Riječka kazališna uprizorenja na otvorenom

Prigodna monografija

Godine 2014. tradicionalna je glazbeno-kazališna manifestacija Riječke ljetne noći obilježila svoju 10. obljetnicu postojanja. A prigodna monografija San Riječkih ljetnih noći autora Voljena Grbca (Vinkovci, 1956.) donosi i prigodne pohvale o desetogodišnjici ovih glazbenih i kazališnih zbivanja, kako je to i inače uobičajeno, te pregled mjesta na kojima se one održavaju (što će mene ovom zgodom posebno zanimati).

»Svjetlopisi festivala Riječke ljetne noći 2014.« ‒ to su četiri stranice štiva o riječkim kazališnim uprizorenjima i glazbenim zbivanjima te 193 crno-bijela svjetlopisa jasne namjere da svojim čestim krupnim kadriranjima, nerijetko suprotiva svjetlu (kontralicht) te silhuetarno budu prije svega umjetnički, a tek potom obavijesni. Nu, zanimljive su poneke tvrdnje iz ove knjige. Primjerice: »Već deset ljeta ova manifestacija dakle zorno pokazuje kako je Rijeka grad umjetnosti, kako su Riječani jednako vrijedna, znalačka, zahvalna i zahtjevna publika, ništa manje dostojna štovanja od publike daleko dugovječnijih, etabliranih ljetnih kulturnih festivala poput onog u Dubrovniku ili Splitu, na primjer. I da zaslužuje samo najbolje«.

Naravno da razlike u ičemu bitnom ‒ što se kazališta na otvorenom tiče ‒ između Dubrovnika, Splita, Šibenika, Rijeke... itd. nema te je nekakav osjećaj manje vrijednosti zbog kraćeg trajanja ovih riječkih kazališnih noći posve nepotreban; sve je to jedna te ista pomama suvremenih kazalištaraca za ljetnim engagementom (angažmanom, gažom, tezgom...), a gradova za samoisticanjem, što je sve skupa u načelu dobro ukoliko je za kazališnu umjetnost korisno. S recepcijskoga kritičko-prosudbenog motrišta gledano, pridonosi smislenijemu življenju...

Dalje u knjizi piše: »Svatko tko je doselio u Rijeku, obećani grad, balkanski El Dorado, grad došljaka, grad gotovo bez starosjedilaca, donio je dio nečega iz kraja i mjesta odakle je došao«. I ovo je sve točno, s napomenom da je »obećani grad« Rijeka daleko više bila negoli danas jest. Navraćam u Rijeku od mladosti (sentimentalno sam i rodbinski za taj grad vezan, tu sam, u riječkim noćima, i kada nije bilo kazališnih predstava, napisao neke svoje najbolje tekstove), te pamtim i po petnaestak brodova na vezu, pred lukom, čekaju da se oslobodi mjesto u prepunoj luci pa da uplove. Danas je, međutim, luka gotovo prazna, svega dva manja trgovačka broda, a pred njom ni jedan! Skladišta opustjela i propala, ruine na sve strane...U luci ih je zamjetno više nego iskorištena prostora.

Aleksandar Šolc, prvi veleposlanik Republike Hrvatske u Mađarskoj (nekadašnji riječki gimnazijalac), kojega sam (1992.!) od Debrecena prema Pešti vozio u svojim kolima jer ambasada svojih još nije imala, gotovo na rubu plača pričao mi je o tomu kako svakidanje preklinje svoju vladu da se počne graditi cesta, odnosno obnoviti pruga Budimpešta‒Rijeka; novac je osiguran, ali »Zagreb šuti«, hrvatska vlada Rijeku pušta da propadne, a Piranu prepušta značaj (i novac!) koji je Rijeka nekada imala.

Da ne ispadne kako je samo Zagreb zaslužan za propast riječke luke i doslovni nestanak gotovo sve nekadašnje goleme i moćne riječke industrije, u nekim sam novinama (možda baš riječkim?) pročitao da je aktualni gradonačelnik četiri puta obletio zemaljsku kuglu, zbroje li se svi njegovi letovi/putovi, valjda »u potrazi za ulagačima«, dok je Rijeka gospodarstveno, privredno i prometno propadala, ne mičući se s mjesta.

Sve ovo navodim jer je povezano s kazalištem i s temom o kojoj je upravo riječ: u prostorima propalih tvornica i skladišta – održavaju se priredbe Riječkih ljetnih noći. One se u ovomu štivu i navode, i ja sam bio u nekima od njih.

»Omiljela plaža na Pećinama«, pozornice na Trsatu, ona na Kantridi te neki prostori u samom gradu posve su slični otvorenim prostorima na drugim mjestima, u drugim gradovima (Dubrovniku, Šibeniku... za Split ne znam, nisam bio ni na jednoj tamošnjoj ljetnoj predstavi, premda je Split i moj »rodni grad«). Ti prostori su i najprikladniji za predstave, pogotovo kada je riječ o ograđenu dvorištu (Trsat) ili o moru koje nije tek dio scene nego i sudionik predstavljanja (Pećine ili Kantrida).

Posebnosti nekih riječkih ljetnih pozornica

Međutim, neki riječki prostori su danas takvi da vas podilazi jeza, u najmanju ruku tuga i nelagoda kada idete do njih, a pogotovo kada ste u njima.

Lani smo neku predstavu (ne lošu!) gledali u jednomu od napuštenih skladišta u luci. U golemu prostoru gdje je strop desetak i više metara visoko, polupanih prozora, prljava okoliša, betonske pustinje s otužnim ostacima nekadašnjih skladištarija, postavljeno je montažno gledalište. Sve okolo je prašno i prljavo, a i prostor igre je takav. Glumci čija je uloga uključivala i valjanje po podu dižu se vidno uprljanih, pocrnjelih kostima... Nešto tužnije i deprimantnije teško je i zamisliti, ako još niste bili u riječkoj nekadašnjoj golemoj i moćnoj tvornici »Torpedo«.

Već skrenuvši prema brodogradilištu »Treći maj«, ulazeći u prostore davnašnjega proizvodnog diva torpeda i traktora, shvaćate da postoje još i bezizgledniji prostori od onih u luci, još jadniji, još napušteniji, još ružniji... Upravo je ne tek bizarno, nego jedinstveno, valjda doista unikatno u svijetu vidjeti članice filharmonije koje podižu duge večernje haljine u kojima se spremaju muzicirati da ne pokupe kal i prašinu preko kojih gaze prema prigodnom gledalištu u sredini uistinu golema, nadkrita i sablasno prazna prostora. Posebnost bez premca i uzora! Tu se održavaju i neke dramske predstave. Događa li se nakon ljetnih priredaba na tomu mjestu i noćni ples štakora, pošto ljudi odu, može se samo zamišljati...

I kad čovjek pomisli da se nešto tužnije i jadnije može doista samo zamišljati, evo vas u Harteri i u uvjerenju da nekadašnja u svijetu slavna i jedinstvena tvornica tzv. biblijskoga papira, gotovo dva stoljeća tražena i prodavana doslovno po svim kontinentima, s tri i pol tisuće tona godišnje proizvodnje – ima i jedinstvenu sudbinu – post mortem! I druge propale tvornice na putu prema Harteri i ona sama kazuju vam da je sve dosad viđeno samo mačji kašalj prema propasti i beznađu Hartere. I tu se održavaju i glazbene i dramske priredbe.

Otvaram internetsku stranicu »Hartera Rijeka« i bilježim neke natuknice: »Hartera koncertna dvorana« (na mjestu nekadašnje najveće prostorije ovoga proizvodnoga giganta, sada nakarade s prostačkim i inim grafitima posvuda uokolo po oljuštenim zidovima...); »Hartera ‒ legendarni britanski projekt«, »Hartera festival 19.-21. 7.«, »muzika. hr. Hartera«, »dark ‘o’ metal fest 2014. Hartera Rijeka«, »Festival Hartera«, »Natječaj ‘oderi po Harteri’« (misli se, očito, na glazbeno deranje). I dalje: »Balkan Kolektiv za vas je pripremio...«, »performeri iz regije i svijeta«, »Hartera će ponovno zasjati u onom izdanju u kojem je krenula prije devet godina... u cilju obnove prostora i senzibiliziranja...«

Poslije 180 godina neprestane proizvodnje, to jest njezina dokinuća, »na 183 metra visok tvornički dimnjak izvješena je hrvatska zastava« ‒ i to »skidam« s iste stranice interneta (stanje 21. rujna 2014.). Taj hrvatski barjak na vrhu propale tvornice u kojoj se slavi i ispod koje trešte glazbala i pleše se, »festiđa«, festivalči, »ije, pije i trumpa« jer »festival« i jest festa za festom, dakle slavlje do slavlja, a što se slavi – je li to nečija ironija, podvala, zla namjera prema toj zemlji i prema tomu barjaku – ili je doista neki novi »balkanski El Dorado, grad došljaka«? (Harteru je inače 1821. utemeljio Andrija Ljudevit Adamich, domać, kako bi rekao Slamnig, a vodili su je Eugene Frémont, Henry i Charles Meynier, Walter C. Smith... sve došljaci, ondašnji, iz ondašnje Europske Unije sa središtem u Beču, oderi i po njima!) U svakom slučaju život, pa ni teatar »koji život znači«, vjeresijom na vjeresiju ‒ nema duga vijeka! Možda su baš to istinske namjere »grada došljaka«? Starosjedioci su ovdje Hrvati i Talijani, makar u nazivu, jer kazalište se zove hrvatsko i narodno, a drama je talijanska, uz onu hrvatsku. No, moguće je doista da je Rijeka zapravo ipak »grad gotovo bez starosjedilaca«, »Balkan Kolektiv«, »performeri iz regije«, pardon: i iz regiona...

Nego, upravo u Harteri, moguće kao vrhunac absurda, igrala se prigodno 2013. i ponovila se 2014. predstava u slavu »ulaska Hrvatske u Europsku Uniju« (ovu današnju, op. a.), nazvana »Kafka Project«; tu bi i to bi dalje, dakle, trebao biti »europski El Dorado«!? (O toj zloporabi Kafke u politikantske svrhe, makar one bile i neo-eurointegracijske, kao o diletantskoj raboti neke Nizozemke, uz dužnu pohvalu baletnih sastojnica i zahvalnost glumcima Talijanske drame Hrvatskoga narodnoga kazališta »Ivan pl. Zajc«), pisao sam već i nema smisla ponavljati (vidi: Kolo 6/2013., str. 174-5).

»Na terasi riječkog Park hotela«, koja se prema zapuštenosti okoliša i napuštenosti može mjeriti s prostorima u luci ili u Harteri, lani je igrana predstava o babi Jagi koja je »snijela jaje«. (Moguće da ga je prethodno sama i »snesla«!?) Četiri slavne glumice (Ana Karić, Milena Zupančič, Alma Prica i Olivera Baljak) prikazale su nam »žensko starenje... radosti i tuge od kojih se to starenje sastoji«, pa je u tu temu (dakle: »ženskoga starenja«) utkano kako su domaći muslimani nevaljali, a Vuk Stefanović Karadžić (u toj temi) slavi se i uzdiže višeminutnim laudama pri svršetku uprizorenja; dakle, taj lupež i kradljivac hrvatske književnosti kojega se drži jednim od glavnih ideologa velikosrpstva, a ono pokreće sva zla na balkanskim prostorima, kao što ga kalifatisti pokreću na onim bliskoistočnim. Politikantstvo ili real-politika »od lažnih domoljuba bezrazložno proskribirane književnice (...) koja piše tako dobro da za nju nitko ne bi rekao da je hrvatska književnica« (D. Ugrešić, op. a.). Koliko nas ono jeftino politikantstvo u »Kafka projectu« tobože europeizira (zamislite, nas »europeizirati«, i to nakon one 1821., »kaj god, deca, kajgod!«), toliko nas ovo vraća u balkanske jazbine i minula stoljeća koja se, kao i sve, ponavljaju... Doista, eto ‒ »Balkan Kolektiv« i »regionalni performeri«...

Riječke ljetne noći imaju neusporedivo boljih trenutaka, istinski dobrih. Međutim, tema otvorenih prostora nije dovršena.

Pošast otvorenih prostora kao kazališnih pozornica

U antici kazališne predstave igrane su »pod zvijezdama«, ali ipak u zaštićenom prostoru ukrug ograđenoga gledališta. Srećom, sačuvane su neke od tih antičkih građevina pa možemo jasno predočiti kako je to izgledalo u vrlo bujnomu kazališnomu životu stare Grčke. Kada god mogu, ističem primjer Epidaurusa: golemi antički teatar ima čak šezdeset kamenih redova, sve jednog nad drugim, kružno. Vodička vas pošalje u onaj najzadnji, gore visoko i pedesetak metara daleko, a ona stane u sredinu kružne pozornice i pripali žigicu. Vi posve jasno čujete zvuk paljenja malenoga drvca!

Omanje antičko kazalište postoji i u Ohridu, tamo se i danas glumi i muzicira tijekom Ohridskog ljeta. Druga ne znam koliko su u kazališnim ulogama, ali onima turističkima redovito jesu. Ohridski je teatar idealno postavljen, kaže enciklopedijski podatak, »između dva brežuljka da bude zaštićen od vjetrova koji bi mogli ometati akustiku«. Nešto čujno savršenije od čujnosti antičkoga kazališta u Epidaurusu ni jedno suvremeno kazalište ne vjerujem da može imati, iako sve suvremene teatarske zgrade građene baš s namjenom da budu kazališta zapravo oponašaju antičko kružno gledalište koje zatvara pozornica u težnji za savršenstvom antičke čujnosti.

I na Dubrovačkim ljetnim igrama, na Lovrijencu dok se igra npr. Shakespeareov »Hamlet«, mogli ste savršeno jasno čuti plesnu glazbu s terase hotela »Imperijal«, svake večeri! A kada se u parku Gradac uprizorivala Euripidova drama »Ifigenija na Tauridi«, usred predstave neki bi rodoljubivi pomorski kapetan glasnom sirenom u prolazu pozdravljao Grad... itd. Tomu su izloženi manje-više svi »otvoreni« prostori« za kojima je u Hrvatskoj pomama i nastala ponajprije nakon predstava u parku Gradac u Dubrovniku s tom »Ifigenijom«, tamo pedesetih godina minuloga stoljeća. To je toliko uzelo maha da se danas igra bilo gdje, tako i »pod murvom«, u Solinu npr. Čak postoji »Festival Glumište pod murvom« (vidi na internetu!)

U konavoskomu selu Đurinići, »na kraju svijeta« ili »Bogu iza nogu«, na granici s Crnom Gorom, još 1956. godine igralo se ‒ tada avangardno, a ne tek moderno ‒ »Na Brijegu pod borima« prilagodbu romana »Marija Konavoka« Mate Vodopića. Nenad Pata, kasniji urednik filmskoga programa Hrvatske radio-televizije, a tadašnji učitelj u tomu selu, bio je prilagoditelj i redatelj; sačuvana je o toj predstavi bogata foto-dokumentacija (Agar Pata, u Hrvatskom filmskom savezu; i ja čuvam c/b sličicu na kojoj je moj pokojni otac u jednoj od uloga).

Dakle, danas se kazališne predstave doista zbivaju svugdje ili bilo gdje. Pa i bilo kada! William Gaskill, engleski redatelj, 1976. na Ljetnim igrama u Dubrovniku postavio je Sofoklova »Kralja Edipa« u jednoj vrtači gore visoko pod Srđom, u pet sati ujutro, to jest »u zoru«, da bude »autentičnije«, »doživljaj buđenja dana«, nakon »ugođaja smiraja dana«, dolje u Gradu na kuli Svetoga Ivana. Nas pospane gledatelje u pola četiri ujutro gore je donekle vozio autobus, a dalje smo planinarili i manje-više svi većinu smo predstave mamurni prokunjali. Ja čučeći na nekomu kamenu, stolaca je bilo malo, nisu se imali gdje ni postaviti... Ah, da: ta vrtača u nedođiji zapravo je prirodnim oblikom udubina koja podsjeća na antički teatar. Kojekakvim morskim idejama pa i ludostima nikada i nigdje kraja!

Gotovo četrdeset godina kasnije, godine gospodnje 2014., otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara je zapravo »totalni teatar«: »igraju«, u navodnicima i bez njih, svi koji se tamo na trgu i na ulici zateknu, prolaznici, turisti, sve je gibanje, govorenje... kao što je na facebooku sve »pisanje«, nije važno ni što ni komu... U Dubrovniku je i ranije bilo sličnih pokušaja da se teatar zbiva tamo kuda ljudi inače prolaze, da je i to dio kazališne umjetnosti. (A zbog moje javno napisane sumnje u ikakvu vrijednost takva kazališta, neki tadašnji zaneseni mladci još i danas me ne mogu podnijeti.)

Ipak, riječki prostori propalih tvornica i lučkih skladišta koji se pretvaraju u mjesta festivalskih zbivanja ili veselih muziciranja (»oderi po Harterti«!) za mene su nešto jedinstveno; ne vjerujem da ima takvih u povijesti kazališta uopće. (Originalnije bi moglo biti moguće jedino igranje predstava u kući koju je upravo poharala poplava ili pougljenio požar, ili na groblju nakon nečijega sprovoda...)

Međutim, očito je da sam usamljen u svojim zanovijetanjima; svi su, imam dojam, veseli i zadovoljni novim prostorima igre; brodova i tvornica nema, sve je namjerno uništeno, ali to se za kazališnu umjetnost pokazalo – pogodnom okolnosti. »Hartera će ponovno zasjati u novom izdanju koje je započelo prije devet godina (...) u cilju obnove prostora i senzibiliziranja...«, i to metodom »oderi po Harteri«. Ako si jamio novac ili položaj, putuj oko svijeta, »ij i pij« samo »a la grassezza«, nikada »a la miseria« kao siromašak dundo Maroje, nego kao gospari! (Dok su trajali.)»Uživajmo braćo draga, neka iđe sve dovraga!«, kaže onaj »ovan predvodnik« u Brešanovu Hamletu... koji je ove godine trebao biti gostujuća predstava na Riječkim ljetnim noćima.

Udarna predstava »Don Quijote« skida maske suvremenih obmanjivača

Odmah recimo, nije istina ono što piše na plakatima: to ipak nije prilagodba znamenitog romana Miguela de Cervantesa, nego je Kokan Mladenović (Niš, 1970.), srbijanski redatelj znatne međunarodne priznatosti, prema motivima iz »Don Quijota«, sročio vlastito djelo. Međutim, on se ipak kasnije trudio stanovito se vratiti izvorniku, što se mene baš i nije nešto dojmilo; rekao bih da je bilo bolje kada je razvijao vlastitu priču; ona je nama danas zapravo zanimljivija od sudbine plemenitoga viteza iz 16. stoljeća. Točnije, prema toj priči, niti »vitez plemenitoga lika« danas nije moguć. Pokradu mu zamisli i zatvore ga u ludnicu. Nakon što ga onemoguće, njegovim se stečevinama služe u svoje prizemne i grabežne svrhe, čime onemogućuju svaki napredak... Tko to? Političari, naravno! Danas i ovdje u nas. (I u njih u Srbiji, očito, vrlo je slično.)

Namjere prilagoditelja i redatelja Kokana Mladenovića toliko su (za moj pojam) dirljivo plemenite te s etičkoga prosudbenoga motrišta besprijekorne da na oba oka žmirim na to da je vlastitu priču krivotvorio imenom velikoga pisca; naime predstavio je kao njegovu, Cervatesovu; to gledatelje privuče da dođu vidjeti... (Gledano 9. srpnja 2014.)

A priča je da je na Tersactu, kako se nekada zvao Trsat, pronađena sablja znamenitoga španjolskoga pisca, koji je, kao što znademo, bio i ratnik, ranjen u bitci kod Lepanta. »Ja, Miguel de Cervantes (...) oslobođen gusarskog zatočeništva u Ulcinju, 1580. godine, ostavljam svoj mač Tersactu, gradu koji me prihvatio i oporavio moje tijelo i moj um«. Taj je zapis profesor, arheolog, imenom Don Quijote, pronašao u Veneciji, a zatim, iskopavanjem na Trsatu, i mač slavnoga pisca i vojskovođe...

Dakle, glavni lik je suvremeni intelektualac, skromnih materijalnih mogućnosti, vozi neki »mali motorin«; njegov je rad vlastita žrtva za dobrobit zajednice, svih nas. Ostali likovi su: Sancho Panza (on se vozi na biciklu), profesorov pomoćnik, beskućnik, znači proleter (sjećate li se još dojučerašnje parole na naslovnicama hrvatskih novina: »Proleteri svih zemalja ujedinite se«, napisano hrvatskim, ne esperantom ni latinskim ni engleskim, ničemu se više ne čudimo!); Dulcineja je prostitutka (i jedina, osim profesora i beskućnika, koliko-toliko poštena osoba, dakle kurva je moralnija od privrednika, političara, liječnika...); Sanson Carrasco, bivši profesorov asistent je političar, Vojvotkinja je ministrica, Vojvoda financijer vjetro-parka (»strani ulagač«); Conte je jednako tako, »sufinancijer vjetro-parka«; Liječnica, načelnica odjela psihijatrije je »u službi financijera«, a Svećenik »služi Boga i koga treba«...

Nevolje nastaju kada na mjestu arheoloških iskapanja domaći političari i inozemni ulagači odluče graditi taj vjetro-park, dakle podizati vjetrenjače koje, u suvremenom izdanju, već vidimo podignute po Hrvatskoj (»isplativi izvori energije«!). Idealist i držićevskim komunizmom zadojeni profesor (»da ne ima moje i tvoje«) suprotstavi se uništenju arheološkoga nalazišta, dakle sukobi se s političarima, s ulagačima... s moćnicima. Zna se kako to završi. Ovdje bolje nego u stvarnosti: vjetro-parku daju ime plemenitog profesora!

Predstava jednako počinje i završava: »Države Europe, zajednice sretnih naroda i ljudi (...) naš profesor je bio čovjek s vizijom (...) čovjek koji je udahnuo vjetar našim vjetrenjačama (...) čovjek koji nam je pokazao put (...) otvaramo vjetro-park s imenom čovjeka koji je bio Don Quijote našega doba...« itd. To pojedinačno i skupno, kao korsku recitaciju, izgovaraju i ponavljaju: Carrasco, Svećenik, Vojvoda, Vojvotkinja, Liječnica i Conte, to je njihov protokolarni (svečani) govor.

To bi zapravo trebala biti satira, hiperbola, travestija, farsa... sve to pomalo, ali nije: to je puka realistična slika sadašnjice. Koja je mnogo gora od prikazane.

Dvije nedaće: sa sadržajem i s izvedbom

Izravna kritika recentne zbilje u nekoj predstavi obrnuto je proporcionalna emotivnom učinku u spoznavanju i osudi te zbilje. Tu spoznaju s recipijentskoga motrišta temeljim na svojemu dugogodišnjemu gledateljskomu iskustvu. Ovdje je, žalibože, jako puno izravne kritike sadašnjice.»Svi rade sve samo za sebe, takvo je vrijeme«, »zavladaše svijetom zli ljudi i dobrom čovjeku ne daju živjeti«, »opće dobro – posebna korist« »nema čovjeka izvan zajednice ni zajednice izvan države«, »nije važno gubiš li ili dobivaš, ako slijediš svoj put« itd. i tsl., što točnih opasaka o svakidašnjici, što sentencioznih rečenica, što uobičajenih fraza i frazema koje stalno slušamo – slušali smo puno i tijekom ove izvedbe. Sve to jeste tako, ali je učinkovitije ako nam sama priča ili samo priča to kaže. Dojam je tada snažniji. A ovaj se sadržaj i previše oslanja na izravnu (verbalnu) kritiku vladajućih pa se pojedinačna čovjekova sudbina u tomu zapravo gubi, umjesto da se ističe: paradoksno je, ali je tako.

Nezgoda s izvedbom je izvankazališna, ali – u stvarnosti se zbilo na dlaku isto ono što nam i predstava kazuje: čovjek dobronamjernik, stvaralac, bilo znanstvenik (u predstavi) bilo umjetnik (u stvarnosti) uvijek ispadne žrtva nezajažljivih pokvarenjaka na vlasti.

Naime, predstava se trebala igrati na Trsatu, kako je i logično, tako je, mnim, i pisana, ali je došlo do sukoba interesa s nekim tamošnjim kafićem, krčmarom, birtijašem, s kime li (pisalo je u novinama o tomu). Tako je predstava premještena s Trsata u Principij, starorimski devastirani lokalitet usred Rijeke, od kojega su sačuvana tek ulazna kamena vrata i još poneki reliquiae reliquiarum, gdje se igraju i druge neke predstave. (Između krčmara koji donosi novce i umjetnika koji ih za predstavu treba, komu će se aktualna riječka i svaka ina vlast prikloniti, osobito u doba vulgarnoga kapitalizma?!) Međutim, parola u predstavi »Trsat je naš« na Trsatu je logična, a na Principiju znatno manje uvjerljiva...

Daće i nedaće izvedbe

Riječka dramska družina u tamošnjemu HNK-u društvance je vrsnih glumaca. Damir Orlić (Don Quijote), Igor Kovač (Sancho Panza), Nika Mišković (Dulcineja), Jelena Lopatić (Liječnica), Dražen Mikulić (Vojvoda), Tanja Smoje (Vojvotkinja), Mirko Soldano (Conte), Jasmin Mekić (Sanson Carrasco), Denis Brižić (Svećenik) očito su ponajbolji mogući redateljev izbor.

Predstava je napravljena znalački, zadani prostor je jednako tako vrsno iskorišten, a kao posebnu vrijednost rondo uprizorenja vidim početnoj i završnoj korskoj recitaciji, u pojedinačno i skupno repetitivno izvikivanju laži zamotanih u istine. I doslovno i metaforično to je iznimno pamtljiv prizor. U lažima i obmanama javnosti svi kao jedan, i svi isti! Ova predstava zapravo demaskira domaće političke obmanjivače i lupeže nad kosturima mrtvih tvornica i nad praznim tanjurima tisuća i tisuća radnika... Veliki srpski pjesnik Jova Jovanović Zmaj u jednoj dječjoj pjesmici (»Patak i žabe«) kaže ovako: »Hulje lijepo zbore, a nitkovski rade!« To kaže i ova predstava, to joj je cilj. Vjetrenjače su, naravno, i scenografski leitmotiv.

Imam, žalibože, i jednu negativnu opasku. Dugo sam dvojio da li je uopće izreći, ali mislim da je poštenije, a glumici korisnije ‒ ne prešutjeti. Naime, Jelena Lopatić, i ovdje izvrsna, i drugdje gdje sam je gledao glumački iznimno uvjerljiva i u svakoj prigodi ekspresivna, na žalost ne doseže izgovornu pravilnost nekih nepčanih suglasnika, osobito č, ž, dž, pa i š. To nije kritika njoj, ona te svoje pogreške i ne uočava, nego onima koji su je glumački obrazovali, ali – rješivo je u svakoj logopedskoj ustanovi koja, valjda, i u Rijeci postoji. Jedino tamo govornik može čuti i razabrati vlastiti izgovor, zorno uočivši u čemu je problem pa ga odkloniti. Takve glumce zovem »ćućorci«, a ćućorenje isključuje ozbiljne dramske uloge klasičnoga repertoara gdje je ispravna štokavica neupitna; nisam, naime, jedini koji ćućorenje čuje i uočava, ni u gledalištu ni među glumcima i redateljima, ali nitko se »ne bi štel mešat«, pa puštaju kolegicu da griješi... Nije jedina!

Komorna drama na otvorenom

Na Riječkim ljetnim noćima vidjeli smo i Rimske noći (12.srpnja), komornu dramu o životu i ljubavi znamenite glumice Ane Magnani (1908.-1973.) čiji je autor Franco D’Alessandro, američki dramatik talijanskih korijena, rođen u New Yorku. Njezina ljubav u drami je Tenessee Williams (1911.- 1983.), jedan od najpoznatijih dramatika američke književnosti, inače okrenut više vlastitu spolu. Priča je zapravo ne toliko o ljubavi koliko o prijateljstvu i neraskidivoj povezanosti dvoje velikana pozornice, pisca i glumice, dvoje intelektualaca.

Motrio sam pažljivo Elviu Nacinovich koja igra Magnani; nije ništa lošija glumica od nje, dapače, iznimno je snažna izraza kao i uzor koji predstavlja, ali ne i oponaša! Nacinovich je samo u lošijim okolnostima od onih Anne Magnani. (Talijanska glumačka manjina u Hrvatskoj nije isto što i velika svjetska proizvodnja znamenitih filmova i drama...) Filmove Anne Magani gledao je i Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru, odakle je 1961., tvrdi Alen Liverić, redatelj ove vrlo solidno uprizorene i zanimljive priče, pozdravio »bratstvo svih naroda, svijet umjetnosti i Annu Magnani«. Zato jer nije nikada vidio Elviu Nacinovich.

Mirko Sodano iznio je lik Williamsa, dostojno i doraslo snazi i uvjerljivosti glumačkoga izričaja Elvie Nacinovich.

Predstava predstavlja Talijansku dramu riječkoga HNK. Premijeru je imala u okviru Dana talijanske kulture i talijanskoga jezika.

Nakon predstave zabilježio sam »nebom su letjeli i graktali galebovi, a iz nekoga od okolnih stanova (na Principiju) čula se veselica. Prolaznici ulicom desno iznad pozornice, ‘upadali’su mi u vidno polje, ali bili su tihi i uljuđeni«. Uobičajena veselja kazalìštanja bilo gdje i bilo kad!

Obnovljene predstave

Gostioničarka Mirandolina Carla Goldonija igra već na trećim Riječkim ljetnim noćima na intimnomu malom trgu ispred konobe »La grotta«, u suradnji s crnogorskom Budvom; zgodno mjesto za uprizorenje ove komedije o kojoj sam već pisao, a bitno je da je redatelj (Jug Radivojević) Goldonija temeljito pobalkančio: završava tako da zaljubljeni vitez, prethodno ženomrzac (Igor Đorđević) nesretnu Mirandolinu (Marija Vicković), kad shvati da se njime samo poigrala, nasmrt premlati i dok ona krvava leži iz jukeboxa se čuje neki beogradski šlager »...od ljubavi do mržnje samo korak nas deli«. Inače, predstava je zanimljiva i vrlo solidno uprizorena i odigrana.

A već deset godina obnavlja se prilagodba romana/sjećanja Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka, dramaturga Matka Botića i redatelja Vinka Brešana: to je kultna predstava Riječkih ljetnih noći, u kojoj Edita Karađole igra Madonu, svoju životnu ulogu. Jedna od osobina predstave je i more kao scenografija i prostor igre (na Kantridi, do parkirališta); Erminija (Olivera Baljak) odlazi s otoka na kopno, vraća se)... I o toj predstavi sam već pisao; gledao sam je dvaput, a mogao bih još deset puta, prije svega zahvaljujući piscu (Slobodanu Novaku), ali i sjajnim glumcima (svi odreda su takvi, što je nesumnjivo zasluga i redatelja Vinka Brešana.

O obnovi Kafka Projecta nešto je već rečeno. Šteta, velika šteta što je ove godine na plaži Pod Pećinama prestala igrati Lukrecija o’ bimo rekli požderuh, Anonimusa iz 17. stoljeća, svojevrsno otkriće domaće dramske baštine, u redateljstvu Jagoša Markovića; bila je to izvrsna predstava.

»Pisci pod zvijezdama«

Jedna od riječkih ljetnih noći, pri samom repu događanja, kako je i red (21. srpnja, pred zatvaranje) pripala je i RI LIT-u, riječkim literatima. Bilo ih je devet (inače ih u RI LIT-u ima više), svaki je dobio minuta deset – svi zajedno devedeset: sat i pol (na spominjanom Principiju). I to je uprizoreno kao predstava Pisci pod zvijezdama: svaki je pripovjedač (pjesnika ne bijaše bilo!) odigrao sama sebe, to jest čitali su nam svoje proze: Zoran Žmirić, Enver Krivac, Zoran Krušvar, Tea Tulić, Bojan Mušćet, Moris Mateljan, Alen Kapidžić te Vlado Simcich Vava i Milan Zagorac (izbornici). (Najavljivala ih je nevidljiva voditeljica, očajno loša izgovora.) Ni za jednoga od njih nikada nisam čuo, kao ni oni za mene, pretpostavljam, iako smo kolege, makar donekle. »Ri lit vrvi vitalnošću«, piše Vava. To je istina, čuli smo i odličnih proza, naročito u prvim čitanjima. (Nisam mogao upamtiti na koga se što odnosi: pisac je uvijek samo jedan, usamljenik; predstavljene ovako »u pušleku«, teško ih je razaznavati.)

Jedna od tih desetominutnih priča, moguće čak i (meni) najbolja, događa se negdje na Blistoku, u pustinji, putopisnog je i pustolovnog ugođaja, a ja se sjetih tada najznačajnijega hrvatskog pustolova Frana Mažuranića (Novi Vinodolski, 1859. – Berlin, 1928.), koji je od svih Mažuranića napisao najmanje, ali je ipak ostao znamenit. Njemu nije trebalo deset minuta, dosta mu je bilo pola minute čitanja i svega deset redaka da sroči veliko malo književno djelo. Knjiženi minimalist usporediv s likovnjacima Julijom Klovićem i Giacintom Kunich Miovich iz crkvice Gospe od Škrpjela u Boki (živjela je u Trstu; veliko u malenom!). Takva sjajna pisca malo itko u svijetu ima!

Ukratko, treba se nadati da će izvrsna zamisao sudjelovanja pisaca u Riječkim ljetnim noćima biti nastavljena i proširena.

* * *

Vratimo se na početak, monografiji San Riječkih ljetnih noći. U njoj piše: »Rijeka je neopisiv grad. Neponovljiv. I gotovo neprispodobiv ikojem drugom gradu na ovoj planeti. Grad na razmeđi. Kultura. Umjetnosti. Identiteta. Mitteleurope i Mediterana. Mora i zaleđa. Sjevera i Juga. Povijesti i budućnosti. Multikulturalnost, multietničnost, multikonfesionalnost...« (Nešto nadahnutije teško da bih i sam sročio!) Međutim, u svemu tomu »multi«, dakle »više« (kulturalnosti, etničnosti...etc.) ‒ svega hrvatskog je u Rijeci sve manje i manje, a svega ostalog sve više i više. Tako da je lako ostvariva tvrdnja o »gradu došljaka« a »bez starosjedilaca«.

Hrvatske poslovične internacionalističke širokogrudnosti, ali skupa s njom i hrvatske političke i ine gluposti i kratkovidnosti, toga nikada i nigdje, pa ni ovdje, ne manjka. Dapače, i toga je sve više i više. Štoviše – to se dade zamijetiti i u Riječkim ljetnim noćima, tek prije jednoga desetljeća nastaloj, ali svakako dobrodošloj kazališnoj objavi dramskih prigodnih uprizorenja i glazbenih priredaba.