Pravo prvenstva

Pojmu književnog časopisa u domaćoj literarnoj historiografiji nominalno se pridavala osobita važnost. Razlog takvom stavu je samorazumljiv: kroz povijest hrvatske književnosti u 19. i 20. stoljeću nova književnopovijesna strujanja, novi žanrovi i novi autori kontinuirano su vrednovani upravo na stranicama književne periodike. Međutim, proučavanje časopisa kao medija čak i u suvremenoj znanosti o književnosti relativno je skromno, jer se to pitanje stjecajem okolnosti pretežno nalazilo na rubu znanstvenoga interesa. Nova knjiga Vinka Brešića, kao dio njegova kapitalnog projekta i svojevrsni nastavak Čitanja časopisa iz 2005. godine u izdanju Matice hrvatske, nastoji održati kritičku svijest o važnoj ulozi upravo časopisnog medija u jačem formiranju nacionalne kulture kroz duže vremensko razdoblje.

Riječ je o zbirci članaka objavljivanih u različitim prigodama; sada udruženi u jednu knjigu oni tvore novu cjelinu iz koje se dade iščitati autorova svijest o učinku časopisa ne samo na književnost kao jedan aspekt kulture, već i na cjelokupno društvo. Ova Brešićeva zbirka članaka zasebna je cjelina koja djeluje na nov i svježiji način, bolje nego članci pojedinačno – slično kao i sâm medij časopisa o kojem knjiga progovara. Zanimljiva je sintagma iz naslova »praksa i teorija« koja izokreće tradicionalni redoslijed »teorija i praksa«; stoga će se u ovome prikazu sadržaj knjige predočiti upravo tim uobičajenim redoslijedom, kako bi se kasnije donio zaključak o potrebi njezina izvrtanja.

Mogućoj časopisnoj »teoriji« u drugom dijelu knjige posvećen je vidno manji, ali ne i nevažan prostor, koji se sastoji uglavnom od Brešićevih interpretacija studija o časopisima drugih autora, gradeći tako nevidljivu i često zanemarivanu paradigmu znanstvenoga interesa za tiskani medij. Studija Hrvatske novine i časopisi do 1848. autora Ive Hergešića iz 1936. problematizira kriterije nacionalne kulture, i to ubrajajući u nacionalni žurnalistički korpus i listove s hrvatskih prostora na nehrvatskim jezicima (talijanskom, njemačkom, francuskom) te ističući tako njihovu organsku povezanost s predstojećim formiranjem hrvatske nacije u ilirskom pokretu. Nadalje, opširan pregled Časopisi od 1914-1963. Miroslava Vaupotića u sličnom tonu nije samo povijesni pregled i detaljna klasifikacija časopisne produkcije, nego i politički iskaz u pretproljećarskoj hrvatskoj političkoj sceni koji se dade iščitati iz Vaupotićeva predlasićevskog vrednovanja sukoba na književnoj ljevici. Po Brešiću, ti su stavovi dodatno učvršćeni u diskusiji o proučavanju periodike u kojoj je u delikatnom jugoslavenskom kontekstu bilo riječi o dvojbenoj nacionalnoj pripadnosti pojedinih časopisa. U Brešićevoj knjizi je, između ostaloga, istaknuta i nedovoljno priznata važnost časopisa u disciplini povijesti književnosti – u tu su je kategoriju uvrstili Ivo Frangeš i Miroslav Šicel. Također, na klasičnom primjeru »Krugova« i »Razloga« prepoznatljiva je tradicionalna tendencija književnopovijesne periodizacije po modelu pripadnosti pisaca prepoznatljivim časopisnim generacijama.

Paradigmu odnosâ proučavanja časopisa s jedne strane i politike s druge dodatno osnažuje članak o radnoj skupini koja je za Ministarstvo kulture SRH izradila analizu aktualne časopisne scene ranih ‘80-ih, a čiji je predstojnik bio eminentni teoretičar književnosti Milivoj Solar. Međutim, Solarov put se pokazao obratnim od dotadašnjih sličnih slučajeva – iz političke narudžbe od nekoga tko se do tog trenutka časopisima nije bavio izrasla je detaljna analiza s visokom sviješću o žanru časopisa te njegovoj estetskoj i kritičkoj funkciji. A predočena analiza ujedno je bila i kritički korektiv, jer zaključci radne skupine ukazuju na negativne tendencije tada suvremene domaće časopisne scene koji se mogu prepoznati i danas – gubitak na aktualnosti i reprezentativnosti, nizanje neknjiževnih priloga, nedostatak medijske pažnje i manjkavosti u distribuciji, itd. Drugim riječima, funkcija časopisa se po Solarovoj naručenoj interpretaciji promijenila. Većina ovih slučajeva pokazuje kako se časopisni medij nalazi na križanjima odnosa kulture i politike.

Što se pojma prakse iz naslova knjige tiče, on najavljuje barem dvije stvari. Prva je učinak časopisa kao spoja različitih prilogâ te odraz uređivačkih politikâ u zadanom društvenom kontekstu. Povijesna paradigma ove pojave kroz prvi dio knjige ilustrirana je mnoštvom primjera, koji preko pojave časopisa kao novoga medija zorno prikazuju razvoj studijskog modela novije hrvatske književnosti, od preporoda pa do današnjih dana.

Vezano uz okolnosti pokretanja Matičinog časopisa »Kolo«, Ljudevit Gaj i Stanko Vraz razišli su se zbog podređenosti književne »Danice« političkim »Novinama« – drugim riječima, zbog ideje da bi književnost trebala imati utilitarnu, političku svrhu. Otpor takvome odnosu 1850-ih pokazao je i Mirko Bogović u časopisu »Neven«. Taj je jedini književni časopis u vrijeme Bachova apsolutizma u vrlo delikatnim političkim okolnostima nizao otvorene književne subverzije koje su na koncu rezultirale Bogovićevim uhićenjem. Gotovo istovremeno, Ivan Frano Jukić u tri navrata pokreće časopis »Bosanski prijatelj«, ulazeći u osjetljive političke odnose s turskom vlašću koja je u franjevačkom djelovanju, pa i sâmom časopisu, vidjela opasnost od zapadnjačkih utjecaja.

Prof. Brešić također potvrđuje zaključak o Šenoinu »Viencu« kao nacionalnom kulturnom brendu koji je odigrao ključnu ulogu u kanonizaciji književnosti zadnje četvrtine 19. stoljeća. Iz dugotrajnosti te širokog i moćnog utjecaja »Vienca« učestalo se pojavljivala potreba za njegovim opetovanim oživljavanjem sve do sredine 20. stoljeća, pa i do današnjih dana, uz posebno pozicioniranje svake inačice Šenoina »Vienca« prema aktualnoj vlasti. U knjizi je također prikazana ideja i institucije/izdavača kao brenda. Primjerice, Društvo hrvatskih književnika upravo je preko svojih časopisa, kako nedvojbeno izvornih (»Savremenik«), tako i onih kojima je stajalo »u sjeni« (»Republika«), izgrađivalo svoj društveni status koji je često uključivao ne samo književno, nego i jako političko djelovanje. Osobito je to vidljivo u »Republici«, pokrenutoj radi pomirbe socijalističkog režima sa svojim najvažnijim disidentom, Miroslavom Krležom.

Nadalje, upravo na stranicama časopisa lako se prati paradigma intelektualnog razvoja Miroslava Krleže: počevši kao antitradicionalist i ekspresionist na stranicama »Plamena«, Krleža se razvio u vještog polemičara u časopisima »Danas« i »Pečat« u sukobu na književnoj ljevici, suprotstavljajući se čvrstom političkom angažmanu koji je socrealizam namijenio književnosti. Konačno, u poslijeratnoj »Republici« i »Forumu« iščitava se Krležina mirna konsolidacija mišljenja sa socijalističkom vlašću.

Iako se o kratkotrajnom časopisu »Dani i ljudi« mladoga Ranka Marinkovića malo pisalo, u knjizi se ne zanemaruje njegova respektabilna uloga u izgradnji ljevičarske inteligencije liberalnih nazora u kontekstu sukoba na književnoj ljevici. Tema takvih rubnih časopisa vidljiva je i u nesuđenom »Kokotu«, kako ističe Brešić. U knjizi se također ne zanemaruju i ostale teme na koje je tradicionalna književna historiografija gledala kao na rubne, epizodne i nevažne, pa se osim izgradnje druge moderne kroz časopise Vlatka Pavletića i Krste Špoljara važno mjesto pridaje i poslijeratnoj emigrantskoj »Hrvatskoj reviji« Antuna Bonifačića i Vinka Nikolića. Tema emigrantske književnosti posebice je zanimljiva ne samo zbog literarnih, već i zbog političkih razloga. U pitanju je jedinstven nacionalni korpus, a iako su napustili domovinu zbog političkih razloga, emigrantski književnici po Brešiću nastoje neutralizirati politički diskurs u vlastitom literarnom izričaju.

U svim ovim primjerima kao stalno mjesto, neovisno o književnopovijesnom razdoblju, iskrsava pitanje odnosa književnosti i politike, tj. pitanje o statusu književnosti kao političkog angažmana ili statusu književnosti kao umjetničke slobode, a pojam časopisa faktor je koji se nalazi na križanjima tih diskusijâ. Zaokružujući ovaj prikaz povratkom na naslov ove knjige, nameće nam se zaključak da praksa ujedno pretpostavlja i njezinu metodu, a to je indukcija u kojoj se iz analize pojedinačnih slučajeva izvodi i potvrđuje pravilo o časopisu kao istovremeno i književnoj i političkoj činjenici. Zbog toga pravo prvenstva ima praksa, iz koje se potom izvodi vjerodostojna teorija.