More u svojoj sveznačnosti i neukrotivosti

More (voda), ta vječna, neiscrpna tema, uvijek je izbjegavalo definicijama i davalo bezgraničnu slobodu filozofima, pjesnicima, prozaicima i pustolovima da zaranjaju u njegova značenja i tajne. Prostor vode je golem, a njezino je vrijeme bezgranično – stoga je već u prvoj filozofskoj školi starih Grka (Miletskoj školi) voda dobila i metafizički status (Tales je smatra prapočelom sviju stvari, sve je poteklo od vode, što dokazuje vlažnost svih sjemenki na zemlji). I Empedoklo je smatra jednim od praelemenata (uz zemlju, vatru, zrak) koji u zajedničkom vrtlogu stvaraju neslogu (Mržnju), a u zajedničkom skladu kozmičku ravnotežu (Ljubav). Osim filozofskog poimanja vode, postoji i dubinsko doživljavanje vode, preplitanje vodenih mijena s mijenama duše, istraživanje esencije vode, odnosno poistovjećivanje nepredvidivosti vode sa samom biti ljudske egzistencije.

Prvi je Ivan Gundulić opjevao more kao metaforu života: »Ah, nije život ljucki drugo / neg smućeno jedno more, / neg plav jedna, ku udugo / biju vali kako gore; / i sred ovijeh netom tmina / čo’ek se rodi, mrijet počina.« I mnogi će pjesnici poslije njega samoživost mora uspoređivati s mnogobrojnim stanjima ljudske duše, od oluje do bonace, od silovitosti do pomirljivosti, pa će motrenje mora (ili stapanje bića s morem na pučini) u čitavoj povijesti hrvatske književnosti ostati jednim od najučestalijih pjesničkih i duševnih stanja, »vječnih« tema koje potiru svaku podjelu na »staromodno« i »novo«. Kod brojnih pjesnika u ovoj antologiji prisutno je more, prije svega, kao simbol neuhvatljiva i prevrtljiva života, pa tako, npr. Enerika Bijač pjeva: »Ovo more što preda mnom blista u bezbroj / izlomljenih ploha, u nemir koji oživljava glatku / površinu – ukriženi je govor svjetla i tame. / Ovo more što se miče, ljulja, uranja, izranja... nestaje / i nastaje – život je sam. U biseru, u školjki slika / sa izvora sačuvana. I jedna i druga strana, i kretanja što / naprijed vuče u pravi naš zavićaj. / naprijed – natrag. Natrag – Naprijed. Čovjekov zavičaj u / svemiru.«

Opsežna antologija Ane Horvat More mora (Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.), u kojoj su sakupljene pjesme o moru od naših latinista do suvremenih pjesnika, još je je jedan dokaz da je ova autorica (inače i pjesnikinja i prozaistica) vjerna sakupljačica tekstova u našoj književnosti koje nastoji objediniti jednom temom. Njezina antologija pjesama Subića sakuplja pjesme hrvatskih pjesnika posvećene životinjama, a antologija Stablopis panorama je naše poezije o drveću. Ana Horvat, romantičarski zanesena prirodom (velike su njezine zasluge za očuvanje prava životinja), dokazuje svojim radom da se povijest književnosti, s obzirom na »vječne« teme, može čitati i unatrag.

U naših latinista i renesansnih pjesnika more se uglavnom tretiralo kao misteriozno, nepoznato mjesto, kao nespoznatljiva viša sila što buči, huči, pjeni, prijeti, a koju čovjek, kao izopćenik iz njezina praelementa, uzaludno pokušava ukrotiti. More je u naših starih pjesnika opasno, valovi hrupe, lađe se dižu i ruše, na pučini se sudaraju valovi i vjetrovi, oluje dobivaju gotovo kozmičke razmjere, nerijetko je bijes mora povezan s gnjevom bogova, a katkada se doziva i kršćanski Bog upomoć da umiri mornarima pute. Petar Hektorović u moru vidi strahotnu nepredvidivost, pa pjeva: »S oštrinom grbini uzmutiše more, / pak bura zapini, dvignuv se sa gore. / Vode ne umihu komu posluh dati, / istom se počnihu put neba penjati«.

Bliži dodir čovjeka i vode opjevat će Stanko Vraz: »Mornar kune iste sunčne luče, / Kad na moru brod svoj’ vidi stati; / A kad počme vjetar ga njihati, / Opoji se, zapjeva, zahuče«. Umjesto prijašnjih brzih jedara i vesala, natezanja konopa u epskim borbama sa samoživom olujom, Vraz daje malo mirniju pustolovnu sliku mora, iako i dalje zvižde vihori i huče bure, no morem se ipak dade proći, ono ne skriva u sebi više srdžbe bogova, nego samo mijene prirode na koje mornar može odgovoriti mirnim slutnjama.

Čovjek i more sprijateljuju se u Petra Preradovića: »Plovi, plovi, moja lađo, / U koj’ godijer kraj; / Ja ti cilja još ne nađoh, / Sama cilj si daj!« More više nije transcedentna sila, nego je rasprostrt prostor plovidbe i čovjek sada pokazuje i moć da ovlada njime. Lađa više nije klimavi teret u burnome moru, ona je posrednik između mornara i sinje vode, a čovjek se u toj vodi održava jer se ufa da će njezino raspoloženje pratiti mornarevo.

Da je more moguće pridobiti ako mu čovjek sasvim preda dušu i vjeru pokazuje Hugo Badalić: »Tiha večer ponad mora blaga krila širi, / A od mora svježi vjetrić polagano piri, / Pučina se kano staklo preda mnome stere, / Ajde amo, dobro momče, mladi gondoljere«. Misija je ljudskog bića, dakle, pobijediti strah od mora, izoštriti vjeru u njegovu pitomost, izručiti mu se do kraja i umjesto neizvjesne plovidbe, ploviti u druželjubivoj igri s njime.

Još dobrohotniji doživljaj mora opjevat će Silvije Strahimir Kranjčević: »Tiho leži, tiho, more moje drago, / Ko sanjarska duša djevojčice rujne, / A ni ćuha nema da ga ljubne blago, / Da laganim daškom preko njega strujne... / Ne znam što je ovdje tako slatko meni / Ozarena oka gledat niz pučinu, / Srebrnu i žarku u sutonskoj sjeni, / Ronit joj u boje, pjege i dubinu...« Pučina se javlja kao idilično prostranstvo, kao mjesto spokoja, lirske samoće, kao duhovna izolacija od svih bremena na kopnu. Pučina, na kojoj se čovjek stapa s prostorom bez međa, blješti površinskom ljepotom i mistikom dubina; ona je prije svega dar oku, mjesto motrenja i dubokog meditativnog mira. Riječ je o lirskoj odi širini što graniči s beskonačnim, širini u kojoj biće preispituje granice vlastitog bića.

Dragutin Domjanić katkada će u stihovima izraziti bajkoviti doživljaj mora, obilježiti ga kao mjesto tajanstvenosti koje razbuđuje ljudsku maštu: »Modrih dubina stakleni dvori / Dveri rastvoriše – odaje sjajne, / Koraljne usne cvjetaju tamo, / Oči te pozivlju hladne i tajne«.

Bezbrojni su lirski opisi mora, preplitanje lelujavih dojmova i morskih mijena, umrežavanje misli i emocija kojima se pokušava prodrijeti u taj zadivljujući iskon. More je i metafora ljudske nutrine – sve nijanse njegova raspoloženja slične su nijansama ljudske duhovnosti koja se također preoblikuje ovisno o vanjskim trzajima, kao što more mijenjaju povjetarci, bure ili kiše. Vladimir Nazor tako pjeva: »Jedno noćno more, koje ne zna za san, / Muči se i stenje na dnu moje biti. / Uvijek, i dan kad me raji sunčan, jasan, / Čujem kako plače neke crne liti. / Uvijek, i kad radost začas mi se javi, / Čujem kako vodu olovnu mi liva / U dubljine duše, pa ih skrite plavi, / I sve jače šumi, i sve teže biva«.

Veoma lirične, sanjarske slike mora koje izaziva blage titraje duše dat će Tin Ujević: »Digao se miris od vala / kud god je vjetar dunuo, / i prigušen ćuh sa žala / sanjar je osluhnuo./ Govori vjetar u more / i čuju ga delfini, / čuju ga preslatke gore / i plavet u pozadini«. Ali more nije samo kolijevka za zibanje slika i impresija, more je Ujeviću i misterij, gotovo svetost na koju čovjek može odgovoriti samo nijemim strahopoštovanjem: »More godi dušama gordima, / divljim akordima. / Ono grmi i tutnji, / a svijet ga sluša / u pobožnoj šutnji / i bojazni duša«.

Religiozni doživljaj mora, njegovu božansku oduhovljenost, dat će npr. Ante Cettineo: »Ovdje sam, o Gospode, bio odavno prije svoga rođenja / u zlatnom kljunu modrokosa na najvišoj pećini. / Ovdje ću i poslije svoje smrti ostati u jednoj istini: / u obnavljanju tvog vječnog cvjetanja i zrenja«. Vječnost vode dokaz je i božje vječnosti – to je još jedan od ontoloških pristupa moru kojem se subjekt može samo diviti, jer ne može na nj bilo kavom voljom utjecati. No, more može biti i krajnje dobrohotno, zaštitnički raspoloženo prema svemu što se u njemu nađe, kao u Dobriše Cesarića: »Vedri se nebo. Sunce se rađa. / Plovi iz luke jedna lađa. / Jedna što dugo stajaše na doku, /Sva izbijena, s ranama na boku. / More, ko mati, vuče je na krilo. / Ljulja se, šapće: ništa nije bilo«.

Dvostruka je narav morskoga prostranstva – ona je i užas (zagubljenje u prostoru), ali i ljepota (potpuno predavanje prostoru), no širina mora ne mora uvijek voditi spoznaji ljepote beskraja, ona može taložiti melankoliju te se na koncu poistovijetiti s ništavilom. Frano Alfirević tako pjeva o moru: »Valove sanjam, kraj kojih zaboravih godine, varljive žene, / dubina sunca u krvi, što zanosi teže od vina, / čistoću nebesa, gdje su sve čežnje utopljene, / prazninu što opaja nad plavetnilom strašnih tišina«. More može asocirati i na smrt – zov morskih dubina može biti zov odlaska, nestajanja, kao u Jure Kaštelana: »Začarao sam more jednim pogledom i svuda me prati. / Jedno daleko tiho more ja sam vidio u snu / i ono me zove u svoje flore i faune, u svoje dubine, / u svoje predjele gdje je smrt blaga, dobra sestra«.

Simultanizam morskih mijena i mijena duše vrlo dojmljivo daje Vesna Parun: »Kad se more pomiče s kraja na kraj obzorja – to se / s njime pomičemo i mi, moja dušo, pokrita sivilom uspomena. / Kad more, zaogrnuto bijesom, ustaje iz šutljivih / grobnica predaka – to ustajemo s njime nevoljko i mi, / moja dušo, ledino u koju je zasijano zrno budućnosti. / More možda nestaje, ali ne umire. To valjda nestaje / i duša, ne znajući za čarobnu smrt koju je tek / okrznula okrajkom krila!« Vesna Parun piše jedne od najsuptilnijih stihova o moru koje zaranja u našu dušu kao što naša duša uranja u njega – u uzajamnom preispitivanju duše i mora ima samo taloženja bezbrojnih stanja bez konačna odgovora.

More je jedna od omiljenih tema haiku pjesnika što trostisima pokušavaju oslikati njegov mir, modrinu, dodir s nebom, let ptice. Tako Vladimir Devide zapisuje: »Modro nebo gore / odijeljeno bjelinom galeba / od modrog mora dolje«. Dubravko Ivančan piše: »More... / Sa horizonta / silaze valovi«. Slavica Čilaš zapaža: »Valovi... / raznose mjesečinu / po uvali«.

Izrazito misaon, filozofski pristup moru pokazuje Slavko Mihalić koji pokušava proniknuti u bit nedjeljivog prostora: »Posadio sam sebe na obalu mora, / nanio daleko gdje je sve u srebrnom pjenušanju / i ništa se ne dijeli, ni prostor ni vrijeme«. I Miroslav S. Mađer mentalno preispituje more koje zbunjuje krhkim dodirima kraja i beskraja što se zrcale na horizontu: »Površina mora je daleka duboka tišina / Površina mora je najtiša visina /Ima nestajanje kraja u koji se sve prepušta«. Filozofijsko-duhovno doživljavanje mora vidljivo je i u poeziji Vesne Krmpotić – more je panteistička vizija svijeta, cjelokupnost svega u bezimenosti: »U moru je more, i ništa nego more. / A ponegdje, more, / rascvjeta se u koralj, zgusne se u ribu, / stvrdne se u stijenu, ili izmisli / vlastito dno; / ili se stvori lađom, koja jedri / put nova, još neutonula kopna«.

Jakša Fiamengo samim naslovima pjesama obuhvaća brojna egszistencijalna i esencijalna značenja mora (»Noćno more«, »More u kamenu«, »Kuća na moru«, »Ovjera beskraja«...), dok Božica Jelušić opjevava kopneni pejsaž koji uokviruje more poslije ljetnog pljuska: »Po štipaljkama na terasi / kao po tipkama kiša tuče. / Krov titra. Žar se podneva gasi. / Prašnjav se gušter pod kamen vuče. / Mokrom je pređom sve opleteno. / Na stablu masline sja čvor do čvora. / Vrti se, zuji hitro vreteno / između krošnji, neba i mora«. Nespoznatljivost mora tjera Zvonimira Baloga na igru riječi, na verbalnu igru s morem, na utrku s njim: »More se razbacalo / se zabonacalo /udubilo u se u / svoju dubinu / plićilo se u / moju pličinu«.

Filozofski gledano, more je istost, samodovoljnost; more je i jedinstvo različitosti, voda je samostalni entitet u svemiru koji se mijenja i biva neovisno o čovjeku. Pjesnički kazano, nema stanja u koje nas more ne uvlači, od straha, tuge, sjete (kada prostranstvo prijeti sigurnosti bića), spokoja (u haiku pjesnika) do radosti, usklika (more kao izvor života). Sveznačnost mora možda je najbolje zaokružiti stihovima Jure Franičevića Pločara: »Ovo more u grlu naših nada / u očima svjetlosti / ovo more / ovo more, ovaj lahor dobrote / čehulja radosti iznad litica / ovo more / ovo oplovljeno more, dobrostivo, darežljivo / ovo prokleto more, okađeno, nesmiljeno, osamljeno / ovo more mornarima oteto / ovo more na križu vjetrova između maslina i uljanica«.