Priča o ocu, branitelju

Polazio sam u sedmi razred osmogodišnje škole kada mi je otac otišao u Domovinski rat.1 Iz mojeg je razreda još samo jedan otac jednog drugog dječaka otišao u rat. Neki su se očevi snebivali i bili neodlučni, pravdajući se zaposlenjem u Njemačkoj ili Austriji, bojeći se da ga ne izgube, a neki pravdajući se poljoprivrednim radovima, vlastitoj bolesti ili pak bolesti nekog od ukućana. I zato smo se ja i Antun, ili Tonč, kako sam ga zvao, rugali ostalima u razredu govoreći da su im očevi strašljivci, muškarci bez muda, gotovani, pizduni, a kako smo uvijek hodali u paru, nitko nam se nije usudio proturječiti, jer bi dobio za čas dobre batine. Možda ne toliko od mene, ali od Tonča sigurno.

Uživali smo u statusu sinova branitelja.

A onda mi je majka jednog dana rekla da je otac zarobljen i da se nalazi negdje u logoru u Srbiji. Bio sam jako potresen i zabrinut. Moj san da ga dočekam kao pobjednika i ogrnem hrvatskom zastavom rasplinuo se. Umjesto glupog ludiranja po selu, odlazio sam u šumu. Znao sam ispustiti krik bola, krik bijesa. No, ni to nije pomoglo. Misli su mi stalno navirale. Da li će se vratiti živ, kada će se uopće vratiti, a pitao sam se i kako mu se to dogodilo da je ostao zarobljen. Da li ga je netko izdao, ili je imao loš položaj na ratištu, tko je odgovoran za njegovo zarobljavanje, koliko njih je zarobljeno i da li se je možda sam predao neprijateljskoj armadi? Pitao sam to i majku. Mislio sam da ona nešto zna, ali da mi taji. No, na sva ova pitanja majka mi nije znala odgovoriti, jer i njoj samoj nije nitko ispričao detalje. Nismo znali pravu istinu, niti smo mogli uspostaviti bilo kakav kontakt s njim ili njegovim nadređenima. Za nekoliko dana javili su da je zarobljen i Antunov otac.

Morali smo ostati mirni i nadati se da će se otac jednoga dana vratiti živ i zdrav. Odlazili smo u crkvu i zajedno molili za oca, a majka je svaku večer izrekla još jednu svoju molitvu. I tako je to trajalo mjesecima.

Nakon osam mjeseci moj je otac bio razmijenjen za zarobljene Srbe s naše strane. Tu je vijest majka primila telefonski od nekog visokog vojnog časnika, a sama se razmjena odvijala u strogoj tajnosti.

Preplavila nas je neopisiva sreća. Nismo mogli dočekati njegov dan povratka.

Imat ću opet oca pokraj sebe.

Vraća se živ.

I vratio se živ.

Ali ne i zdrav.

Zapravo, to da se nije vratio zdrav, saznavali smo svakim slijedećim danom. I trpjeli. Uz njega, bez njega, svaki sam.

Taman se završavala školska godina, i želeći se iskazati, kao što sam držao da se i otac iskazao kada je odlučio kao dobrovoljac otići na ratište, ja sam tu školsku godinu učio kao nikada do tada, i završio je s odličnim uspjehom. Čekao sam željno oca da mu pokažem tako sjajnu svjedodžbu.

Ali, oca gotovo nisam prepoznao.

Dovezli su ga vojničkim džipom, jedan mu je vojnik pomogao da izađe iz automobila, drugi je uzeo neku omanju vreću, uzeli su ga ispod ruku i doveli do praga, a onda se s njime kratko otpozdravili.

Otac je stajao i gledao za njima. Bio nam je okrenut leđima kada smo mu majka i ja otvorili vrata. Onda se polagano okrenuo, a u očima su mu bile suze. Kada ga je majka zagrlila briznuo je u plač. Tada sam i ja zaplakao. Svo troje stajali smo nekoliko minuta ispred praga i svo troje grcali smo u plaču. Drhtali smo svojim tijelima prenoseći jedan na drugoga titraje sreće i titraje srca. Čvrsto smo se držali jedan za drugoga bojeći se da se netko od nas ne slomi i padne.

Nikakve riječi nikome od nas nisu dolazile na usta. Kao da nismo znali što bismo jedan drugome rekli u tom trenutku. Nikada do tada nisam isplakao toliko suza. Ali bio sam u tom času i neopisivo sretan. Mada sam kasnije shvatio da sam plakao više zbog nesreće, negoli zbog sreće. Nesreće koja je zadesila mojeg oca. I kao da sam se unaprijed isplakao i zbog nesretnih dana koji su uslijedili...

U jednom trenutku majka i ja prestali smo plakati. Pogledi su nam se zaustavili na ocu. Oči su nam klizile po njegovoj kvrgavoj lubanji, gdje je nekada bila smeđa gusta kosa, koja je negdje ispala na putu do povratka u njegov dom, do preko upalih obraza, sivila lica, suženih usnica, košćate ulegnute brade i očiju – da li su to doista njegove oči – pitao sam se. Očev izgled sve nam je rekao. To nije bio isti čovjek kojeg smo otpratili u rat!

Bio je prava ruina. Mršav i pognutih ramena. Bez bokova i tankih ruku. Bez onog dubokog sonornog glasa kao urlika vuka. Tih i miran.

Da, bio je fizička ruina, a za kratko vrijeme nakon njegovog povratka, jer smo to osjetili na vlastitoj koži, i psihička ruina. Fizički se otac čak počeo oporavljati, jer je majka, kakva je brižna bila, posebno za njega kuhala, najprije laganija jela, pazeći da se njegov želudac privikne na normalnu hranu, a onda i sve one dobre domaće hrane koju je nekada obožavao. Međutim, njegovo duševno stanje bilo je svakim danom sve teže.

Bilo ga je sram što je bio u logoru.

Bilo ga je sram što ga je ona bagra uspjela zarobiti.

Koliko je puta, napivši se, ponovno ridao i jadikovao i govorio ‒ zašto nije ubijen, jer bi svima sada bilo lakše. A bilo ga je sram i radi svega onoga što mu je ona četnička gamad radila. Nisam sve saznao, ali znao sam se iz prikrajka i potajice došuljati do ljetne kuhinje u kojoj su moj otac i Tončov otac trusili gemište te ponovno i nanovo prolazili svoje putove zarobljeništva. I sam sam se znao rasplakati kada sam čuo njihove riječi o zlostavljanju i poniženjima. Boljelo je mene, a kako je tek onda boljelo mojega oca.

Da je bio ubijen, bio bi sada junak. Ovako, kao povratnik iz zarobljeništava nikom drugom, osim majci i meni, nije značio ništa. Ljudi su ga uvijek prvo pitali: Pa, dobro, kak’ su te mogli zarobiti? Ispadao je kao neki slabić, koji se nije znao nositi s borbenim zadacima. I tek tako se dao zarobiti. Znao je žestoko planuti u takvim razgovorima. A onda bi se uvijek napio do besvijesti. Sam ili s Tončovim ocem, sve dok se Tončova cijela obitelj nije preselila, na nagovor njegove majke, svojim roditeljima negdje blizu Makarske. Nadali su se da će u novoj okolini, baveći se turizmom i ribarenjem, Tončov otac prestati piti i smiriti svoje živce laganijim i mirnijim stilom života. I tako je moj otac ostao sam u selu sa svojim ratnim sjećanjima. I bilo mu je još teže.

Izgubio je svako samopoštovanje. Ali da se obrani od te tuge i razornih sjećanja i nerazumijevanja suseljana kao da je namjerno izgubio i emocije. Postalo mu je svejedno – za sebe, ali i za nas.

I nama – majci i meni – počeo je vraćati svu onu ružnoću koju je doživio u logoru.

Mi vrijeme nismo mogli vratiti unatrag. A niti oca.

Dobivao bih šamar i zbog jedne riječi, ili zbog toga što sam pogrešno odložio njegove naočale, ili zato što nisam složio sportske novine na način kako su bile kad ih je kupio, u milimetar pokrivene stranice jedna za drugom. Dobivao bih šamare zbog četvorki u školi, ili kad bih iz dućana donio tri pive druge marke od one koje mi je on navodno rekao, mada nisam nikada pogriješio jer je uvijek kupovao i pio jednu te istu marku. Pljuskao me ako sam kasnio kući, makar i nekoliko minuta, ako sam preglasno slušao glazbu, ako nisam odmah skočio na njegov mig, i više ni sam ne znam zbog čega još...

Da li sam doista bio kriv? Bio sam doduše ponekad malo neuredan, ali kada me je otac počeo kažnjavati za svaku sitnicu, pazio sam kako i što radim. No, ipak nisam valjao. I dalje mnogo toga nisam radio ili uradio baš onako kako je otac taj čas zamislio. Divljao je nada mnom kao da je kapo u logoru, a ja njegov zatočenik.

Više puta me udario po glavi, ali najčešće po leđima. Ponekad sam zbog bolova izmišljavao neku bolest na satu tjelesnog, a kad sam imao šljive na oku, izmislio sam, a što bih drugo, nego udarac o vrata ili pad s bicikla. Majka je to potvrđivala na roditeljskim sastancima i na informativnim razgovorima s razrednikom. Mislim da joj razrednik ipak nije vjerovao, jer su u selu svi znali za očevo agresivno ponašanje. Ali, nitko se nije htio miješati u naše obiteljske odnose.

A otac je počeo još više piti.

Majku nije udarao, ali ju je maltretirao, predbacujući joj da se kurvala u vrijeme kada je on bio na ratištu i u logoru. I to je ponavljao svakoga dana. Tvrdio je da je spavala sa svim muškarcima u našem selu. Da je imala desetke ljubavnika, sve one, po njemu, bijednike koji nisu išli u rat već su ostali u selu i ljubakali se s tuđim ženama.

Majka je bila shrvana. Smršavjela je, povukla se u samoću, nisam više vidio osmijeha na njenom licu. A nakon što bi se pojavila u kuhinji poslije samovanja u sobi, imala je otečene podočnjake, sivilo na obrazu, krvavo sive bjeloočnice, ruke su joj podrhtavale, pa sam znao da je plakala i izronila mnogobrojne suze.

Otac je posjećivao liječnike, pio tablete. Za njegovo ponašanje liječnici su našli opravdanja u stresnim ratnim događanjima i u zarobljavanju.

Ali, ni liječnici, niti tablete nisu promijenili njegovo ponašanje. Nazvali su to posttraumatski stresni poremećaj. A otac je bio sve gori. Zlo i jad uvukli su mu se u mozak i srce i morao je sve to izbaciti izvan sebe da bi mogao funkcionirati. Zaboravio je na ljubav, zaboravio je da nas je nekada volio iznad svega.

Unatoč svemu, uspio sam završiti osmi razred osnovne škole s odličnim uspjehom. Bio sam neodlučan koju srednju školu upisati, dok mi otac nije rekao:

‒ Ideš u policijsku školu. Za vojsku si premlad. I bogami, budeš se naučio braniti tak kak’ se spada! Tko zna kaj i tebe čeka u životu. Rat ili ne, ali nitko ništ’ ne vrijedi ako ne zna smlaviti protivnika!

Kao da je zaboravio da je on prije rata bio običan automehaničar, bez nekih borilačkih vještina i vojnih vježbi, osim što je imao jednu sačmaricu s kojom je išao u krivolov sa svojim prijateljima. A ipak je otišao u rat.

No, da, želio sam se i ja početi braniti od njegovih udaraca, ali nisam znao kako da ga svladam. U sebi sam počeo osjećati sram što me tuče i udara, i nisam više volio ići u društvo svojih vršnjaka, jer su o tim batinama svi sve znali. Više se nisam mogao hvaliti njime kao nekad. Sada sam se uistinu njega sramio. Odbijao sam s njim ići po selu ili otići do grada, a kamoli da bih s njim išao u ribičiju ili na nogometnu utakmicu. I sam sam bio osamljen.

Ali, upravo zbog toga što sam i ja postao žrtva njegove agresivnosti i ludila, sve više sam ga počeo shvaćati. Naravno, i dalje sam se bojao.

Do tada nisam mislio otići u Zagreb na daljnje školovanje, no, njegova zamisao mi se odjednom svidjela. Otići od kuće što dalje ‒ postao mi je glavni cilj. Maknuti se od njega što dalje. I što dulje. I naučiti se braniti od njegovih batina. A morao sam otići jer sam ga počeo i mrziti. Nagomilani strah od njegovih batina rezultirao je mržnjom. Morao sam otići. Bio je to na neki način ipak moj bijeg od njega.

I tako sam se obreo u Zagrebu. Kao budući policajac.

Otac je nenadano umro prije Božića, iste godine.

Njegov liječnik nije bio iznenađen. Između ostalog, rekao je majci kako je očekivao njegov kraj, jer je rezultat pića i stalnog opijanja. Imajući pak slabi imunitet i oslabljeni rad srca uslijed stresa, obolio još i od ciroze jetre, a i bubrezi su mu bili teško oštećeni od silnih udaraca i batina koje je dobivao u logoru. Stoga on, kao njegov liječnik, nije bio začuđen što je tako brzo umro nakon povratka iz zarobljeništva.

Nisam promijenio školu, niti sam se želio vratiti majci. Svaki je od nas tugovao za njim na svoj način. Ili, možda u početku i nismo tugovali. Postao nam je teret ovakav kakav je na kraju završio, a davno smo i duboko u sebi oboje odtugovali onakvog oca i supruga kakav je bio prije rata. Ta nemoć da s majkom podijelim jednake osjećaje otuđila me od nje. Jedan od drugoga skrivali smo svoje prave emocije ne želeći razotkriti da smo na neki način sretni, jer je njegova smrt nama dala nove živote. Bojali smo se tih novih osjećaja. A na neki način i sramili se ih. I zato se svaki od nas uvukao u svoju ovojnicu, krijući jedan od drugoga istovremenu tugu i olakšanje. Niti je to bilo pravo lice moje majke, a niti mene. Pogriješili smo oboje, ali to sam shvatio tek mnogo kasnije.

Htio sam ostati u Zagrebu i zaboraviti sve loše što mi se u posljednjih godinu i nešto dana događalo. Dobio sam obiteljsku mirovinu po ocu i imao sam dovoljno novaca da ostanem u Zagrebu.

Majka se nakon očeve smrto ubrzo preudala. Nisam mario za to. Niti za očuha. Njen drugi suprug bio je trgovac u poljoprivrednom dućanu. Bio je udovac i bez djece. Stariji od majke desetak godina. Vidio sam ga na vjenčanju i za vrijeme zimskih praznika. Jednako tako i majku. Oni nesretni dani provedeni s ocem razdvojili su nas i sada smo nakon njegove smrti, i majka i ja, htjeli ukrasti od svakog sljedećeg dana nešto lijepo, bezbrižno, mirnije, i zaboraviti sva poniženja koja nam je otac nanosio, upravo onako kako je i on sam želio zaboraviti njemu nanesena poniženja u logoru. Ljeto sam provodio radeći negdje na moru, obično u kampovima kao radnik. Ponekad i kao animator sportskih aktivnosti. Ili sam bio na praktičnom radu u nekoj postaji.

Bio sam najbolji učenik u razredu. U svemu. Jednostavno rečeno – ta mi je škola sjela. Zavolio sam i Zagreb. Iako priznajem da mi je trebalo neko vrijeme dok barem malo nisam izgubio svoj provincijski naglasak, i svladao nesnalaženje u gradu i u društvu izvan škole. Međutim, većina nas polaznika bila je od kojekuda, i moji kompleksi provincijalca uskoro su se sasvim izgubili.

Zaljubio sam se u četvrtom razredu.

Bilo je to prvi puta da sam bio zaljubljen. Veza, ili bolje rečeno naše »hodanje« trajalo je samo tri mjeseca, a onda je, Kora, kako joj je bio nadimak od njezinog punog imena ‒ Koraljke, jednostavno prekinula. Ona je pohađala Školu za primijenjenu umjetnost, a ja o umjetnosti tada baš nisam znao mnogo, tek da si je slikar van Gogh odrezao uho, što je bilo dovoljno smiješno i glupo da si svaki mladac to zapamti. Čak nisam ni tada znao koje uho – lijevo ili desno. Doduše, to ne znam ni danas, jer se i bolji poznavatelji umjetnosti od mene još uvijek dvoume da li je umjetnik učinio refleksiju s ogledalom ili ne. Bio sam jedno vrijeme ponovno slomljen. Ostala mi je najdulje u sjećanju, jer s njom je otišla i sva moja nevinost. No, bio sam prezelen za nju.

To sam shvatio kasnije i priznajem, kad se sjetim te veze, sam sebi sam pomalo smiješan. Ali u ono vrijeme na te veze i vezice gledaš sasvim drugačije. Stvarno sam tada mislio da su mi sve lađe na ljubavnom polju potonule unedogled. Jer, sve koje sam volio do tada napustile su me na ovaj ili onaj način. No, ubrzo sam shvatio da sve prve ljubavi onako brzo kako dođu, tako isto brzo i prođu. Vijek trajanja je ograničen s proporcionalnošću bržeg ili sporijeg odrastanja. Kora je u mnogome bila odraslija od mene, ja sam kaskao za njom i njen tempo bio je za mene prebrz.

U ono vrijeme i za moje potrebe u internatskom stanovanju u školi, od obiteljske mirovine ostajalo mi je dovoljno novaca za daljnje školovanje. A i nisam se htio vratiti u provinciju kao običan policajac. Jednostavno, zato što sam se promijenio. Predosjećao sam da negdje još postoji nešto, nisam znao definirati što, ali me uhvatio neki avanturizam i sebe sam vidio kao nekog zaštitnika slabijih i nemoćnih, ali i kao protivnika onih beskrupoloznih i bezobzirnih. Možda se to na prvi pogled činilo naivnim, možda su sve te zamisli bile plod onih bezbrojnih crno-bijelih filmova kojih sam se nagledao i u kojim je John Wayne uvijek pobjeđivao ili pak netko njemu sličan. No, što sam bivao stariji i što sam duže boravio u školi, i kasnije na fakultetu, u meni je rasla odbojnost prema zlu, zlim ljudima, sve se više rađala potreba da činim dobro. Nisam mislio da sam time postao mekušac, ali, kako sam stasao u muškarca tako sam sve više mrzio svako zlo koje uništava čovjeka. A viđao sam ga svakim danom u sve više ljudi i u njihovim odnosima.

Slike djetinjstva provedenog s ocem uvijek su mi bile podijeljene na dva filma – prvi, prije njegova odlaska na ratište, i onaj drugi, nakon njegovog povratka. Sve više vraćao sam se u mislima na onaj prvi dio filma – igrao bih s njim nogomet, načinio mi je prvu praćku, sjećam se da mi je pritom rekao da svaki mali seljačić mora imati praćku kao najbolje oružje za fazane, naučio me je voziti bicikl, dao mi je sam prvu cigaretu, pa kad je vidio moj gadljivi izraz i hroptavo kašljanje, znao je da taj njegov porok neću nikad prihvatiti i sjećam se da se nakon toga pohvalio majci da me je upravo odučio pušenja.

Razdoblje njegova povratka kući i njegovo maltretiranje polako je blijedilo. Što su mjeseci i godine prolazile zapravo sam počeo žaliti više majku – kao dječak nisam mogao sanjati da ljubav može biti ubijena na tako grozan način. Znam da ga je majka obožavala, da su bili jako prisni jedan prema drugome prije njegovog odlaska u rat. A sve ono što je zatim uslijedilo, moju je majku i fizički i emocionalno potpuno promijenilo. Sjećam se da je jednom, izlazeći isplakana iz sobe, rekla tiho – čime sam se ja tak Bogu zamjerila, da me je tak kaznil? Da, mislio sam i ja, kako netko tako dobar i nježan kao što je bila moja majka, po nekoj Božjoj volji mora primiti na sebe najteži uteg ili križ. I mora ga nositi bez pogovora. Razmišljajući o njoj, postalo mi je drago da si je nakon smrti oca našla drugog muškarca. Po pričama iz sela, bio joj je dobar muž. S njom nisam nikada razgovarao o njemu.

Mnogo godina kasnije, psiholog mi je objasnio da sam se opredijelio za dobro iz mržnje prema zlu koje je pobijedilo dušu mojega oca. I da je zatomljena ljubav prema ocu, koji me je u onih godinu i nešto dana prije smrti samo ponižavao, a koji me je usmjerio na ovaj moj poziv, našla konačno slobodan put.

Ne mogu reći da li sam danas sretan što je na kraju sve tako ispalo. Ali, priznajem, s mnogim sam stvarima zadovoljan. A ponajviše sam sa sobom. I s onim što danas radim.