok i tužan glas nečega što se naselilo negdje u tamni podrum u Martinovom trbuhu, a koji se prvi puta oglasio kada je na jednoj novogodišnjoj fešti neki pijanac Tanju nazvao prasicom i gurnuo je preko stolca. Martin je tada pokušao izgladiti stvar, iznuditi ispriku, i dobio batina, pred pola mladih iz sela.

Sto posto sam sigurna da se takvo nešto odvijalo u Martinu i da bi bilo drukčije da nije slušao te glasove, ali jebiga sad, sad je više svejedno. Te je noći oko pola pet upao u Dol s još trojicom. Dvojica su imala motorističke kacige, a dvojica šilterice i zimske šalove preko usta. Govorilo se i da su imali i pištolje, ali to nije potvrđeno. Metalne šipke i pajser sigurno. Auto su parkirali izvan naselja, kod glavne ceste, ušli u selo pješice, upali u kuću koju su prepoznali po izobličenoj sjedećoj garnituri koja je već prošla nekoliko desetaka faza kvašenja i sušenja na dvorištu, i odmah s vrata nasrnuli su na ljude. Rezultat svega prepričavao se među Sabolščancima s čudnom mješavinom neodobravanja i zadovoljstva. Bibijana Oršuš, pedesetogodišnjakinja, prošla je s polomljenih osam zubi i lakšim potresom mozga. Milan Kalanjoš, njezin deset godina mlađi nevjenčani suprug, dobio je valjda deset šavova na tjemenu i napuklo rebro. Trinaestogodišnji Valentino Oršuš imao je lakše ozljede po glavi i nešto ozbiljniji podljev od udarca u testise te slomljenu ključnu kost jer se sudario s okvirom vratiju bježeći u kupaonicu, a njegov brat blizanac Renato navodno je pao u komu prije nego je stiglo vozilo Hitne zbog teške traume na sljepoočnom režnju glave i probudio se tek deset dana kasnije. U kući su još bile starije sestre Milana, Darinka, Josipa i Ljubica, ali one nisu fasovale. Martin je jedini pokazao lice jer je skinuo kacigu i njome udarao, a prije nego su ispali iz kuće, pljunuo je na pod i predstavio se imenom i prezimenom, pa je policija već sat vremena kasnije, tek što je svanulo, pokucala na njegova vrata. Kažu ljudi da je otvorio odjeven, u cipelama i rekao nešto kao ‒ No, kaje, idemo? Meni je sam žal ka sem napravio vaš posel, a nišči me nede platijo.‒ Samo je otresao glavom kada su mu rekli da se po svoj prilici zabunio u adresi, jer Romano Kalanjoš, koji je zalijepio pljusku Tanji, još spava kao anđeo negdje dvije kuće dalje...

Određen mu je jednomjesečni pritvor zbog napada i nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Nije htio odati svoje suučesnike, pa je policija cijeli tjedan obilazila njegove prijatelje i bratiće. Bezuspješno. Sabolščanci odlično čuvaju tajne.

Svima je bilo jasno da nakon toga više ništa neće biti isto, da nije riječ o povremenim pokazivanjima snage i drskosti s obje strane, i da je pokrenuto nešto što se ne može samo tako zaustaviti. Bijes se počeo prelijevati s čovjeka na čovjeka i više nije bilo bitno tko je uključen a tko nije. Svi su. Nešto je pokrenuto davno prije nas i mi to šutke kočimo, kočimo, kočimo čitavih života, pa kad osjetimo da nam se bliži kraj opet puštamo onima koji dolaze nakon nas. Vremenom sam naučila čitati to u ljudima. Sabolščak je tih dana zapao u nekakvo nemirno stanje šutnje. Tada je krenulo nasilje, sve više i sve češće.

Odvratna sam, ali meni je savršeno odgovaralo što je tako. Mislila sam da je to nešto što me se ne tiče, da je moj posramljeni povratak manje bitna stvar zbog svega. Kako smiješno to sad zvuči, jel’da? Povratak. Smiješna riječ. Da bi se to nazvalo povratkom, trebala sam se vratiti mnogo sličnija onoj koja je otišla odande. Ovako, mogla sam u najbolju ruku biti vječni uljez. Zbog svega što sam donijela sa sobom, u njihovim je glavama postojao samo jedan jedini utor koji me zvao i prema kojem sam padala. Ako upadnem u njega, tamo ću ostati. Tada sam se još nadala da mogu ne samo usporiti nego i zaustaviti taj pad, pa sam, misleći da imam izbor, izabrala nevidljivost. Ljudi tamo opraštaju onima koji nisu imali izbora, a zamjeraju onima koji su ga imali i postupili krivo. Sve ono nasilje i sav strah koji se dogodio bio je posljedica toga što su oni mislili da imaju posla s nekime tko je imao izbora. Mislim na sebe. A mislim i na ove iz Bukovskog Dola. Kvragu, mislim i na same Sabolščance. Ni oni nisu imali izbora.

Tamo si mogao biti od onih koji su plakali, od onih koji su kopali, od onih koji su bili spremni ubiti. Samo nije još bilo onih koji žive. Takvi nekako uvijek dolaze zadnji.