Princ metropole – flaneristički motivi u pjesništvu Charlesa Baudelairea

O pojmu flanerizma

Da se suvremena uporaba pojma modernitet po prvi put susreće u estetičkim razmatranjima Charlesa Baudelairea, poznata je književnopovijesna činjenica. Manje je međutim poznato da pjesnik vrlo utjecajne knjige moderne književnosti (Cvjetova zla, 1857.) pojam moderniteta povezuje s figurom flanera. Riječ je o terminu koji francuski pjesnik u eseju Slikar modernog života iz 1863. veže uz umjetnika-šetača, princa metropole, koji na gradskim ulicama i pasažima stalno traga za osebujnom kvalitetom, »onim nečim što ćete mi dopustiti nazvati modernitetom« (usp. Baudelaire, prema OraićTolić 2005: 98–9). Opisujući to, Baudelaire pojam moderniteta definira kao protuslovnu ljepotu: »Pod ‘modernitetom’ mislim na ono efemerno, prolazno, kontingentno, polovicu ljepote, dok drugu polovicu čini ono vječno i nepromjenljivo« (usp. ibid).

Pojam flanerizma prvenstveno se odnosi na motiv grada i gradskog života u književnosti. U njegovu je središtu urbani šetač što u zori industrijskoga društva hoda gradskim ulicama, pasažima i parkovima, doživljavajući grad kao pozornicu svakodnevice koja u sebi krije potencijalnu ljepotu. Taj urbani šetač postaje metaforom modernoga umjetnika, a grad po kojem umjetnik flanira globalna je metropola kulture – građanski Pariz. U Fiziologiji braka iz 1829. o flaniranju kao o uživanju i gastronomiji oka, ronjenju pogledom do dna tisuće života piše Honore de Balzac, dok Louis Huart 1841. u Psihologiji flaneura gradskog šetača prikazuje kao hodajuću urbanu enciklopediju koja poznaje svaku ulicu i dućan u Parizu: on je moderni pustolov u potrazi za doživljajem i razonodom (usp. Galić: 2013: 44). Francuska prijestolnica u to vrijeme intervencijama baruna Georges-Eugènea Haussmana mijenja svoj izgled. Pregrađen avenijama, bulevarima i staklom natkrivenim gradskim prolazima (pasažima) Pariz je pretvoren u simbol modernoga urbaniteta i »Meku« za flanere. Flanerizam je u tom kontekstu »eponim za francusko umijeće življenja na ulicama grada« (Stopfer 2013: 611).

U teoriju moderne kulture Baudelaireova je gradskoga lutalicu uveo Walter Benjamin koji je literarni korelativ fizičkom šetanju detektirao u žanru feljtona. Flaner je prema Benjaminu vezan uz prostor pasaža gdje se šetač osjeća kao građanin među svoja četiri zida, »uronjen u gomilu, ali ne i čovjek gomile, princ koji uživa u svom inkognitu« (Benjamin 1986: 48). Pasaž tako postaje flanerov prostor igre, polje protesta protiv kapitalističke poslovnosti i progresa, ali i mjesto umjetnikova užitka zbog otkrivanja univerzalne ljepote modernoga grada (usp. ibid: 50–60).

U 2015. navršava se 150 godina otkada je Baudelaireova zbirka pjesama u prozi Spleen Pariza dobila konačan naslov te 170 godina od tiskanja prve književnikove pjesme A une Créole, objavljene 1845. kad izlazi i čuvena poema Gavran Edgara Allana Poea, koji je Baudelairea kao svoga prevoditelja u mnogome odredio. Spomenute obljetnice povod su i ovoj analizi flanerističkih motiva u Baudelaireovoj književnosti koja naglasak stavlja na paradigmatsko djelo Spleen Pariza.

O Spleenu Pariza

Flanerizam je najplodnije tlo našao u žanru feljtona, dok se u autohtone flanerističke žanrove može još uvrstiti detektivska priča te pjesma u prozi (Galić: 2013: 26). Iako Charles Baudelaire nije pisao feljtone u užem smislu, ni detektivske priče, njegove književne tvorbe imaju mnogo dodirnih točaka s tim formama. To se osobito odnosi na autorove pjesme u prozi u zbirci Spleen Pariza, gdje koncept flanerizma dolazi do punoga izražaja, a ta književna vrsta u Baudelairea nerijetko graniči s feljtonom.

Zbirka Baudealireovih pjesama u prozi (napisana 1862., objavljena 1865.), kojom je ovaj francuski pjesnik afirmirao novi književni žanr, za pjesnikova je života (a i dugo poslije) naišla na široku recepciju. To oprimjeruje i recepcija Spleena u Hrvatskoj – prije prvoga prijevoda Cvjetova zla (Matica hrvatska, 1961.) pojavila su se čak dva prijevoda Malih pjesama u prozi (1920. i 1955.). Tom zbirkom Baudelaire je već sredinom prošloga stoljeća izrazio složen umjetnički senzibilitet suvremena kultiviranoga Europljanina.

U kontekstu problematike ovoga rada treba naglasiti da je Spleen Pariza u cijelosti flanerističko djelo, bez premca u svjetskoj književnosti, zbirka zapisa umjetnika-šetača u kojoj su ostvarena načela i principi flanerističke teorije. I Cvjetovi zla, proizašli iz velegradskog miljea, imaju izražen flaneristički predznak koji do izražaja dolazi najviše u Pariškim slikama, a prisutan je i u mnogim pjesmama ostalih poglavlja.

Koncepcija analize

Polazište za analizu Baudelaireova flanerizma interpretacija je njegova Spleena Pariza kao književnoga zapisa jedne velike pariške šetnje. To je zbirka dojmova umjetnika-flanera koji izlazi na ulice i trgove Grada Svjetlosti, šeće perivojima i pasažima i bilježi gradski život u svim njegovim manifestacija. Flaner je ponekad sudionik toga života, ponekad tek promatrač gradskih zbivanja. Bez obzira na njegov položaj, grad je stalni pokretač flanerovih stvarnih i misaonih lutanja.

Kao što naslov zbirke Spleen Pariza sugerira, u središtu je pjesnikove pozornosti spleen, »glavna bolest civilizirane duše i nužno zlo svake više kulture«, kako će zapisati Antun Gustav Matoš (Matoš 1991: 72), prvi i najveći hrvatski flanerist.1 Spleen je stoga promatran kao lajtmotiv cjelokupne zbirke, spiritus movens svih događanja koji premrežuje i ujedinjuje sve flanerističke motive.

Lajtmotiv spleena u zbirci se ostvaruje različitim intenzitetom i stupnjevima. Za potrebe ove analize sastavljena je ljestvica na kojoj je spleen gradiran u rasponu od dosade i nezainteresiranosti, preko sumornosti i zlovolje, zatim čame, tjeskobnosti, melankolije i razočaranja, do konačne rezignacije. U pojedinim tekstovima razinu spleena bilo je moguće jednoznačno odrediti, no zabilježeni su tekstovi u kojima je došlo do osciliranja stupnjeva, čak i promjene cijele skale u jednome tekstu. Također, lajtmotiv spleena u pojedinim se tekstovima pojavio i kao središnji motiv predloška.

Uz lajtmotiv spleena motivi se u zbirci Baudelaireovih Malih pjesama u prozi mogu grupirati u tri dominantna motivska kruga. Treba pritom naglasiti da granice nisu čvrsto postavljene i da se motivi iz različitih skupina nerijetko međusobno isprepliću. Međutim, pripadnost pojedinomu krugu određuje njihov primarni karakter. Također je ustanovljeno da u svakoj od zabilježenih realizacija motiva uvijek vlada snažna kohezija što je ostvareno jasnoćom proznoga izraza odnosno snagom pjesničkih slikâ.

Prvi krug čini skupina motiva iz života velegrada koja uključuje motive dosade, mnoštva, otuđenosti, zla, bola, modernizacije, kritike ideje napretka, motiv noći, prostitucije i razbojništva te motivi smrti i prolaznosti. U drugi krug svrstani su motivi tzv. tragičnih junaka s društvenoga ruba, sive zone nesubjekata2 koji utjelovljuju Baudelaireov heroizam subkulture. Taj krug uključuje motive gradske sirotinje, starica i udovica, motive radnika, prosjaka, gradskih osamljenika, pasa lutalica, ali i motiv žene, u varijacijama od heroine do pohotnice i prostitutke. U treći krug ulazi cijela galerija oporbenih subjekata odnosno protusubjekata: od umjetnika, dendija i boema, do ekscentrika, luđaka i nasilnika, a njima se u nekim primjerima pridružuju i pripadnici drugoga kruga.

Predložena kategorizacija primjenjiva je i na Cvjetove zla, koji su također ušli u okvir analize, s napomenom da flanerizam u Baudelaireovoj poetskoj zbirci nije ostvaren neposrednošću izraza Spleena Pariza.3 Flanerizam Cvjetova zla treba promatrati kroz prizmu simbolizma, na čemu počiva čitava zbirka, kao i lajtmotiv spleena koji je u Cvjetovima zla suptilno ostvaren rimom, ritmom, alegorijom i sinestezijom.4

Spleen kao dosada

Spleen kao dosada, sumornost ili tek višak slobodnoga vremena najčešći je poticaj na flaniranje. Polazišnu stanicu naše šetnje Baudelaireovim flanerizmom smjestit ćemo u pjesnikov stan (Loš staklar, SP5), gdje flaner jednoga jutra ustaje »mrzovoljan, sumoran i zamoren dokolicom« i opisuje specifičan tip ljudskih prirodâ »isključivo sanjarskih, za djelovanje posve nesposobnih« koje dosada potiče na »junačke podvige«. Kao primjer navodi prijatelja koji je 11 puta palio šumu kako bi se uvjerio hoće li ona brzo planuti te drugoga koji je htio paliti »bačvu baruta, da bi vidio, upoznao i iskušao sudbinu, iznudio samom sebi dokaz vlastite duševne snage, eto, zbog slasti strahovanja, (...), iz hira i besposlice«.

U nastavku autor priznaje da je i sâm počesto bio »žrtva takvih poremećenih duševnih stanja«, pravdajući ih ironično zlodusima. Daje primjer: Toga jutra otvorio je prozor i na ulici spazio staklara. Slijedi sinestezičan opis eksterijera: »Kroz teški, prljavi pariški zrak dopiralo je do mene njegovo prodorno, kreštavo izvikivanje. Ne mogu razjasniti zašto me protiv toga jadnika odmah spopade tako okrutna mržnja«. Pjesnik mu se, »obuzet potmulom radošću« obratio i pozvao ga u svoju sobu na šestom katu. Kad se staklar konačno popeo, autor je pogledao njegova stakla i vidjevši da u ponudi nema obojanih uzvikuo na nj: »O, bestidni stvore, i ti se još usuđuješ obilaziti po sirotinjskim četvrtima, a ne posjeduješ ni stakla kroz koja se život vidi u ljepoti!« Nakon što je staklara otjerao, pohitao je na balkon po lončanicu i čim je ovaj izvirio iz zgrade pogodio ga je, razbivši mu sav njegov »kukavni imetak«. Na kraju zaključuje: »Takve šale razigranih živaca imaju i svojih opasnosti, a počesto se i skupo plaćaju. Ali što znače i muke vječnog prokletstva onome koji je u jednom jedinom trenu doživio bezmjernu nasladu«.

Spleen se na ovom primjeru manifestira kroz dosadu. Ona je temeljni motiv autorova neprimjerena čina. Flaner se ponaša bahato i bezobzirno samo da bi začinio svoje sumorno jutro dnevnom dozom razbibrige. On nije zaokupljen etičkim dilemama. Štoviše, u završnoj rečenici ironijom iznalazi opravdanje svoga ponašanja, prema njegovoj logici posve racionalna i svrsishodna, a svoj čin atribuira junačkim. Sve je dakle motivirano estetski. Pjesnik traga za ljepotom koja ne poznaje nikakve granice, u ovom slučaju ni etičke. To potvrđuje i njegov zaključni uzvik: »Život u ljepoti! Život u ljepoti!« koji je uputio nakon što su se stakla razbila.

Spleen kao dosada realizira se i na primjeru pjesme u prozi Šaljivčina(SP) u kojoj pjesnik izlazi na ulicu i prikazuje figuru dendija. Tekst otvara flaneristički opis ulične vreve na praznik Nove godine: »U bljuzgavici od blata i snijega odmiču cestom kočije u nizu kojem nema kraja. Odasvud, kroz komešanje razvratnika i nevoljnika, bliješte igračke i bomboni. Započe propisno mahnitanje velegrada, što je kadro uznemiriti duh i najpostojanijeg samotnika«. Čitatelj zatim saznaje da je »kroz zaglušni metež« žustro kaskao jedan magarčić tjeran bičem surova kočijaša, nakon čega slijedi opis dendija: »Kad je magarčić pristizao uglu ulice, tamo gdje pločnik zaokreće, neki gospodski ljepotan, urukavičen i sav ulašten, s užasnom kravatom, u preuskom, posve novom odijelu, pristupi, skide šešir i svečano se okloni čednoj životinji govoreći: ‘Želim vam sretnu Novu godinu!’ Na to se samosvjesno okrenu prema svojim drugovima, kao da očekuje povlađivanje koje bi još uveličalo njegovo lično zadovoljstvo«. Podtekst zaključne misli otkriva funkciju teksta: iz pjesnikove bezmjerne srdžbe na ušminkana blesana, »u kojem je bio sažet sav duh Francuske«, proizlazi kritika društvene raslojenosti.

U ovom slučaju flaner nije prisutan kao protagonist, nego kao promatrač uličnih zbivanja. Figura ciničnoga esteta iz Lošeg staklara prelijeva se na lik dendija kojega pjesnik prikazuje u negativnu svjetlu, dajući satiru francuskoga društva i njegovih odličnika.

Spleen proizašao iz dosade javlja se i u tekstu Premlatimo sirotinju (SP). Pjesnik se ovdje ponovno, potaknut dosadom i zlovoljom, baca u potragu za razonodom, ali za razliku od Lošeg staklara u kojem je flaner samo krvnik, u ovom tekstu pojavljuje se kao krvnik i žrtva.6 Pjesma opisuje gradski prizor u kojem je pjesnik premlatio slabašna prosjaka koji ga je iziritirao, nakon čega je od te »prastare podrtine« dobio istom mjerom. Iako iznenađen i pretučen, flaner je »zadovoljan poput sofista iz atenske stoičke škole«. Naišao je na sebi ravna i prosjaku daje pola novca ne kao milostinju, nego kao nagradu. Prosjak mu je pomogao da ublaži svoju učmalost i povrati izgubljeni elan.

U sva tri predstavljena primjera spleen se manifestira kroz dosadu, sumornost, nezainteresiranost. Flaner kreće u svoje pohode tragajući za razonodom kao lijekom za »poremećeno duševno stanje«. Riječ je o satirama koje obiluju trpkom ironijom i humorom, vrckavim dijalozima i slojevitim unutarnjim monolozima. Usprkos nekonvencionalnom i neetičkom ponašanju flaner je u očima čitatelja doživljen izrazito pozitivno, čak zadobiva simpatije i nailazi na razumijevanje.

Dosada kao (lajt)motiv najneposrednije je opisana u Baudelaireovoj parafrazi Fausta Velikodušni igrač (SP), gdje naš flaner, ponovno kao boem, u poročnom pariškom podzemlju druguje sa samim nečastivim. Susreo ga je slučajno na ulici, i odmah su se prepoznali, pohitali u »predivne podzemne odaje gdje se sve blistalo od raskoši kakve zaista nema u nadzemnim nastanima Pariza«, zabavljajući se uz alkohol i karte.

U tekstu ponovno zatječemo satirična pjesnika. Iz razgovora pjesnika i đavla »o našem svijetu, o njegovu postanku i njegovu budućem uništenju, o velikoj ideji ovog stoljeća, to jest, o napretku i usavršljivosti, uopće o svim oblicima ljudske zaslijepljenosti« saznajemo da je nečastivi (u tekstu okaraktiziran pozitivnim osobinama) bio na svim sjednicama pariške Akademije.7 Pjesnikova duhovitost i samoironija izvire gotovo iz svakoga pasusa. U jednom tako saznajemo da je flaner tijekom kartanja izgubio dušu, koju je dao za ulog, ali to ga previše ne zabrinjava: »Duša je tako neznatna stvarca, često beskorisna, a ponekad upravo na smetnju, pa me njezin gubitak manje uzbudio nego da sam na kakvoj šetnji izgubio svoju posjetnicu«. Međutim, slijedi neobičan rasplet koji dovodi do pitanja u središtu naše pozornosti. Da bi mu odštetio nenadoknadivi ulog duše, koji bi pjesnik dobio da mu je karta bila sklona, vrag mu poklanja svoj ulog. To je moć da cijeloga života ublažuje i svladava dosadu, »tu neobičnu boljeticu koja je uzrokom svih vaših patnja i cijelog vašeg bijednog napretka«.8

Spleen kao tjeskobnost

Razvoj velikih gradova razvio je i nove društvene odnose. U sociologiji velegrada posve nov fenomen, koji će se ubrzo pojaviti u književnosti, predstavljalo je mnoštvo ljudi. Unutar fenomena mnoštva flaner je predstavljao novu vrstu čovjeka – on je pojedinac koji će unutar mase nepoznatih ljudi pronaći prostor za osamu. »Gomila je flanerovo carstvo«, zapisat će Baudelaire, »kao što je zrak carstvo ptice, a voda carstvo ribe (...) njegova strast i njegov poziv su u tome da se privije uz gomilu. Za savršena lutalicu, za strastvenog promatrača, ogromno je uživanje da svije svoje prebivalište u broju, u lelujavoj promjenjivosti, u kretanju, u prolaznom, kratkotrajnom i beskrajnom. Ne biti kod svoje kuće, a ipak se svuda osjećati kod kuće...« (Baudelaire prema Solnit 2012).

Prvi veliki književnik koji se bavio motivom mnoštva i čija djela imaju u naslovu kolektive bio je Baudelaireov suvremenik Victor Hugo. U njegovim Jadnicima i Radnicima mora, o čemu govori i Benjaminu Estetičkim ogledima, mnoštvo je gotovo u analitičkom smislu značilo mnoštvo klijenata – to su bile njegove čitalačke i biračke mase. Laicizam, napredak i demokracija bili su stijeg kojim je vitlao iznad njihovih glava i taj je stijeg idealizirao mase. Zasjenjivao je prag što dijeli pojedinca od mnoštva. Baudelaire je čuvao taj prag i motiv mnoštva stoga razvija na oprečni način. Njega ne zanima mnoštvo kao kolektiv, nego kao fenomen. Promatra njegov odraz na pojedinca, individuu, bavi se fragmentima kako bi dobio uvid u širu sliku.

Međutim, ni Baudelaire nije prozreo društveni privid što se taloži u mnoštvu, stoga mu je suprotstavio uzor, a taj je uzor junak pojedinac – flaner. U trenutku kad Victor Hugo slavi masu kao junaka u modernom epu, Baudelaire u velegradskoj masi za junaka traži sklonište. Kao građanin, Hugo se premješta u mnoštvo, kao heroj, Baudelaire se od njega odvaja.

Takvu interpretaciju motiva mnoštva Baudelaire obrađuje na nekoliko mjesta, a najsustavnije u pjesmi u prozi Svjetina (SP), gdje ističe:»Nije svakom dano da se okupa u mnoštvu. Znati uživati u svjetini prava je umjetnost. Napajati se životnom snagom crpeći je iz roda ljudskog može tek onaj što ga vila još u kolijevci podari sklonošću za preodijevanje i krabulje, i nadahnu da mrzi stalno boravište, a strastveno voli putovanja«. Povezuje mnoštvo s motivom samoće: »Mnoštvo i samoća pojmovi su što mogu postati istovjetni ili se preobraziti jedan u drugi stvaralačkom voljom plodnog pjesnika. Tko ne umije životom napučiti svoju samoću, neće ni usred užurbanog mnoštva znati ostati sam«.

Mnoštvo i samoća u pjesnika su u prirodnoj korelaciji, a na taj ih način doživljava pojedinac izdignut iznad mnoštva – pjesnik.9 »Tko se, može«, piše Baudelaire u Slikaru modernog života, »dosađivati u mnoštvu, taj je budala. Budala, ponavljam, i to vrijedna prijezira« (Baudelaire 1863, prema Benjamin 1986: 44). Baudelaire dakle mnoštvo vidi kao prostor u kojem se flaner realizira te u Svjetini nastavlja: »Samotni, zamišljeni šetač crpi čudesnu opojnost iz tog općeg sjedinjavanja. Tko se lakoćom stapa sa svjetinom, upoznaje grozničave naslade koje nikad neće okusiti ni sebičnjak, što se zatvorio poput kovčega, ni tromi nehajnik, zauvijek povučen u sebe kao puž u svoju kućicu. Samo pjesnik usvaja, kao da su njegova vlastita, sva zvanja, sve radosti i jadi na koje ga slučaj namjeri«.

Odnos motiva mnoštva i samoće u pjesmama u prozi U jedan sat ujutro i Samoća, Baudelaire razvija na ponešto drukčiji način. »Ta velika nesreća ne moći biti sam...! napisao je negdje La Bruyere, kao da je htio postidjeti sve one koji, od straha da u samoći sami sebe ne bi mogli podnijeti, hrle među mnoštvo tražeći zaborava«, bilježi pjesnik (Samoća, SP) koji se sada i sam iskušava u osamljenosti. U jedan sat ujutro zaiskri: »Konačno sam!«, nakon čega slijedi akustična pjesnička slika: »Ne čuje se ništa doli tutnjava kotača ponekih okašnjelih i od hajkanja izmorenih kočija. Proživjet ćemo nekoliko sati u tišini, kad već ne možemo u spokojstvu. Konačno prestade nasilje ljudskog lica i samo ja ću sada biti uzrokom svoje patnje«. Okretanje ključa u pjesniku intenzivira osjećaj osamljenosti pa drugi put zaiskri: »Užasni živote! Grozoviti grade!« Slijedi pregled protekloga dana u kojemu je flaner odbio »učiniti neznatnu uslugu prijatelju«, a »prefriganom lupežu« napisao je pisanu preporuku. Boem koji u Lošem staklaru i Premlatimo sirotinju nije pokazivao ni najmanje znakove grizodušja, sada je genij kojega muče etičke dileme i tjeskoba: »Nezadovoljan svima, nezadovoljan samim sobom, tako bih žarko želio da se otkupim i tek malo uznesem u tišini i samotinji noći«. Lijek pokušava pronaći u svom pjesničkom geniju: »Duše onih, koje sam ljubio i opjevao, okrijepite me i pomozite mi, otklonite od mene laž i pogubni dah svijeta. A ti, Gospode Bože moj, udijeli mi milost da stvorim još poneki lijepi stih, što bi meni samome dokazalo da nisam posljednji među ljudima, da nisam gori od onih koje prezirem!«10

Drukčiju razradu motiva osamljenosti u mnoštvu Baudelaire ostvaruje sonetom Jednoj prolaznici gdje mnoštvo predstavlja prostor izgubljene ljubavi koja flaneru u gužvi izmiče. U toj pjesmi flaner se ne pojavljuje u funkciji umjetnika protagonista, nego kao flaner-detektiv, ljubavnik i erotičar. U šarenilu mnoštva on pronalazi ženu koja ga očarava, ali u mnoštvu ona nestaje i možda se više nikada neće sresti. Sonet osjećaju pohote i zanesenosti kontrastira emociju tjeskobe zbog izgubljene ljubavi.

Spomenuti sonet poticaj je za kratki osvrt na motiv žene u Baudelaireovu pjesništvu. Taj se motiv ovdje neće detaljno elaborirati, budući da je kao jedan od najraslojenijih Baudelaireovih motiva samostalna tema. Međutim, treba istaknuti da na motivu žene protuslovnost pjesnikova subjekta najviše dolazi do izražaja. Baudelaire je, inspiriran svojim Venerama, žene s jedne strane uzdizao do božanstva, s druge pisao je da je žena »odurna jer je prirodna« i čak poticao nasilje nad ženama. Odobravao je i opjevavao lezbijsku ljubav, zbog čega je među ostalim završio na sudu; istovremeno se čudio zašto se ženama dopušta ulaz u crkve, a iritiralo ga je i kad su se miješale u razgovor. »Svagda sam se čudio što se ženama dopušta ulaz u hramove. Kakve one razgovore mogu voditi s bogom? Vječna Venera (hir, histerija, mašta) jedan je od zavodničkih oblika vraga«, zapisat će u posthumno objavljenim zapisima (Baudelaire 2008: 29).

Tip žene koju je flaner svake večeri u svojim šetnjama mogao susresti na ulici bila je prostitutka. Poznato je da se Baudelaire u privatnom životu često koristio uslugama brojnih prostitutki što ga je inspiriralo i za niz pjesama, međutim, u smislu uočavanja flanerističkih motiva, od prostitutke kao subjekta mnogo je relevantniji motiv prostitucije, snažno povezan s motivom mase i motivom noći, što je Baudelaire majstorski ostvario u dvjema Pariškim slikama, možda najflanerističkijima u čitavim Cvjetovima zla. U pjesmi Večernji sumrak Baudelaire dočarava Pariz dvaju svjetova: radnika koji tonu u san, i razbojnika i bludnika koji stupaju na scenu dok se »prostitucija na ulice slijeva«.11 Na spomenutom primjeru pjesnikov flanerizam dočaran je bogatom estetiziranošću poetskoga izraza i vatrometom pjesničkih slika i stilskih figura. Baudelaireova sinestezija ovdje se ostvaruje u najboljem svjetlu: prizori, zvukovi i mirisi večernjeg Pariza iz svakog stiha izviru u punini intenziteta i stvaraju raskošan mozaik istodobno pokorne (radnici na počinku) i poročne (bludnici i razbojnici) pariške noći.12

Za teoriju flanerizma vrlo je važno pitanje na koji se način lice prostitucije izmijenilo nastankom velikih gradova, s obzirom na to da je riječ bila o ozbiljnu društvenom problemu. Još je zanimljivije kako je ta promjena zabilježena u književnosti.

Baudelaire tu transformaciju izražava vrlo često i ona je jedan od najvećih predmeta njegove poezije. Prostitucija naime nastankom metropolisa poprima novu tajanstvenost i u citiranoj pjesmi to je vrlo plastično prikazano. Ona je povezana s masom i masovnom proizvodnjom, umrežena s razbojnicima, pri čemu žena postaje artiklom. Flaner-detektiv koji luta mračnim pariškim ulicama njezin je najbolji svjedok, a kako iz Cvjetova zla i Spleena Pariza saznajemo, nerijetko i njezin sudionik. Takva ga zatječemo i u posljednjoj Pariškoj slici Svitanje(CZ) koja u raskošnu poetskom izdanju ljepotom pjesničkih slika i slojevitim flanerizmom opisuje snovitu parišku zoru: »Iz vojarna gradskih zvuk trube se glasi, / I jutarnji vjetar već fenjere gasi. / To je doba kad se u škodljivim snima / Na jastuku grče tijela efebima (...) Blijede prostitutke, premorene, klonu, / Otvorenih usta, u san tupi tonu; / Prosjakinje prsi osušene vuku, / U ugarke dušu i u prste ruku. / To je sat kad studen i nevolja gola / Trudnice na logu slamaju od bola; / Ko jecaj presječen krvlju što se pjeni, / Krik daleka pijetla para zrak magleni, (...) U posljednjem grču stenju samrtnici. / Sa rabote trule idu razvratnici. / Rumenkasta, svježa u ruhu zelenom / Drhtava se zora prikrada nad Seinom / A radini Pariz, trljajući oči, / Alata se laća – starac mlade moći«.

Spleen kao razočaranje

Sljedeća, pretposljednja stanica šetnje Baudelaireovim flanerizmom predstavlja motive koje ujedinjuje spleen u prizmi razočaranja. Tjeskoba prerasta u krajnje razočaranje, kako u svijet tako i u vlastiti pjesnički subjekt. U tom kontekstu ističu se motivi negodovanja protiv modernizacije koja se približava rezignaciji, tragičnih junaka i sirotinje s ruba društva i s tim povezan motiv heroizma subkulture te pjesničkoga stvaralaštva koje predstavlja posljednji pokušaj uzmaka.

Baudelaire se u Raketi zapitao ima li išta apsurdnije od napretka, a negodovanje protiv pregradnje Pariza izrazio je u nekoliko navrata. Jedno je od njih i četvrta pjesma Labud iz ciklusa Pariške slike u kojoj pjesnik kroz metaforu bijele ptice opisuje umjetnika koji se usred velikih arhitektonskih promjena u Parizu u vlastitu gradu osjeća kao stranac.

Najfrekventniji je motiv čitave zbirke Spleen Pariza motiv prosjaka i sirotinje. Flaner se pojavljuje kao detektiv koji prati prosjake i starice, udovice i prnjare, otkriva i proživljava njihove sudbine uzdižući ih na umjetnički pijedestal.

Snažan motiv koji je fascinirao Baudelaireovu epohu bio je motiv prnjara (njegova je inačica u suvremenim hrvatskim metropolama sakupljač boca).13 Baudelaire ga obrađuje u socijalnoj pjesmi Vino prnjara. Ključ njezine interpretacije treba tražiti u usporedbi prnjara s pjesnikom iz koje izvire ideja heroizma subkulture. Usporedba je realizirana već u drugoj strofi: »Vidjet ćeš prnjara gdje se sporo vuče, / Smeten, kao pjesnik zapinje o kuće«. Između prnjara i pjesnika treba dakle tražiti poveznice. Promotrimo primjerice motiv otpada. Naime i prnjara i pjesnika zanima otpad – obojica u kasne sate, kad su se građani već predali snu, lutaju svojim poslom. Korak pjesnika koji luta gradom tragajući za plijenom rime jednak je koraku prnjara koji svakoga trena zastaje da bi pokupio otpadak na koji je naišao. Među njima postoji srodstvo koje do izražaja najviše dolazi u posljednjim dvjema strofama gdje utjehu obojica pronalaze u vinu i snu. U podtekstu ostaje otvoreno pitanje: predstavlja li otpad heroja velikoga grada ili je heroj naprotiv pjesnik koji od te građe stvara svoje djelo?

Tu problematiku pjesnik na nešto drukčiji način obrađuje u pjesmi u prozi Oči siromaha iz koje u najboljem svjetlu izvire sva snaga nove književne forme. Modernost teksta u prvom redu proizlazi iz njegova neposredna izraza. Flaneru iz Lošeg staklara ovdje nema ni traga i on je manifestiran kao pjesnički subjekt koji propituje vlastiti život i postupke. On moralizira, zaokupljaju ga snažne etičke dvojbe, on protestira protiv nepravedna i bahata modernoga svijeta, makar taj svijet bio personificiran i u figuri žene koju voli. Pjesnik je heroj te i takve modernosti, zajedno s bijednim muškarcem s djecom ispred blistave kavane, koji svoju sirotinju suprotstavlja lažnom sjaju svijeta koji ih je otpisao.

Problematika heroizma subkulture još više dolazi do izražaja u pjesmi u prozi Udovice (SP) čija se varijacija s istim motivima pojavljuje i u Cvjetovima zla (Male starice). Naime, da bi modernitet živio, potrebna su upravo herojska svojstva koje pjesnik prepoznaje u iznimnim pojedincima, bili oni umjetnici koji ljepotu stvaraju, ili male udovice kojima je ta ljepota smisao života.14Autoru spomenutim tekstovima bijednim staricama i »rulji jadnika« kontrastira blistavo mnoštvo. Kreira dva svijeta koje dijeli tanka granica ograde. S jedne su strane bogataši i sretnici sjajnih odijela, zaneseni »lagodnom nebrigom i slašću podavanja životu«, s druge starice, »ta čudovišta što su nekad bile žene, / krpe čovječanstva za vječnost sazrele«. Poanta kontrasta smještena je upravo na tu granicu koja ne dijeli samo sirotinju od elite, nego i individualce od svjetine.15

Spleen kao konačna rezignacija

»Znam da u eteričnim predjelima istinske Poezije Zlo ne postoji kao niti Dobro i da ovaj siromašan rječnik melankolije i zločina može ozakoniti propadanje morala, kao što bogohulnik potvrđuje vjeru« (Baudelaire 1994: 318), zapisao je Baudelaire u prvotnom predgovoru Cvjetovima zla. Polazeći od takva esteticističkoga shvaćanja književnosti pjesnik je razvio novu estetiku rugobe, koja je u savršenstvu forme i izraza ostvarena u mnogim pjesmama Cvjetova, osobito u Strvini.

Na posljednjoj postaji šetnje Baudelaireovim flanerizmom spleen se ostvaruje kao konačna rezignacija. Pjesnik koji je dosadu liječio provokacijom i podbadanjima, tjeskobnost ublažavao u utrobi poročnog Pariza, a u pobuni saveznike tražio u Bogu i Sotoni, sada se prepušta sudbini. Prihvaća neizbježno i smiruje se u ravnodušnosti.

Motiv smrti čest je u Baudelaireovu pjesništvu, a Smrću je naslovljeno i posljednje poglavlje Cvjetova zla. Pjesnik pjevao Smrti ljubavnika, Smrti siromaha, Smrti umjetnika. Međutim, motiv smrti osobito izražajno i snažno ostvaren je u pjesmi Strvina.16 U tih se dvanaest katrena realiziranje smrti iskazuje savršenstvom forme i izraza, mirisa, boja i zvukova. Kako bi prikazao veličinu smrti i ništavilo života, Baudelaire ne preže ni od najsmjelijeg naturalizma. Već iz prve strofe saznaje se da se događaj odvio za vrijeme šetnje na jednom gradskom zavoju. Prisutna je i atipičnost u smislu flanerizma. Šetač se ne pojavljuje sam, nego ima pratnju. Ona je utjelovljena u figuri njegove odabranice. Naime, dok bizaran motiv strvine u njoj izaziva šok i gnušanje, pjesnik ostaje posve ravnodušan.

Estetika rugobe u Strvini je ostvarena snažnim kontrastima i poeovskom poetikom šoka. Pjesnik znalačkom uporabom rime i ritma,odmjerenom gradacijom i snažnom sinestezijom razvija ekspresivne pjesničke slike u kojima sukobljava život i smrt, raspadanje i životnost, rugobu strvine i ljepotu žive žene, stvarajući grandioznu simfoniju koja pobuđuje sva čitateljeva osjetila. Smrt za umjetnika-flanera nije tabu. On u njoj ne vidi propast, uništenje i ništavilo, morbidnost i tragiku, već jedinoi samo – ljepotu.

Epilog

Po ideji protuslovne ljepote, kako je to istaknula Dubravka Oraić Tolić (2005:100), istodobno univerzalne i efemerne, apsolutne i povijesne, slučajne i neprolazne, Baudelaireov je flaner utjelovljenje modernoga umjetnika i začetnik estetskoga modernizma kao oksimoronskoga spoja modernizacije. S jedne strane on je uronjen u kapitalistički velegrad, u njegovu modernu arhitekturu, vrevu i trgovine, a s druge zauzima kritičku distancu od vlastite civilizacije prepuštajući se samoći i autonomiji. U širem smislu flaner je »oblik disperznoga modernoga subjekta i njegove fragmentarne percepcije grada« (Oraić Tolić 2005:99) kao simbola tehnološkoga i estetskoga napretka, ali i otuđenosti uvjetovane novim društvenim odnosima.

Charles Baudelaire bio je flaner u punom smislu riječi. Flaneristički motivi u njegovoj književnosti, predstavljeni u ovom eseju, određuju ga kao vrsna flanerista, međutim književnikova biografija otkriva i njegov flanerski karakter. Neprestano razlomljen između ideala kojima je težio, i spleena koji ga obuzimao, Baudealire je stalno šetao po tankoj liniji između dobra i zla, Boga i Sotone, svetosti i grijeha, dendizma i boeme. Ta ga je šetnja na koncu dovela do ponora, no djelo koje je za sobom ostavio svrstava ga među najveće pisce.

Literatura:

1. Baudelaire, Ch. 2009. O dendizmu u Barbey d’ Aurevilly, J. U: O dendizmu i Georgeu Brummellu. Modernist, Varaždin.
2. Baudelaire, Ch. 2008. Rakete i druga posmrtna djela. Knjižara Nova, Zagreb.
3. Baudelaire, Ch. 1982. Spleen Pariza. Znanje, Zagreb.
4. Baudelaire, Ch.1971. Cvjetovi zla. Matica hrvatska, Zagreb.
5. Baudelaire, Ch.1961. Cvjetovi zla. Matica hrvatska, Zagreb.
6. Baudelaire, Ch.1994. Cvjetovi zla. Konzor, Zagreb.
7. Baudelaire, Ch. 1863. Slikar modernog života. Prema: Oraić Tolić, D. 2005. Muška i ženskapostmoderna. Naklada Ljevak, Zagreb.
8. Benjamin, W.1986. Estetički ogledi. Školska knjiga, Zagreb.
9. Benjamin, W.2008. Novi anđeo. Antibarbarus, Zagreb.
10. Calinescu, M. 1988. Faces od modernity. IndianaUniverstyPress. Bloomington/London. Prema: Oraić Tolić, D. 2005. Muška i ženska postmoderna. Naklada Ljevak, Zagreb.
11. Flaker, A. 1988. Nomadi ljepote – intermedijalne studije. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
12. Galić, G. 2013. Flanerizam u feljtonima A.G. Matoša, Riječi, OMH u Sisku. Sisak.
13. Kuliš, V. 1982. Geneza pjesme u prozi i Spleen Pariza. U: Baudelaire, Ch. Spleen Pariza. Znanje, Zagreb.
14. Matoš, A. G. 1973. Dojmovi. Ogledi. U: Sabrana djela, sv. III. Mladost, Zagreb.
15. Matoš, A. G. 1973. Pjesme. Pečalba. U: Sabrana djela, sv. V. Mladost, Zagreb.
16. Matoš, A. G.1973. Feljtoni, impresije, članci I-II. U: Sabrana djela, sv. XV-XVI. Mladost, Zagreb.
17. Nemec, K. 2010. Čitanje grada – urbano iskustvo u hrvatskoj književnosti. Naklada Ljevak, Zagreb.
18. Oraić Tolić, D. 2005. Muška i ženska postmoderna. Rođenje virtualne kulture. Naklada Ljevak, Zagreb.
19. Žmegač, V. 1986. Aspekti Benjaminove esejistike. Školska knjiga, Zagreb.
20. Solnit, R. 2012. Lutalaštvo – historija hodanja. Geo i poetika, Beograd.
21. Stopfer, A. 2013. Flanerizam – prijenos iz francuske kulture življenja u hrvatsku književnost. U: Zadarski filološki dani, sv. IV, str. 609‒619. Zadar.