Sraz japanske i hrvatske semantike

U novijoj poeziji Drage Štambuka zbiva se svojevrsna globalizacija pjesničkog diskursa, i to na više razina – od one predmetno-tematske do izražajne i oblikotvorne. Ta globalizacija, nasuprot nivelirajućoj i obezličenoj ekonomskoj globalizaciji, koja svagda proizvodi banalizirajuću unifikaciju, zapravo pospješuje kulturni pluralizam i značenjsko bogatstvo. Štambuk tako fakturu svoga pjesništva neprestance prilagođava, a time i proširuje, različitim civilizacijsko-kulturnim matricama zemalja u kojima je bio ili jest u veleposlaničkoj službi Republike Hrvatske, kao što su Egipat, Indija, Japan, Brazil. Naš je pjesnik iznimno osjetljiv na pojedinosti tih kultura, kako tvarne tako i duhovne, na njihov cjeloviti civilizacijski profil od, primjerice, zen-budizma u Japanu do ružičastih jajašaca lososa koje jede u tamošnjem restoranu. Pjesnik, dakle, implicira da je bujnost životnih fenomena bitan sadržaj čovjekova postojanja kako u njegovoj duhovnoj konstituciji tako i umjetničkoj, odnosno poetskoj izvedbenoj praksi.

Takvo stajalište telelološki je poduprto i Štambukovim uvjerenim i doživljavanim odnosom s Bogom, u prvome redu u kršćanskoj, odnosno katoličkoj stilizaciji toga odnosa, u kojemu se visoko vrednuje stvoreni svijet kao trag samog Stvoritelja, i ljudske kulture kao otisak čovjeka koji je stvoren na sliku Božju. Zato Štambukovo uranjanje u međusobno vrlo različite kulture nema svrhu nekog turističkog hedonizma, intelektualne zainteresiranosti u službi koju obavlja ili pomodnog i površnog multikulturalizma. Zapravo, riječ je o par excellance duhovnoj pustolovini u koju se čovjek zapućuje u svoj svojoj antropološkoj cjelovitosti – u bogotraženju unutar znatno drugačijih religijskih i duhovnih sustava od onoga autoru prirođenog, u neizvjesnoj i intrigantnoj igri prilagođavanja kulturološkim razlikama u međuljudskim odnosima, u opažanju nijansi ljepote koje se izražavaju drugačije nego u Europi, u često egzotičnoj flori i fauni i maštovitoj gastronomiji koje izrazito obilježuju svakodnevni, a zapravo iznimno važan, ambijent čovjekova postojanja i svih pisanih i nepisanih konvencija društvenih odnosâ.

U kritici se s pravom dosta naglašavalo kako je svojevremeno Štambuk u predgovoru knjige Insulae– Hrvatska nova lirika iz 1981. godine ustvrdio da za njega jezik »nije despiritualizirani materijal za gradnju pjesme, već respekatbilni nosilac ‘iskustva svijeta’, supstrat duhovnosti i kulture«. Jezik je, mogli bismo pregnantno parafrazirati Štambuka, nositelj ukupnog ljudskog iskustva od najosobnijih do najopćenitijih razina. Stoga se jezik i poezija kao jedan od njegovih najsloženijih likova i moraju drugačije obznanjivati u bitno različitim kulturama u kojima pjesnik boravi, a u suprotnome jednak bi jezik za različite sadržaje zapravo svjedočio dubinsku neautentičnost postojanja. Štambuk, naprotiv, čak na neki način i preuzima »maske« spomenutih kultura unutar kojih boravi te ih konzekventno interiorizira tako da mu i same pjesme počinju zadobivati drugačije logikê.

U njegovoj novoj zbirci pjesama Što rade zmajevi to konkretno znači da usađivanje u japansku kulturu u većoj mjeri posljeduje i japanskom izražajnošću, bila ona na duhovnoj, predmetno-tematskoj, motivskoj, oblikovnoj, leksičkoj pa čak i fonetskoj razini. Zarezujući pjesnički u japanski život, Štambuk kao da nastoji dotaknuti samu životnu esenciju, i to onako kako se ona događa u pojedinome trenutku, fenomenu i kulturnom sklopu. Kako je taj događaj zapravo konkretan, ponekad čak i opipljiv, pjesnik ga često i »hvata« u svoj njegovoj tvarnosti, često i ocrtavanjem njegova društvenog konteksta (»O napredovanju cvata/ divlje trešnje,/ od juga s Okinawe/ prema sjeveru,/ japanske/ izvješćuju novine... Cvijet divlje trešnje/ stiže konačno/ i na Hokkaido,/ otok zimi zatrpan/ snijegom/ i okovan lednim vodama«).

U toj lepezi kulturne semantike Štambuk u ovoj zbirci često poseže i za narativnijim pjesničkim slogom u kojemu kombinira svojevrsnu izvještajnost, konstativnost i opisnost s kulturalnim referencijama, poetizacijom i mudroslovljem. (»Valhalla u grudi snijega, sred Sappora/ na otoku Hokkaido. Mongolski roštilj/ i riža s ikrom lososa, klice i soja sos,/ SOS za umirućeg jelena. Grašak i vijest/ o carevom drugom sinu koji očekuje/ treće dijete. Hoće li biti muškić, o tome/ ovisi budućnost carstva«). Takve su pjesme ujedno i svjevrsni duhovni putopis Japanom, odmjeravanje lirskog subjekta ‒ duhovnog veleposlanika kao autorova alter ega ‒ sa svojoj kulturnoj potki različitim svijetom, iskustveno posvajanje takvog ambijenta i, na kraju krajeva, utvrđivanje vlastite kompozitnosti pa i mnoštvenosti. Time se zapravo i autorovo empirijsko »ja«, čak i sam lirski subjekt koji bi bio zastupnik autorskoga glasa, preobrazuje, kako je lucidno ustvrdila Vesna Parun za Štambukovu knjigu Croatiam aeternam, u »jedno antropološki opstalo i iz mnogostrukosti življenskog realiteta iscijeđeno JASTVO, koje je većma samozataja negoli osobna ispovijed, većma u skončanju SVIH, nego u trajanju JEDNOG«.

Nije ni čudo da je unutar pjesme tako dobivenom jastvu ‒ često kao nekom duhovnom i kulturalnom konstruktu ‒ vrlo bliska težnja i prema impersonalizaciji iskaza. Upravo to se događa u stjecanju dviju i dosad poznatih Štambukovih poetskih sklonosti – prema vrlo jezgrovitim pjesmama od kojih mnoge podsjećaju na japanski haiku te prema proverbijalnom mudroslovlju koje u svojoj gnomičnosti također teži ekonomičnom izrazu. Uz formalno miješanje okcidentalnih i orijentalnih oblika i izražajnosti, naš pjesnik to čini i na stilskome i predmetno-tematskom planu. S jedne strane, koristi sažetu deskripciju i lucidno zapažene detalje, što je blisko tehnici haikua (»Uzaludno/ paljenje šibice./ Ljetna vlaga«). Tako nastaju neke, usprkos silnoj domaćoj proliferaciji i devalvaciji haikua, iznimno uspjele pjesme toga tipa, u kojima se Štambuk ipak posve ne drži japanskih uzusa u vezi s tim oblikom. On, naprotiv, takve pjesme nadograđuje zapadnom refleksivnošću, što ih približava, kako rekoh, gnomici i poslovičnom izrazu. Refleksija pak, za svoj puni razvoj, ipak traži ponešto opsežniji poetski prostor od minimalističkog haikua pa pjesma svojim oblikom biva bliže, primjerice, epigramu ili mudroj izreci (»Što gore je, i dolje jest./ A što je dolje i gore biva.// Čudesne igre izvode žreci,/ s ocem suncem i lunom majkom.// O dušo, sve što znati moraš/ u tebi jest, i nigdje drugdje«).

U daljnjem zamahu misaonosti, u razmotanom refleksivnom tepihu, Štambuk voli tematizirati odnos s Bogom. Taj odnos, doduše, jest personalistički pa čak i personaliziran, no on istodobno proširuje granice jastva i uvodi ga u nadosobnu, kozmičku, vječnosnu dimenziju (»S visoravni duha, sladak Božji/ vjetar zastore širi, dok pišem// riječi iz središta svijeta, lomim/ pero i urušavam zidova zdanja.// Slavimo siromaštvo, u njemu naš/ je najsvjetliji kraj; rastopljeno ja// nad kojim bdije lice Gospoda./ Kap si u moru njegovu«). U takvim se pjesmama Štambuk, razumljivo, više oslanja na neke opće pojmove i stalne simbole, na nešto apstraktniji izraz, sasvim u skladu s mnogom zapadnom duhovnom lirikom, ali i s istočnjačkim tendencijama da se Boga opisuje negativnim kategorijama (bezimenost, neizrecivost, neopisivost, šutnja, tama).

Ipak, naš pjesnik na jednome mjestu – uistinu u svome stilu – zaključuje da »samo duboko ukorijenjen čovjek/ može biti istinski otvoren« pa ga čak i »bjelosvjetsko« bogotražiteljsko pregnuće na kraju ponovno centrira na temeljnu vertikalnu (Bog) i horizontalnu os njegova identiteta (domovina, hrvatski narod, brački zavičaj, rodbinska i duhovna povezanost živih i mrtvih). Tada se otvaraju dubinska spremišta baštinskih slika, otajne ponornice rodnoga krškog krajolika, arhajski pjev prožet usmenoknjiževnim frazemima i drevnočakavskom aurom, koje su u potki svekolikog Štambukovog doživljavanja svijeta. Tada i Bog, kojega je sliku pjesnik maštovito iskao u drugim duhovnostima, biva Bogom »mojega hrvatskoga naroda«, prisno doživljen kao »Gospodin svijetloplavi, oka bademasta,/ kose medne,/ ljubavlju neprebolnom ovjenčan«, kao, dakle, sasvim određen, konkretan, »naš« Bog Muke i Uskrsnuća. I krajolik se od niponskih snjegova, divljih trešanja, zen-vrtova, »vrtova što nisu kameni«, umah preobražava u »Biokovo, naš stjenovit vrt«, u »grmove lavande – ljubičasto more«, u »brački kanal, udaran jugom«.

Do možda najintenzivnijeg sraza japanske i hrvatske semantike dolazi pak u dvjema Štambukovim pjesmama o čovječjim ribicama iz Hrvatske u akvariju u Hekinanu blizu Nagoye. Njih u Japanu nazivaju »zmajevo mlado« (dragon’s baby), što je izrazita asocijacija na japanski kult zmaja. S druge strane, čovječje ribice za Štambuka su jedan od najizrazitijih znakova domovine, znamenja spomenute pjesnikove arhajske potke. One ga podsjećaju na »zameteni Velebit i duboke tamne/ jame Hrvatske u kojima trepere sitna bića/ poput ovih, sačuvana za vječnost«. Svojevrsne »duboke jame Hrvatske« su i Štambukovo uranjanje u starodrevnu čakavštinu, usmenoknjiževnu izražajnost i stihovni četverac, odnosno osmerac prelomljen u dva stiha, u zapretani, intimni svijet u kojemu su – u zavičajnom duhovnom prostoru – na neki način zajedno živi i mrtvi, u kojemu »spavadu/ naši dragi –/ naših tila/ tila bila.// Naših kostih/ kosti bile –/ na grobiman/ u grobiman«.

U svojoj novoj zbirci pjesama Što rade zmajevi Drago Štambuk u velikoj mjeri izbjegava prenabujalu retoričnu patetiku iz nekih prethodnih knjiga, kao i refleksivnost koja se ne bi oslanjala na gusti i slikoviti iskustveni, odnosno konkretnoživotni supstrat. Upravo proživljenost, duhovna taktilnost, osjetljivost za detalje koji evociraju cjelinu te izrazno bogatstvo i preciznost jamstvo su visoke kvalitete ove pjesničke zbirke. U njoj Drago Štambuk iskušava svoju mnogolikost i goneta raznolike obrazine pod kojima se svijet, ljudi i Bog skrivaju i otkrivaju u različitim civilizacijama koje, unutar ipak jedinstvene ljudske prirode, itekako mogu komunicirati u samom subjektu pisanja. Zbirka je to koja prestupa granice književnih kvalifikacija i biva osebujan, katkad i protejski, govor o ljudskom duhu koji iznimnim senzibilitetom opipava svijet i vrijeme, i unutar njih nastoji uočiti tragove vječnosti s kojom smo, kako pokazuje Štambuk, već sada svjesno ili nesvjesno prepleteni.