Magijska auratizacija gasećega svijeta

Poetika Andriane Škunce uvjetovana je i određena mediteranizmom, preciznije otočnošću. Dapače, sasvim konkretnom otočnošću koja se, dakle, može i kronotopski precizirati. Riječ je jamačno o otoku Pagu, koji se golom kamenitošću ne razlikuje mnogo od ostalih sličnih otoka (primjerice Kornatskog otočja). No, on ima i svoje specifičnosti – ovčarstvo koje se uzgaja škrtim raslinjem. More, rub otoka, kamenita zdanja, ovce, te nazočnost čovjeka kroz dulje vrijeme temeljna su motivska građa pjesništva Andriane Škunce. O svemu tome književna je kritika iscrpno i pohvalno pisala, što ovom prigodom ostavljamo postrance.

Mi ćemo se, naprotiv, usredotočiti na dvije njezine knjige – Novaljski svjetlopis (1999.) i Hodopis rubovima otoka (2013.) – koje se odlikuju i sasvim specifičnom intermedijalnošću. A tu intermedijalnost ovdje moramo shvatiti u nešto širem smislu. Riječ je, naime, o tome da se jezik dvaju medija – a radi se o autoričinim fotografijama prostora na kojemu se motivsko-tematski grade i pjesme, dakle otoka Paga, te dakako jeziku kao mediju pjesama – ne kombinira u jednoj pjesmi, nego se uradak svakoga medija strukturira zasebno te čini svoju »zatvorenu« cjelinu. Međutim, fotografija i pjesma korespondiraju u toj mjeri da kao dva »zasebna« medija čine jednu cjelinu u semantičkom opsegu i završnoj »poruci« u dvostrukom smislu: u poruci kao ciljanoj namjeri i u poruci kao strukturiranom ustroju. Dok u ovom drugom stvara svoju poetiku, u onom prvom (ta poetika i njen »matrijal«) svjedoči o određenom svijetu u najširem smislu riječi. Upravo o tome htjeli bismo reći nekoliko riječi.

Sama pjesnikinja govori na više mjesta o »tihom nestajanju« (Građenje), pa bi se moglo reći da to u biti određuje, posebno ove dvije njezine knjige. No, svojevrsni je paradoks da se upravo tim nestajanjem gradi nazočnost. Naime, sjaj odumiranja, svetost trošenja konstituira ono što bi analisti (brodelovci) imenovali »dugim trajanjem«. Zato i jest fundamentalno određenje Škuncine poetike, a time i ideje svijeta, nazočnost nenazočnog, ili, točnije rečeno, nazočnost tragova nekada cjeline struktura koje se sada nalaze u stanju habanja. Posljedice toga su da ranije spominjani kronotop (Novalja, primjerice) jest doduše određen (prepoznativ), ali ga dugo trajanje trošenja univerzalizira i podiže na rang gotovo toposa, ne samo u pukoj predikativnosti nego i u semantičkoj nedvosmislenosti. Kako je, dakle, riječ o ljudima (kojih više nema), kako je riječ o njihovim uradcima i artefaktima, zamrloj ratarskoj kulturi, rasutim batanama i ribarskim alatkama, pjesnički iskaz poprima sjetnu i melankoličnu, nostalgičnu i kontemplativnu, ali doživljajno proćućenu dimenziju. Svijet prekriva talog vremena, te utihnjuje svijet stvari, predmeta, bića. Dapače, prisutnost bića je malo (ono živo gotovo da je ovca i njen ljudski pogled), ali nihov dah dospijeva iz svijeta predmeta, krajolika, riječju – domaćinstva, i ozaruje svojom prisutnom odsutnošću.

Na jezičnoj razini (stilu) to ostvaruje jednaki sjaj čiste rečenične strukture, leksičke jedinice, i stilsku perfekciju, gotovo svečanosti, te na taj način auratizira (svoj predmetni) svijet, bachelardovski poetizira.

Zapravo riječ je o kulturološkom atlasu, jednako u dimenziji antropologije, kao specificiranom mediteranskom atlasu živoga, jednako u dimenziji faune i flore, jednako u području domaćih prerađevina (sir, vino, zanata – bačve, batane), jednako kad je riječ o povijesno-društvenom segmentu (od rimskih vremena do danas), te etnografsko-etnoloških obilježja. Sve to, s jedne strane, svjedoči o dugom trajanju u, s druge strane, dvostrukom smislu: jednom je to trajanje memorabilnim gestama pjesnikinje, što bismo mogli okarakterizirati kao kulturni nalog, a drugi put je to trajanje u značajkama koje su prisutne, pa makar i u stanju habanja, jer i kao takve namiru svijest o dotičnim strukturama koje, kao modeli, još mogu ponuditi svoja konstitutivna obilježja, svoje posebnosti, i svoje izvornosti.

A to, da se vratimo fotografijama, jednako uvjerljivo polučuju i iskazni plan pjesama i njegove govorne radnje – opis, meditacija ponajprije, kontemplacija, lirizam i poetizacija – kao i fotografije, po čemu je Škunca pravi majstor. Nije riječ samo o paškom krajoliku obrubljenom morem, kamenitom obalom, vedrinom i sjajem dana kao i polunoćnim prikazima, burom i bonacom, suhozidinama, raslinjem za ovčju ispašu, nego je riječ i o kulturnim artefaktima – stolici, maštelu, komodi, sprtici, tako da je opet riječ o foto-pejzažu, koji, kao što smo napomenuli, ima svoj intermedijalni entitet, ali upravo time on korespondira, komunicira, svojim posebnostima, s drugim (jezičnim) medijem. U tome je navedena čistoća paradigme.

Dakle, ovdje nije riječ o klasičnom putopisu, mada knjiga nosi naslov Hodopis, nego je riječ o snimci pogleda, i u fotografiji i u pjesničkom iskazu, pa smo bliže određenju pjesme u prozi. Naime, perceptivno oko je hodajuće, ono ne putuje kakvim prometalom, i nije mu do turističkog vodiča, nego mu je ponajprije stalo do toga da, prvo, ponudi, sjećanjem, rekuperaciju slika punih bremenitošću značenja, drugo, da ponudi značenje za autora pogleda. Dakle, da unese svoj subjektivan odnos prema objektivnoj datosti, onaj subjektivan odnos koji uvažava kulturnu tradiciju i njeno značenje za prostor kojim hoda i koji promatra. Na taj se način unosi, autorom, poetizacijska auratizacija gasećega svijeta i njegove implicitne želje za dugim trajanjem.

Završno bismo mogli reći da je Andriana Škunca u sasvim određenom smislu naš Bachelard. Njezine su knjige blagdan za ona čitanja i za one ljude koji znadu prepoznati sjaj pjesničkoga predmeta o kojima besjede, kao i pjesničkoga jezika kojim se to ostvaruje. Taj jezik nije oslobođen metaforizacijskih i simbolizacijskih postupaka, ali oni nisu šifrantni, nego su u funkciji temeljnog polazišta, kako je već naznačeno.