Rekuperacija događajnosti i pisanja

Već je sam naslov zbirke intrigantan u smislu kako dati naslov nečemu što je priziv (prošle) događajnosti, u stvarnom predmetnom sloju, kao i, s druge strane, u sloju (ranijih) pjesničkih, pa i modelskih, realizacija. Proizlazi, dakle, da pjesnikinja ovom zbirkom »podsjeća« na dvije razine: jedna je u sferi predmeta, a druga je u sloju pjesničke realizacije. Što se tu zapravo zbilo?

U predmetnom sloju »susreće« se svijet dječje nesposrednosti i neopterećenosti kakvim stanjima, što bi ih projicirao pogled onoga koji to više nije. Stoga su rasporedi, aranžmani, stanja i »rješenja« nekorespodentni s ovim potonjim, i – s druge strane – aktera svijeta (recimo uvjetno starijih, ali u biti drukčijih) koji, samorazumljivo pripravan na drugačija stanja nego što ih zatječe u konfiguraciji uspoređenja i »sudara« ta dva svijeta, očekuje samorazumljivu »korekciju«.

Slično je i s diskurziviranjem tih »entiteta« na razini iskaza i njegove semantike. Da bi iznad tih dviju instanicija lirsko Nad-ja trebalo suvereno vladati u smislu »gospodara« diskursa, ono se nalazi na skliskom terenu, jer mu predmetni sloj namire logiku »paralelnog« pisanja, dok onaj odozgo (Nad-ja) sugerira kako bi bilo bolje »prelijevati« i »pretakati« diskurse da bi se postigla strukturna koherentnost koja ne bi dopuštala mogućnost »neporazuma«. Kako je akter/autor pisanja svjestan »dupliciteta« aktera zbivanja, on svoju poziciju i svoje očište usidruje u nesigurnost čvrstoga mjesta, odnosno u njegovu polivalenstnost, u prostoru od predmeta, aktera, autora i recipijenta, najprije vlatitog a potom i drugog (Ili ja, ili ti). Riječ je o neisključenju, u smislu dominacije jednoga stajališta. Dakako, kada je riječ o prizivu, sličan se postupak može susresti u ranijim zbirkama Sonje Manojlović, no sada on postaje osviještena »građa«. U tom se smislu može pravdati naša naslovna oznaka »rekuperacija«.

Ne samo da se motivi i postupci mogu naći u ranijemu pjesnikinjinu stvaranju, nego se oni sada konsteliraju u modificiranije »metode«. Oni, naime, sada ne registriraju samu predmetnost u njenoj datosti, pa bi bila riječ, dakle, o izjavnim, opisnim i sličnim postupcima, nego oni isti, slični, služe ne toliko da legitimiraju samu datost koliko da je ironiziraju (Samoliječnje, u pokrajnjoj ulici). Dapače, takav postupak omogućuje »proširenje« kvalifikativa i predikativnosti same datosti (predmeta opjevavanja) tako da novo stanje gotovo stavlja u zagradu ono »prvobitno«, te na taj način zauzima središnje mjesto značaja, a time dakako i semantičkoga značenja. Kada smo ranije naveli karakteristiku »pretakanja«, i to bi bio jedan od načina takva postupka, ovdje dakako u finoj nenametnutoj varijatni, strukturno-intencionalnoj ponudi, a ne u eksplicitnom rješenju.

Međutim, ovdje nam se nadaje jedno znatno važnije pitanje kada je riječ o releventnoj obrani i vrijednosti prevlasti stanja i pozicije (svijeta), jer je pitanje pjesničkoga diskursa posebna razina koju ne smijemo miješati s ovim pitanjem. Naime, koje stanje prije navedenih »entiteta« posjeduje »jedinost« ontološkoga statusa u smislu egzistencijalne »isplativosti« i životnoga »profita« – ono još »izvorno« ili ono već društveno konstelirano, a da pritom zanemarimo, što je u biti nemoguće, da će ono prvo kad-tad prijeći u ono drugo logikom progresije i razvitka. Upravo ironijska auratizacija ne dopušta nedvojbeni odabir, jer ako je prvo »čisto«, ono je već implicitno prijeteće, a drugo bi trebalo samo po sebi biti insuficijentnije.

Nije ovdje riječ o tome je li se autorica opredjeljuje za jednu od varijanti (ironija nedvojbeno upućuje na »izbor«), nego je riječ o tome na kojim se etičkim postulatima legitimira datost i odabir pozicije. To pitanje držim kapitalnim, ujedno i zastrašujućim u njegovim »temeljima« kao i njegovoj »dvojbenosti»/»dvojnosti«, dapače ne toliko čak poradi »dvojbenosti« koliko radi »temelja«. Dakako, najlakše bi bilo optužiti svijet – njegovu racionalnu, spoznajnu, osjećajnu, empatijsku i kakvu drugu aficiranost – iako se njemu adresira, jer kome drugome. Releventnost pitanja je u odnosu kao »ishodištu«. Ostvareno ishodište je i u povijesti, odnosno u realizacijama koje je čine. Stoga neki od zaključaka izgledaju rezignanatni (Spas, lekcija iz povijesti) na prvi pogled, pače i brigajući (Nadgledanje), pače i subjekto-autorefleksivni (Jesam li išta razumjela), no u biti to su zapravo izjavni konstativi o naravi pojavnosti, koju ne može autorska pozicija korigirati, jer uostalom i nema utopijske ambicije, a i zazire od toga. Na toj pojavnoj razini su stoga i točne opaske Ervina Jahića, iz pogovora, jer se odnose na realizaciju i njene dnevne efekte. Međutim, kao što smo naveli, ispod tih pojavnosti su etički temelji graditelji kojih su složene povijesne realizacije, čovjekov samo/svjesni subjekt, identitet i na njemu temeljen interpersonalni odnos, bez obzira, a i s obzirom na moduse (obrazine) navedenih pojavnosti, od materijalnosti do »životinje-čovjeka-stvari« (Kroz vrata, kroz prozor, preko praga – već je naslov interpretativno dostatan).

Međutim, gotovo planetarna posvudašnjost takovrsnih prizora svijeta u dnevnim funkcioniranjima, u očitovanjima, u implikacijama intersubjektivnosti, ne mogu pjesnikinju ostaviti ravnodušnom, iako se i ovdje dade zaključiti da se njezin raspon uživljavanja i »pravdanja« kreće od pozicije konstativnih iskaza do empatijske geste i implicitnoga kritičkoga stava, točnije neravnodušnoga stava (Na aerodromu), unatoč mogućnosti pomicanja središta mjesta (Zar ne?). Čitav zadnji ciklus zbirke (Žeđ) većinom zapravo tematizira stanje autobiografskoga subjekta pjesme, kao što prethodni (Glad) tematizira stanja, a prva dva »entitete« i odnose. Riječ je o pjesničkom subjektu u poziciji geneze od »privatnosti«, kognitivnosti, intersubjektivnosti, pače i odnosa prema pjesničkom iskazu (skrivenosti u njemu), do tijela, koje više nije isključiv prius, jer je riječ o »metodi« recikliranja. Spoznaja, dakle, do koje vodi ova zbirka Sonje Manojlović, manipulirajući onom genotipskim elementima koje smo naznačili, spoznaja je o svijetu koji je pohabao svoje temeljne impostacije.