Svjetlo bez sjene Ivana Goluba

Golubov Bog se smije i igra

Ivan Golub je svećenik i ugledni teolog, član papinske komisije i pisac niza teoloških djela, a ujedno je i hrvatski pjesnik. Zato sam više puta pišući o Golubu nastojao odvojiti njegovu pjesničku misaonost i duhovnost od njegove religioznosti. Radilo se, naravno, o predrasudi po kojoj je religioznost u literaturi jednostrana, ograničena i ograničavajuća. I iako tako jest kod slabih umjetnika, kod kojih je svaka tendencija zapravo promidžba, Golubova je religioznost njegova prednost i temelj. Naime, latinsko »re legare« zapravo znači ponovo povezati pa nam je lako i u samu Golubovu opusu (mislim prije svega na njegovu poetsku misao, a ne poeziju, proširujući pogled na gotovo sve što je napisao) naći tu svijest o vezi sa svime oko nas, tu svijest o tajni čuđenja, divljenja i napajanja poetske i životne sile na izvorima svega što postoji, svega što nam je (od Boga) darovano, taj izvor poezije. A darovano nam je, po Golubu, sve:

PRVI DAN LJETA

Kako mi je Bog dobar!
Prvi dan života
koji mi je dao
bio je najdulji dan.

Golubov odnos s Bogom ono je o čemu govori mnoštvo pjesama. Život je dar i Bog mu je darežljivo darovao najdulji dan u godini kao prvi dan života, ali i slutnje i priče iz kojih nastaju pjesme i umjetnost, kao u pjesmama Molitva i Dan osmi:

MOLITVA

daj mi slutnju
dao si mi sve

DAN OSMI

Bi večer i bi jutro. Dan osmi.
Bog Jahve zadovoljno pogladi bradu kroz koju je Michelangelo provukao prste. I vidje da je sve dobro. Odžuri u Eden da pita Adama je l’ i njemu (sve) dobro.
Upali zvijezdu i posvijetli Eden. Adam je spavao tvrdo, posvijetlio mu zvijezdom izbliza nad čelom. Spotaknuo se o stopalo Adamovo. Adam trenu, otvori oko. A zvijezda, ispala Jahvi iz ruke, pade u Adamovu zjenicu. Zjenice su bile tada otvorene kao danas na kipovima.
Bog je zovnuo zvijezdu.
Nije ga čula.
Zvijezda je zazvala Boga.
Je li je čuo?
I još se dozivlju.
To dozivanje zove se pjesma (poezija).

Na osnovi citiranih stihova postaje jasno što sam mislio: Golubov pjesnički svijet ujedno je svijet njegove duhovnosti i religioznosti, a ta religioznost svoj izraz nalazi i u poeziji; stoga dozivanje Boga i zvijezde u Adamovoj (ljudskoj) zjenici Golub naziva poezijom; eto poetične, nadahnute i poletne religioznosti.

I ne samo to! I u Golubovoj teologiji i u njegovoj poeziji BOG SE VESELI (Vidiš, Luka se Golubov veseli glivi mrazovki/ koju je Cila donela./ Naco Šokčev se veseli cucku/ kojega je naranil./ A Bog se veseli Cili i Luki./ A je l’ i glivi i cucku?/ I meni?); Bog se i raduje (RADUJEŠ SE); Boga bole naše boli (Bole, bole ga. Čovjek je slika Božja. A to znači prema izvornom biblijskom smislu da je Bog u čovjeku prisutan. I on je i u čovjeku koga boli. Bog pati u onome koji pati). Nadalje, Bog se i igra (DEUS LUDENS/ U vječnosti bit će najljepše/ saznati igre Božje milosti/ s našom tvrdoglavosti) i smije (DEUS RIDENS/ ...nekad me je mnogo toga zanimalo/ danas bih samo jedno htio znati/ smije li se Bog iz prikrajka. Gotovo da je antropomorfan kao grčki ili rimski bogovi taj Golubov Bog, ali ga nećemo naći u srdžbi, ljutnji ili bjesnilu, nego samo na svjetloj strani, kao svjetlo i misao vodilju, kao pouzdanje i snagu, kao suputnika, supatnika, sugovornika i sustvaratelja pjesme. Nije li to božanstveno?!

Pjesnik – blag i ponizan

Iako osobno poznanstvo s Ivanom Golubom mogu datirati u 21. stoljeće, njegove sam pjesme i misli sreo mnogo ranije. Kad sam 1981. ujesen odlazio na odsluženje vojnog roka, u mojoj se prtljazi, ne znam odakle, našla i svježe izdana Golubova knjiga Čežnja za licem ili kako do radosti. Osim što sam je sam pročitavao i o tome ostavio tragove obilježivši mnoge rečenice, odlomke i tekstove, knjiga je kružila među mnoštvom mojih kolega kojima se, isto kao i meni, neobično svidjela. Zato mi je bilo i te kako zanimljivo vidjeti cijeli niz tekstova iz te knjige u novom izboru. Ivan Golub, dakle, uvrštavajući ove i druge pjesničke tekstove i u dvojezičnu (hrvatsko-esperantsku) zbirku Svjetlo i sjena jasno svjedoči o povezanosti svoga poetskog svijeta i svoje religioznosti, odnosno svoje teološke misli. Jedan od tih poetsko-misaonih tekstova zove se SRCE i započinje sljedećim odlomkom:

Od mnogo toga, od svega zapravo što bi se kod njega trebalo nasljedovati, Isus je posebno izdvojio dvoje: »Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca!« Istina je da se radi o ne baš popularnim vrlinama. Hrabrost, razboritost zvuče gordije. Ali, Isus je istaknuo blagost i poniznost.«

Nešto dalje u tekstu Golub ovako govori o tim osobinama:

Blagost i poniznost imaju svoju drugu i dublju stranu. Biti ponizan znači zapravo priznavati istinu o sebi. Priznavati svoje sjenovite ali i svoje svijetle strane, poznavati svoje međe i mogućnosti. (...) Prihvaćati sebe. Početak obnove pa i vlastite obnove jest u tome da čovjek prihvati istinu, istinu o sebi.

Blag čovjek uzimlje drugoga u njegovoj sveukupnosti, vodi računa o njegovim svijetlim i tamnim stranama, ne gleda ga nikad samo s jedne strane. (...) I samo prihvaćajući drugoga može mu pomoći da bude bolji. Blagost je priznavanje, poznavanje i prihvaćanje istine o drugome.

I uistinu, nasuprot književnosti punoj grubih i ružnih riječi, čak i u pjesništvu koje stvarnost vidi samo kao sivilo ili mrak, Golubov je svijet pun blagosti i pouzdanja; čovjek je stvoren na sliku Božju, čovjek je u doticaju s Bogom i, ako se predao svjetloj, božanskoj strani svijeta, vidjet će svijet, prirodu i ljude oko sebe na način blaga i ponizna čovjeka, čovjeka koji je prihvatio sebe i druge i iz tog prihvaćanja čini i sebe i druge boljima. To je čovjek koji, umjesto sumnje u Božju nazočnost ili Božje postojanje, živi u pouzdanju u Božju nazočnost iz kojeg se rađaju pjesme kao što je pjesma OČI:

 
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Zvijezde sam pogledao prelazeći dvorište.
Sreo mi se pogled s Bogom.
Sada znam zašto vazda
kad gledam u zvijezde
vidim Boga.
Zvijezde su Božje oči.

I još nešto.
Sad znam zašto
kad gledam oči
sretnem Boga.
Oči su Božje zvijezde.

Sad znam.
Danas na prvi dan nove 1990. godine
rano o prvoj uri.

Iako se za većinu nas radi o pjesmi i o metaforama, Golub je pomaknuo granice pjesništva; ono njegovo »sad znam« znači da je metafora više od metafore, to je matafora koja nije samo pjesnička igra, nego on uistinu tako vidi stvari. Za njega su zvijezde uistinu Božje oči, gledajući zvijezde uistinu susrećemo Boga, a u tuđim nas očima uistinu susreće Bog!

Pa ako je književnost većinom postavljanje pitanja, baš kao i dobar dio filozofije, zanimljivo je da se pjesnik Golub pomirio sa svijetom, da u njega nema sjene ni sumnje, nego pozdanje da odgovori postoje i da su nam dani:

VEČERNJA MOLITVA

Neka budu moje zvijezde sabrane
u Tvome krilu.
Anđeo noći neka bdije
uz uzglavlje moga ležaja.
Noćnici neka obilaze ulice,
vjeđe nek pokriju zjenice.
Ruke nek počinu uz tijelo.
Sni kao vile neka se sele
ususret zori.
Prolaziš noću zemljom
i dijeliš ljudima snove.
I u snima odgovore.

Dakle, možemo zaključiti kako je Golubovo pjesništvo pjesništvo blagosti, dobrote, pouzdanja i odgovora, odgovora koji su snovi, vjera i povjerenje, što je iznimno rijetko u današnjoj našoj poeziji, a na neki je način upravo radi toga i izuzetno. A naslov zbirke gotovo je varka (Svjetlo i sjena): u njoj je toliko svjetla, sunca i pouzdanja da je sjena tek povremena primisao, a i sjena je, uostalom nešto kratkotrajno i izrazito netvarno, nešto prolazno. Zato mi se, možda, i čini da je o poetskoj misli Ivana Goluba moguće govoriti kao o svjetlu bez sjene, svjetlu koje će snažno obasjati i zagrijati svakoga onoga koji mu se izloži.