Velevrijedno izdanje hrvatske leksikografije

Dok sam se domišljao kako započeti ovaj prikaz, dok prizivao sam inicijalnu riječ koja će privući riječi susljednice u skladan i prikladan jezični složaj te se odmotati u pouzdanu, gipku i smjerokaznu rečenicu – prisjetih se Jorgea Luisa Borgesa i početka njegove pripovijesti Averroesova potraga. Pa ću, prihvativši to što mi se (napozvano, ali dobrodošlo) nàdalo, krenuti od prve rečenice te Borgesove pripovijesti (u prijevodu Alberta Goldsteina):

»Abu’-l-Walid Muhammad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rušd (ovom je dugačkom imenu trebalo jedno stoljeće dok se nije pretvorilo u Averroes, postavši prvo Benraist i Avenryz, pa čak i Aben-Rassad i Filius Rosadis) prerađivao je jedanaesto poglavlje svoga djela Tahāfut al-tahāfut (Samouništenje samouništenja), u kojem se tvrdi, nasuprot perzijskom isposniku Gazaliju, piscu djela Tahāfut al-falāsifa (Samouništenje filozofa), da Bog poznaje samo glavne zakone svemira, koji se odnose na vrste, a ne na pojedninačno.«

Valja ovdje istaknuti to da odnosi između općeg i pojedinačnog, ideje i pojave, apstraktnog i konkretnog, vječnog i vremenitog, esencije i egzistencije – snažno i neotklonjivo zaokupljahu umove već od samih početaka filozofske misli. Tako bismo mogli kazati, unekoliko pojednostavljeno, da se Platonova filozofija bavi pojavnim svijetom u idejama, a filozofija Platonova učenika i kasnijega oponenta Aristotela da biva zaokupljena idejama u pojavnome svijetu. Također je i srednjovjekovni skolastički prijepor oko univerzalijâ, tj. općih pojmova, proizišao iz tih filozofskih problema. Pitanje jesu li opći pojmovi nešto realno i kakve je naravi njihov odnos prema pojedinačnim stvarima, nije neka, kako se nerijetko veli, »besplodna skolastička spekulacija« – nego je posrijedi svevremenski suvremeno filozofijsko pitanje što je na krilima mnogih reafirmacija preživjelo od antike do danas, bivajući aktualno u novim, ovovremenim oblicima u okrilju raznih ontologijâ, epistemologijâ, logikâ, filozofijâ jezika, analitičkih filozofija itd.

Martinu Heideggeru – koji je nastojao smisleno govoriti o »zabo­ravljenome bitku«, bitku što ga je metafizika čitave aristotelovsko-skolastičke tradicije navodno zabacila – često spočitavahu to da mu je izričaj kompliciran, terminologija teška i nepronična, kadšto i besmislena (sinnlos). Ludwig Wittgenstein mnogo puta reče da o metafizičkim predmetima nije moguće smisleno govoriti budući da, smatraše on, pri izricanju nečega metafizičkog znakovi u našim rečenicama nemaju nikakvo relevantno značenje. Nadalje, logički su empiristi htjeli »izliječiti filozofiju od bolesti metafizičke spekulacije«, gorljivo se obrušavajući na metafizičke iskaze, ponajvećma Heideggerove, kao primjerice »Ništavilo ništi« (»Das Nichts nichtet«). Međutim, pronikne li se u Heideggerovu terminologiju, razjasni li se ona i usvoji, ne će ni njegov pojmovni instrumentarij te na njemu sazdan filozofski sustav biti odveć teški.

Uostalome, iskaz »Ništavilo ništi« nahodi se na tragu i u duhu dvoipoltisućljetne filozofske tradicije: možemo u dotičnome iskazu razaznati Parmenidov naizgled tautološki fragment: »Treba govoriti i misliti da [samo] postojeće jest, jer bitak postoji, a nebitak ne postoji«; no također nas rèčeni Heideggerov iskaz može navesti na već spomenuto Averroesovo arapskim aristotelizmom obilježeno Samouništenje samouništenja (poznatije nam kao Nesuvislost nesuvislosti), ali u isti mah i na Gazalijevo protuaristotelovsko te krajnje fideističko, prema cjelokupnoj filozofiji neprijateljski ustremljeno djelo Samouništenje filozofâ (ili Nesuvislost filozofâ). Ako se danas možemo uglavnome složiti s Wittgensteinovim uvjerenjem da je filozofija jedan tip uporabe jezika, mogli bismo još većma pristati uz ono što je Wittgenstein programatski napisao u Filozofskim istraživanjima: »Glavni izvor našega nerazumijevanja jest to da nam uporaba naših riječi nije pregledna«.

Jasnoći i preglednosti filozof(ij)skih pojmova zasigurno će u Hrvatskoj pridonijeti Filozofski leksikon, koji je koncem godine 2012. objelodanio Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Posrijedi je djelo za kakvim se dugo u ovdašnjoj kulturnoj sredini osjećala potreba; desetljećima je takvu knjigu dio naše akademske javnosti priželjkivao i čekao.

Korektnim i uputnim biva spomenuti to da je projekt sastavljanja i objavljivanja ovoga leksikona marno započeo još Danilo Pejović. Nakon njegove smrti 2007. godine, posao glavnoga urednika preuzeo je Stipe Kutleša. Njegovi pomoćnici bijahu Filip Grgić i Željko Pavić, uz strukovne urednike Gorana Kardaša, Josipa Oslića, Nenada Smokrovića i Lina Veljaka. Valja spomenuti i leksikografske urednice Sanju Fabijanić i Mirjanu Mataiju. Na Filozofskome leksikonu radila su i 154 autora-suradnika, odabrana po kriteriju osobite kompetencije. Na izradbi Leksikona surađivali su pripadnici četrdesetak uglednih institucija, ponajvećma iz Hrvatske ali i iz drugih zemalja, čija imena slijede (po abecednome slovoredu): Australija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Japan, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovenija, Srbija i Ukrajina. Vrijedi spomenuti i to da su nastanku ovoga izdanja pridonijeli svojim sudjelovanjem zaposlenici svih filozofskih fakulteta u Hrvatskoj te zaposlenici zagrebačkoga Instituta za filozofiju.

Filozofski leksikon sadrži 3.500 natuknica odnosno odgovarajućih članaka, izloženih na 1.300 stranica dvostupčanoga teksta. Zadržani su pritom visoki leksikografski standardi, što se između ostaloga očituje u okolnosti da velika većina članaka počinje nominalnom (etimološkom) i realnom definicijom pojma (natuknice), a potom slijedi jezgrovit pregled povijesne mijene bitnih značajki obrađivanoga pojma, te je na kraju priložen popis literature koji podastire glavna djela relevantna za sadržaj članka (odnosna literatura na hrvatskome jeziku i stranim jezicima; kod obradbe pojedinih filozofa navedena su njihova glavna djela te ona koja su prevedena na hrvatski, a na kraju je predočena i najvažnija sekundarna literatura, hrvatska i inojezična).

Čitateljima se nudi sadržajan pregled i primjerena obradba gotovo svih filozofijskih pojmova, filozofema, filozofskih škola, filozofijskih disciplina – metafizike, logike, spoznajne teorije (epistemologije), etike, estetike, kozmologije, antropologije i ostalih – te važnijih filozofâ od početaka filozofske misli u drevnoj Grčkoj i Indiji do danas. Valja istaknuti i to da su ravnomjerno zastupljena oba prevladavajuća filozofska usmjerenja Zapada: kontinentalno ili europsko, čija su glavna ishodišta Njemačka i Francuska, te analitičko ili anglo-američko, čija su središta danas ponajvećma u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. No takvu podjelu možemo s pravom smatrati umnogome neprikladnom, među inim i zato što je analitička filozofija rođena u kontinentalnoj Europi, u prvom redu u Austriji i Njemačkoj, dok su, s druge strane, mnogi smjerovi kontinentalne filozofije danas vrlo životni u SAD-u.

Međutim, Filozofski leksikon ne obuhvaća samo zapadnu filozofsku tradiciju nego se u njemu primjereno zastupljene arapsko-islamska, afrička, židovska, indijska, vijetnamska, korejska, kineska, japanska i druge izvaneuropske filozofije.

Hrvatska je filozofija sa svojim glavnim tematskim cjelinama te istaknutim misliocima prikazana u horizontu europskih odnosno svjetskih misaonih strujanja, kojih filozofska misao u Hrvatâ ne bijaše puki odjek i neinventivno epigonstvo; nego su stanoviti naši sunarodnjaci – Herman Dalmatin(ac), Frane Petrić, Faust Vrančić, Markantun de Dominis, Ruđer Bošković, Andrija Dorotić i dr. – dali u većoj ili manjoj mjeri izvorne i samosvojne doprinose, projicirajući se vlastitim filozofskim idejama u nekim slučajevima znatno ispred vremena kojemu su biografski pripadali.

Treba jasno istaknuti: bilo bi pogrešno iz svega navedenoga zaključiti da je Filozofski leksikon namijenjen samo filozofima, studentima filozofije i drugima što se, zbog bilo kojega razloga, zanimaju za filozofiju. Leksikon će na određene načine biti koristan svima koji zavire u njegov sadržaj. Jer filozofija je po svojemu materijalnom objektu (ili predmetnom području, ekstenziji, kako se običava kazati u suvremenoj teoriji znanosti) uključna, a ne isključna. Ona traga za odgovorima koji se tiču sveukupne zbiljnosti. Filozofija pokušava, te u tome dobrim dijelom i uspijeva, ponuditi svim znanostima – dakle ne samo humanističkim i društvenim – jasno i sustavno sređeno pojmovlje te metodološki obrazac i kategorijalni arsenal, što će znanstvenicima unutar tih znanosti omogućiti pravilno poimanje i dokazivanje te precizno izricanje onoga što uzmogoše spoznati i dokazati. Sjetimo se samo Goetheova Fausta i Mefistofelova naputka budućemu studentu da najprije ovlada logikom kako bi mu time postalo jasno što zapravo znači nešto dokazati: »Stog savjetujem Vaš dragi um, / Najprije Collegium logicum« (u prepjevu Ante Stamaća).

Filozofija utemeljuje i pojmovno sređuje svaku drugu pojedinačnu znanost, ona je u posve određenu smislu njihov preduvjet odnosno transcendentalni uvjet mogućnosti. Dok se druge znanosti prešutno zadovoljavaju pretpostavkama, filozofija postavlja pitanje zašto; dok se druge znanosti iscrpljuju u svojemu predmetu, filozofija na cjelokupnu zbiljnost gleda pod vidikom temeljnih aspekata i zadnjih uzroka (u složaju »vidikom temeljnih aspekata« krije se svjesno uporabljeni pleonazam). Može se s pravom ustvrditi da filozofija svojim jasno definiranim pojmovljem i strogim pravilima poimanja nudi svim znanostima djelotvornu zaštitu od bezuporišno postavljenih teorijâ, fluidnih pojmova, metodoloških zastranjenja te svakovrsne nesređenosti i nejasnoće.

Da je Filozofski leksikon namijenjen široj kulturnoj javnosti možemo razaznati iz sljedećih natuknica: država, demokracija, filozofija politike, odgovornost, sloboda, osoba, identitet, etika, vjera, filozofija religije, sveto, simbol, znak, dokaz, znanje, svjetonazor, razum i um, praktično zaključivanje, logika, filozofija matematike, prostor, vrijeme, geometrija, materija, znanost, filozofija znanosti, filozofija tehnike, filozofija ekonomije, pravednost, filozofija prava, filozofija medicine, bioetika, filozofija spolnosti, filozofija filma, filozofija športa, filozofija povijesti, filozofija književnosti, filozofija jezika, metafora, višeznačnost, lijepo, estetika, umjetnost, vrijednost itd., itd.

Zaista, ovaj filozofski leksikon može biti informativan i formativan, koristan i poučan širokom krugu zainteresiranih porabnika različitih struka i interesa. Primjerice, budući da su supstancija, esencija i činjenica izvorno filozofijski pojmovi, upoznavanjem njihova pravog značenja mnogi političari, novinari i drugi javni djelatnici ne bi više govorili »najsupstancijalnije« i »najesencijalnije«, jer u oba je slučaja riječ o dvostrukim superlativima odnosno nekovrsnim pleonazmima, niti bi upadali u contradictio in adiecto spominjući tobožnje »neistinite činjenice«.

Vrijedi spomenuti i to da je u Filozofskome leksikonu značajan prostor ustupljen upravo jeziku. Članak filozofija jezika obasiže čak šest stranica. Tu se, među inim, govori o starozavjetnoj paradigmi, klasičnoj grčkoj paradigmi, srednjovjekovnoj kršćanskoj paradigmi, racionalističkome pojmu jezika, zatim o jeziku u engleskome empirizmu, fenomenološkoj filozofiji i neokantovstvu, pa o egzistencijalno-hermeneutičkoj, jezičnoanalitičkoj i strukturalističkoj postavci, o holističkom, univerzalno pragmatičkom i transcendentalno pragmatičkom shvaćanju jezika. A o Klasičnoj grčkoj paradigmi, primjerice, čitamo:

»Redukcija jezika na puki sustav oznaka posebice je očita u Platonovu Kratilu, u kojem se logos kao jezik promatra kao glasovni zvuk. On kao takav nije ništa drugo nego puki izraz mišljenja koje se oglašava kroz njega. Nasuprot njemu, Platon razlikuje mišljenje (spoznaju) koje uopće nije ni jezično ni intersubjektivno uvjetovano, čak ni onda kada se sugovornik u razgovoru Sokratovim primaljskim umijećem navodi na spoznaju, jer jezik tu služi samo kao sredstvo unutarnje duhovne spoznaje ili kao sredstvo prisjećanja na ideje. Kao bitno uronjen u osjetilnost i na njoj počivajuće predodžbe, on nužno poput svih drugih osjetilnih stvari ima prividni karakter. Premda odbacuje Platonov nauk o idejama, Aristotel u spisu O tumačenju smatra da postoje predjezični, za sve identični unutarduševni dojmovi (pathē´mata), koji kao adekvati preuzimaju intersubjektivno važenje otkrivanja i važenje smisla. To znači da se opet cjelokupno mišljenje i razumijevanje smisla događa predjezično, tj. jezik ostaje prepušten mnoštvu proizvoljno upotrijebljenih glasovnih tvorevina i znakova, putem kojih dojmovi (značenja) postaju imenima koja se odnose na izvornu zbiljnost i označuju je.

U duhu svojih predsokratovskih prethodnika Platon i Aristotel utemeljili su u filozofiji jezika onu jezičnu paradigmu koja jeziku pripisuje sasvim podređenu ulogu u odnosu na mišljenje, a intersubjektivnoj, jezično posredovanoj komunikaciji, sekundarnu ulogu u odnosu na tijek spoznaje. Takvo shvaćanje kritizirali su već Izokrat (koji se smatra utemeljiteljem retorike) i Ciceron, jer su smatrali da se čovjek od životinje upravo razlikuje razboritošću (phroneı˜n) i govorom (légein), čime se izravno suprotstavljaju podređenoj ulozi jezika: čovjekov je jezik jedini misleći jezik, dok životinje, koje također posjeduju jezik, ne misle. Još više: jezik je najkompetentniji ‘tvorac’ svih misli, spoznaja i djelovanja, što će vrhunsko uobličenje dobiti u jezičnom humanizmu G. Vica, u filozofiji romantike (J. Paul, J. G. Herder, F. Schlegel, F. D. E. Schleiermacher i dr.) i posebice u usporednoj znanosti o jeziku W. von Humboldta. U kritiku platonovsko-aristotelovskoga shvaćanja jezika mogu se ubrojiti i mistik J. Böhme (čovjek je Božje stvorenje i stoga u riječi Božjoj, kao ljudski izgovorenoj po Kristu, može spoznati bît stvaranja, čime se briše razlika između božanskoga i ljudskoga logosa).«

Vjerujem da ovaj neuobičajeno dugačak citat bijaše potreban kako bi cijenjeni čitatelji Kola mogli uvidjeti da su posrijedi zaista podrobne i obuhvatne, znalačke i mjerodavne obradbe leksikonskih članaka; čemu ne proturječi ni okolnost da se mogu primijetiti mjestimične neujednačenosti u kompoziciji i stilu pojedinih članaka. S obzirom na to da je u sastavljanju Filozofskoga leksikona sudjelovao velik broj suradnika, svaki sa svojim vlastitostima i filozofskim preferencijama – te su neujednačenosti znatno manje nego što je to bilo razložito očekivati. Štoviše, valja kazati da je Leksikon ostao slobodan od bilo kakvoga ideologiziranja te nekritičkoga isticanja i nadređivanja osobnih, subjektivnih naklonosti.

Naposljetku je zaključiti: Filozofski leksikon uistinu je veoma vrijedno izdanje hrvatske leksikografije; djelo je to koje zavrjeđuje svakovrsne pohvale: glede sadržaja, obuhvatnosti, uravnoteženosti, besprijekorno obavljenoga uredničkog, redaktorskog, lektorskog i korektorskog dijela posla. Posrijedi je znalački napisano i stručno objelodanjeno djelo – strukovno filozofijsko, i velikim dijelom interdisciplinarno. Bez najmanjega krzmanja mi je ustanoviti da se glede dosegnute kakvoće ovaj naš filozofski leksikon može mjeriti s najuspjelijim takovrsnim izdanjima u Europi i svijetu. Stoga nepridržane pohvale svima koji su na bilo koji način pridonijeli tomu da hrvatsko izdavaštvo i naša općekulturna javnost budu obogaćeni ovim velevrijednim leksikografskim ostvarenjem.