Snijeg terapeut i drugi eseji

SNIJEG TERAPEUT  1

Katkada na pojedinim mjestima osjećam utege koje inače tamo ne zamjećujem. Iritira me što oni s mrakom sklapaju male paktove, odašiljući poruke: E nećeš! Ne dolazi u obzir da nas prevagneš. I tako bi mrmljali u beskonačnost da se snijeg, koji počinje padati, nije u stanju usprotiviti redukciji svjetla na Zemlji. Pa time briše i redukciju svjetla koja je upravo uspostavila svoj red i provela svoje mjere štednje u meni.

Snijeg je terapeut. Zasigurno. Ali i energija koja posjeduje svoj neobični elektricitet. Snijeg je struja koja nije formalno okarakterizirana kao struja i ne mjeri se wattima. No on je i sam lijek čije se indikacije, doduše, itekako razlikuju od pacijenta do pacijenta, a nuspojave su mu nedovoljno istražene.

Nadalje, snijeg je kozmetičko sredstvo. On je puder šume, kao i kvartova, onako sipak. Ten lišća pod njim je odmah svjetliji. U rjeđim trenucima, dok je snijeg još čist, a manje sipak, gotovo da je porculanski. Uostalom, kako snijeg ne bi bio promoviran u najčešće upotrebljavanu kozmetiku zime? Prosinac mi upravo nanosi pahulje na lice kao dnevnu kremu. Neizmjerno metafizički hranjivu.

Snijeg može biti iskorištavan, iako mu se može i udovoljavati. Učini mi se da mu je popuštano kad nebo odluči, da ne bude u stalnom i neizdrživom stanju pripravnosti, otpustiti ga na počinak i dati mu da prespava na čvrstom tlu. Kad nas nebo pogodi pahuljama, najnježniji je sportaš. No naposljetku mi se ipak čini da ono troši snijeg radi vlastite zabave, a nema zaštitničke namjere. Kad nas nejednako gađa i pahulje usmjeri više na bijelce nego na crnce, ono je i rasist koji diskriminira. No snijeg ga razotkriva. Jer je bijel i sve izbrblja. Pa pomaže borbu za jednakost i ljudska prava.

U svakom slučaju, snijeg je moćan ako može izvesti svanuće. Pogotovo ono unutarnje – svanuće duše. Ali može se itekako držati i neutralno.

Snijeg je edukator. Katkada nas podučava, svojom pasivnošću, kako ostati neopredijeljen na parlamentarnim izborima, kako se ne podići i ne skuhati ručak, kako ne otići po novine i salvete ili ne donijeti ljubavne odluke.

Katkada nas svojom prevelikom aktivnošću može ulijeniti jer nam se ne da s njim mjeriti dok se topi. Možda bih baš na tom primjeru mogla govoriti o nuspojavi terapijske ture snijega. Nuspojava bezvoljno je stanje mog duha jer mi se uopće ne izlazi na ulicu. A moram.

Još je nešto otužno vezano za obilje snijega i ljudski duh. Ako snijeg predstavlja izvor zimskih radosti, zašto su onda skijališta oblikovana kao staze za spust, a ne za uzlet? Je li odgovor na to pitanje u depresivnoj prirodi njihovih projektanata? Zašto su utemeljitelji skijanja kao sporta naveli skijaše da se ne vesele usponu, nego baš spustu?

Može li terapeut snijeg povremeno biti mazohist? Jer da to nije, pazio bi gdje pada ili bi barem pokušao utjecati na onoga tko ga šalje da ga više ne iskrcava i na najnedoličnija mjesta. Iako se ovaj terapeut trudi ozdravljati druge, vjerojatno ipak prenese nešto od svog osobnog mazohizma i na pacijenta. Ne mogu povjerovati da je samo šeprtljavi planer kojem se često omakne mjesto pada.

No kako god bilo, Orfej od vremena do vremena dolazi podučavati snijeg, jer ovaj svakodnevno želi pjevati uspavanke svim bićima što mu se nađu u neravnim džepovima ili mu se smjeste kao pomične aplikacije na gornji sloj okrenut nebu. Bez obzira na to hoće li uspjeti izliječiti optimizam od neuroze.

Snijeg poznaje pismo i već je sam po sebi esej koji liže smrznute jezike kao da su ružičasta oblizala. I evo paradoksa! Što više nekog jezika poliže, to jezik postaje rasprostranjeniji, umjesto da se smanji. I evo drugog paradoksa! Snijeg je hladan, a jezik je nakon dodira s njim odmrznutiji. Objašnjenje prvog paradoksa leži u činjenici da snijeg potiče jezik koji ga susretne jer je dojmljiv. Bez obzira radilo se tu o jeziku kao jednom ljudskom organu ili jeziku kao sredstvu kojim čitav narod komunicira. Tako, na primjer, Eskimi imaju neobično velik broj riječi koje upotrebljavaju za snijeg. Ako se dobro sjećam, više od dvadeset. Pa snijeg uzrokuje povećanje jezika, i to u dva smjera: obogaćuje ga utječući na začetak novih riječi, ali i stvara pozamašnu sumu ponovo izgovorenih riječi koje ga opisuju ili se, u bilo kojem smislu, na njega odnose. Na taj način snijeg, umjesto da potroši jezik, djeluje upravo suprotno. Povećava mu natalitet.

Drugi paradoks ima također svoje sasvim prihvatljivo objašnjenje jer snijeg, iako hladan i sam smrznut, ne smrzava jezik. Čak ga zagrijava, navodeći ga da poveća svoju fizičku aktivnost i zadrži dobru kondiciju. I ovdje je uzrok rabljenja, a time i zagrijavanja jezika, u dojmljivosti snijega. Jer upravo emocionalni doživljaj navodi na izgovaranje riječi i elokventnost.

Trebalo bi provjeriti što je novo jutros izašlo iz printera snijega. Zato sjedam u automobil koji planinari umjesto mene. Otvaram prozor i odjednom počinjem snažnije doživljavati nanose bjeline ‒ kao da sam upravo stavila 3D naočale zbog divovskog ekrana pred sobom. Pozdravit ću snijeg i mahnut ću mu kao dobrom terapeutu, jer na božićno jutro sasvim uspješno rabi bežične veze za telekomunikacije mira.

ZARAZA KAO SHOWMAN

Odgonetavam što je sve zaraza. Uključuje li svaka zaraza nužno i stvarnu bolest? Je li duhovna zaraza isto što i opsjednutost ili sadrži i razdoblja u kojima je iz taktičkih razloga svog liderstva prikrivena, privremeno lišena svojih simptoma pa se ne manifestira, prepuštajući osobu iluziji da joj odolijeva, da joj se nije predala – i čini li ovu malu varku zbog bolesnika koji je bolestan, a da i ne zna, ili zbog okoline? Ovdje nije riječ o fazi inkubacije, o vremenu prije prvog izražavanja simptoma, kad je bolest sva važna, a još nam nije dala dokaze o svojoj bahatosti i samouvjerenosti. No ona zna i ne pokazuje nemir dok čeka jer je sasvim sigurna, jer jedina može davati garancije za sebe, a njeni potpisi sve više se naziru na licima, u očima, u tijelima bolesnih.

Postoje li u službenim medicinskim leksikonima i enciklopedijama zaraze duha? Prema rječniku, zaraza je stanje nakon prodiranja uzročnika bolesti u organizam; širenje klica; infekcija; pošast. Ako se njeni perfidni izazivači unose u tijelo putem hrane, vode, dodira, udaha, kako se unosi u organizam duhovna zaraza? Putem uzdaha? Ali uzdahe nadzire, kontrolira i klasična zaraza. Možda kod inficiranosti duha uzdah može znatnije zadobiti karakter zanosa, sanjarenja, čeznuća. On je izraženiji kod pacijenta koji snatri i ne posjeduje svijest o tome da je pacijent, nego kod onog školskog primjera blijedog pacijenta koji sjedi u čekaonici liječničke ordinacije i sanjari samo o tome da ponovo bude zdrav jer je očigledno da je bolesnik kojem je prvenstveno tijelo u škripcu.

No svaka duhovna zaraza nije nužno i lirska zaraza. Njen uzrok ne mora biti, primjerice, mjesečina. Što ako su uzročnici mediji pa zajedno sa spikerima i političkim novinarima epidemično ili endemično pljujemo na aktualnog državnika i nosimo klice ratnog vihora? Uz ratnu zarazu, na pamet mi pada i ona korupcijska, čije se širenje i harambaštvo odvija na dva načina: ona prelazi s individue na individuu, ali se i u okviru iste individue razmnožava, širi se s polja na polje njenog djelovanja. I ja danas pokazujem simptome jedne vrste zaraze. Više nego inače prisvojila me zaraza pisanja pa ne znam odgovoriti kako prepoznati i postaviti precizne međe gdje zaraza neminovno postaje bolest.

Moja zaraza uključuje i inficiranost određenom temom pisanja, to jest, upravo sam inficirana zarazom kao onim o čemu pišem. Ona me opsjeda baš sada kada bih se morala baviti drugim, putujući na stručni skup u Opatiju. Ali ni jedan zaraženik ne može birati vrijeme kada će se zaraza pojaviti. Pitam se kad sam je počela nositi, koliko je trajala njena inkubacija? Je li se javila nakon još jedne pomisli o nepovjerljivosti mog bivšeg muža, koju je, analizirala sam, prenio i na mene, kao i shvaćanje da je osoba u svim svojim životnim aktivnostima i akcijama sama, pa čak ako ih izvodi s nekim drugim, te ih onda tako individualistički i samostalno treba planirati i realizirati. Zarazio me stavom koji sam užasno osuđivala i bezuspješno ispravljala, a on je bio kliconoša kod kojeg se i neregistrirano očitovala vlastita bolest.

Obično od ovakve zaraze boluju oni kojima se ni samima ne može vjerovati jer su učili baš od osoba kojima nisu smjeli vjerovati. Na taj način dugački, a nevidljivi kamioni, transporteri zaraze, prevoze od individue do individue iskustvo kao kliconoštvo. Mogu li i ja prenijeti zarazu nepovjerenja i ekstremni individualizam na nekog drugog, a da uzročnik bude moje distancirano i rezervirano držanje koje će postupno i polako onemoćavati drugu osobu? Do bolećivosti, pa bolesti. Zavisno o otpornosti druge osobe. Ne pokušavamo li pak katkada simuliranim simptomima jedne zarazne bolesti prikriti neku drugu bolest? Činilo mi se, uvijek iznova, da osobe oko nas mogu deminutivizirati i augmentativizirati zarazu koja nas posjeduje pa tako krug ljudi s kojima komuniciramo i s kojima smo u nekom odnosu može crtati grafikone našeg (ne)povjerenja i (ne)oslanjanja na druge koji visoko koreliraju i koji su odraz (ne)podrške koju smo imali, a koja se također ubraja u uzročnike ovakve ili onakve naše zaraženosti.

Za razliku od zaraze u znanstveno priznatom smislu, zaraze koju je moguće statistički evidentirati, zaraza duha ne mora biti endemija ili epidemija. Ona može biti kolektivna i individualna jer katkada se može javiti jedan jedini slučaj. Službena medicina ne govori o njihovu postojanju. Ali i lijek za bilo koju vrstu ovakve zaraze nije univerzalan. Često je samo jedinstveni stjecaj okolnosti. Duhovna zaraza djeluje često nekonvencionalnije i gerilski. Razvija se mislima. Pa tako zarazu mjesečinom potiče svaka nova pomisao o visokim estetskim kriterijima njenog projektanta. A lijek? Protiv mjesečine naprosto ne možemo primijeniti dezinfekciju ili izolirati zaražene jer će, kad je ne budu vidjeli, još više snatriti o njenom svjetlu kao čudu. Mjesec pak je nemoguće staviti u bilo kakvu karantenu pa će se iznova i iznova javljati bolećivi. Cjepivo protiv duhovnih zaraza još nije izmišljeno i možda bi se povremeno mogle preuzeti i nadjačati nekim inim zarazama čije bi se klice bolesnika jače dojmile pa bi u njima polako iščezavao prostor stare zaraze. Pogotovo ako posjeduje pomalo inovativan, avanturistički i žedan duh.

Neke kolektivne zaraze, poput medijskih ili korupcijskih, možda bi se mogle liječiti i povećanjem kritične mase.

Neke se zaraze duha ne prenose ako ljudi međusobno dovoljno dugo ne govore. Valjda je zato netko uspio ostati zdrav, a živi u istom životnom prostoru sa zaraženom osobom. Katkada se ne moraju zaraziti istim klicama ni osobe koje međusobno iscrpno govore i već se razumiju i bez riječi, no one su jedna drugoj barem u stanju objasniti unos klica u vlastiti organizam.

Jučer mi je prijatelj rekao da je zaražen tugom i da je ona, zapravo, jednosjed. Poželjela sam da sveci snagom svojih aureola zaustave rast njene aure.

Zaraze se katkada gađaju strelicama za pravo prvenstva. Mislim da znam koja je pobijedila i jučer načinila opsadu filmskog platna. Kino-publika osjetila je u sebi Orfeja. U polju zaraze izrastao je snijeg, tako je naglo stasao da su se oni osjetljiviji brinuli hoće li grčkom sviraču lire ozepsti noge i hoće li oslabljenog imuniteta lakše na sebe navući neku medicinski priznatu i sasvim tjelesnu zarazu.

ČEKANJE

Kad bih trebala napisati prvu riječ koja mi padne na pamet kao asocijacija na čekanje, zapisala bih: stolac. A kad bih nakon toga zapisivala prvo što mi pada na pamet u vezi s ovom asocijacijom, zapisala bih: blesavo i krivo! Ni sada mi nije jasno kako mi je dječje naivno pa i stereotipno nadošla misao o stolcu, kao da je to predmet na kojem se najviše čeka. Čekanje je staro koliko i svijet, ako čak ne koliko i Bog koji je morao imati strpljenja da sve stvori, a u tom slučaju je i On sam čekao da realizira postanak i evoluciju kako je mislio da je najbolje. Vjerojatno je stvorio i čekanje, premda mi je teže pojmiti da je tvorac i vlastitog čekanja. No svakako je čekanje živih stvorenja načinio prema modelu svog čekanja, samo što nije ljudsku strpljivost uskladio sa svojom strpljivošću. S obzirom na to da je čekanje tako staro, itekako je uspjelo razviti gerilske oblike borbe pa je pomisao da se čeka prvenstveno na stolcu ili u službenom redu pred nekim od šaltera ‒ golema besmislica.

Pogreška je čekanje razdvajati od ostalih radnji i misliti da se, dok se čeka, pri tome ne radi ništa drugo. Čeka se i dok se ne osvijesti čekanje. Čeka se u svakom trenutku. I u trenu velikog ushićenja kad su upravo ostvarene želje koje su djelovale kao najneostvarljivije. Uvijek se čeka barem nekolicina stvari istovremeno, iako nam se neke od njih čine bezlične, nevažne, tričave. Nekad se učine bitnijima ili nebitnijima nego što uistinu jesu. Tako nisam sigurna koliko je važno dočekati da dođem u Zagreb i s Davorom na Zrinjevcu cipelama neprimjetno pokupim rosu jer unaprijed znam da nećemo niti stići, niti imati volju pripremiti doručak. Slika rose i izmaglice između raznobojnog lišća nakratko može utažiti moju glad za jutrom pa onda valjda djelomično i jutarnju glad. Koliko je, na primjer, relevantno ne dočekati da naletimo na povorku prosvjednika umjesto na dobro organiziran marš mrava koji ne mogu prevelikim cipelama raznijeti jutro? Ili dočekati da se izlegne mladunče mlake koja će se odvojiti od one matične hlapljenjem vode na neravnom tlu parka?

Ali nova je pogreška čekanje shvaćati tragično, a ne katkada patuljastim, a katkada divovskim rolly popom u kojem nalazimo podosta gušta. Ono se ponekad čini nepotrošivo koliko god ga lizali pa može i dosaditi. Obeshrabriti.

Čekanje u sebi sadrži i fotoaparat kojim snimamo situaciju, ali može imati zamućeni objektiv pa povremeno dobivamo i nejasnu sliku. Za razliku od klasičnog snimka, ovaj se, jedan te isti, izobličava kako ga nakrenemo. Nema uvijek istu oštrinu. Može se izoštravati ili postajati mutniji. Varira i ne djeluje jednako pri različitom osobnom raspoloženju. Osim što izgleda drukčije pri promijenjenim vanjskim odnosima u prostoru osobe koja sagledava svoje čekanje, mijenja se i s izmijenjenim odnosima u samoj osobi koja čeka. Što su zapravo odnosi unutar neke osobe? To je način na koji ona u određenom trenutku subjektivno vidi odnose izvan sebe. Način na koji doživljava.

Čekanje je i mina. Može raznijeti optimizam ako se na nju stane prevelikom težinom te dođe do opterećenja iznad granice izdržljivosti. Ali ne izdržljivosti mine, odnosno njenog detonatora, na što smo pripremljeni edukacijom o eksplozivnim napravama, nego ako ju se optereti preko granice koju je u stanju podnijeti čekač.

Čekanje je mreža koju najrazličitija živa bića, a čak i predmeti i pojave zabacuju i u nju hvataju čekače pa je zadobilo karakteristike lova. Samo što one nasjele i zarobljene u ovu mrežu uglavnom ne čeka skora egzekucija – mreža neke od njih češće drži u latentnoj ili manifestnoj agoniji.

Čekanje je legitimno i svi na njega imaju građansko, seosko, šumsko, livadno, oceansko, nebesko ‒ i tko zna kakvo sve ne – pravo. Rjeđe je riječ o krivolovu.

Čekanje je sve više komercijalizirano i sve više poticano putem neiscrpnih reklama. Od davnina je osnaživano čak i posredstvom filmskih protagonista. Grade ga književni likovi. A da ne spominjem kako mu oduvijek pridonose kolodvori. Kako ga uzdižu štedionice. Prepričavaju ga sati. I mrve pekari dok presijecaju kruh.

S obzirom na to da je čekanje koje baca mrežu vrstan taktičar, očekuje se da taktičar bude i čekač. On bi to morao nesporno biti. Čekač jednostavno mora znati procijeniti situaciju i reagirati čak i kad se učini da je iscrpljen i da čekanje treba doping.

U nekim se situacijama učini da čekač i ne postoji. Kad se kiša premišlja bi li pala, a iskušavaju je desertni tanjuri s pitama od borovnica u Fužinama, upravo se očituje jedna od takvih situacija. Ali čekač zasigurno postoji. Prepreka da ga uočimo krije se u opsjednutosti subjektivnim doživljajima i neusredotočenošću na različite vrste čekača koji u našoj svijesti nisu ravnopravni. Sjećam se da sam, kad su me na izlet u Fužine poveli mamina sestrična Blanka i njen muž, i sama bila previše zaokupljena borovnicama koje do tada nisam okusila pa sam, u hijerarhiji čekanja, jednakost s njima osporila cappuccinu, čašama, gostima za drugim stolovima i tako redom. Tada, doduše, uopće nije izgledalo kao da bi mogla pasti kiša. A i da je, ne bih uočila čekača, ma bio on bilo tko od gostiju za nekim od stolova ili čistačica restorana koja bi možda kišu žudno iščekivala kako bi joj zalila vrt. Sigurno je da je netko čekao kišu. Čekala ju je barem trava. Iz toga proizlazi da smo u poretku vlastitog iščekivanja ‒ a on je bez sumnje najtrajniji poredak, trajniji od kapitalizma ili socijalizma ‒ osporavatelji tuđih prava.

Poredak u kojem je na vlasti čekanje je konstanta. Rijetko kad u njemu možemo naći malo kampanjštine. Jedino se, poput predsjednikā, izmjenjuju stvari koje čekamo. Katkada nas poprilično zlostavljaju. Pa se javlja opasnost da pod pritiskom želja sami postanemo diktatori. A da i ne govorim o mučnosti prilika u kojima nam čekanje uspijeva postati svodnik!

Svako čekanje treba svladati što opreznije. Ono što se čeka treba dobro i izbliza upoznati i spremno zaskočiti, premda nas iznenadi kad nam se želje ostvare odjednom, bez uloženog napora i plana.

Dok se čeka, moguće je podići šator. Makar od priručnog materijala. Maštam kako ću ga, jednom kad budem na otoku Pagu, jednostavno načiniti od soli. Ne znam zašto me toliko veseli slika potpuno bijelog i skorenog šatora.

No čini mi se da poneko čekanje mora dlan anđela puniti pijeskom. Jer kad se na jednome mjestu poželi nešto nezasitno, nastrano i ugnjetavačko, planet se negdje nemjerljivo sićušno isuši. Bog onda uzme anđelu iz dlana taj pijesak i preseli ga kao plažu ili pustinju bilo gdje na Zemlji.

BICEPSI MEDENJAKA

Ako je zemaljska kugla tvorevina na kojoj svaki pojam, pa i onaj apstraktni, ima svoje uloge u životima bića, one javne, kao i one tajne i skrivene, ili neskrivene, ali neuočljive, onda svakako i tuga ima svoje funkcije. Tugu prvenstveno vidim kao krotitelja samosvjesnih misli. Sadista koji korbačem zamahuje po mislima o ljudskoj moći. Na pitanje zašto to čini, odgovara mi telepatijom: Samo radi ravnoteže. Ne priznaje da je njen sadizam bolest, tvrdi kako je i on u funkciji pravde jer nitko ne treba imati više od drugih. E ne može! Svijetu je potreban balans.

Na što potiče stavljanje medenjaka u usta? Bi li se moglo ono što medenjak pjevuši pod nepcem nazvati pokušajem uspavanke tuzi koja se iznova probudila, iako je još malo mamurna?

Riječi daj mi medenjak mogu biti izgovorene na više načina, nebitno je jesu li izgovorene krhko ili odrješito. Ili samo nehajno, kao da se radi o najnevažnijoj stvari na svijetu. Bitnije je jesu li izgovorene hedonistički ili nezainteresirano, usputno. Ili depresivno kao da će se ovog trena srušiti sav svijet ako medenjak žurno ne podigne serotonin. Neka serotonin ukroti raspoloženje ako se već pojedina osoba ne može s njim nositi! Svatko od nas povremeno je vrtlar među čudovištima tuge pa plijevi i obrezuje svoje bilje u kojem želi uživati, jer u vrtu hoće popiti kavu i osunčati noge, no čudovišta mu, gle apsurda, baš svojom neaktivnošću oštećuju grmove. Poslije nedjeljne kavice medenjak je uspavljujuća strelica koja slatko pogađa opasne nemani što samo u trenucima euforije podcjenjujemo. Iako završava u ljudskom grlu. Za svake depresije, čudovišta, a da i ne brste, ogole još jedan lijep komad vrta. Ali bilje najednom naglo krene ‒ i to opet zbog balansa. Zanimljivo! Uloga ravnoteže je uvijek ista, ali mijenja epitete koji uz nju stoje. Ma ne samo epitete. Odjednom više nije beskičmenjak. Čini nam se da je evoluirala. No o kakvoj je nekonvencionalnoj evoluciji riječ i može li se uopće rabiti termin evolucija, ako će već u sljedećoj situaciji zbog svoje vječne uloge ravnoteža ponovo biti gadljivo okarakterizirana kao idiotski beskičmenjak.

I evo nas opet na početku: samo da mi je uzeti vrećicu medenjaka, izvaliti se, ne morati gledati izjeden vrt, uništeno lišće, samo da mi se umotati u deku i onda zaspati u toplom. Uz napomenu da su možda bolji oni novi medenjaci iz Cerne, što znači da ubuduće treba kupovati, umjesto onih u vrećici, medenjake u prozirnoj PVC kutiji.

Premija je ako shvatimo da samo jedna usamljena, usporena i malo pospana neman solira među našim grmljem. Bilo bi dobro da i ona zaspe, da joj bude ugodno u snu, ako zatreba, našla bih joj i termofor premda ih nisam odavno vidjela u trgovačkom centru gdje kupujem i medenjake.

Ali ipak ništa ne može zamijeniti domaće medenjake. Njihovo istrebljenje gubitak je idilične kuhinjske slike kojom dominira moja teta. Dok ih mijesi, to joj je jedinstvena prilika da bude vladarica. Jedini preostali medenjak na njenom tanjuru za mene je stećak. Tada primjećujem laganu hrapavost njegove cakline koja, na prvi dojam, djeluje besprijekorno. No svaki medenjak je, unatoč svojoj caklini, pred mojom tetom, zapravo nag.

Ono što najviše zamjeram proizvođačima svakako je obogaljenost deklaracije na medenjacima. Na svakoj vrećici ona je prokleto manjkava, s obzirom na to da, među ostalim sastojcima, ne navodi sadržaj emocija koje je u medenjak utisnula osoba što ih je stvarala.

Ipak, pogrešku na deklaraciji počesto zaboravljam zbog vlastitih raspoloženja pa ćutim kratkotrajnu i prolaznu moć ovih slatkiša ‒ svaki put kad me neki medenjak iz sjete podigne svojim bicepsima.