Komparativne analize novije hrvatske i crnogorske književnosti

Autor knjige Hrvatske i crnogorske književne teme, Jakov Sabljić (1980.), istaknuti je mlađi hrvatski komparatist i montenegrist, književni kritičar i metodičar. Posrijedi je njegov još jedan vrijedan doprinos južnoslavenskoj poredbenoj književnosti i crnogoristici. To je bila i njegova prethodna znanstvena monografija Hrvatski i crnogorski roman (međuknjiževna tumačenja), objavljena 2011. godine.Nova knjiga rezultat je istraživačkih preokupacija tijekom prethodnih desetak godina autorova znanstvenoga rada i napredovanja. Sabljićevo zanimanje za književnoteorijsko i književnopovijesno komparativno istraživanje nedvojbeno proizlazi iz njegova intenzivnog, ponajprije suradničkog, a potom i voditeljskoga rada na projektu Kulture u doticaju: stoljetni hrvatski i crnogorski identiteti, provođenoga uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Knjiga Hrvatske i crnogorske književne teme skup je poredbenih, monografskih i kritičkih rasprava i eseja u kojima se proučava hrvatska i crnogorska novija literatura s naglašeno književnopovijesnoga, teorijskoga i kulturološkoga gledišta te unutar suvremenih metodoloških koncepcija. Četrnaest zastupljenih izvornih znanstvenih i preglednih radova autor je prethodno objavio u različitim domaćim i međunarodnim zbornicima i časopisima, a knjiga je strukturno podijeljena na dva dijela sukladno naslovnoj dvojnosti.

Prvi dio knjige obuhvaća radove koji se tiču hrvatske književnosti. U radu o domoljubnom pjesništvu Augusta Harambašića analizira se njegova pjesma Hrvatskoj utvrđivanjem sličnosti i razlika hrvatskoga i europskoga romantizma. Osim što se izravno oslanja motom na pjesmu Giacoma Leopardija All’ Italia (Italiji), Harambašićeva pjesma tematski odgovara rodoljubnom modelu hrvatskog pjesništva kakvog je stvorio Pavao Štoos u Kipu domovine vu početku leta 1831. Stoga je uz piščevu ulogu u buđenju nacionalne svijesti u analizi uspješno argumentirana ideja o Harambašiću kao estetski osviještenom književniku koji se intertekstualnim i metametričkim postupcima referira na domaću književnu scenu.

Iako se roman Kostadin Balšić Milana Šufflaya u kritici drži neuspjelim estetskim djelom, u sljedećoj autorovoj raspravi relevantnost se toga djela proširuje izvan žanrovskoga određenja povijesnoga romana. Osim suhoparnoga iznošenja historiografske građe, Šufflayev roman predstavlja bogatu riznicu za nekoliko različitih interpretacijskih pristupa koji se pojedinačno navode i obrazlažu na osnovi literarnih slojeva poput: fikcijskoga, heraldičkoga, romantičarskoga, jezičnofilološkoga sloja, zatim sloja svakodnevnoga života, pozitivističko-sociološkoga sloja, antropološkoga i anegdotalnoga sloja romana.

Nadalje, pregled suvremenih dramskih inačica Sofoklove Antigone pokazuje sličnosti i razlike u tipovima intertekstualnosti i njihovim ulogama. U raspravi o antigonskoj tematici riječ je o različitim dramskim intertekstovima, kao što su intertekstualne transpozicije Antigona Dominka Smolea i Antigona Jeana Anouilha, zatim intertekstualna adaptacija Kreontova Antigona Mire Gavrana, intertekstualni nastavak Antigona, kraljica Tončija Petrasova Marovića, parodija Tiresijina laž Ljubomira Đurkovića i kontrafaktura Antiantigona Drage Ivaniševića.

Unutar odrednica književne geografije i antropologije panonizam, kao operativni pojam koji autor predlaže, ima ulogu nadregionalne oznake jer uključuje i šokački model slavonske književnosti koji se u sljedećoj raspravi analizira na primjeru pjesništva Franje Džakule. Njegovo književno stvaralaštvo paradigmatski utjelovljuje najnoviji lirski senzibilitet šokačkog predznaka. Odrednice poput toponima i tvorbenih elemenata provincijskoga mikrosvijeta u raspravi se ističu kao presudne za stvaranje predodžbe o Džakuli kao (a)tipičnom šokačkom pjesniku. Na tom je tragu također suvremeni roman Pavla Petričevića Križevi i ruže, kao primjer djela kojim se nastoji upozoriti na supostojanje i prepletanje standardnoga jezika i štokavskog dijalekta. Lingvistička i lingvostilska raščlamba u raspravi je ostvarila sljedeće rezultate: nosivi sloj romana proizlazi iz specifičnoga šokačkog rječnika i stilskih postupaka (tautologije, pleonazmi, enumeracije itd.) kojima se istodobno uz razgranatu fabulu i karakterizaciju likova ustrojava i dijalektološka građa.

Novo čitanje mita u romanu Labud Lucije Stamać otkriva simboliku antičkih junaka i antijunaka u suvremenoj književnosti i kulturi. U središtu se romana nalazi lijepa Helena označena arhetipom takozvane divlje žene razapete između njezine primarne uloge vezane uz obitelj i dom i vječne borbe za jednakost i ženska prava. Uporaba i mogućnost prilagodbe mitoloških tema i motiva u suvremenom književnom tekstu pokazuje živost mitološkoga područja i bezbroj njegovih mogućih interpretacija.

Slična je situacija i u Basnama o komunizmu Slavenke Drakulić, u kojima su kao umjetnička podloga umjesto mita preuzeti strukturni elementi basne. Riječ je o zbirci tekstova čiji su pripovjedači životinje koje progovaraju o osjetljivim problemima bivših komunističkih zemalja. U pregledu je toga djela prikazana žanrovska diferencijacija koja se temelji na određivanju postmodernističkih varijacija okvirnih žanrovskih pravila književnoga oblikovanja basne. Varijacije basne utvrđuju se analizom njezina suodnosa s ostalim žanrovskim oblicima, npr. esejom, bajkom, legendom, mitom. Osim žanrovske diferencijacije književne strukture uočljiva je i diferencijacija njezine uloge uvjetovane kulturnom memorijom sadašnjosti pa se mitologizirane osobe, predmeti i pojave komunističke ideologije analiziraju kao univerzalni simboli pouke, ali i elementi satirične igre.

Drugi dio knjige obuhvaća rasprave u kojima se tematizira crnogorska književnost. Spoj istraživanja hrvatske i crnogorske kulture ostvaren je u sklopu međunarodnoga projekta Kulture u doticaju: stoljetni hrvatski i crnogorski književni identiteti, koji je rezultirao nizom znanstvenih doprinosa značajnih za kroatistiku i montenegristiku. U pregledu tih doprinosa obrazlaže se i kritički ocjenjuje tridesetak objavljenih izdanja u razdoblju od 1994. do 2013. godine. Potom se opisuju odjeci projekta u hrvatskim i crnogorskim medijima. Naposljetku se ukratko sažimaju znanstvena obilježja, metodološke postavke i svjetonazorska podloga na kojima se oblikovao projekt Kulture u doticaju. Projekt se odlikuje iznimno bogatom izdavačkom produkcijom u obliku brojnih autorskih, suautorskih, uredničkih i suuredničkih monografija te zbornika i antologija. Tim je iscrpnim pregledom ponuđena paradigma modela temeljnih istraživanja interkulturnih odnosa unutar južnoslavenskoga civilizacijskog kruga.

Nadalje, Jakov Sabljić prikazom povijesti književnosti naslovljene Crnogorska književnost od 1852. do 1918. godine Milorada Nikčevića upozorava na neprocjenjiv znanstvenoistraživački pothvat, ali i iznimnu vrijednost ovoga ukoričenja za crnogorski kulturni i nacionalni identitet. U radu o toj knjizi istaknuta je glavnina njezina sadržaja koji se odnosi na bitna obilježja velikih književnih epoha romantizma, realizma i moderne, zatim na društveno-politički kontekst, reprezentativne autore i njihova najvažnija djela u sklopu crnogorske književnosti. Metodološko je ustrojstvo analizirane književnoumjetničke građe zasnovano na književnim rodovima: lirici, epici, drami i diskurzivnim oblicima. Zato se u pregledu iznose i ocjenjuju Nikčevićevi zaključci o tipološkim posebnostima literarnih ostvarenja u okviru svakoga pojedinog roda.

Nezaobilazna je i Sabljićeva rasprava zanimljive tematike o Petru II. Petroviću Njegošu kao književnom liku. Analiziraju se dvije romansirane biografije – Na Orlovom Kršu Trifuna Đukića i Sudilište Čede Vukovića te monodrama Njegoševa potonja ura Slobodana Tomovića. Jakov Sabljić argumentirano navodi sva literarno uspostavljena značenja kojima se vrednuje i uzvisuje Njegošev život, lik i djelo. U romansiranoj biografiji Na Orlovom Kršu Njegoš je reprezentativna, isključivo pozitivna figura koja predstavlja uzoritoga Crnogorca za sva vremena. U Sudilištu takvo je razmatranje obogaćeno sagledavanjem njegova statusa i s negativne strane jer je Njegoš istodobno tužitelj i optuženi koji se kroz suđenja, rasprave, polemike i dijaloge očituje kao vrstan poznavatelj crnogorskih prilika i crnogorskoga etosa. Njegoševa potonja ura dramska je rekapitulacija Njegoševe biografije, odnosno prikaz modela umjetničkog osmišljavanja jedne ljudske tragedije. U toj je poznatoj drami znameniti vladika i vladar prikazan kao pragmatičan državnik koji balansira između moralnoga duga svojemu narodu i poticanja na nemoralni sadizam u ulozi pospješivanja otpora protiv Turaka. Time su ujedno obuhvaćeni brojni arhetipski obrasci – umjetnik/stvaratelj, intelektualac, kralj, odvjetnik, vizionar, ratnik – koje Njegoš, nasuprot dobro poznatim stvaralačkim zaslugama, utjelovljuje kao manje poznati književni lik.

Narativnu strukturu memoarske i do danas analitički zanemarene proze Deset godina u gulagu Savića Markovića Štedimlije u svojoj knjizi autor razmatra s obzirom na tri žanrovske odrednice: sadržaj, retoričku prirodu teksta i identitet subjekta. Iz perspektive Štedimlije kao svjedoka i egzemplarnoga logoraša svjedočenje o povijesnim zbivanjima dominira nad pripovijedanjem o personalnim i socijalnim temama. Identitet subjekta sveden je na ulogu (a)tipičnoga logoraša, uz miješanje naracije u prvom i trećem licu. Navedene su odrednice istaknute kao obilježje polidiskurzivnih memoara u kojima se ukrštaju personalni, socijalni i povijesni elementi.

Slijedi također »pionirska« analiza neobjavljenoga romana Odjek Radoja Radojevića. Sabljić pozornost usmjerava na nekoliko tematsko-motivskih, fabularnih, idejnih, karakteroloških i jezičnih sastavnica te na žanrovsko određenje djela ratnom prozom. Kao osobitost teksta ističe njegovu snažnu obilježenost folklornom građom, ali i prisutnost ideološkoga i društveno-povijesnoga kritičkog stava. Na osnovi rezultata svoje analize, autor predlaže objavljivanje ovog romana radi njegove dostupnosti široj čitateljskoj publici.

Drama Tiresijina laž Ljubomira Đurkovića prerada je Sofoklovih tragedija Kralj Edip i Antigona. U raspravi posvećenoj Đurkovićevoj drami raščlanjuje se originalna reinterpretacija u kojoj se pojedine teme semantički proširuju, klasični likovi posve se drugačije karakteriziraju, dok se ponavljaju ili modificiraju poznati postupci i simboli iz tradicije antičke književnosti. Jezično-stilske odrednice drame u potpunosti odstupaju od konvencija. Također, napomenuta je i žanrovska nedoumica s obzirom na prepletanje komičnih i tragičnih elemenata. S tim u vezi zaključuje se da je Tiresijina laž dramski tekst nastao kao posljedica suvremene krize povjerenja u društvene institucije, ali je i pokazatelj mogućih ideoloških ratova i perfidnih oblika koje oni poprimaju. Upravo zbog toga u dramu se uklapa vječni sukob i propitivanje međusobnoga odnosa mitosa i logosa.

Druga Đurkovićeva drama, Kasandra: klišeji (reality fiction), također se zasniva na likovima iz grčke mitologije i antičke književnosti, kao što su Kasandra, Edip, Hipolit i Narcis. U raspravi o tom dramskom tekstu ističe se transgresivnost kao markiran postupak nadilaženja društveno i kulturno utvrđenih normi ponašanja i određivanja identiteta. To se osobito odnosi na transgresivnost imena, roda i spola likova. Zato se opisuju specifična značenja koja dobivaju mitski likovi i njihove relacije u novom povijesnom kontekstu i s drugačijim oznakama koje im se pridaju. Transgresivnost se razmatra osobito u odnosu na Đurkovićevo smještanje dramske radnje u okvire stvarnosnoga šoua. Zbog toga se tumači i autorova kritika suvremenih medija i s njima povezanoga ukidanja privatnosti osobe budući da se kao zabava populariziraju televizijske emisije s intimnim ispovijedima pojedinaca.

U knjizi Hrvatske i crnogorske književne teme Jakova Sabljića uočljiva je primjena odrednica suvremenih teorijskih kretanja na odabranim tekstovima hrvatskih i crnogorskih pjesnika, prozaika i dramatičara. Pohvalno je što osim reprezentativnoga Petra II. Petrovića Njegoša glavninu knjige čine rasprave posvećene nedovoljno istraženim književnicima s margine znanstvenoga interesa, poput Milana Šufflayja, Savića Markovića Štedimlije, Radoja Radojevića i drugih. Njima je napokon dano više zasluženoga prostora, i to u okvirima prevladavajućega interpretativno-analitičkog i problemsko-komparativnog metodološkog pristupa. U knjizi se nalaze i dva vrijedna kritička prikaza – prvi, o navedenom kapitalnom djelu crnogorske znanosti o književnosti u kojem su iznesene i dodirnice s hrvatskom književnosti, i drugi o brojnim izdanjima dugogodišnjega međunarodnog projekta čijim su poredbenim izučavanjem prezentirane kulturne paralele Hrvatske i Crne Gore. Time je autor dao izniman doprinos propitivanju hrvatsko-crnogorskih književnih suodnosa, kao i iscrpnom proučavanju njihovih novijih dodirnica. Također, važno je napomenuti kako su sve rasprave obogaćene referentnom literaturom pa svakoga istraživača upućuju na druga znanstvena ostvarenja iz dotičnoga područja.

Znanstvena monografija Hrvatske i crnogorske književne teme Jakova Sabljićapredstavlja vrijedan i značajan doprinos najnovijim istraživanjima dviju južnoslavenskih književnosti. Proučavanje zajedničke povijesti, književnosti, jezika i kulture pokazuje se temeljnim za bolje shvaćanje odnosa unutar južnoslavenske zajednice. Stoga je opravdana potreba za izdavanjem znanstvene literature komparativnoga tipa. U takvu literaturu zasigurno se treba svrstati nova monografija Jakova Sabljića u kojoj je ponuđen uzorit model utvrđivanja i uspoređivanja zajedničkih tradicionalnih obilježja dviju kultura, te je omogućeno bolje razumijevanje novijih zasebnih suvremenih književnih kretanja u njihovim okvirima.