Prizori s promatračem i krilatim djetetom

STRAH OD ZRCALA
(MIEDO AL ESPEJO)

Moje zrcalo je moja riječ.
(F. Toledano)

Kakav strah. I što ako se gledam,
a čovjek koji odražava moju riječ
nije mi ni sličan;
što ako nas, dok on i ja zajedno hodamo ulicom,
nitko ne pobrka?
Koji bi od te dvojice bio prerušen, lažan,
onaj koji nema ponosa?
I što ako me čovjek, kojeg imam u svojoj riječi,
jednog dana pogleda – jer ja
ne bih bio čovjek, već zrcalo čovjeka –
i ne prepozna se?
Kakav strah.

Ništa od simbola
‒ ne vrijede prikaze ‒
ako je riječ čovjek,
čovjek je riječ.

LJUDI KOJI BACAJU KUKURUZ GOLUBOVIMA
(HOMBRES QUE DAN MAÍZ A LAS PALOMAS)

Ima ljudi
koji imaju kojih četrdeset godina
i neko otmjeno držanje
i nepokretan i besprijekoran osmijeh,
i svagda gledaju kao da su tek
izgubili svijet ili onaj posljednji
vlak o kojemu se toliko govori.
Ponekad, šetaju parkom
u vrijeme kad se radi ili noću odlaze
na more ili bacaju kukuruz golubovima.
Hodaju odjeveni po današnjoj modi: košulja,
hlače, bež ili siva vunena maja.
Nitko, kad ih vidi, ne bi rekao
da priželjkuju smrt.

(Ah, oprostite, zaboravio sam da neki
od njih, možda oni najravnodušniji,
običavaju njegovati vrtove, u međuvremenu.)

ŽENA KOJA IMA PLAVE OČI
(MUJER QUE TIENE LOS OJOS AZULES)

Lako ju je zamijetiti jer joj je mnoge dane
kosa stegnuta komadom zlata koje djeluje
lažno.
Može biti plavuša, i koristi
svoje ovaj put plave oči
– u kojima je crta
prijeloma,
zatvorena mreža simbola i šifri,
bez imena, bez mjesta,
s prljavim znamenjem, grubim prikazama
– da skrene pozornost prolaznika
kako su je popasle godine, da u njoj
ništa ne počinje niti završava,
da se njezina samoća,
ni njezin strah,
ne mogu podijeliti niti objasniti.

Bez rezignacije i prijekora:
stvari su kakve jesu, točno tako.

ŽENA KOJA SE VRAĆA IZ NOĆI
(MUJER QUE VUELVE DE LA NOCHE)

Prisna i neponovljiva kao zaboravljeni san
– s onom slobodom, onom neslomljivom krhkošću
koja se toliko puta zatječe u tijelu
koje ne želi umrijeti – vraća se iz noći.

Na tren se zaustavi
da bi mi nešto darovala onom ugnutom grimasom
ljudi koji prose kruh ili zemlju, i gleda
u ništa, iz neke mutne pozadine koja ne zadržava svjetlo,
iz mjesta u koje nitko,
ni druge oči, ni neko tijelo,
čak ni krajolik, nisu prodrli.

Pa se potom udalji, vrlo polaganim hodom,
pod tamom fenjera,
po tromoj i hrđavoj jeseni,
po noći obzidanoj sjenom
prema vijugavom danu koji će morati rasplamtjeti
krovove zlatnom i hladnom tromošću.
Kamo? Postoji li možda ono što je ostavila?
Ima li još uvijek iza noći
jedna slika – njezina – i jedna kuća
i svijet u koji bi se mogla vratiti?

PRIZOR S KRILATIM DJETETOM
(ESCENA DEL NIÑO CON ALAS)

Ispada odurno
i čudno kao brodolom.
Proizlazi iz sustavnog
raspadanja nekog mrtvog boga.
Kao što ne postavlja pitanja,
ne zahtijeva odgovore.
Ni krivnju, ni nadu, ni kaznu.
Dovoljno mu je naužiti se sve gomile
svjetla jednoga dana.
I prebiva u samome sebi, bez sjećanja na išta
što bi ga moglo zaustaviti.

Ne pokušavaj mu se približiti. Ograniči se
na to da ga gledaš dok prolazi prema bezdanu.

PRIZOR S BIĆIMA U BIJEGU
(ESCENA DE LOS SERES HUIDOS)

Faiqu Husenu,
njegovu nastojanju da se spasi,
Joseu Tuvilli,
njegovu nastojanju da spasi svijet.

Evo ih tu, na ovoj strani mora
koje djeluje na sjene dajući im bilo i glas.

Evo ih tu, sa svojim robovanjem,
prispjelih ponad mora, po moru, iz mora
neporecivog,
s njegova dna tako obilježenog pjenom,
uplašenih i mrkih,
s izgledom bića nastanjenih bogovima;
evo ih tu, u tek osvojenim
noćnim visinama,
dok uzdišu: je li sada čas kad počinje život?

PRIZOR S PROMATRAČEM
(ESCENA DEL ESPECTADOR)

Na ulici, neka kuća podupirana
sjenama i nesređenom svjetlosnom
niti koju baca zahrđali
fenjer. A u kući prašnjava
rešetka koja čuva prozor.
Iza stakla, namotane zavjese s utorima
koje su neke već mrtve ruke napravile,
i mnoštvo nepovratne samoće
na licu koje upada svake noći
poharano sjetom
i zaključuje da svijet još uvijek
postoji.

SEDMI PRIZOR: GODIŠNJICA
(ESCENA SÉPTIMA: ANIVERSARIO)

Antoniju Garciji Herreru

Očima, živo vapno.
Ustima, rasol.
Rukama, bjelokosti i pljuskovi.
Katran svjetlu, sumpor zraku.

Četvrtak, šesti prosinca, i mrači se.
Još jedna mrtva godina u kojoj si mrtav,
izbačen iz sebe, i mrači se,
i dan u svome padu
povlači grad.

I kaplje od crne svile po ulicama.
Čađa od crnog rubina po ulicama.
I crni snijeg i krila
valjaju se ulicama.

PRONALAZAK SMRTI
(10. lipnja 1992.)
INVENCIÓN DE LA MUERTE
(10 de junio de 1992)

Šestero ljudi izvukli su je iz crkve
u jednom sanduku. Vonjala je na svjetlo
tamo pokraj vrata, ne na svjetlo kušano
vječnošću, već na ono drugo svjetlo
što se hvata za tijela
koja su nedovršena.
I vladala je hladnoća
odijeljena od zraka i od očiju,
i čujna tišina; čak i više:
Bilo je, možda, i u Bogu, ponešto
naglosti.

PUCNJEVI U RAJU
(DISPAROS EN EL PARAÍSO)

Kao da ju je nešto, ne znam, neki nijemi glas,
užitak ili žar opsjeo.

U jednom času
neki sjaj ju je utrnuo, bez one građanske
i solidarne vreve koja prati
predvidljive smrti.

Pala je kao što pada lišće,
zateturala se i srušila kao zvijezda,
kao neki predmet pogurnut
udarom vjetra.
Pala je kao živo biće
– ne kao list, zvijezda, predmet -
uljuđeno kao živo
biće; pretvorena u mrtvaca
sa samo jednim svjetlom, sada zauvijek.

U Madridu, u studenom,
crna Lucrecia Pérez.

NAUKOVANJE SMRTI
(APRENDIZAJE DE LA MUERTE)

Tamo se vidi smrt. Vidiš li je? U tome čovjeku
koji je zagnjurio glavu u svoje ruke
i sada te gleda na trenutak podižući oči
s već okamenjenim sjajem. Vidiš li joj aureolu? Da?
Vidiš li da blista i plamti i paleći lašti
i da ju je tako lako dotaknuti kao neko bilo
i da je suha kao ožiljak?
Tako prisna, u svojoj tako bijednoj i
točnoj istini, tako neuništiva,
smrt,
upisuje se u svaki oblik, u svaki ljudski izraz,
svojim lažnim svjetlom, svojim žustrim svjetlom,
dajući mu identitet, potvrdu.

Vidiš li smrt? Život je njezino vlasništvo.

CVIJET U LOKVI KRVI
(FLOR EN UN CHARCO DE SANGRE)

(Subota, 24. srpnja: nastavljaju se
borbe. Muslimanske postrojbe u Goraždu,
premda su opskrbljene streljivom i oružjem,
više nemaju izlaza. Također, ponavljaju se sukobi
i napadi na sjeveru, uokolo gradova Maglaja,
Zavidovića i Tuzle. Prema Radio Bosni, nastavljaju se
topnički napadi na enklave s brojnim civilnim stanovništvom.)
Samo djelić sekunde
– koliko traje buka pouzdanog
pucnja u tijelo nekog čovjeka
– bio je dovoljan. Izvire prokop
krvi. Prima ga
zemlja. Ključa
u njezinim porama kao čudo:
Dar života
za cvijet koji živi u toj smrti.

PRIZOR AUTOBUSA S MALOUMNICIMA
(ESCENA DEL AUTOBÚS DE LOS IDIOTAS)

Točno u osam dolazi autobus
s maloumnicima. Ukrcavaju se Cristo Alonso,
Loli, ona iz ulice broj pet,
i blizanci Lucas. Vozač,
koji izrazom lica upozorava na tišinu,
zatvara električna vrata.

Uz stakla priljubljuju prazan pogled.
Mašu rukom maloumnici
pozdravljajući nikoga.
Smiju se kao da su
već davno bili smaknuti.
Odlaze ne znajući da će se vratiti.

Smrt nije uvijek posljednje putovanje.

ĆUDOREDNOST
(MORALIDAD)

Kako je smatrala
da ona nije svoje tijelo
– kršćanski je lučila tijelo i dušu,
kao da su dva utrživa područja –
svoje meso, koje je i bilo meso, procjenjivala je
prema kotizaciji na tržnicama
sa zalihama.
Pribjegavala je trgovačkim vještinama.
Dogovarala je plodouživanja rijetkom oštroumnošću.
Ugovarala je svaku isporuku čvrstim ugovorom.
Kao uglađenost
unapređenja i kušanja,
bez ikakve teškoće,
nudila je ruku
i odobravala usne.
Katkad, izvjesne bjelodane
i općepoznate dijelove svojih donjih
udova. I, ako su prilike to tražile, darivala je
dvadeset i nešto četvornih centimetara,
premda izbočenih, visokog mlitavog trupa.
Nasuprot tome, čuvala je svoje tri udubine
(tri pristupna smjera duši koja je bila ona)
za uski krug povlaštenih mušterija.

Oni su svagda vjerovali, svaki na svoj način,
da se je varala.

PJESMA O KRHKOSTI
(CANCIÓN DE LA FRAGILIDAD)

Zajedno s tim mnoštvom sjena
bez jezika, koje iza dima
cigarete ili klimava dna
čaše s likerom kriju svoja lica,
uzdiže se sa zemlje složena
verbalna objava.
(Slušaj nijemost njezina izlaganja.)
Usmjeri se prema tom jeziku koji je izvor,
počelo tvoga jezika,
nedirnuta riječ koja ti diktira svijet.

Ne sumnjaj: grad te prihvaća
s tvojom krhkošću i prema tebi
se raspoređuje. Više ne sumnjaj:
to je čas dogovoren za bijeg
iz života.

(U određenim uvjetima moguća je
sloboda).

TRŽNICA
(PLAZA DE ABASTOS)

Žurno je živjeti na ovom mrtvom nebu
ribe i stočnog mesa i cvijeća i voća.
Žurno je živjeti sve do toga da sav uronim
u ruke žene koja poteže
tu uređenu sjenu i u tim slijepim očima
uzetog koji prodaje kupone
i u tome glasu i u tom svjetlu koje vonja
na kovinu i kristale. Skoro će podne.
Žurno je živjeti ono što život nudi.

DRŽAVNI PRAZNIK
(FIESTA OFICIAL)

Nije važan grad ni dan
‒ današnji, sadašnji, bilo koji
dan, mutan i trom,
svečan
kao kakav dugačak hodnik, bilo koji dan,
prljav dan,
nedostojan dan.
Na ulicama je neka tišina
s pticama,
općinsko ukinuće
besmislenog protoka
vremena, skroman ostatak
kvanta, poneki put, bio je
ponuda, uvjeravanje, molba.
Ljudi su se nakitili osmjesima,
ljupkim trgovačkim držanjem,
raskošnim znamenjem
za javnost.
Koriste alibi veselja,
rasterećene naklone,
poletne govore sreće.
Nije važan dan.
Čitava je prošlost ništavna.
Opća suglasnost o zaboravu stupa ulicama.
Dostojanstvo
je pas koji spava na pločniku.
Sloboda je
skulptura konjanika.
Pravda... Ah, pravda...
to što neki oduvijek traže.

LJUDI
(LOS HOMBRES)

Sklad postoji, ali ga čovjek
ne može podvrgnuti svojoj vlasti.
A. Carvajal

Gledaj ih: oni su ljudi, vlasnici
čiste radosti, pomazani
jednim darom, sa širokim
inventarom navoda, odnošenja
i odjekâ; prokletnici, bez ikakve
koristi.

Poezija je područje njihove strahovlade.

OKRIVLJENIK SJENE
(REO DE SOMBRA)

Tračak sunca između oblaka
‒ kao ostatak ljudske puti –
uzdiže se s tla, s bolom. (Uokolo
sve je sjena.)
S kojom hitrošću
čovjek prelazi preko njega, oživljuje
a da ga ne zamijeti, idući prema kojem
od sjenovitog mjesta, gazeći ga
na trenutak, ne podnoseći njegovu težinu.

(Koliko sam puta ja bio taj oduran
čovjek
građanski utvrđen u svojim sjenama.)

NOVA SVJETLOST
(LUZ NUEVA)

I.

Šumori, pada svjetlost
ključajući s trpkom blagošću
na moje tijelo, pomazujući ga.
Sva svjetlost svijeta na meni,
dovršena na meni, a je sada, pod
njezinom zlatnom težinom, namjeravam udisati.

 
II.

Odakle pada ova svjetlost, vlasnica tijela?
Iz kojeg sjenovitog bezdana pada,
kojim modrim uljem boji
ovo nebo na kojemu se sjaji ptica,
pod kojim sve je mir, miomiris, stablo,
bistrina, mlakost, žestina, veljača.
Jesu li upravo stvorene za mene
ili su već postojale ove žive stvari,
a ja ih nisam znao čuti, niti vidjeti,
niti namirisati, niti im dati ime?
Slijep do danas i gluh,
bez glasa i osjeta za
besprijekoran svijet.

JEDINI PROMATRAČ
(ÚNICO ESPECTADOR)

Obilje hladne i nepokretne lave
nad gradom koji drijema.
Kablovi antena, užad za rublje,
škripa dizala, pljesnjive
svjetiljke, kranovi, okamenjeni
brodovi, vlakovi u
limu magle.

Kako zaprepašćujuće neljudsko
(i ‒ jer je neljudsko ‒ savršeno)
nudi se promatranju
ono što je stvorio čovjek.

IGRA NADOMJESTAKA
(JUEGO DE COMPENSACIONES)

Kažemo tijelo ili svjetlost
i, kad ih izgovorimo,
više nisu svjetlost ni tijelo,
nego riječ, slika,
nešto što je prošlo, sjećanje.
I sve što postoji, postoji
bez pokoravanja;
i jedina mu je dužnost da bude
stvarni smještaj neke želje,
učvršćenje onog zamišljenog čime
mi ljudi upravljamo.

POMOĆNA PRAVILA
(NORMAS SUBSIDIARIAS)

Ono što nazivamo svijet ili život ne zahtijeva
čin potvrde.
Izviru jedino iz vlastite
korisnosti bez ikoga.

Bez dopuštenja, bez postupaka, bez zakona
trebaju se uživati i izraziti.
Također, po tebi, koji potječeš iz nikada.
Ne određuj ti najmanju prihvatljivu mjeru ljepote.*

Pjesme izabrao i preveo sa španjolskog jezika:
Davor Šalat

 ____________________

 *  Bilješka o pjesniku: Francisco Domene je istaknuti španjolski pjesnik, pripovjedač i esejist. Rođen je 12. veljače 1960. godine u mjestu Canilesu, nedaleko od Granade. Živio je u Almeriji, La Selvi del Campo pokraj Tarragone, Toledu i na otoku Menorci, a danas je stalno nastanjen u andaluzijskom gradu Bazi. Profesor je geografije i povijesti, a kao arheolog sudjelovao je u važnim arheološkim istraživanjima u pokrajinama Granadi i Almeriji. Organizirao je i razna književna događanja u Almeriji.

Od 1986. godine objavio je desetak zbirki pjesama, sedam pripovjednih djela (romane i zbirke priča, kako one za djecu, tako i one pisane u pustolovnome i znanstvenofantastičnom žanru) te dvije knjige eseja o poeziji i prozi u pokrajini Almeriji. Za svoje književno djelo dobio je brojne španjolske nagrade, od kojih se posebice izdvajaju one za poeziju ‒ nagrade Grada Irúna, Antonio Machado, Blas de Otero, Antonio Oliver Belmás, Laureà Mela i Grada Burgosa. U poetskome opusu osobito mu je bila uspješna zbirka pjesama Lažno svjedočanstvo (1999.),za koju je dobio dvije važne književne nagrade. Iz te su zbirke svi ovdje tiskani prijevodi pjesama Francisca Domenea.

Španjolski književni kritičar Martín Torregrosa zapisao je da u zbirci Lažno svjedočanstvo »otkriva izvanrednu ljepotu, povišen ritam, dobro uhvaćen pri pisanju, precizan jezik koji upotrebljava pjesnik obilnih mogućnosti«. Torregrosa dodaje da su to »izravne, duboke pjesme bez suvišnih riječi i vriske. Pjesme o čovjeku, za čovjeka. Poezija je to s velikim P, stvorena iz srca u društvu koje živi u bjesnilu svoga beznađa, u ljutini pomazanoj krilom vremena koje žudi za svjetlošću nemogućeg. Francisco Domene uzima lik čovjeka kao društveno-političku os, središnju u knjizi, i postavlja ga kao figuru koja je sposobna utvrđivati pravila i razumijevanje.

Pjesnik vjeruje u čovjeka, u veličanstvenost ljudskog bića, u njegovu sposobnost brige i rasuđivanja, kladi se na čovjeka kojeg osjeća u svojoj nutrini i uzdaje se bez osuđivanja u moralnu obvezu riječi, u bratstvo po razumijevanju, u lakoću kojom bi se nepristrano ispreplela stajališta bez ublažavanja tuge i radosti. Pjesnik vjeruje u razumsku logiku bez smicalica koje bi, povrh straha, silile i zadržavale izražavanje. Kao još jedan od pjesnika, pruža svoju ruku i svoju poeziju u opipljivome obliku koji veže nadu i dodirom prepoznaje lažno svjedočanstvo«, zaključuje Torregrosa o spomenutoj Domeneovoj zbirci.