Preludij za anginu pektoris

U POTRAZI ZA SREĆOM

U potrazi za srećom prečesto činimo gluposti,
pogrešne korake, hod u živom pijesku sumnji,
a jedina je stalna i nepotrošiva ljubav; kadšto,
kao pred licem ništavila, čekamo u nedoumici
hoće li se dići zavjesa tmine, i otvoriti se jutro
sa živom vodom, trakom nade na kraju tunela

No svaki je novi dan nalik prethodnom: sivilo,
zatim pretraga kontejnera, golo preživljavanje;
u drugom, virtualnom svijetu, medijska raskoš
prekriva opačine zbilje: u tiraniji laži, oholosti,
i besprimjerne bešćutnosti guši se svijet, krklja
u vlastitoj kaljuži, i bez pravih izgleda za spas

Začudno, u noći brišu se moći zavjese mraka,
kada u snu objavi se svjetlost, kao vjeran znak
da ono najgore još se nije dogodilo ‒ i moguće,
ako Bog bi dao, da vedru dočekamo budućnost:
u lijepoj općoj nemoći tad vraćamo se zavičaju,
onamo odakle smo krenuli, u potrazi za srećom

PEJZAŽI DUŠE

U čistim pejzažima duše nastanila se čudna bolest,
teret nespokojstva koji nas guši, zapravo nevjerica
da naše tijelo stalno se mijenja, kao godišnja dobâ,
jer od zemlje je niklo i u nju će se vratiti; ponekad,
i to se ubrza, kad iznenadni pljusak osvježi pogled,
ili srce se smrzne u bešćutnom svijetu, i prije zime

Kako stopiti vremensku tapiseriju zemlje s dušom,
koja nije podložna zakonima godišnjih dobâ, nitko
to ne zna: duša je svojeglava, u dosluhu s anđelima,
a tijelo raspadljivo je u zemlji, i prožeto mijenama;
međutim, naši unutrašnji pejzaži skrovištâ su duše,
gdje ona prebiva, u tišini, i samo ih bol može otkriti

Samo bol, i mahnitosti, ili ljubav davno izgubljena,
kao i sve nakaznosti surove zbilje, o kojima se šuti,
strašne napasti su za dušu: iako besmrtna, ona pati,
znoji se u svojoj košuljici od vječnosti, čekajući čas
odlaska iza zvijezda, Bogu na ispovijed; naše tijelo,
preobličeno, bit će pepeo, ili neznani cvijet uz cestu

EPISTOLA O GLUHIM ADRESAMA

Kome uputiti zamolbu, ili javni prijekor, u općoj neimaštini
sve su adrese gluhe, ili načete korupcijom, sa srcem punim
neosjetljivosti; naše je doba već ozbiljno ranjeno surovošću:
mijenjajući svoju sliku država se ne mijenja, još dublje tone,
dok povorke obespravljenih šutke blaguju glad, i dugu smrt

Jalovi vladari šire obećanjâ, ali trgovi trunu, nešto od starine,
još više od nebrige, kao i njive što ne daju ploda, ostavljene
na milost i nemilost nevremenu: nepodnošljivo je očekivanje
plodnih kiša, hranjivosti, ili svjetla, i ne čuju se dobre vijesti,
a svi smo rođeni da budemo sretni, da nam život bude jasniji

Može li nas ljubav možda sačuvati, ili neznanje o budućnosti
što kuca nam na vratima, to jednako je opasno, i nerazumno:
kad i duša postane nam obespravljena – povratka više nema;
nijedan ljetopis ili epistola to neće moći svjedočit potomstvu,
jer nepismenost će postati opće dobro, kao pravo na nesreću

FUGA MILKOVICHIANA

Zvonku Milkoviću, u spomen

Grad koji ima svoga Pjesnika vječan je grad,
jer živi u njegovim snovima, poput svjetala
utisnutih u portale prošlosti; i sve nevidljivo
začudno je prepoznatljivo, blisko, ovdašnje,
nalik na večernja zvona u skupnoj memoriji

Fuga Milkovichiana:u zrelu jesen opjevava
diskretni šarm zlatnoga voća, grad kao dom,
ali izvan svih matricâ; slatki predmet žudnje
tad postaje samoća, neka tiha blagost u kući,
usuprot prolaznosti, a ćute se zvukovi tišine

Izmješten u zvijezde, kao zavjerenik ljepote,
naš Pjesnik upravlja romorima kiše, i sjetom
u svim zakutcima srca: u najvećoj sabranosti
on preobražava stvari, daruje vjernost zemlji;
rodnom je gradu udahnuo dušu, varaždinsku

MAKOVI ZIMSKI, PROCVALI

Kad nebo se stuštilo na vedute Varaždina, odjednom
zabijelilo je snene ulice, prije nego li se i najavio dan
obavijen snijegom, i novim strepnjama: riječi obične,
zaleđene, nisu silazile s usana, tek tiha zebnja, pitanjâ
bez odgovorâ; zapanjujuća je hladnoća među kućama,
još strašnija među onima koji žure se dohvatiti smisao
gologa preživljavanja, te zbilje što je premalo ljudska;
razrogačenih zjenicâ niti anđeli ne usude se zapjevati,
a zakašnjeli ljubavnici trošit žudnju za neki novi život

Pjevati, možda, ali komu, i čemu pod surim nebesima
koja nemaju milosti, a svi živi ionako su smrvljeni ili
sasvim smućeni, jer su htjeli probuditi vjeru, moguće
i poneki osmijeh ili naprosto samo žal za izgubljenim
djetinjstvom Grada: evo, po bjelini papira prošarao je
još bjelji snijeg, baš između glasova, i čitavih govorâ
koje više nitko normalan ne razumije, kao ni makove
zimske što su procvali posve u nevrijeme, i uzaludno,
očekujući da bi njihova naravna ljepota, pa i boja krvi,
napokon mogla smekšati ukoričene duše vlastodržacâ

ONDA ĆE DOĆI ŠUTNJA BESKRAJNA

Budućnost u koju si vjerovao sve je udaljenija,
i nedohvatnija, poput oblakâ što slutili su kišu,
a stvorili besprimjernu sušu, glad i siromaštvo;
samo atentatori i glavosjekači došli su do cilja,
jer su znali što hoće; svijet se tovio glupostima

U surovoj klimi, bez povjetarca, nema milosti,
tu umire i nada u izbavljenje, glavinjaju riječi,
već ispražnjene od lažnih obećanja, a političke
izjave o namjerama postaju ljušture: uzaludne,
kao i slike o zdravoj hrani, dok nema ni kruha

Strašno je gledati kako trune povijest, nečujno,
poput zvijezdâ koje tonu, u crnoj rupi svemira,
a nitko ne zna da dolazi zadnji čas, nepovratno,
kad račune ćeš polagati životu: ne za učinjeno,
nego za sve propuštene prilike, prije katastrofe

Možda još nije prekasno, ali tek za najhrabrije,
i najponiznije, vizionare koji su sačuvali dušu,
kao zadnji lijek: onda će doći šutnja beskrajna,
kad oružje posve će utihnuti, a zemlju ispuniti
neko novo čudo življenja, ili nada, još čudnija

SUROVI JEZIK SAMOĆE

Jezik samoće beskrajni je dijalog s gluhim gradom,
u kasno predvečerje, preliveno maglom jesenskom,
i s prolaznicima bez imena: šuštanje sjenâ, sablasti
iz susjedstva, koje gutaju riječi, kao drevne pošasti
Jezik samoće surova je šutnja, poput zida od tišine,
katkad i tvrdoglavost, da bi se iskazalo nedokazivo
i dočekali ukleti sati novih zabludâ: u dnu mrkline,
u izranjenoj duši ono što je već mrtvo učini se živo

Jezik samoće ne priznaje zbilju, izmišljajući svijet,
iznova, kao da on i ne postoji: tek propupali cvijet,
ili bešumni zvukovi zvijezda, koje se netom rađaju,
tako trpe dubinu samotništva; u nesanici se svađaju

Jezik samoće razmjenjuje studen sa psalmima noći,
prolazeći izvan vremena, kao prognanik, bez azila,
s najstarijim pitanjem na usnama: hoće li spas doći,
i hoće li ga uopće biti, jer smrću vlada nebeska sila

Jezik samoće trajno raste u sebi, kada nema svjetla
koje bi ga čulo, razumjelo trajanje jedne druge boli,
kao nešto prirodno, tu, pokraj nas: čuti kako se voli
jedina domovina, do zadnjega daha, i do kućnog tla

OPROST ZA ZATIRAČE SNOVA

Nekim se ubojicama slijepo prašta, a znali su što čine,
ubijajući nam snove: uvijek će biti vrijeme poslušnikâ
i loših gospodara, kao sustavâ što smjeraju budućnost,
gdje nesloboda shvaća se kao normalan poredak stvari

Kada prijateljstvo iznevjeri, zrak struji sve tanji, i žut,
poput neke nepoznate bolesti, s mnoštvom metastaza:
tako i nastaju svi građani drugoga reda, na stranputici,
kojima se raduju samo ptice, a ulice razmiču u strepnji

U žamoru što ne prestaje ništa se zapravo ne razabire:
kao da more pljuska, umire ljudski govor, postojanost,
u balkanskoj krčmi gase se svijeće, zagrmio bi Krleža;
nedjelja je, možda i nečiji rođendan, ali bez djetinjstva

Koliko se još može izdržati, pitaš se, kada nadođu kiše,
a mirisi pepela i beznađa pritisnu zemlju ‒ opustošenu,
ili prodanu na javnoj dražbi: o savjestima se ne govori,
ni o presudi izdajicama, jer već su zahvaćeni oprostom

PRELUDIJ ZA ANGINU PEKTORIS

U smiraj života, kad prepustiš se navikama,
a zaboraviš da srce ti je prijatelj, i supatnik,
u svim nedaćama što te opsjedaju, sustavno,
zapravo je već prekasno: prizivanjem smrti
vlastito tijelo te kažnjava, zbog boli i izdaje

A prvi su taktovi stresa naivni, poput lahora
na klavijaturi, kao najava glavne teme priče:
teško disanje, napadi kašlja namjesto šutnje,
i lakomislenost (koju smanjuju Strauss kapi,
hitnim pozivom na infotelefon, broj taj i taj)

No, zatim slijedi mukli grč u prsima, potres,
kada svijet se stubokom prevrće: šiklja očaj
umjesto krvi u žilama, i više nema vremena
za pitanjâ i odgovore; jer sablasti se množe,
kao u najružnijim snovima, ili noći vještica

Tko nije imao otrov u ustima ne može znati
što je sve strašno, pakleno, u srčanom udaru:
u gluho doba nevremena, kada zaklopiš oči,
čut ćeš tihi preludij anđela ‒ nebesku vojsku
koja čeka te na drugoj obali, ako ti je suđeno

DAROVI TJESKOBE

Mali ljudi spremni su i na najveće zločine,oduvijek,
zbog stresa od puke malenosti: da ih se neće pamtiti
kao pobjednike, čak ni kao osvajače, već smutljivce,
zlotvore, ili falsifikatore prošlosti; u ustima tjeskobe
ništa im ne svijetli, i tonu sve dublje u lažnu nadmoć
U olovu nemuštih sumnji tjeskoba je prirodno stanje
rasula, zloguki nered u duši, kad se i riječima smrači
pred očima, a zvijezde uruše u sebe: počinje drhtanje
kao u snu, zapravo strah od straha, potom zli dokazi,
premda se oluja nije obrušila, niti postala pogubnom

Samo odvažna mašta čuvala nam je opstanak, i nadu
da nećemo vazda plaćati tuđe nevolje: u svom jeziku
održali smo tužbalice, ali i istinu o sebi, kao ljudima,
onima koji znaju patiti, kad su i najmanji pod nebom,
a onda su zabunom otpočeli pjevati; drugo nisu htjeli

Darovi tjeskobe poruke su Nečastivog, sirove strasti,
koje nude mržnju i bijes u godinama sklonim milosti:
preostaje nam, jedino, molitva, ili privrženost ljepoti,
kao zakašnjeli zrak u plućima, da bismo mogli disati,
i pisati pjesancu po sjećanju, ljupki nagovještaj smrti

RATOVI, UNIFIKACIJA UMIRANJA

U prostorima globalnih nesporazuma već ništa nije sveto,
ali jest prokleto, kao zla krv među narodima, pošast gladi,
ili neimaštinâ pod čizmom bogatstva: pravi ratovi počinju
kad zaborav briše pojedine smrti, s imenom i prezimenom,
a opće umiranje biva unificirano, kao statistička činjenica

Postane li tako bešćutnost tek prirodno stanje, neshvaćanje
ludila svijet će teško preživjeti: samo duše će lebdjeti, lake,
u potrazi za svojim zemnim obličjem, i za bivšim životom,
u srcima onih koji su još znali ljubiti, ne krijući svoju bol,
tihu patnju, ili paničnu zbunjenost pitanjima bez odgovorâ

Nitko nema pravo pretvarati ljude u brojke – žive ili mrtve,
znane ili neznane, svejedno; jer svako biće s dušom je dar,
cijeli mali svemir, sa zvijezdama što trepere ili tiho odlaze
u dublja prostranstva neba: boravak na zemlji kratki je izlet,
a povratak u vječnost uvijek ispunjen je zebnjom, i nadom

SVAČIJA ZEMLJA

Kad zemlja dopusti nam ubrati sokove, u zrelu jesen,
a grožđe u njedrima potamni od suviše svjetla, čini se
da s Varaždin-brega pjeva čisto vino shrvanih berača,
no zvukova djetinjstva nema više, ni potajnih glasova
koji bi nas ohrabrili: otima se zemlji sve što se može,
kao da je ničija, ili svačija, svejedno, a ona je duboko
u sebi, i već dugo ište svoj pravi zavičaj, makar i otok
gdje bi se nastanila, savila svoj drugi dom, ili počinak

Oduvijek smo zemlji bili bolji sluge negoli gospodari,
u vlastitoj domaji, Hrvatskoj, toj jedinoj vezi s Bogom
i čovječanstvom, kako je još zborio Matoš; ali središte
svakog života jest dostojanstvo, ono što se nasljeđuje,
zajedno s mlijekom majčinim i kišama jesenjim; kaos
dolazi kasnije, s glupostima svakidašnjice, s gnjidama
i huljama na koje valja biti otporan; od iskona je tako:
složna braća tek smo u nevolji, sad bivamo beskućnici

TLAPNJE O NOVOJ PRAVEDNOSTI

Svaki je novi naraštaj izložen starim obmanama,
ali u svježoj recepturi, ovisno o dužini pamćenja
i blizini izborâ za predstavnike naroda: bezočno,
usred razorne gladi, podvaljuju se iluzije o sreći
i blagostanju, sada i tlapnje o novoj pravednosti,
kao fina hrana za ptice u krletki, već obnevidjele

Sve to viđeno je odavno, ali se ponovo podmeće,
bez stida i straha, poput zlatnih bajki u knjigama,
da bi se djeca lakše uspavala, blažena u neznanju
koliko vrijeme je ozbiljno, i nimalo sklono mašti:
nikome se ne oprašta dobrota, a razum izopačuje,
dok su pravo i pravda danajski darovi iz povijesti

O tome što ljudi čine opako, za samo šaku vlasti,
i zašto je potrebno toliko nesreća, smrti, i ludosti,
da bi se slavila bijeda duha ‒ više nikog ne plaši;
stvarniji od lažnih vijesti ipak je život, svagdanji:
za sigurno tlo pod nogama opasni su manipulanti
ljudskim dušama, pod krinkom nove pravednosti

(Studeni, 2014.)

O POVRATKU U BUDUĆNOST

U početku bijaše samo more, nemušto u svojoj samoći,
i još nespoznatoj snazi, da bude na usluzi nebu i zemlji,
kao prastara tvar što ih veže, trusna zipka života i smrti:
no duh kad zapjeva nad valovima more probudi, u sebi,
da postane i misao, i domovina: javni cilj domoljubima
koji vječno traže čudâ u nadi, i na puškomet nemanima

To more što hrani se kruhom koralja, kao potonula lađa,
u utrobi čuva tek pamćenje: plov, s torpedom u rebrima,
kad bilo je normalno umrijeti, zbog same plovidbe, iako
takvi pothvati davno su zabranjeni; u oseki demokracije
sve slobodoumnike, kao i domoljube, čekaju brze racije,
možda i koji zalutali metak, nakon pregovora s redarima

Napokon, nitko se ne čudi tim mladićima, niti krijeposti
koju nose u svojim srcima: sve opasnosti već su potrošili,
i mogu glasno sanjati o povratku u budućnost, o slobodi
na opakom moru dužnosti; između olujâ valja im ploviti,
uvijek iznova, kao da i nisu smrtonosne, prema sjećanju;
jer ljudska vjera ne traži milosti, a spremna ju je udijeliti

SVJETLOST, NA KRAJU TUNELA

Nijedna svjetlost više se ne javlja bez trajne sjene,
iza oblakâ mrkih, kao štita, koji joj čuvaju toplinu
i sjajnost, kad probije se iz tunela: svjetlo duševno
tad uporno brani svoje pravo na vječnost, i dubinu

Možda se treba moliti, zašto ne, da svjetlost izbije
u svakom kutku zemlje, da oplodi dobrotu ljudsku
posve ugušenu od nedaća, grubosti, medijskih laži:
ubojice nade uvijek čuče u zasjedi, da dovrše posao

Jer je darovana, svjetlost svijeta tiho živi u dušama
samotnikâ, i svih potrebitih, kao među zvijezdama,
ali je treba prepoznati, sjediniti se s njome i u boli;
pravedna, kakva već jest, ona liječi i jarost i žalost

Ne možeš ništa svjetlosti nebesâ: zgasiti je smrću,
himbom, ili hlepnošću, pretvoriti je u nešto drugo,
u oblik koji je nemoguće izreći; kao što ljubavnici
zavjetuju se poljupcem, i čuvari svjetla traju dugo

U osvit zore, napokon, i ljudski se život izjašnjava
u korist anđeoskog svjetla, netaknutog pamćenjem:
neka nutarnja vedrina, u vremenu nesklonom čudu,
tako izabire svaki novi dan, i nakon kraja povijesti