Klasici suvremenoga slovenskoga pjesništva

Riječ unaprijed

U prvih petnaestak godina 21. stoljeća suvremeno slovensko pjesništvo snažno su obilježili neki stariji autori svojim najnovijim pjesničkim zbirkama, i to ovim kronološkim redom: Svetlana Makarovič, Samost (2002.), Veno Taufer, Pismo v steklenici (2006.), Niko Grafenauer, Zbrane in nove pesmi (2010.), Tomaž Šalamun, Kdaj (2011.), Tone Pavček, Angeli (2012.), Tone Kuntner, Podorane sanje (2014.) i Ciril Zlobec, Biti človek (2014.).

Pjesnikinja Svetlana Makarovič postojano traži i dostojno pronalazi autentičan izraz unutar slovenskih narodnih pjesama i napjeva. Tematika njenih pjesama odnosi se prije svega na individualnu mogućnost pjesničkoga prepoznavanja. Veno Taufer nastavlja s traganjem za izazovnim riječima. Svrhu tog traganja vidi u jeziku kao splavi, uvjeren da ga jedino takva splav može dovesti na obalu gdje stihovi prelaze u mitsku začaranost i sveprisutnost spasonosne pjesme. Niko Grafenauer nadopunjava ekspresionističko izražavanje filozofskim egzistencijalizmom i kritičkim odnosom prema vanjskom svijetu, inzistirajući na što savršenijem oblikovanju pjesama (sonet) i što bogatijoj metaforici.

Poezija Tone Pavčeka podjednako je lirska i refleksivna. U svojim pjesmama razmišlja o sudbini čovjeka te njegovom suočavanju s promjenama i prolaznošću. Tone Kuntner, poznat po suptilnoj ljubavnoj lirici, vraća se rodnoj grudi, zavičaju i domovini. Ciril Zlobec pak u devetom desetljeću života pretače u pjesme svoj duhovni dnevnik u kojemu prevladava stvaralačka nostalgija za prerano umrlom djecom, sinom Jašom i kćerkom Varjom, te brojnim pokojnicima koji su ostavili u njemu svijetli trag prijateljstva i ljubavi. Sve njih priziva i poziva u goste, a pritom pjesnički uvjerljivo priznaje kako više nije u stanju biti ovdje i sada među svima sam.

* * * * *

Svetlana Makarovič rođena je 1939. godine u Mariboru. Završila studij na Akademiji za kazalište film i televiziju. Bila je neko vrijeme glumica. Ovdje donosimo čeiri pjesme iz njene zbirke Samost (2002.).

DOBRO JUTRO

Dobro jutro želim,
mokri sivi svijete,
dobro jutro želim,
krvlju obliveni svijete.
Dobro jutro želim,
goro nešumovita,
dobro jutro želim,
ptičice bez perja.
Nepokretne grude
stvrdnute sluzi.
Dobro jutro, susjede,
glavo bez očiju.
Dobro jutro želim,
uškopljeni muževi,
kolcima i kopitom
premlaćene žene.
Dobro jutro želim,
biće bezimeno,
dlako spržena,
sjeme jalovo.
Struji vlažan smrad
trule mahovine,
dobro jutro, pjesmo
moje domovine.
Dobro jutro, kugo,
ratovi, i svako zlo,
dobro jutro tebi
prazna kolijevko.

ZMIJA

Dvojica nisu dvaput jedan.
Dvojica nisu više. Dvaput manje.
Ta gomila koja se podsmjehuje,
ta gomila koja kamenuje,
ta gomila, sve dva po dva,
u kotlu đavoljega bratstva,
u gnijezdima samotnog jastva,
u nabreklim tijelima trudnica.
I gledaš zemlju, gledaš nebo –
možda ipak nije baš tako,
i vidiš zmijskim očima
kako gmiže i sikće,
izvija se, svija i prijeti,
gle zmiju, zgrabi je, satri, ubij –
i opet se ulizuje, grize grize
i moli za mrvice sa stola
i moli i zahvaljuje se
ta gomila, ta gomila
koja je vikala raspni ga!

SAT

Prvi sat otkucava,
smrt još nije došla,
drugi sat otkucava,
napolju je magla,
treći sat otkucava,
tiha izgladnjelost,
četvrti sat otkucava,
nečujna ucviljenost,
šesti sat otkucava,
vrata zaključana,
sedmi sat otkucava,
zvjerka pritvorena,
osmi sat otkucava,
vapaji sve do neba,
deveti sat otkucava,
nezgrapnica klepeće,
deseti sat otkucava,
jablanovo suho lišće,
jedanaesti sat otkucava,
smrt još nije došla,
dvanaesti sat otkucava.

ZVIJEZDA

Neka dođe taj sat,
neka dođe taj čas,
neka se već jednom javi
pradavni taj glas,
neka se spržene kože
dotakne snježni dlan,
o, neka već jednom dođe,
dođe taj dan.
Previše su toga gledale
i vidjele oči,
previše da bi htjele
saznati još bilo što,
više s nikim ništa,
ništa mog,
ne mogu više ostati,
ja nisam ovdje kod kuće.
Gle, zvijezda ona daleka
ne silazi mi s uma,
koju danju ne vidim,
a ipak znam da postoji.

Veno Taufer rođen je 1933. godine u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost. Nekoliko godina živio je u Londonu. Godine 1985. bio je inicijator Međunarodnog literarnog festivala Vilenica. Donosimo pet pjesama iz njegove zbirke Pismo v steklenici (2006.).

MELANKOLIJA KONTINUUMA

nipošto pjesmo nemoj me opijati
samo odi i užarena nemoj raspaljivati
mutno ljubazne istine za laž

čemu da naglavačke tonem pod svodovima
kroz ledena prostranstva zvijezda
koje trepere kao tajne kristalno brušene slobode

neka u snježnoj nesagledivosti saznam smrt je jedina tajna
i opet i opet i opet neprekidno opet
smrtni znoj i ništa i vječno isti vrt

ostaje kostriješenje pred svanućem
jutra i uvijek to jučerašnje svitanje
kad utonem u nijemost pred odlaskom

izdajicu mene poljubiš i u ruku mi gurneš
vrč u kojemu odjekuje pljus pljas nazdravljanja pij

SONETI SREĆE

4.

drveće se povlači u sjene
živ pijesak više se ne sipa
pretvara se u ljepljive grude

vlaga se zgušnjava u isparavanja
bez oblika sve više izblijedjela
kad nema ni zvukova ni sivila
ne ništavilo ne pakao i zrno
pomiče se u svemu tome
bogovima i zvijerima nevidljivo

okreće se poput lišća što trune
kako bi se pjege zasigurno
zgušnjavale u sokove dubine

nedohvatljive zelenim crvima
grane čekaju ptice i cvrkut

9.

rado bih izmolio sonet
o sreći o gdje je njeno nebo
ima li igdje njen mučenik veselo raspet

gdje se ne zašilji svod
u mlazu krvi ne nagazi smrt
zmijsko klupko sudbina

gdje ne zarezuje zraka uvojita slova
u kosti i kožu bića i biljaka
gdje vrt nije zaključan u svoj labirint

um a ne isključivo šutnja tjera me u njega
časkom izdahnem pokret zastenjem vrcnem krik
zaglavljen među odjecima otvora

uhvaćen u nebrojenim odsjevima vlastitih zjenica
o da mi je proći pored sebe

CULPA

ukopana škripa kotača
u humcima nanošena pijeska
hoće li nam oprostiti
što smo ih probudili
u krugovima bježimo bezglavo
zalutali u pustinju

valja odložiti sliku
obličja kopiju božju
hoće li nam oprostiti
što smo ih sebično ljubili
iznad kuća smeće prekriva zvijezde
u hladne odbljeske hrđe tiještimo riječi

u pričama ćemo gmizati
ubojice kradljivci nasilnici farizeji
hoće li nam oprostiti
što smo sve požderali sve popili
u crkvi na burzi na cesti bijesni ples štakora
za lavež garava psa svako je kajanje suvišno

da bi barem jednom osjetili zrno
skrivenu klicu ljubavi u elementima
kad će ih ljubiti usnama trnja
mada otrovani u plamičcima pljuskovima snježnim zapusima
hoće li nas zaboraviti zaboraviti zaboraviti
koji smo ubijali druge ubijali se međusobno

TOČKA

noć nije rekla ne
ništa nije rekla
pa ipak me buka ogluši

nije se noć zanjihala
nepokretna je
zašto sam tako daleko i nagnut

nikakvih stijena prozora ni krovova prodorno stvrdnuće
svjetlosti glava pada okomito oči tjerane u bijeg
je li u nebo iz raspucalog stakla je li u more bezdanje
sjaj leden i zrakoprazan
ili klesan stup koji se uzdiže
opasan ustima s obrambenim jarkom krv

 

kao iz mračnog kamenoloma zvijezda
zasipavaju ga krhke grude

Niko Grafenauer rođen je 1940. godine u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost, član je Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Donosimo ciklus pjesama iz njegove knjige Diham, da ne zaide zrak. Zbrane in nove pesmi, Ljubljana 2010.

UDALJAVANJA

Tog jutra probudih se daleko od sebe
i izađoh napolje.
pepeljasta vlaga visi u zraku
ispunjenom naguravanjem privida.
svjetlost u prozorima mutno svijetli, duša
se uvlači u sebe, nitko
ne zna kome zvone telefoni.

magla teško diše, pluća su moja,
kako proći šupljinom sa sidrom u sebi?
tko je obješenik, tko mrtav prorok?
svaki se susreće s obojicom
dok bacaju sve dužu sjenu na ulicu,
gdje u hladovini zamiru živi koraci
sprijeda je svijetli dan koji ih čeka
u mrtvom kutu.

* * *

Vrijeme se skuplja u knjižnicama
s ustajalim mirisom po nečemu nadmašivom.
zaborav u napomenama ispod crte je neopoziv,
živ se taloži na ljude koji na tom mjestu
odlažu svoje sudbine na police
proteklih godina. magnetna prašina
sliježe se na njih.

aleksandrijska knjižnica slovi
po »soldier aristotelu« i Bokefalu, konju
nad konjima, palež zbog utrke dviju civilizacija,
koji još traje.
a nebo iznad svega zauvijek je otvorena
knjiga koju nam listaju oblaci.

* * *

Gdje sam, dok gledam kroz otvore
među riječima u svoju zabludama izjedenu
i nikad dovršenu rečenicu?

nad razvalinama vremena razliveno more
što ga prekrivaju hladne glazure
mjesečine. s demonima i sirenama na krovu
doplovili smo pojedinačno svaki do sebe, u staru elegiju
koja nas ispire
poput zraka i vode.

ovdje su
trenutci vremena osvijetljeni aurom
u kojoj imaju napade padavičari.
svatko laje iz vlastite duše na drugu
dušu, kad se susreću na aerodromima
svojih uzašašća. nikoga nema
tko bi skrbio za božji mir
među njima.

čak i pogled koji čuva u sebi
još nezaboravljena lica
ostavio ih je u mnoštvu,
gdje sve nestaje i vraća se.

sam si uistinu jedino s viškom sebe
kojeg nema u vidokrugu.

* * *

Studeni je rastresit spomenicima, duhovima,
otežalim od vlage, otpadaju natpisi, datumi i lišće,
daleko se vidi.
ptica, pogledom
o tlo privezana, odlama se odlama s njega
u letu preko obzorja, sve dok ga ne iščupa
i ponese sa sobom, tek njegov trag ostaje
u zraku, gdje nas je ostavio.

kako čvrsto je prikovan na stijenu onaj koji nas gleda
s nikad do kraja iskljuvanim jetrima? Skitija
naših dana leži mu do nogu, daljinama
protegnuta do zadnjeg obzorja, do provale
u koju strmoglavljuju Titani i anđeli banke
na Islandu i na Wall Streetu, vrijeme je plinovito
i pod nogama Josefa K. »davno ugaslom svjetiljkom«
škripe kosti.

u dizalu se Donald Trump s umetnutom kosom
uzdiže na nebo, ne bi li se što više približio sebi,
i »ludi čovjek« iz Nietzscheove prispodobe u Veseloj znanosti,
Šterk po imenu, kojeg sam poznavao, ispliva iz nje
i izgubi se na ludom moru.

je li itko osuđen sam u sebi
dok čeka na posljednji sud?

svaki svršetak zarinut je žalcem
u početak.

sjećate li se kad vas je božanski
dotaknuo plamen u kojemu ste poludjeli?

* * *

ponekad se moraš zaustaviti da vidiš
kako na kraju dana netko odlazi
leđima okrenut prema tebi, ulicom
u svoj samom sebi izgovoren zbogom.
mir je, sam si, tvoj danas je pri kraju.
okreni se, ti s ulice, kad si ispunjen sumnjom.
prema nebu.

na noćnoj klinici ispod njega prašnjavi prozori
rasvijetljeni bdijenjem živčanih ljudi
koji čekaju na crni nastavni sat smrti
bez potpisa.

hodnicima neprestano kruži tiha vizita
u vapneno bijelim haljinama i otvara vrata:

ovdje s kisikom na ustima jedva još diše mladi motorist
koji je htio s dvjesto na sat uhvatiti zrak.
(cesta je prekrižena, mačka je pobjegla.)
nema mu pomoći.

onaj koji je s balkona na četvrtom katu
poletio za pticom,
koji joj je pokušao dokazati
da ga se ne treba bojati.

i onaj, koji je iz dana u dan, s nadom u mišićima
gurao uzbrdo svoj teški, u noćnim morama
pocrnjeli kamen, ne bi li se spasio,
nepokretni Sizif, samo još spava.

a tko je taj koji se upravo uspravio na krevetu
i pokušava zavapiti glasom što ga je
zalila voda?

okreni se, ti s ulice, kad te ispunja sumnja,
kako visok je tlak živih sati
u zadnjem semestru našeg života.

Tomaž Šalamun rođen je 1941. u Zagrebu, a umro 27. prosinca 2014. u Ljubljani. Gimnaziju je završio u Kopru. Diplomirao je povijest umjetnosti, te dodatno studirao u Parizu, Pisi, Iowi i Meksiku. Donosimo četiri pjesme iz njegove knjige Kdaj. Izbrane pesmi, Ljubljana 2011.

POMRČINA

Umorila me slika mog plemena
i ja sam se iselio.

Iz dugih čavala
varim udove svog novog tijela.
Iz starih krpa bit će utroba.
Truli ogrtač strvine
bit će ogrtač moje samoće.
Oko izvlačim iz močvarne dubine.
Iz prožvakanih ploča gađenja
izgradit ću sebi kolibu.

Moj svijet bit će svijet oštrih rubova.
Okrutan i vječan.

IZ MOJE SUDBINE

Iz moje sudbine gleda samo još jedna mala
čvoruga. Iz te čvoruge pišem. Čvoruga
boli. Da mi je netko čvorugu ranije
prerezao, možda bih uspio izaći
iz nje. Svoju sudbinu skinuo bih poput
košulje i mogao bih je opet promatrati kako se
vrti. To sam radio od trenutka kad
sam se raspalio i rodio se s prvim
stihom, da budem miran.
Objavljujem precizan redoslijed:
Poker, Namjena pelerine, Hodočašće za
Marušku, Bijela Itaka, Amerika, Turbine,
Arena, Imre, Sokol, Povijest svjetlosti je
narančasta, Praznik, Druidi, Zvijezde.
Metoda anđela ostaje meni.
Dalje odavde nema više ništa.
Ne posjedujem više moć ovladavanja sobom.
Ova je pjesma malo siromašnija.
Pišem je samo zato što osjećam da sam dužan
dati pojašnjenje.
Postajem kristalno jasan.
Zabranjen je potpun uvid u mene.
Nikad nisam bio čovjek.
Uvijek anđeo.
Kad se domogne svog savršena oblika,
rasprsne se.

INTERNACIONALA

O, kako vas mrzim, lijepe i elegantne žene!
Meni, to jest čovječanstvu, pijete dušu i krv!
Contessa Giordano,
Nina Souvan,
Maruška Krese,
Metka Krašovec, također!
Brinem se za vaše plastične udubine što mi
vise niz vrat po bundi od pelc velura!
Koje pogasiše sve svete motore i poubijaše
dabrove!
Ha, ha! Kakav nakit u gupcu revolucije,
hladnokrvne zvijeri strašne matere!
Same suze i zamolbe rakastih vlažnih strojeva!
Moje srdašce! Moj kruščiću!
Pravo mi budi!
Ni sina nisam mogao začeti bez pičke!
Kao što bog rodi sina!
Kako da sada potražim lice
Krista, sav isprazan i omekšan, bez
zastave, a pička naokolo veselo po
down town s napunjenom vrećicom mojih
cekina.
Baš onako kako je izjavila za
Teleks, te sam sav promrznuo.
Kako da dođem do svoje braće, Latina
i niggersa, kad poput nekakvog buldoga hranim te
kontinente nezasitnih vlakova!
Crnče vidili! zavijao sam kad mi je bilo
dvije godine te se iz protesta bacio na tlo na
beton na terasi, Bežigrad 10, jer mi nije
vlastita mater priuštila ni
pogled na
lutku crnca na uglu u ljekarni!
Koja nije bila čak ni gola!
Jasno da su Ljubljanu okupirali
Talijani te potom triput Platon!
Prokletstvo koje se poput
marmelade razmaže na sve uspravno i živo!
Čak je i zemlja okrugla poradi vas!
I sve na svijetu poprima taj
kretenski oblik kojeg ste izmislile
iz ljubavi, kako bi uništile božanski
eros!
Proleteri svih zemalja, ujedinite se!
Crnče vidili!

ŽIVA RANA, ŽIVI SOK

Šapat, pokolj, dodir, meso. Što ti nazivaš
tišinom. Ne možeš pucati drugamo, nema drugog
cilja. Oko piramide ne zna za upalu. Ti njen vrh
podižeš visoko, visoko, dok ju pritiščeš, dok je u

podnožju širiš. Odbacivanje na Mount Everest.
Hladnokrvna stvarnost odbacuje istinu. I šutnja poziv i
hranu, kamen sa stisnutom pukotinom usta. Padaj, padaj,
mili sniježe, i zamrzni me. Ispijaj crtu s mog

čela. Neka vjetar rastjelovi uspomenu i povalja je
tenkovima. Upali se, plamsa, čisti benzin. Samo najviši
stupanj užasa rađa vlažnu svilenu mekoću
kukurijeka i upijanje tvog lika. Pepeo,
bolna bljuzgavica, protekli. Ubij i poništi,
ušutkaj me. Ukopaj se što d
dublje u mene.

Tone Pavček rođen 1928. u Šentjuriju pri Mirni Peči. Klasičnu gimnaziju i studij prava završio je u Ljubljani. Radio je kao novinar, kazalištarac i urednik. Donosimo četiri pjesme iz njegove zbirke Angeli, Ljubljana 2012.

MOJ ANĐEO

Kažu da svatko
ima svog anđela.
Moj je sasvim nalik meni,
nikad ga nema kod kuće.

Kad ga zovnem, nema ga.
Kad ga tražim, nema ga.
Kad sam marljiv, nema ga.
A možda ga uopće nema.

Ali ponekad se ipak javi.
Ako sam tiho, pozdravi me,
ako sam ružan, kvrcne me po glavi
ili mi podmetne nogu
da trusnem o suho tlo
kao pravi nespretnjaković.
Tako se igra. Šteta da se
ne mogu igrati s njim.

ANĐEO PRVE RIJEČI

Anđeo prve riječi
zamuckuje i grca,
velika je muka jezika
nanovo izreći sićušnu stvar,
prevelika razlika
između šutnje i govora,
između glasa i tišine
da bi se izabrao primjeren par,
pjevna rima,
neispisan kalendar
događaja i iskušenja,
prije nego se svijet barem malo dotjera
ili se sruši do kraja.

Anđeo – kralj prve riječi
ponovno stvara svijet.
Od njegova bogatstva i bijede
svijet je lijep, veličanstven ili proklet.

Tražim raspjevanu daljinu,
želim beskonačnu sinjinu
i neistrošenu rimu
da pokušam pravilno izgovoriti
prvi put pravu riječ
s težinom križa, jarmom psalma,
slavom himne.

Jecam. Još uvijek izgovaram prve riječi
s ojećajem veličine stvoritelja
i krivicom bola,
ali anđeo prve riječi ipak ih zapisuje
u pustinju, pijesak i vjetar.

ANĐEO BOLA

Bol je oštar trzaj
strelice nemilosrdna luka.
Probada do živog tkiva,
jači je od svake boli
ljudske i božanske.
Tada se anđeo bola spusti
na ranjeno tkivo,
na ranu živu,
da je lahorom ublaži,
krilima natkrili.
Ali ništa ne pomaže.
Bol je tu, bol pobjeđuje,
uvijek,
od rođenja do zadnjeg časa.
Tek kad se jednom ugasi sam u sebi,
ponovno je tu anđeo beskonačno drag
i kaže: gotovo je, prešao si prag.
Bol postane milina,
nema ga više, nikad više,
čovjek je spašen, nikakve mu vajde
ni u dobru ni u zlu.
Sasvim su blizu šatori odlaska,
nakon dugog vremena, označeni mirom.
Anđeo pazi na njih.

MRVICE

Na svijetu si da gledaš sunce.
Na svijetu si da ideš za suncem.
Na svijetu si da sam budeš sunce
i tjeraš sjene – pod suncem.

Nijedan put nije ravan,
nijedan put nije siromašan,
svaki je zahtjevan, a tvoj
jedan jedini – presudan.

Toplo je sunce, topla jakna,
topla ljubazna riječ,
a najtoplija djevojka
koja me srcem pogleda.

Sve su bolnice nezdravo bijele,
vonjaju po znoju i jodu,
a sva rodilišta vesela,
unatoč dječjem plaču.
Čovjek ne dozori
do svog obraza
bez smijeha, sitničarenja,
bez poraza.

Suncu je dužnost svijetliti nama,
djetetu je dužnost pomagati ocu,
a jedina je dužnost naših mama
da ostanu što duže s nama.

Iznad nas ima tisuće i tisuće zvijezda,
tisuće i tisuće zvijezda živi među nama,
kako bi svijetom išla – rame uz rame -
svjetlost s nama.

Sve teče, teče i u muk se pretvara.
Ne propada jedino kuća u kojoj duh prebiva.

Tone Kuntner rođen je 1943. u selu Trate (Slovenke gorice). Diplomirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Bio je stalni član ljubljanskog kazališta do umirovljenja 2005. Donosimo četiri pjesme iz njegove zbirke Podorane sanje, Celje 2013.

SVATKO MOŽE I MORA

Svatko može i mora nešto učiniti,
kako bismo preživjeli ovu dugu zimu,
svatko nešto za sebe i jedni za druge,

svatko u svojoj kući, na svom pragu,
na livadama, na cesti,
na zajedničkim putovima...

Rano, prerano je pao snijeg,
ljuto, preljuto nas stisla zima,
preduboko smo u zapuhu.
Ne pronalazimo sebe, ne snalazimo se.
Daleko, predaleko smo
jedni od drugih.

Svatko može i mora nešto učiniti. –
Sam ću se potruditi
da probudim proljeće.

O TEBI PJEVAMO

O tebi pjevamo i slavimo te,
dok cvatemo s tobom isto proljeće,
dok posvuda širiš proljetni miris
da sva domovina miriše po tebi.

O tebi pjevamo i častimo te,
dok te savijaju divlji vjetrovi
i grane ti lomi grozno nevrijeme,
ti krhka, lomljiva – lipo slovenska!

Tebi pjevamo slavu i čast,
iako ne donosiš hranjive plodove,
već samo cvateš, dok cvateš –
pomažući nam odoljeti zimi.

K TEBI SE PENJEMO

K tebi se penjemo, goro, iz dolova,
iz smrtonosnih cesta,
iz zagušljiva zraka,
iz zagađenih rijeka,
iz životnih nizina.

K tebi se penjemo, goro nad gorama,
i kad si zelena,
i kad si pod snijegom,
jer nam vraćaš zdravlje,
jamčiš nam druženje.

K tebi dolazimo, goro, po okrjepu,
ti si gora ljepote,
gora ponosa,
gora slovenske ljubavi
i ufanja.

POGAŽENO ŽITO

Pogaženo žito trune,
seljak ga mora podorati,
zrelim klasjem pokopati
svoje rane iluzije;

ali ne i rane snove,
kojim nedosanjanim,
oskvrnutim i ranjenim,
daje preporodnu snagu

čudotvorna, blagotvorna
mati zemlja.

Ciril Zlobec rođen je 1925. u Ponikvama. Završio je studij slavistike. Radio kao novinar, urednik i prevoditelj. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Donosimo pet pjesama iz njegove zbirke Biti človek (2014).

NIKOME PRED OČIMA

Sve moje bitke još nisu iza mene,
možda su tek malčice utihnule,
pomakle se malo dublje u mene.
O, znam, svjestan sam, ta me borba umara,
ali stare rane ja ogorčen ne ližem,
moja utjeha i poticaj jest misao
da upravo u toj borbi jesam to što jesam:

gubitnik i pobjednik istovremeno,
pobjednik bez imalo oholosti,
nikome pred očima, gubitnik
možda nekome na porugu i podsmijeh.

Ponosno-odano bijem svoj boj,
sve jače i jače, postojano sam u sebi,
svoj sudbonosni boj – sam sa sobom.

JESAM KOJI NISAM

Tajanstveno nedvosmislen,
kao što dolikuje bogovima,
objavio se proroku Mojsiju
na Gori starozavjetni Bog:
»Jesam koji jesam«.

Umoran od puta
kroz malodušnost, sumnje
kroza sve i posvuda
postavljene klopke života,
ja sam, raspolovljen na dvoje,
jedino još bijeli trag cjeline,
koju ipak i dalje osjećam u sebi,
tu i tamo još se jedva pretvaram:
»Jesam koji jesam«.

 

Sve se više grbavim u sebe,
umoran od svijeta i sebe u njemu,
možda ću uskoro samom sebi priznati:
»Jesam koji nisam«.

Kako je teško biti čovjek!

STARCI

Starci plačemo u sebe,
sve dublje i dublje u sebe,
suhim suzama ispiremo
sve deblju prašinu zaborava u sebi,
sada nam prekriva čak i uspomene
koje su još jučer bile život,
sve plahovitiji, sve tužniji,
pa čak i malo umorni,
više ne znamo
ni odakle ni kamo,
kao da su sva godišnja doba u nama
i s nama
sudbinski pomiješali vrijeme i nas,
kao da nas nikad nije ni bilo.

Pa ipak:
ne prestajemo se probijati u tamu,
ne bismo li ispod prašine zaborava u sebi
možda ipak još što god izgrebli, nadamo se,
možda kakvu preživjelu, ohrabrujuću
uspomenu na svom putu
u noć.

KRIK I.

Radosno čudnog li prokletstva u meni!
Kosti mi lomi, udove odsijeca, rasteže me
u nerazumnoj zlobi starog Prokrusta,
u studenac mojih misli tamni oganj sipa,
veselu krv koja mi kroz srebrne orgulje
planinskog slapa pjeva, uključujući me
gospodarski u miran tok, ne bi li ispod, izvan mene
napajala plodno blato u suhom koritu,
poput preplašene divljači lovi moj glas
po sunčanim obroncima u šumama slobode,
slatke li radosti strašnoga prokletstva u meni,
biti ovdje i sada među svima – sam.

KRIK II.

Iznenada, poput srčanog udara,
prostruji mi glavom spoznaja: Još malo,
rekoh sebi, i više neću čuti
ni svoj vlastiti glas
u ovom suviše bučnom svijetu,
svoj sve tiši glas,
sve dublje u sebi.

Uplaših se svijeta i sebe,
za svjetlost otvorena školjka,
zatvorih se u svoje tamno ja.

Ponosno, skoro pomalo oholo
bio sam naklonjen hrabrosti u sebi,
da se usuđujem, da u biti mogu
biti ovdje i sada među svima sam.

I sve sam više tonuo u svoj monolog,
njegovao u sebi svoj ponos,
uspješan u svojim sumnjama,
samozaljubljen u svojoj osami,
polako, neprimjetno
gubio sebe i svoj put.

I na tom putu kojim nisam kročio,
umorih se do očaja,
zbunjen, razočaran, potišten
poput kakva uvrijeđenog ljubimca,
bacio sam s ramena, gotovo s prezirom
svoj dobro potreseni ponos,
opet se sabrao sam u sebi,
nadajući se osluškivao,
opet začuo u sebi
ohrabrujući glas,
svoj nijemi glas vapijućeg u pustinji.

Kao raskajani grješnik, kao gubitnik
besmislene borbe sa samim sobom
sada opet pozivam u goste sve
koji su bilo kad putovali kroza me,
ostavili, još ostavljaju, duboko u meni
svijetli trag prijateljstva, ljubavi,
da svi zajedno, živi i mrtvi,
opet jednom, navečer, sjednemo
za kameni stol mojih djedova
i opet kažemo pokoju
u hladnoj, sve prozirnijoj sjeni
mog života.

Jer ne mogu više, nisam u stanju
biti ovdje i sada među svima sam.